Uz film „Posljednji Srbin u Hrvatskoj“

Prošlo je već podosta vremena od afere vezano uz HAVC (Hrvatski audiovizualni centar) i njegovo rasipništvo našeg novca, što je najogavnije, u proizvodnji protuhrvatskih filmova, kakve ni jedna država na svijetu ne bi proizvodila protiv sebe i svoga vlastitog naroda i to s novcem toga istog naroda od kojega mnogi jedva sastavljaju kraj s krajem da bi preživjeli, a drugi iz nužde i očaja napuštaju ovu lijepu zemlju.

Poslije velikih afera, ništa se bitno nije promijenilo. Bivši ravnatelj Hrvoje Hribar dao je ostavku pa se lanac ponovno zatvorio i bez te karike, zamijenjene novim ravnateljem, Danielom Rafaelićem 2017., a i on je podnio ostavku u pola mandata 14. veljače 2019.

Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek u takvim filmovima i financijskim aferama oko njih nikada nije vidjela ništa loše jer, eto, 'ti se filmovi gledaju!'. Toliko o ministrici i njezinu ministarstvu!

Ali da se ne bi gubio kontinuitet 'uspjeha' hrvatske kinematografije, evo nam još jednoga dugometražnog „hrvatskog filma“ u srpsko-hrvatskoj produkciji, o kojem se već naveliko piše u medijima. Evo kratkog opisa koji donosi portal bastabalkana.com o sadržaju filma. Njihov prikaz i jezik zapravo su najprimjereniji jer je i sadržaj filma takav. Jedino je neprimjereno i neshvatljivo kako mu je Ministarstvo kulture RH (kojemu i ne bi bio primjeren naziv Hrvatsko ministarstvo kulture) dodijelilo 3.2 milijuna kuna.

„Posljednji Srbin u Hrvatskoj“ - film u koprodukciji dve zemlje

REDITELJSKI PRVENAC

U fazu postprodukcije stigao je dugo očekivani film „Posljednji Srbin u Hrvatskoj“, inače dugometražni igrani debi redatelja Predraga Ličine.

Film ..Posljednji Srbin u Hrvatskoj;! napravljen je u srpskoj manjinskoj koprodukciji (koprodukcija Hrvatske i Srbije) potpomognutoj i podržanoj od strane Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) i Filmskog centra Srbije (FCS).

Dostupan sinopsis ovog ostvarenja nam otkriva sledeće: „Hrvatska. sedam godina nakon bankrota. Mala grupa bogatih još je bogatija, a siromašni su još siromašniji. Dok se bave klasnim razlikama, na svetskom nivou vodi se još veća borba - voda je postala dragocenija od nafte! Da bi se domogli vode. moćnici ne prezaju ni od ratovanja, osvajanja, uništavanja, pa čak ni od ubacivanja zombi-virusa!“

(Izvor: "Posljednji Srbin u Hrvatskoj" - film u koprodukciji dve zemlje)

Prema sadržaju navedenog filma, Hrvati se spašavaju od zombi-epidemije koristeći se serumom od srpske krvi i to sve dok i zadnjem Srbinu ne bude isisana krv! I tomu dodajmo da je uslijedilo financiranje od Ministarstva kulture Republike Hrvatske?!

Kakve bi reakcije bile da su slučajno zamijenjene uloge i da je umjesto zadnjeg Srbina bio zadnji Hrvat? Kakva bi reakcija na takav film bila od Filmskog centra Srbije (FCS)?!

A sada nešto o očevima čije naslijeđe baštine sinovi

Redatelj filma je Predrag Ličina (rođ. u Zagrebu 1972.), sin notornoga udbaškoga propagandnog novinara, dugogodišnjeg zaposlenika Vjesnika (rođ. 1945. u Dragotini kod Gline) koji sada živi u Zagrebu i čest je suradnik „Novosti“ SNV-a, koje također izdašno financiraju hrvatski porezni obveznici, na našu zajedničku sramotu, a njegov sin tvrdi da njegov otac nikada nije bio udbaš (kao da udbaški novinari to nisu bili).

Đorđeva ili Djordjeva specijalizacija bile su teme vezane uz emigraciju, prvenstveno hrvatsku, i to onu 'ekstremističku', i njihove domovinske 'suradnike' ili simpatizere, od kojih je prve trebalo fizički likvidirati, a ove druge i njihove obitelji progonima i zatvorima materijalno, moralno i fizički uništiti.

Bile su tu odredbe zloglasnih članaka jugoslavenskoga krivičnog zakona 133. 'verbalni delikt'; 157. 'narušavanje ugleda SFRJ'; kao i odredbe o 'širenju lažnih glasina' ili 'narušavanje ugleda socijalističkih republika ili socijalističkih autonomnih pokrajina', u što spadaju i 'prekršaji protiv javnog reda' ili 'prekršaji protiv ugleda i dostojanstva' javnih osoba.

Đorđe Ličina izdao je dvadesetak knjiga o konkretnim slučajevima u kojim je trebalo za likvidacije u iseljeništvu prirediti scenarije prije likvidacija sa svrhom diskreditiranja žrtava i insceniranja njihovih međusobnih 'svađa i insinuacija' da bi se onda poslije njihove likvidacije ili moralne diskreditacije prikazalo kao posljedica međusobnih obračuna.

Što se tiče 'domaćih neprijatelja', trebalo je inscenirati 'slučajeve' i potencijalne protivnike uništiti, a kod ostalih utjerati strah.

To se vidi i na slučaju Zadarske skupine H.O.R.A. (Hrvatska Oslobodilačka Revolucionarna Armija) u montiranom procesu iz 1974., koji su bili osuđeni na više od stotinu godina zatvora.

Pismo Đorđa Ličine koje je upućeno direktoru SOUR-a (složena organizacija udruženog rada) Vjesnik Marinku Gruiću. Ličina obavještava Gruića da su se i drugovi iz CK SKH Jure Bilić i Ivica Račan na sastanku 18. studenog složili da se informacija o „asimilaciji i nekim drugim navodima iz optužnice“ unese u izvještaj sa suđenja.

Đ. Ličina piše:

Zadar, 28. studenoga 74

Poštovani druže Gruić,

Službenom milicijskom poštom odnosno posebnim kurirom šaljem vam dvije interne informacije o suđenju u Zadru.
U informacijama što su sadržane na dvadesetak kartica pokušao sam ismijati sve najzanimljivije detalje s procesa kao i neke pojedinosti što su u izravnoj vezi s procesom.

Moram vam reći da je sudjenje korektno i da teče upravo onako kako se to želi.

Jozo Petričević i ja smo u stalnoj vezi s drugovima iz sekretarijata za informacije, a povremeno i kontaktiramo se i s drugom Račanom. Ovdje smo naišli na veliku susretljivost drugova iz Službe društvene sigurnosti: oni su nam ustupili svoj specijalni telefon, a povremeno se služimo i njihovim informacijama / informacije o prijetećim pismima i druge /.

O svemu što se bude događalo ja ću vas na vrijeme obavijestiti. Što se tiče napisa za inozemno izdanje ne znam da li ih koristite.

Što se tiče vaše kratke telefonske primjedbe o asimilaciji i nekim drugim navodima vezanim za taj dio optužnice moram vam reći da na sastanku u CK SKH, u ponedjeljak 18. studenoga, drug Račan i drug Bilić prihvatili sugestije da se i taj dio optužnice unese u izvještaj sa suđenja.

Volio bih kad bi mi Gačić, Maoduš ili Drago uputili i neke nove sugestije vezano za izvještavanje s procesu, dakako ako je potrebno.

Srdačan pozdrav!
Djordje Ličina

Izvor: Drugovi Đorđe Ličina i Ivica Račan: Svjetlonoše komunističke represije i demokratske tranzicije

Uz knjigu „Dossier Artuković“

U knjizi „Dossier Artuković“ Đorđa Ličine, izdanoj u Zagrebu 1986., izdavač Centar za informacije i publicitet opisuje događanja na sudu u Los Angelesu vezano uz zahtjev Jugoslavije za izručenje Andrije Artukovića iz rujna 1951. i ponovljenog zahtjeva iz 1984.g.

Naime, novi američkim Federalnim zakonom iz 1978. g. osnovan je Odjel za specijalne istrage pri Ministarstvu pravosuđa, vezano uz mogućnost oduzimanja državljanstva za osobe koje su ilegalno ili s lažnim imenom ušle u SAD, a neka druga država traži njihovo izručenje, država tražiteljica nije trebala dokazivati opravdanja njihova zahtjeva nego samo predložiti sadržaj zahtjeva, a onda dokazivati istinitost sadržaja na domaćim sudovima poslije kad osobi bude oduzeto državljanstvo i bude izručena u zemlju iz koje je došla ili zemlji tražiteljici.

Andrija Artuković je uhapšen 14. studenog 1984. te je poslije rasprave na Federalnom sudu u Los Angelesu u veljači i ožujku 1985. odluka američkog suda o izručenju Jugoslaviji postala pravomoćna. Artuković je izručen jugoslavenskim vlastima na uzletištu u New Yorku u noći između 11. i 12. veljače 1986. i prevezen u Zagreb.

Suđenje u Zagrebu, nepokretnom i mentalno nesposobnom Artukoviću počelo je 14. travnja 1986., a već 14. svibnja 1986. osuđen je na smrt.

Prva lažna optužba.

Zanimljivo je da je izručenje i kasnije suđenje u Zagrebu počivalo na lažnim dokazima, o čemu je Đorđe Ličina znao, kao i tužitelji i sudac, a o tome u knjizi nije napisao ni riječi.

Jugoslavija je za izručenje navela tri događaja koji se nikada nisu dogodili, na kojima je tužiteljstvo u Zagrebu inzistiralo (tužitelji Ivanka Pintar Gajer i Anto Nobilo, njezin zamjenik), a sudac Milko Gajski dosudio je Andriji Artukoviću smrtnu kaznu. Ovu kaznu je kasnije potvrdio tadašnji Vrhovni sud Hrvatske (Đuro Dabelić) i savezni javni tužilac i predsjednik Saveznog suda Jugoslavije Stojan Đuranović.

Poslije izvršene presude uslijedile su razne reakcije vezano uz presudu donesenu na lažnim dokazima, kako je u to vrijeme pisao i srpski tisak, pa navodimo citat iz beogradskog lista Intervju, od 15. septembra 1989. u članku: Traži se objašnjenje od sudija

„Ustaški ministar Andrija Artuković na procesu u Zagrebu 1986. optužen je da je „neutvrđenog dana početkom 1943. godine, nalazeći se u pratnji Ante Pavelića u blizini dvorca kod Samobora, u namjeri da se na svirep način ubiju zarobljeni partizani, izdao nalog da se više stotina partizana zarobljenih na području Žumberka pobije, a što je i učinjeno na način, da su zarobljenici stjerani na jednu livadu i tu pobijeni mitraljeskim rafalima i pregaženi tenkovima" (optužnica, Okružno javno tužilaštvo Zagreb, KT-144/84 od 14. marta 1986.)

Pred krivičnim većem Okružnog suda u Zagrebu aprila - maja 1986. izvođeni su dokazi i utvrđeno da je inkriminisani zločin izvršen. Nije utvrđen dan, ni jedno ime partizana ili partizanke, nije nađen ni dvorac.

Okružni sud u Zagrebu je 14. maja 1986. doneo presudu u kojoj je optuženi proglašen krivim za zločin ubistva „više stotina partizana”, izostavivši pominjanje dvorca.

Vrhovni sud Hrvatske je 24. jula 1986. potvrdio presudu Okružnog suda u Zagrebu.

Savezni sud je našao „da je i bez reči dvorac” mesto izvršenja krivičnog dela dovoljno opredeljeno i presudom od 1. septembra 1986. potvrdio ranije presude.“

Na zahtjev Saveznog odbora SUBNOR-a Jugoslavije, Savez udruženja boraca iz Samobora je odgovorio:

„SAVEZ UDRUŽENJA BORACA NCR-a
SR HRVATSKE
OPĆINSKI ODBOR SAMOBOR-ZAGREB

Broj: 114/89. od 24.07.1989.g.

SAVEZNI ODBOR SUBN0R-a JUGOSLAVIJE
Komisija za predstavke i prijedloge

BEOGRAD

PREDMET: Svirep način ubijanja
zarobljenih partizana
kod Samobora,

Veza vaš broj: 1109-58. Od 5.07.1989. god.

Pozivom na vaš zahtjev broj gornji obavještavamo vas da Općinski odbor SUBNOR-a Samobor ne raspolaže s podatcima, a niti mu je na bilo koji drugi način poznato, da je kod Samobora izvršen svirep način ubijanja zarobljenih partizana na području Žumberka početkom 1943. godine, kako je to, među ostalim, izjavio Bajra Avdić prilikom svjedočenja u postupku suđenja ratnom zločincu Andriji Artukoviću.

Na području općine Samobor do sada su na adekvatan način obilježeni svi značajni i tragični događaji iz naše revolucionarne prošlosti i NOR-a, ali o ovom događaju nema nikakvog obilježja, pa smatramo da se nije dogodijo na području općine Samobor.

Prema tome, ne možemo vam pobliže i detaljno opisati navedeni događaj, kako vi to od nas tražite.

Drugarski pozdrav.

Predsjednik
OO SUBNOR-e
Ilija Magovac

Faksimil dopisa Saveza udruženja boraca NOR-a SR Hrvatske
- Općinski odbor Samobor - Zagreb Saveznom odboru SUBNOR-a
Jugoslavije - Komisiji za predstavke i prijedloge

Druga lažna optužba odnosila se na ubojstvo Židova kod Kerestinca krajem 1941. Inkriminirana dijela ne postoje ni u jednom od dokumenata u Arhivu oružanih snaga Jugoslavije, Arhivu Jugoslavije, Arhivu Hrvatske, Jevrejskog muzeja, i Židovske bogoštovne općine u Zagrebu.

Treća lažna optužba odnosila se na ubojstvo Srba kod Vrginmosta (Gvozd) početkom 1942. Nema dokaza u dokumentima Historijskog arhiva u Karlovcu, ni u jednoj od njihovih 18 knjiga, o ustaškim zločinima na području Korduna i Banije, niti u knjizi generala Dušana Bajića o Vrginmostu u NOB-u od 1941. do 1945. niti u knjizi Dušana Korača o Kordunu i Baniji u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji. Sud u Zagrebu nije prihvatio svjedočenja autora navedenih knjiga.

Prema dopuni optužnice za izručenje A. Artukovića iz SAD-a, sva tri masovna djela koja su naime izvršena „točno neutvrđenog dana, bez i jednog imena i prezimena“, prema izjavi „krunskog svjedoka“ Bajre Avdića nisu ni jednim imenom dokazana, iako se radilo o brojci od navodno 450 ubijenih. Lako su u Zahtjevu za izručenju Artukovića navedene lažne optužbe, Sud u Zagrebu nije smio presuditi (dokazivanjem lažnih i nepostojećih slučajeva) nego je trebao postupiti po utvrđenom činjeničnom stanju.

Dokle će hrvatski porezni obveznici financirati svoju vlastitu propast?

Od zloćudnog filma „Posljednji Srbin u Hrvatskoj“ ništa manje nisu bili zloćudni ni filmovi „15 minuta - Masakr u Dvoru“ danskih redatelja Georga Larsena i Kaspera Vedesmanda, „Ustav Republike Hrvatske“ Rajka Grlića, Marinkovićevo „Ministarstvo ljubavi“, Brešanovo „Kakva je ovo država“; animirani film „Chriss the Swiss“ Anje Kofmel..., također financirani od HAVC-a preko Ministarstva kulture RH novcem hrvatskih poreznih obveznika i to u pozamašnim svotama. Na sve prigovore njihovu sadržaju odgovori su da se radi 'samo o izrečenim umjetničkim slobodama', ali je činjenica da su likovi i događaji kao i u svakom filmu prikazani kao 'dobri ili loši dečki', a Hrvati su u njima uvijek oni loši! Zbog čega tako i za čiji interes? I to s našim hrvatskim novcem?! Koji to narod ili država u svijetu financira svoju vlastitu propast? Što o tome ima reći Vlada Republike Hrvatske i zastupnici u Hrvatskom saboru? Na ova pitanja netko će nam morati odgovoriti, ako ne prije, onda sigurno u vrijeme izbora! Oni koji su nas varali obećanjima na prošlim izborima, trebat će nam najprije položiti račune za prijevaru, a prijevara napravljena od 'svojih' uvijek se dvostruko kažnjava.

Danas to u Hrvatskoj neki žele kameleonski prenijeti u sferu 'umjetničkih sloboda', 'humora', satire', 'filma'... No naviknuti smo na takva obrazloženja uvijek kada je u pitanju nekažnjavanje jednih, ali kad se slično dogodi i s druge strane, onda se to uvijek proglašava govorom mržnje koji se treba kažnjavati.

Zasigurno će jednoga dana i oni koji su ginuli za Hrvatsku i njihovi potomci izboriti svoje mjesto u ovoj Hrvatskoj, a ne ju napuštati i prepuštati da s njom i njezinim bogatstvima upravljaju oni koji su joj uvijek bili protivnici.

Ante Beljo
Hrvatski tjednik