25 godina Vijenca

U naše doba bujanja interneta i ostalih brzih javnih komunikacija životno trajanje svakoga tiskanog medija nije zajamčeno na duže vrijeme, pogotovo ako je riječ o specijaliziranima za kulturu i civilizacijsko sagledavanje javnoga života. To se u Hrvatskoj odnosi na tjednik 'Hrvatsko slovo' i dvotjednik 'Vijenac' u izdanju Matice hrvatske koji je svojim dvobrojem od 20. prosinca 2018. navršio 25 godina svoga izlaženja. Preuzevši ime negdašnjega legendarnoga Vienca, Matica se osmjelila na tiskanje dvotjednika koji ponekad izlazi kao trotjednik, čak i mjesečnik premda bi bilo optimalno da bude tjednik, pa i s manjim brojem stranica, no to je očito prije svega pitanje financiranja, te najbolnije točke svih pothvata u Guttenbergovoj galaksiji.

Jubilarni dvobroj na 48 stranica donosi bogato štivo sa sjećanjima glavnih urednika i brojnim prilozima s područja književnosti, društvenih zbivanja, kazališnih događanja, likovne umjetnosti, arhitekture, glazbe, filma, putopisne literature i djelatnosti podružnica Matice hrvatske u Hrvatskoj i inozemstvu. Teško je u kraćemu osvrtu opisati sadržaj ovoga dvobroja Vijenca, no možemo ustvrditi da čitanje gotovo svih priloga može obogatiti znanje i zadovoljiti emocije svakoga kome je stalo do smirenijega promatranja hrvatskih kulturnih i uljudbenih zbivanja.

Neka nam ne bude zamjereno ako napišemo da je hrvatska publicistika i VijenacNajbolje bi bilo kad bi Vijenac postao tjednik jer 'materijala' za objavljivanje ima napretek, pogotovo u novije doba praktičnoga ukidanja ili drastičnoga smanjivanja obujma kulturnih rubrika u dnevnom tisku. Zasigurno su ovi prijedlozi izdavačima i urednicima itekako poznati, ali vrijedno ih je spomenuti kao argument za one političare koji čvrsto drže zatvorene kese s narodnim novcem jer bez kulture i politika nije od trajnije koristi za narod kao cjelinu.previše opterećena gromoglasnim polemikama, (starogrčki polemos znači rat) izmišljotinama, krivim navodima i anonimnim izvorima. Autori Vijenca uzdigli su se u svojim prilozima iznad toga 'ratnog stanja' nastojeći točnim podatcima i valjanim argumentima uvjeriti čitatelje u ono o čemu pišu. Dogodilo se i to da je Vijenac u jednom kraćem razdoblju prešao u ruke politizirajućih glavnih urednika s ljevice, što je bilo u suprotnosti s političkom pozicijom Matice hrvatske kao centrističke kulturne institucije, no to se ispravilo pa su oni osnovali navodno konkurirajući Zarez koji je prestao izlaziti kao tiskovina.

S pravom možemo reći da je Vijenac umjereno konzervativan, pri čemu to usmjerenje tumačimo kao nastojanje da sačuva sve kvalitetno iz prošlosti i istodobno bude otvoren prema vrijednim novitetima iz suvremenosti. Vijenac je rodoljuban i domoljuban, ali ne u isključivom hrvatstvu nego u hrvatstvu kao dijelu zajedničke kulturne i civilizacijske posebnosti naše domovine. Samo je šteta što u njemu nema dovoljno priloga o kulturnim zbivanjima u velikim europskim metropolama jer znamo što se događa u Garešnici, Koprivnici i Livnu, (ovo je šala!) ali ne u Beču, Münchenu, Parizu, Rimu, Madridu i Londonu. Znamo, za dopisnike nema dovoljno šoldi, no mogli bi se naći drukčiji izvori, primjerice da netko čita kulturne priloge u velikim inozemnim novinama i onda opisuje ono što one donose u tim rubrikama. Začudo, hrvatske su novine imale više dopisnika u inozemstvu za vrijeme Jugoslavije nego danas u hrvatskoj državi. Nije li to provincijalizacija naših tiskovina?

Što bismo kao poslastice preporučili čitateljima Vijenca. Mnogo toga, ali posebice izvrsne i vrlo živahne intervjue, redovite kolumne, (posebno onu jezičnu), umne političke raščlambe, osvrte na kulturne obljetnice i znanstvene simpozije, sjećanja na velike kulturne djelatnike, recenzije važnih knjiga, kritike likovnih izložbi, kazališnih i glazbenih predstava... I ovdje dolazimo na jednu bolnu točku. Vijenac izlazi svakoga ljeta u vrhuncu sezone festivalskih kulturnih čarolija u Hrvatskoj kao mjesečnik i pol i kao takav ne može biti ažuran u odgovarajućem izvješćivanju o tomu. I recenzije knjiga sporo dolaze na stranice Vijenca, što šteti njihovoj mogućoj prodanosti. Možda bi se to moglo ispraviti uspostavom 'dežurnoga uredništva' u ljetnoj kulturnoj sezoni.

Ponavljamo: najbolje bi bilo kad bi Vijenac postao tjednik jer 'materijala' za objavljivanje ima napretek, pogotovo u novije doba praktičnoga ukidanja ili drastičnoga smanjivanja obujma kulturnih rubrika u dnevnom tisku. Zasigurno su ovi prijedlozi izdavačima i urednicima itekako poznati, ali vrijedno ih je spomenuti kao argument za one političare koji čvrsto drže zatvorene kese s narodnim novcem jer bez kulture i politika nije od trajnije koristi za narod kao cjelinu.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik