Do sada nitko nije objavio nikakav vjerodostojan izvor koji bi potvrdio da je "Za dom spremni" stari hrvatski pozdrav

Posljednjih dana internetom kruži "otkriće" akademika Josipa Pečarića o domobranskom pozdravu "Za dom spremni!" iz 1936. godine, koje se temelji na jednom domobranskom dokumentu priloženom uz njegov dopis. Način na koji predstavlja to "otkriće" kod neupućenih može stvoriti dojam kako je riječ o pozdravu koji u tom kontekstu nema nikakvih poveznica s ustaškim pozdravom.

No pogledajmo o čemu je riječ. Revolucionarno "otkriće" temelji se na lošem skenu dokumenta od 3. kolovoza 1936., odnosno dopisa koji je zamjenik tajnika organizacije Hrvatskoga domobrana iz Pittsburgha poslao prvome podstarješini te organizacije Josipu Škafecu u Akron, Ohio, i to u svezi s tiskanjem Pavelićeva romana Lijepa plavka. Na PrićePostoje priče o pozdravu "Za dom spremni!" kao starome hrvatskom pozdravu. Do sada nitko od onih koji su to tvrdili nije objavio nikakav vjerodostojan izvor koji bi to potvrđivao. Umjesto toga neki su izlazili s vrlo kreativnim tumačenjima raznih krilatica ili tekstova iz prošlosti (pa i dječjih pjesmica) kako bi dokazali svoje tvrdnje.boljem skenu vidjelo bi se da zaglavlje dokumenta sadrži Pavelićevu sliku i potpis kojim je on opisan kao "Ustaški poglavnik i vrhovni starješina Hrvatskog domobrana". Sam dokument potječe iz ostavštine Josipa Škafeca, a sačuvao ga je i na raspolaganje mi stavio dr. Jere Jareb. Taj dokument poput desetaka drugih dokumenata iz Škafecove ostavštine i danas čuvam u vlastitoj zbirci, a u budućnosti će biti predan u Hrvatski državni arhiv.

Pečarić ili netko drugi tko mu je stavio sken dokumenta na raspolaganje, pronašao ga je u mojoj knjizi: Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja 1941. godine, Zagreb 2006. (drugo neizmijenjeno izdanje objavljeno je 2007. godine), na stranici 323. Onaj tko je skenirao sliku mogao je u toj knjizi pronaći prilično opširno poglavlje (stranice 344.-414.) o organizacijama Hrvatskoga domobrana, od nastanka te organizacije u Argentini 1931. godine do Drugoga svjetskog rata. Postoji, dakle, dovoljno podataka o Hrvatskome domobranu, no nešto treba i pročitati. Oni koji pročitaju to poglavlje mogu, primjerice, doznati kako je ta organizacija bila dio Pavelićeva Ustaško-domobranskog pokreta.

Kao što je slika u zaglavlju dokumenta već pokazala, Pavelić je istodobno bio ustaški poglavnik i vrhovni starješina, odnosno njegov su pokret činili Ustaša - hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO) i organizacije Hrvatskoga domobrana. Ustaška organizacija bila je malobrojna i vojnički ustrojena organizacija, a domobranske organizacije bile su ustrojene kao masovne i legalne organizacije koje su okupljale hrvatske iseljenike (i radnike u nekim europskim zemljama) te su ne samo radile na iseljeničkom društvenom organiziranju nego i na promicanju ideja o potrebi stvaranja nezavisne hrvatske države u javnosti zemalja u kojima su djelovali. Prema jednoj tadašnjoj krilatici, domobranstvo je bilo hrvatska narodna vojska, a ustaše njezini jurišni odjeli.

Prema tomu, UHRO i Hrvatski domobran bili su neraskidivo povezani, a uz zajedničkoga vođu Pavelića i niz istaknutih dužnosnika koji su pripadali i jednoj i drugoj organizaciji dijelili su i zajedničke programske ciljeve i ideje. Tako je ono što je kasnije postalo poznatije kao Ustaška načela u početku bilo poznatije kao Domobranska načela ili Načela Hrvatskog domobrana, pa nije neobično ni što su dvije organizacije dijelile isti pozdrav. Prvi dokumentirani slučaj uporabe toga pozdrava koji mi je poznat jest onaj s odluke o udjelbi unovačenog ustaše Andre Gredičeka iz Oroslavja, od 8. siječnja 1932., što upućuje na mogućnost da je nastao potkraj 1931. godine. Do tada je gotovo redovito bio korišten pozdrav/geslo "Budimo spremni ustaše!" pa možemo pretpostaviti kako je Pavelić "spojio" pojam "spremni" iz tog pozdrava/gesla s vrlo raširenom i popularnom krilaticom "Za dom". Postoje, doduše, priče o pozdravu "Za dom spremni!" kao starome hrvatskom pozdravu. Do sada nitko od onih koji su to tvrdili nije objavio nikakav vjerodostojan izvor koji bi to potvrđivao. Umjesto toga neki su izlazili s vrlo kreativnim tumačenjima raznih krilatica ili tekstova iz prošlosti (pa i dječjih pjesmica) kako bi dokazali svoje tvrdnje.

dr. sc. Mario Jareb
Hrvatski tjednik