Pozitivna iznenađenja u hrvatskoj diplomaciji

Hrvati su kao „zakašnjela nacija“ prekasno dobili državu i s obzirom na manjak iskustva i kadrova imali velikih poteškoća u formiranju diplomacije. Diplomati su postali mnogi koji za to nisu bili osposobljeni, a ni nadareni. Očito je glede diplomatskih kadrova sve išlo preko nekih osobnih veza sa svemoćnim predsjednikom Tuđmanom. No kako me uvjerava jedan hrvatski diplomat iz toga doba, tadašnja „amaterska“ diplomacija bila je bolja je od sadašnje koja bi trebala biti karijerna, a nije. Očito i danas se u hrvatsku diplomaciju ubacuju podobni i stranački obilježeni nesposobnjakovići. No ima iznimaka što se vidi iz dvaju postupaka hrvatskih veleposlanstava u Bernu i Berlinu.

Jedna od zadaća svakoga diplomatskog predstavništva nije samo skupljanje podataka o svojoj državi iz javnoga mnijenja zemlje u kojoj djeluje nego i reagiranje na krive navode u njima, a potonjim se hrvatska diplomacija dosada koristila vrlo rijetko. Nedavno su nas u tomu pozitivno iznenadila hrvatska veleposlanstva u švicarskom Bernu i njemačkom Berlinu, konkretno veleposlanici dr. Andrea Bekić i dr. Gordan Grlić-Radman. Veleposlanica Bekić reagirala je na pisanje Neue Zürcher Zeitunga, NZZo navodnoj sukrivnji istočnoeuropskih i jugoistočnoeuropskih naroda (u koje ubraja i Hrvatsku!) u milenijskomu zločinu holokausta, a veleposlanik Grlić-Radman oprostio se od velikoga prijatelja Hrvatske i vrsnoga publicista Johanna Georga Reißmüllera ne samo sudjelovanjem na pogrebu nego i jednom vrlo nadahnutom osmrtnicom u Frankfurter Allgemeine Zeitungu.

Osvrćući se na članak Simona Geissbüchlera u NZZ-u,veleposlanica Bekić je, među ostalim, napisala: 'Apsurdnu teza da su ti narodi djelovali kao Hitlerovi 'entuzijastični pomoćnici' nitko nije postavio u oko šezdeset poslijeratnih godina u međunarodnoj povijesnoj znanosti. Nedopustivo je da autor pokušava nametnuti narodima istočne i jugoistočne Europe sukrivnju za holokaust. Povijesna je istina da su samo kolaboracijski režimi i okupacijske snage 'Trećega Reicha' odgovorni za holokaust u okupiranoj srednjoj i istočnoj Europi...A utor tvrdi da je 'u Hrvatskoj ...ubijanje Židova organizirano na vlastiti poticaj.' To je jedna drska laž i teška uvrjeda hrvatskoga naroda.’

Veleposlanica potom citira povjesničara Ivu Goldsteina, navodeći kako je aktivni član židovske zajednice u Hrvatskoj, koji je u svojoj knjizi Hrvatska 1918.-2008. dokazao kako je prigodom izbijanja Drugoga svjetskoga rata 90 posto hrvatskoga naroda stajalo iz Hrvatske seljačke stranke pod vodstvom Vladka Mačeka, dok je 5 posto simpatiziralo DiplomacijaNedavno su nas svojim reakcijama pozitivno iznenadila hrvatska veleposlanstva u Bernu i Berlinu, konkretno veleposlanici dr. Andrea Bekić i dr. Gordan Grlić-Radman. Veleposlanica Bekić reagirala je na pisanje Neue ZürcherZeitunga, NZZ o navodnoj sukrivnji istočnoeuropskih i jugoistočnoeuropskih naroda, (u koje ubraja i Hrvatsku!) u milenijskomu zločinu holokausta, a veleposlanik Grlić-Radman oprostivši se od velikoga prijatelja Hrvatske i vrsnoga publicista JohannaGeorgaReißmüllera ne samo sudjelovanjem na pogrebu nego i jednom vrlo nadahnutom osmrtnicom u Frankfurter Allgemeine Zeitungu.komuniste, a ostalih najviše 5 posto da su bili pristaše Hitlera, odnosno Mussolinija. U daljnjem opisivanju zbivanja u Hrvatskoj nakon njemačkoga napada na Jugoslavija, veleposlanica spominje nastojanja Njemačke da vlast u Hrvatskoj preuzme Maček, (prije toga Hitler ju je nudio Hortyjevoj Mađarskoj koja je to odbila) što je on odbacio i da je tek onda Pavelić došao na red, međutim ovdje joj se potkrala pogrješka u tvrdnji da je Pavelić 10. travnja 1941. naglasio kako je novu državu osnovao u suglasju s voljom njemačkoga naroda. Takva izjava ne postoji, NDH je proglasio pukovnik Slavko Kvaternik ističući pri tome, među ostalim, volju našeg saveznika, ne spominjući Njemačku i Italiju, dok je Pavelić u to vrijeme bio u Italiji bez ikakvih mogućnosti djelovanja na domovinske prilike. Vratio se nekoliko dana poslije proglašenja NDH skrivećki u Zagreb, pri čemu nije svojim suradnicima otkrio kakve „obveze“ ima prema fašističkoj Italiji, nakon čega je Rimskim ugovorima bio prisiljen veliki dio jadranske Hrvatske prepustiti Italiji što je bilo prvim uzrokom srozavanju ugleda ustaškoga režima u cijeloj Hrvatskoj.

To je trebalo istaknuti, ali i naglasiti da su komunisti digli ustanak tek 22. lipnja 1941. nakon što je Hitlerova Njemačka napala Sovjetski Savez i Kominterna pozvala sve komuniste u Europi da se pridruže borbi sovjetskoga narod protiv nacističke Njemačke. Komunisti su od 10. travnja do 22. lipnja 1941. bili „disciplinirani poslušnici“ Sovjetskoga Saveza koji je u to vrijeme bio saveznik Trećega Reicha prema sporazumu Molotov-Ribbentrop. Antifašistički ustanak u Hrvatskoj, nažalost, nisu predvodili demokrati nego komunisti, ali to ne umanjuje činjenicu da su većina partizana bili nepartijski protivnici nacifašizma koje su komunisti poslije rata, kako se narodski kaže, „prenijeli žedne preko vode“.

U pismu NZZ-u trebalo je istaknuti da su prvi antisemitski zakoni bili objavljeni u Kraljevini Jugoslaviji, da su u NDH, za razliku od prilika u ostalim satelitskim zemljama, postojale mogućnosti spašavanja dijela Židova, primjerice proglašavanjem tzv. počasnih arijevaca, odlaskom u talijansku utjecajnu zonu NDH, bijegom u partizane i spasilačkim akcijama Katoličke crkve i humanih pojedinaca. Veleposlanica ističe samo antifašistički ustanak koji je omogućio spašavanje dijela židovske populacije, no to je bio samo dio spasonosnih pothvatau korist Židova, koji su itekako bili opasni za one koji su sudjelovali u njima. Riječ je onda o tomu da Hrvate nisu oslobodile angloameričke trupe kao države zapadne Europe, nego su to oni sami postigli, te se zaključuje: Nažalost, poslijeratna Hrvatska u komunističkoj Jugoslaviji pokazala se kao razočaranje: jedan totalitarizam bio je zamijenjen drugim totalitarizmom. Preživjelim Židovima nije vraćena oduzeta imovina, tako da su mnogi morali napustiti zemlju i iseliti u Izrael. Tek je demokratska i suverena Hrvatska njima zajamčila sva ljudska i građanska prava kao i povratak oduzete imovine. Male skupine u Hrvatskoj, te nažalost i u ostalom dijelu Europe, stavljaju u pitanje vrijednosti antifašizma, ali danas nisu opasne za demokraciju u našoj zemlji...Hrvatski narod može zaista pogledati u oči svakom drugome narodu u Europi, pa također i židovskome narodu. To je potvrđeno izvrsnim prijateljskim odnosima između Izraela i Hrvatske kao i dugim popisom od 117 Hrvata kojima je Yad Vashem dodijelio titulu 'pravednici među narodima'.

Drugi zanimljivi pothvat hrvatske diplomacije dogodio se u Njemačkoj u povodu smrti publicista i suizdavača FrankfurterAllgemeine Zeitunga te velikoga prijatelja hrvatskoga naroda Johanna Georga Reißmüllera, o čemu je potpisnik ovog članka objavio priloge u Hrvatskom tjedniku, Vijencu i na portalu Croexpress. Hrvatski veleposlaniku u Berlinu dr. Grlić-Radman sudjelovao je s obitelji dr. Janović na pogrebu zaslužnika postavivši vijenac na grob, no ono što je zapamtljivije jest osmrtnica hrvatskoga veleposlanstva objavljena u Frankfurter Allgemeine Zeitungu sa spomena vrijednim tekstom. Citiramo: Postoje ljudi koji nikad ne umiru. Oni žive dalje kroz djela koja su povjerili ljudima i svijetu kako bi ih oslobodili. Jer tajna sreće je sloboda, a tajna slobode je hrabrost. Dr. Johann Georg Reißmüller bio je hrabar u borbi za istinu, pravednost i univerzalne ljudske vrjednote. Njegovo djelo nije stvorenoda se svidi publici nego da vječno djeluje. Hrvatska tuguje za svojim velikim prijateljem i podupirateljem. Dr. Johann Georg Reißmüller, 20. veljače 1932.-10.prosinca 2018. U vremenima kušnje bio je za nas čvrst kao hrid. Sjećamo ga se s čašću i zahvalnošću, Veleposlanstvo Republike Hrvatske .

Zaista dirljive riječi na kojima ne bi trebalo ostati. Možemo zamisliti da u Zagrebu jedna ulica dobije ime po Johannu Georgu Reißmülleru.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik