Dok je ovom državom kormilario dr. Franjo Tuđman, znali smo se suprotstaviti barbarogenijskim hordama s istoka

Nedavnim profašističkim porukama na obilježavanju Dana sjećanja komunističkih zločina u talijanskoj Basovizzi, gdje je predsjednik Europskog parlamenta Antonio Tajani uzviknuo: "Živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija" i pročetničkim intervjuom Jovana Pejina, nekadašnjega direktora Istorijskoga arhiva Srbije, potkraj siječnja televizijskoj postaji Balkan info, u kojem je Hrvatsku reducirao na južnu stranu Podvelibita, od zapadnih obronaka Dinare do Učke, još jednom se pokazalo da stanoviti politički krugovi u dvjema državama nisu prihvatili političku arhitekturu Europe, nastalu nakon Drugoga svjetskog rata, kao ni vojni poraz velikosrpske ideje krajem prošloga stoljeća te vjeruju u ostvarenje tajnoga Londonskog ugovora, iz 1915. godine. Sporazumom između zemalja Antante (Velike Britanije, Francuske i Rusije) i Italije na račun teritorija dojučerašnjih saveznika, Italija je napustila savez sa Središnjim silama. Hrvatska bi tim sporazumom bila svedena na dio oko Zagreba, Liku i primorje od Rijeke do sjeverne granice Dalmacije, a preostali dijelovi Hrvatske bili bi podijeljeni između Italije i Srbije. Razlog je to što je dio hrvatskih političara podržao odluku o stvaranju prve jugoslavenske državne zajednice kako bi pretežni dio hrvatskoga narodnog područja ostao na okupu. No, i prije toga tajnog ugovora, hrvatski geopolitičar Ivo Pilar upozoravao je na smisao Velikoga rata kojem je cilj, uz ino, bio "odcjepljenje hrvatskih zemalja od Austro-Ugarske Monarhije i pridruženje Kraljevini Srbiji, čime bi se ostvarila 'zavjetna misao' čiji je sadržaj bio stvaranje 'velike Srbije'". Tu misao jasno i glasno iznio je srbijanski poslanik, inače pripadnik radikalne stranke, Milenko Radomir Vesnić, početkom 1915. godine u francuskim novinama, rekavši da Srbi kao nagradu "za svoje velike žrtve i usluge Antanti traže osim BiH, Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju". U ranoj fazi rata očitovale su se namjere Kraljevine Srbije koja je još u rujnu 1914. godine poduzela invaziju na pogranične dijelove Srijema. Kad se sluša talijanskoga političara Antonia Tajanija i srbijanskoga historičara Jovana Pejina, zapravo srbijanskoga predsjednika Aleksandra Vučića, koji je pod sloganom "Oluja je pogrom", 4. kolovoza 2018., u Bačkoj Palanci usporedio Hrvatsku s Hitlerovom Njemačkom, kazavši da je "Hitler htio svijet bez Židova, a Hrvatska Hrvatsku bez Srba", jasno je ne samo da ništa nisu naučili iz tragičnih događaja iz prošlosti, nego kao da bi htjeli ponoviti krvavu povijest do koje su dovele totalitarne politike njihovih država. O svemu onomu, što je govorio Pejin u rečenom intervju, aktualni srbijanski predsjednik kao vjerni Šešeljev sljedbenik, kad se već jasno nazirao slom Miloševićeve politike, urlao je 1995. u Glini, pa i nakon vojnoga poraza tijekom hrvatske vojno-redarstvene akcije "Oluja", na stranačkim skupovima u Beogradu. Postoji vjerodostojna snimka, koja pokazuje kako je optuživao "nesrpske fukare", da se raduju što su "ustaše okupirale srpsku zemlju", da moraju znati da ne će ništa što nije srpsko, a to su Karlovac, Ogulin, Karlobag i Virovitica i sve srpske zemlje. Vučićeva savjest nije ništa manje krvava od srbijanskih dobrovoljačkih i četničkih odreda koje su žarili i palili po Hrvatskoj.

Kad predsjednik Europskoga parlamenta Antonio Tajani govori o komunističkim žrtvama, morao bi imati dovoljno snage i progovoriti i o fašističkim žrtvama, koje su se počele nizati nakon Rapallskoga ugovora 1920., koji je bio posljedicom i velikosrpskih ciljeva, odnosno slabljenja Hrvatske u Kraljevini SHS. Ne treba podsjećati na koje je načine za vrijeme fašističke Italije stanovništvo okupirane hrvatske obale i otoka bilo izloženo bestijalnom teroru koji se očitovao na razne načine. Na samom početku okupacije 1941. fašistička Italija duž hrvatske obale oformila je, što manjih što većih, 20-ak logora, a jedan od najvećih, pored logora u Kamporu na Rabu, bio je molatski, smješten u uvali Jaz, prikladnoj za brz "istovar" zatočenika s brodova. Kroz taj je logor po procjenama prošlo 10 000 ljudi, mahom civila, a kako navodi povjesničarka Narcisa Lengel Krizman u znanstvenom članku: Koncentracioni logori talijanskog StrojSrbijanski promidžbeni stroj pobrinuo se isključiti mogućnost da je napad na igrače iz te afričke zemlje bio na rasnoj osnovi. Kakav je bio? Kad su se srbijanski mediji zasitili priče o izgredu u Splitu, nastavili su prebrojavati kukaste križeve i ustaške grafite. I to je zapravo taj ritual koji traje posljednjih godina. Crtače svi tih grafita kao i svastike na Poljudu nikako da hrvatska policija otkrije. Bit će zanimljivo, ako se to jednom dogodi, tko stoji iza te rabote, koja ne navlači vodu samo na mlin srbijanskoj promidžbi protiv Hrvatske nego, sve je očitije, odgovara određenim krugovima u Hrvatskoj kako bi poticali ideološke sukobe, držali Hrvatsku pod kontrolom.okupatora u Dalmaciji i Hrvatskom primorju (1941.-1943.), nazivan je "grobljem živih" i "logorom smrti", zbog velikog mortaliteta, posebno djece i staraca. Publicist Josip Grbelja autor knjige: Talijanski genocid u Dalmaciji - konclogor Molat, objavljene 2005., smatrao je molatski logor jednim od najstrašnijih i najvećih fašističkih logora na svijetu, koji je prešućivan gotovo pola stoljeća. Na hrvatskoj obali fašistički logori bili su skoro "na svakom koraku". Na dubrovačkom području u Kuparima, na Lokrumu i Lopudu, zatim nekoliko na Braču, hvarski logor, na Zlarinu, na Ugljanu, na Ošljaku, u Bakru, Crikvenici, Kraljevici, Lovranu i Rabu. Drugi puta kad Tajani bude komemorirao žrtvama komunizma, nadamo se da će to uzeti u obzir, jer jedino tako se može izbjeći "pad" u "fojbe" prošlosti.

Nema demokratskoga iskoraka u Srbiji

Za razliku od Antonija Tajanija, koji se ispričao za svoj nastup kod Trsta, u Srbiji se gotovo trideset godina nakon srbijanske agresije na Hrvatsku malo što promijenilo. Vučićevi nastupi sve su više odraz patologije srbijanskoga društva. Vođa Pokreta slobodnih građana Sergej Trifunović, govoreći na skupu u Kragujevcu, 9. veljače, kako prenosi portal Nedeljnik.rs, rekao je da Srbiji nedostaje "sve elementarno" da bude demokratska zemlja jer se, kako je dodao, "od Slobodana Miloševića naovamo radilo na uništenju svega i to dobro". "Mi imamo na vlasti faktički ljude iz 90-ih godina i to omiljene Miloševićeve pajace, dakle Šešelja i njegove učenike", rekao je vođa PSG. Što očekivati dakle od pajaca Dačića i Vučića, koji s konferencije o sigurnosti u Muenchenu, komentirajući huliganski izgred u Splitu poručuje: "To što se dogodilo je užas. Kod nas vaši sportisti nisu napadani. To što rade navijači, to je jedna stvar, ali da se to dogodi vašim sportistima, to je nemoguće u Srbiji", rekao je. Vučić ima očito kratko pamćenje. I sam je u mladosti sudjelovao u navijačkim neredima. Bio je na tribinama u zagrebačkom Maksimiru, 13. svibnja 1990., kad zbog nereda koji su izazvale Delije utakmica između Dinama i Crvene zvezde nije odigrana. Nekoliko tisuća Delija, navijača Crvene Zvezde, koji su se u Zagreb došli radi tučnjave i nereda, a ne športa, predvodio je Željko Ražnjatović Arkan. Na južnoj maksimirskoj tribini, kako piše beogradski Kurir, bio je sadašnji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Sam govori o obračunu među navijačima, i ponosan je što su Zvezdini potisnuli Dinamove na travu. Pet godina nakon toga na krilima srbijanske agresije na Hrvatsku govorio je da Glina nikada ne će biti Hrvatska. Zaboravio je i izgrede na Europskom prvenstvu u Srbiji, 2012., kada su hrvatski rukometaši napadnuti noževima, palicama, sjekirama. Neka se prisjeti samo ozračja na utakmici Hrvatska-Francuska u Novom Sadu, na koju 20.000 srbijanskih navijača nije došlo zbog rukometa. Što reći o čitavom nizu slučajeva paljenja hrvatske zastave po Srbiji, čak i u Skupštini Srbije, redovitoj četničkoj ikonografiji na utakmicama, proglašavanju Vukovara srpskim gradom? Kome Vučić danas može nešto reći? Uostalom, kad se medijska scena užarila do nebesa zbog jednoga huliganskog incidenta u Splitu, u Kruševu je skupina huligana napala i pretukla dva nogometaša iz Senegala, inače igrača kruševačkog "Napretka". Ta je vijest prošla gotovo bez odjeka. Srbijanski promidžbeni stroj pobrinuo se isključiti mogućnost da je napad na igrače iz te afričke zemlje bio na rasnoj osnovi. Kakav je bio? Kad su se srbijanski mediji zasitili priče o izgredu u Splitu, nastavili su prebrojavati kukaste križeve i ustaške grafite. I to je zapravo taj ritual koji traje posljednjih godina. Crtače svi tih grafita kao i svastike na Poljudu nikako da hrvatska policija otkrije. Bit će zanimljivo, ako se to jednom dogodi, tko stoji iza te rabote, koja ne navlači vodu samo na mlin srbijanskoj promidžbi protiv Hrvatske nego, sve je očitije, odgovara određenim krugovima u Hrvatskoj kako bi poticali ideološke sukobe, držali Hrvatsku pod kontrolom.

Dan Vojske Republike Srbije u Mimari

Već drugu godinu zaredom u prostoru zagrebačkog Muzeja Mimara obilježava se, bez nazočnosti medija, Dan državnosti i Dan Vojske Republike Srbije. Ove su se godine uspjele probiti kamere emisije Bujice, ali ih je vrlo brzo osiguranje izbacilo, kao da se Mimara nalazi u Srbiji. Nacionalna agencija Hina, koja se, mnogi smatraju, pretvorila u pressbulettin, čas slovenske agencije STA, čas srbijanske agencije Tanjug, iako je od Mimare udaljena stotinjak metara, s toga "derneka" nije objavila ni riječi. To za tu agenciju nije bio događaj, o tome se ne izvješćuje, iako se okupilo zanimljivo društvo, uz ine, bivši predsjednik Stjepan Mesić, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, neizostavni predsjednik SNV-a Milorad Pupovac i mnogi drugi. Notorni Vojislav Stanimirović potegao je čak iz istočne Slavonije. Jedan od najstarijih gostiju bio je Budimir Lončar, posljednji ministar vanjskih poslova SFRJ, te savjetnik bivših hrvatskih predsjednika, nakon Tuđmana. Novinarka Bujice pokušala je nešto pitati Budimira Lončara, ali to nije dopušteno. Neka stoga nama bude dopušteno ovim putem pitati Budimira Lončara: je li bilo moguće šezdesetih godina organizirati proslavu Dana državnosti i vojske Republike Italije ili Njemačke u Zagrebu ili Beogradu te da li bi nazočio takvom primanju? Obilježavanje Dana Vojske Republike Srbije u središtu Zagreba, u najljepšem zagrebačkom muzejskom zdanju - Mimari, nije samo skandal nego sramota jer ta vojska vuče svoje korijene iz postrojba koje su napadale Hrvatsku, u toj vojsci su i danas predavači srbijanski oficiri kojima su ruke krvave do vrata. Sve se to događa, a Hrvatska šuti. Šuti i Hrvatski generalski zbor. Ako ne će reagirati hrvatski generali koji su vodili bitke protiv srbijanskog agresora u ratu, dok hrvatski političari okreću glavu - tko će? Bolje je to učiniti danas nego da sutra naša djeca oblače ponovno vojne odore. Gdje su nevladine udruge, bar one hrvatskoga predznaka, veliki mirotvorci, saborski zastupnici kojima smeta svaki izlazak Hrvatske vojske iz vojarna, a pred nosom im se slavi Dan Vojske Republike Srbije u središtu Zagreba. Društvenim mrežama proširila se informacija kako je tu paradu financirao zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Ne ćemo se obraćati njegovom protokolu kao što je uputio novinarku koja ga je upitala - smatra li da Srbija treba platiti Hrvatskoj ratnu odštetu. Ovom prilikom važnije ga priupitati: koje sve dužnosti obavlja, uz onu gradonačelnika, kad novčano podupire obilježavanje Dana vojske Republike Srbije u Zagrebu, ugošćuje Vladimira Markovića Palmu, gradonačelnika Jagodine i svojedobno bliskog suradnika Željka Ražnjatovića Arkana, dok se u Hrvatskoj protudruštvo razgranalo i razlistalo kao u Khuenovo doba?

Imamo li predsjedničkog kandidata koji prepoznaje trenutak?

Srbijanska promidžba protiv Hrvatske zaslužila bi posebnu temu. O onom dijelu koji ide za tim da prikaže Hrvatsku kao ustašku državu, već je nešto rečeno. Možda dodati jedan naslov dopisnika iz Zagreba J. Kerblera iz Večernjih novosti - Hrvatska se vraća u pećinsko doba.

A kako se koristi više-manje svaki nastup zastupnika srpske nacionalne manjine Milorad Pupovaca u srbijanskim medijima, najbolje se može vidjeti na osnovi govora u Hrvatskom saboru o referendumskim inicijativama. Srbijanske dnevne novine Kurir na naslovnici su donijele fotografije premijera Plenkovića i predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, ispod kojih je tekst: Pupovac grmeo u usred Sabora - Hrvati, vi ste neiživljeni pederi! Što reći uz ovo? Možda navesti jednu drugu misao spomenutoga zastupnika, istom prigodom, upućenu hrvatskim suverenistima - ne znaju tko su, što su, kuda će i kako sa sobom.

Ovoga puta zaista je bio u pravu, jer da znamo, ne bi nam se mnogo toga događalo pa ni konačno drugi put HrvatskaHrvatska još traži svoje poginule, opljačkano hrvatsko kulturno blago, posebno arhivsko, nije uređena granica, a o ratnoj odšteti nije se počelo ni razgovarati, a gospodarska šteta procjenjuje se na 300 milijarda dolara. Možda bi tom Vučiću nakon svega konačno trebalo jasno poručiti - ne uzimaj isprazno ime hrvatsko, živjeli smo kroz povijest i opstali bez Srbije, pa možemo i u budućnosti.proslava Dana vojske Republike Srbije u Mimari. Građani koji drže do hrvatskoga suvereniteta postali su najednom opskurni tipovi i veliki negativci. Možda je to samo za prvu, a već uskoro ih se počasti "poznatim nazivom". To će biti pretpostavkom kako bi se proširila Srbija do granica iz Londonskog ugovora, ili kako ih je Vučić "zapišao" još tijekom agresije na Hrvatsku, pa i poslije nje, o čemu je ranije bilo riječi. Mala "eskadrila" episkopa SPC-a već je na terenu i vrlo učinkovito djeluje.

Hrvatska država sve to dobro plaća, a one koji dižu bune protiv ugovora hrvatske države i Vatikana to baš i ne zanima. Zalihe srbijanskih "trabanata" ubrzano se gomilaju, srbijanski promidžbeni stroj, kako smo vidjeli, odrađuje svoje, a Srbija se u međuvremenu užurbano naoružava. To bi uskoro moglo dati neku kvalitetu. Zar jednako nije bilo sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kad je krenuo sličan nasrtaj iz Beograda. Hrvatska je optuživana za nacionalizam i kleronacionalizam, ustašku emigraciju. Titovim partijskim udarom u Karađorđevu 1971. godine, uz pomoć policije i vojske, Hrvatska je bila slomljena i disciplinirana. U konačnici demokratski i gospodarski unazađena. U tome je uvelike pomoglo protudruštvo. Sličan se plan trebao ostvariti devedesetih, s Miloševićem na čelu. Promidžbeni stroj, policija, tajne službe i vojska krenuli su, ali ovoga puta u krvavi vojni pohod spremni da sruše i pobiju sve što nije srpsko. Čak je bio okupiran znatan dio hrvatskoga državnog teritorija. No, na svu sreću na kormilu je bio dr. Franjo Tuđman, političar i državnik, kojega je narod prepoznao na višestranačkim izborima. Tuđman je znao, kao suverenist, kako se suprotstaviti barbarogenijskim hordama s istoka. Sada se postavlja pitanje imamo li uoči predsjedničkih izbora državnika koji prepoznaje politički i sigurosni trenutak u kojem se nalazi Hrvatska? Na kraju nešto o licemjernoj poruci srbijanskoga predsjednika iz Muenchena - Srbija i Hrvatska morat će raditi i živjeti zajedno da bi opstali. Iskustva o tom zajedničkom životu imamo dovoljno. Dokle nas je to dovelo, dobro znamo. Hrvatska još traži svoje poginule, opljačkano hrvatsko kulturno blago, posebno arhivsko, nije uređena granica, a o ratnoj odšteti nije se počelo ni razgovarati, a gospodarska šteta procjenjuje se na 300 milijarda dolara. Možda bi tom Vučiću nakon svega konačno trebalo jasno poručiti - ne uzimaj isprazno ime hrvatsko, živjeli smo kroz povijest i opstali bez Srbije, pa možemo i u budućnosti.

Marko Curać
Hrvatski tjednik