Slučaj Edina Gačića pokazuje kako je bio pod zaštitom bošnjačke politike kojoj nije trebao još jedan slučaj 'ludoga' mudžahedina

Jesu li pripadnici Specijalne policije Sarajevske županije ušutkali psihičkoga bolesnika, Edin Gacic2progonili zvijer koja je u postrojbi mudžahedina u BiH štošta svjedočila, robijaša koji je previše čuo u zeničkom i bihaćkom zatvoru ili je pak to sve u jednome bio četverostruki ubojica Edin Gačić, nikada se ne će otkriti jer je hitcima iz vatrenoga oružja nedaleko Sarajeva zaustavljen život ovoga čovjeka. Ovaj je slučaj međutim toliko kontroverzan, kao i fenomen svetih muslimanskih boraca – džihadista – uglavnom radikalnih Arapa koji su u BiH posijali sjeme zla, da se jedino s pouzdanošću može reći kako Gačić ne će biti posljednji koji je terorizirao Bosnu i Hercegovinu i njezine stanovnike. Sve to samo je posljedica višegodišnjega ignoriranja problema, pokušaja uljepšavanja i prikrivanja svega što je bilo povezano s postrojbom 'El mujaheed' Armije BiH koja je sa stranim borcima i 'humanitarcima' od ove zemlje stvorila oazu terorista koji štuju inačicu radikalnog Islama - tekfirsku ideologiju koja zagovara da kjafire (nevjernike) treba ukloniti ne birajući sredstva.

Šutnja medija o vijesti dana

Edin Gačić iskusio je sve loše što je mogao u 44-godišnjem životu i postao monstrum. Prema tvrdnjama majke, koju je također ubio, u Banjoj Luci je za vrijeme rata doživio brojna zlostavljanja. S navršenih 18 godina pristupio je, uz Mudjahedini Balkankoljače iz Srebrenice, najmonstruoznijoj postrojbi u posljednjem ratu 'El mujaheed' koja je bila u sastavu 7. muslimanske brigade Armije BiH i u kojoj su bili traženi islamski teroristi iz cijeloga svijeta te veterani brojnih ratova. Ova je postrojba odgovorna za desetine slučajeva ritualnih odsijecanja glava, nabijanja na kolac i razapinjanja zarobljenika. U toj je postrojbi Gačič završio zahvaljujući ujaku Ismetu Guniću, također Banjolučaninu. Nekoliko mjeseci nakon okončanja rata on ga je ubio u naselju Gornja Bočinja kod Srebrenika u Tuzlanskoj županiji, gdje su se nakon rata smjestili mudžahedini. Pokušao je pobjeći prema Crnoj Gori. Uhićen je u vlaku i potom osuđen na osam godina zatvora, a pomilovao ga je 2000. tadašnji bošnjački predsjednik Federacije BiH Ejup Ganić iz Stranke demokratske akcije. Ovaj je bošnjački dužnosnik iste godine pomilovao i ubojice dvojice franjevaca, gvardijana i župnika iz Fojnice iz središnje Bosne. Tijekom 2002. je, nakon što je izdržao dvije trećine zatvorske kazne, pušten na slobodan vikend. Otišao je u stan u Zenici gdje mu je živjela majka koju je usmrtio pucnjima iz vatrenoga oružja. Ponovno je uhićen i osuđen na 20 godina zatvora. U Zenici je proveo dio robije, a posljednji je prije ponovnoga izlaska na slobodu, odrobijao u Bihaću. Izlazi iz zatvora 2017., tijekom 2018. dolazi kod Konjica u sjevernom dijelu MudžahediniHercegovine u selo u kojem su prije rata živjeli Srbi. Prije nekoliko tjedana ubio je najprije trgovca Suada Sultanića, a zatim i policajca Mahira Begića u Sarajevskoj županiji. Ubijen je nakon desetodnevne potrage. Sve dok nije ubio policajca, Gačića je bošnjačko Sarajevo nastojalo posve ignorirati. Niti jedna televizijska postaja, uključujući dva AIDGačić je izravno optužio nekoliko bošnjačkih lidera i čelnika za likvidacije Leutara, ali i nekoliko hrvatskih gospodarstvenika ubijenih pod nerazjašnjenim okolnostima nakon rata. Takav odnos pravosudnoga, obavještajnog, policijskog i medijskoga Sarajeva potvrda je kako je zloglasna bošnjačka tajna policija AID duboko infiltrirana u sve sfere života i koordinira institucije, a kontrolira ju Stranka demokratske akcije Bakira Izetbegovića.javna RTV servisa BHRT ili FTV nisu u svojim središnjim emisijama ništa izvijestile o ovome događaju iako se radilo o najvažnijoj vijesti toga dana u državi. Nijedna postrojba, osim tek specijalne policije MUP-a sa sjedištem u Mostaru, nije bila uključena u njegov pronalazak do ubojstva policajca. Sve to jasno sugerira kako je Gačić ustvari bio pod svojevrsnom zaštitom dijela bošnjačke politike kojoj nije trebao još jedan slučaj 'ludoga' mudžahedina. Nakon toga niti jedan bošnjački medij nije smio objaviti detalje iz njegova ratnoga dnevnika, ali niti detalje koje je pak ostavio na Youtube servisu ispod dokumentarca posvećenom ubojstvu doministra unutarnjih poslova, Hrvata Joze Leutara, koji je 1999. godine ubijen u središtu Sarajeva u atentatu autobombom. Istim eksplozivom kakvim su se koristili arapski teroristi u BiH pri napadu i ubojstvu dvojice hrvatskih policajaca u središnjoj Bosni 1997. i 1998. godine ili pak u napadu autobombe u Mostaru u jesen 1997. godine, što je bio najteži teroristički atak u ovoj zemlji.

Džaferović davao državljanstva teroristima

Gačić je izravno optužio nekoliko bošnjačkih lidera i čelnika iz zeničkoga zatvora za likvidacije Leutara, ali i nekoliko hrvatskih gospodarstvenika koji su ubijeni pod nerazjašnjenim okolnostima nakon rata. Takav odnos pravosudnoga, obavještajnog, policijskog i medijskog Sarajeva ustvari je samo potvrdio tezu kako zloglasna bošnjačka tajna policija Sefik DjaferovicAID, koja je duboko infiltriranu u sve sfere života i koordinira sve institucije, uistinu postoji, a kontrolira ju je Stranka demokratske akcije Bakira Izetbegovića. To je samo kontinuitet, jednako kao što su, zahvaljujući pozivu ove stranke, i pristigli mudžahedini iz cijeloga svijeta da 'obrane bosanske muslimane'. Aktualni bošnjački član BiH Predsjedništva Šefik Džaferović praktično je dio toga projekta: dovlačenja mudžahedina, dodjeljivanja državljanstava i njihova smještanja u BiH. On je kao šef dodijelio više državljanstava ljudima koji su se nalazili na popisima terorističkih organizacija iz cijeloga svijeta. Gačićev 'problem' nije bilo samo to što je na Youtubeu otkrio kako je nekadašnji zapovjednik zloglasne postrojbe 'El mujaheed' Asim Koričić odgovoran za likvidaciju bugojanske skupine najviših političkih i vojnih dužnosnika nego i činjenicu da je 2010. godine dao iskaz pripadnicima državne policijske Agencije za istrage i zaštitu (SIPA) o raznim zločinima mudžahedina. Slučaj Gačić na kraju je okončan metkom koji je zauvijek zatvorio mogućnost otkrivanja brojnih tajni iz prošloga rata i nakon njega. Jednako je i s brojnim slučajevima terorističkih napada, atentata i likvidacija koje su bošnjačke vlasti pokušale prikriti. Prva poslijeratna žrtva radikalnih islamista bio je američki časnik u Unprofora William Jefferson. Istražitelji su njegovo tijelo otkrili nakon serije razgovora službenika Federalnoga istražnog ureda (FBI) s Ali Hamadom u zeničkom zatvoru. Uslijedila su ubojstva hrvatskih policajaca u središnjoj Bosni – Perice Bilića i Ante Valjana – pod čija su vozila podmetnute eksplozivne naprave. Počinitelji nikada nisu otkriveni, bolje reći prikriveni su. Pokušalo se još jedan, teroristički napad s najviše uporabljenoga eksploziva, pripisati Hrvatima. Sredinom rujna 1997. godine u Mostaru je aktivirana auto- bomba, 29 osoba teže je ili lakše ozlijeđeno, među kojima i trojica policajaca. Tadašnji bošnjački dužnosnik Haris Silajdžić optužio je Hrvate da su postavili eksplozivnu napravu kako bi zaustavili integraciju policije u gradu na Neretvi. Kasnije su zahvaljujući radu američkih ali i obavještajaca iz RH tragovi pokazali kako su ovaj napad izveli Ali Hamad, Ahmed Zuhair i Saleh Nedal, pripadnici postrojbe El mujaheed Armije BiH, i bili izravno vezani s Al Qaedom. Zuhair je kasnije uhićen u Јemenu i prebačen u američku bazu Guantanamo na Kubi. Na Badnjak 2002. prvi teroristički napad izveo je lokalni sljedbenik radikalnog islama koji su donijeli strani misionari. U selu Kostajnici kod Konjica u noći 24. prosinca 2002. godine Muamer Topalović upao je u kuću hrvatske povratničke obitelji Anđelić i ubio oca, majku i kćer, a sina teško ranio. Sarajevska, bošnjačka policija, kao i političar Silajdžić za Mostar, istragu ovoga zločina nastojala je usmjeriti u krivom pravcu. Tadašnji ministar Ramo Masleša iz SDP-a rekao je kako je višenacionalna narkomanska banda, u kojoj je bio čak i jedan Hrvat likvidirala Anđeliće. Zahvaljujući upornosti policajaca iz Mostara, rasvijetljen je događaj, a Topalić uhićen.

Svi napadi

Nakon napada na tornjeve u New Yorku, bošnjačke vlasti morale su zatvoriti desetine terorističkih ćelija kamufliranih u humanitarne organizacije, ali i izručiti sedmoricu Alžiraca za koje se vjerovalo da su povezani s napadima na SAD-u. Ubrzo je ostavku podnio i bošnjački čelnik Alija Izetbegović. Pet godina kasnije uhićen je radikalni islamist Mirsad CrnoBektašević koji je planirao bombaški napad. Policija je u njegovu stanu u Sarajevu pronašla eksploziv, pištolj, strjeljivo i DVD s uputom kako napraviti bombu. Tada se pretpostavljalo da je meta napada trebala biti veleposlanstvo SAD-a u Sarajevu. Begtašević je prije nekoliko godina ubijen kao pripadnik ISIL-a u Siriji. Krajem 2008. godine ubijen je zaštitar Hrvat u poslovno-prodajnom centru FIS u Vitezu od posljedica eksplozije nepoznate naprave. Te je godine u Sarajevu i Bugojnu uhićena skupina također radikalnoga islamista Rijada Rustempašića koji je planirao napad na Katoličku crkvu. Dvije godine kasnije vehabija Haris Čaušević postavio je eksplozivnu napravu ispred policijske postaje u Bugojnu od koje je poginuo jedan policajac. Godinu dana kasnije vehabist iz Gornje Maoče, poznatoga uporišta radikala povezanih s više islamskih terorističkih organizacija, pucao je po američkom veleposlanstvu. Mevlid Јašarević ranio je policajca iz osiguranja zgrade. Dva napada dogodila su se i 2015. godine. Najprije je vehabija Nerdin Ibrić upao u policijsku postaju u Zvorniku i ubio jednoga policajca, a dvojicu ranio, nakon čega je ubijen. Ovaj čin bošnjački političari i mediji iz Sarajeva nastojali su objasniti činjenicom da mu je otac ubijen tijekom rata. Slično je bilo i s Enesom Omeragićem, koji je bio dio vehabijske zajednice, a ubio je dvojicu pripadnika Oružanih snaga BiH. Posljednji u nizu 'usamljenih vukova', kako se obično nazivaju ovi monstrumi, upravo je Edin Gačić. On je, kao i drugi lokalni vehabije, od kojih su svi bili počinitelji terorističkih napada u poslijeratnoj BiH, zaražen virusom stranih misionara i mudžahedina. Takvih je potencijalnih terorista, prema procjenama Obavještajno-sigurnosne agencije u BiH, oko 3000. Sukladno Daytonskom mirovnom sporazumu, strani su džihadisti morali napustiti BiH, no onda je političko Sarajevo poduzelo sve da ipak ostanu u zemlji. Brojni su dokazi kako je bošnjački državni vrh, od Alije Izetbegovića, pa naniže, nakon Daytona sustavno radio na ostanku džihadista u BiH jer bi njihov progon bio protumačen kao izdaja islama od bogatih sponzora i lobista s arapskoga poluotoka. BiH zbog toga čeka tko će biti novi Edin Gačić.

Domagoj Tolić
Hrvatski tjednik

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.