Hoće li se Bandić i Grad Zagreb odužiti Matošu i spriječiti nacionalnu sramotu u obliku ovrhe Matoševe kuće?

Hoće li se Zagreb odužiti svojemu Matošu i spriječiti da se na javnoj dražbi na Općinskom sudu u Vukovaru, 16. siječnja 2019., proda Matoševa rodna kuća u Tovarniku kako bi se namirio dug Matici hrvatskoj od približno SablazanMatica hrvatska 2002. godine posudila je svojemu ogranku u Tovarniku gotovo 200 tisuća kuna i kad po ugovoru nije plaćena ni četvrta rata, pokrenula je 2004. godine sudski spor koji je trajao petnaest godina. Ogorčeni tim postupkom, članovi Matice hrvatske, okupljeni u ogranku u Tovarniku, ugasili su ogranak i osnovali Društvo A. G. Matoša, što se dogodilo prvi put u povijesti Matice hrvatske. Ali taj sudski postupak nije rezultirao samo time nakon petnaestogodišnjega spora; objavljen je početkom prošlog mjeseca sudski zaključak o javnoj dražbi Matoševe kuće, što je izazvalo pravu sablazan u kulturnoj javnosti.dvjesto tisuća kuna, koliko je bila svojedobno posudila svojemu ogranku kako bi pokrenuo projekt obnove kuće, a koja je trebala postati kulturno središte u istočnoj Hrvatskoj? Tom inicijativom zagrebački gradonačelnik Milan Bandić samo bi promijenio ozračje koje je vladalo i u doba Matoša da metropola Zagreb živi potpuno odvojeno od sela i periferije. Tada je i sam Matoš rezignirano napisao: "Da je cijela Hrvatska Zagreb, ne bi više bilo Hrvatske. Da nema sela, ne bi više bilo hrvatskoga Zagreba". Srećom, na kraju stoljeća tijekom Domovinskoga rata hrvatski branitelji pokazali su suprotno suprotstavivši se kao jež na svakomu dijelu hrvatskog ozemlja velikosrpskoj agresiji, od juga do sjevera, zapada i istoka Hrvatske. Nije samo tako bilo u obrani, tako je u drugim područjima pa i književnosti. Jer, da nije bilo Tovarnika, maloga istočnohrvatskog mjesta, ne bi bilo A. G. Matoša, pripovjedača, feljtonista, esejista i "meštra stiha", kako ga je nazivao Krleža.

Kad je izaslanstvo Odbora za obnovu Matoševe spomen-kuće s akademikom Dragutinom Tadijanovićem na čelu, prije četrnaest godina, došlo kod zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića, tražeći pomoć kako bi podmirilo troškove raznih dozvola, a gradonačelnik čuo o kojemu se iznosu radi (oko 200 tisuća kuna) nasmijao se i rekao da samo jedan Matošev stih - I dok je srca, bit će Kroacije - vrijedi više od milijun dolara. Matica hrvatska 2002. godine posudila je svojemu ogranku u Tovarniku gotovo 200 tisuća kuna i kad po ugovoru nije plaćena ni četvrta rata, pokrenula je 2004. godine sudski spor koji je trajao petnaest godina. Ogorčeni tim postupkom, članovi Matice hrvatske, okupljeni u ogranku u Tovarniku, ugasili su ogranak i osnovali Društvo A. G. Matoša, što se dogodilo prvi put u povijesti Matice hrvatske. Ali taj sudski postupak nije rezultirao samo time nakon petnaestogodišnjega spora; objavljen je početkom prošlog mjeseca sudski zaključak o javnoj dražbi Matoševe kuće, što je izazvalo pravu sablazan u kulturnoj javnosti. U obnovu Matoševe kuće dosad je uloženo temeljem ugovora hrvatske Vlade, Grada Zagreba i Društva A. G. Matoša, iz 2008., oko sedam i pol milijuna kuna, dok vrijednost kuće i dvora stavljenih na javnu dražbu, kako bi Matica hrvatska naplatila svoj dug, iznosi oko pet milijuna kuna. Ima li Matica hrvatska, koja uglavnom živi od proračuna, moralno pravo "zgaziti" čitav projekt u koji je dosad uložen nešto više od 11 milijuna kuna, uglavnom novca poreznih obveznika? To pitanje rukovodstvu Matice hrvatske imaju s jednakim pravom postaviti zagrebački gradonačelnik i predsjednik hrvatske Vlade. No, s obzirom na odnos mjerodavnoga ministarstva prema tom projektu, to je teško očekivati od premijera, ali s punim povjerenjem može se očekivati od zagrebačkoga gradonačelnika.

Otpor obnovi Matoševe kuće dolazio je od početka upravo iz resornoga Ministarstva, koje je projekt smatralo megalomanskim, dok je suprotnoga mišljenja bila hrvatska Vlada premijera Ive Sanadera. Neki su i hrvatsku državu proglašavali megalomanskim pothvatom, bez izgleda na uspjeh. Slično se ponašaju i danas kad je riječ o strateškim investicijama. Je li na tragu takve politike aktualna ministrica kulture budući da nije ništa učinila da se problem riješi? Ljetos se nešto po tiskovinama razbacivala da treba riješiti najprije pitanje vlasništva, ali ono nije uopće sporno. Jer da je bilo sporno pitanje vlasništva Matoševe spomen-kuće, bi li hrvatska Vlada, Grad Zagreb i Društvo A. G Matoša prije deset godina zaključila PolitikaU politici Ministarstva kulture može se prepoznati i pokušaj iskorjenjivanja Matoša iz Tovarnika, Marinkovića iz Komiže, Šegedina iz Korčule.spomenuti ugovor? Svojim gledištem ministrica zapravo "drži ljestve" Matici hrvatskoj, koja se pokretanjem sudskoga spora protiv svojega ogranka zapravo odrekla vlasništva i svake poveznice s projektom obnove Matoševe kuće. Možda ministrica zaboravlja da je Ministarstvo kulture proglasilo Matoševu kuću kulturnim dobrom i zapravo onemogućilo svako njezino krčmenje.

Ministrica ne će ni trepnuti okom

Matica hrvatska ima jasan cilj: "ubiti projekt" obnove Matoševe kuće i Društvo A. G Matoša u Tovarniku. Zanima ju povrat novca jer, kako tvrde, imaju na to pravo iz moralnih obzira prema proračunu, a istodobno na sve načine onemogućuju Društvo da dođe do novca kako bi im vratilo dug. Bi li na ovaj način o čitavom tom projektu razmišljali bivši predsjednici Matice hrvatske - Ljudevit Jonke, Petar Šegedin, Vlado Gotovac? Ministrica kulture mogla je znati da bez državne potpore, dogovora s Gradom Zagrebom, spor između nekada ugledne nacionalne kulturne ustanove i njezina bivšega ogranka može samo završiti sudskim zaključkom – javnom dražbom. Ministrica sigurno ne će ni trepnuti okom na dan javne dražbe kuće hrvatskoga književnika za kojega je Jure Kaštelan, još 1954., pisao da se o njemu s različitih stajališta može govoriti kao "ideologu hrvatstva", a Miroslav Krleža da će "Matoševo hrvatstvo ostati jakim dokumentom još dobar niz godina".

Matoš nije bio samo ideolog hrvatstva, bio je i Europejac, ne samo, kako je pisao Kaštelan, po svojim putovima, vidicima i težnjama nego i svojim dosljednim životnim stavom. Aktualna ministrica u svojemu mandatu ne će biti zabilježena samo po svojemu neshvatljivom stavu glede obnove Matoševa doma u Tovarniku već i tradicionalnih bijenalnih kulturnih manifestacija na dvama otocima – Danima Ranka Marinkovića u Komiži na Visu i Danima Petra Šegedina u Korčuli. Ne samo što je uskratila simbolično financiranje tih manifestacija nego se time automatski odrekla pokroviteljstva nad njima. Tim svojim činima možda nije ni svjesna da ne sramoti samo državu, nego i glavni grad hrvatske države Zagreb. Kao da bi htjela da Zagreb bude ono što je Matoš za njega početkom prošloga stoljeća potišten pisao: "Glavni grad bez države i prijestolnica bez prijestolja". U takvoj politici može se prepoznati i pokušaj iskorjenjivanja, jednako Matoša iz Tovarnika, Marinkovića iz Komiže, Šegedina iz Korčule. No tome istom Ministarstvu nešto ranije, dok je državna tajnica bila Nina Obuljen, nije bilo problem odriješiti kesu i sufinancirati knjigu u kojoj se predlaže "iskorjenjivanje" hrvatskoga jezika iz Ustava Republike Hrvatske.

Bandić bi pokazao da može pokrenuti Hrvatsku

Iskorjenjivače, a napose ono što se događa s iskorijenjenim pojedincima, opisala je u svojim knjigama francuska filozofkinja Simone Weil. No pustimo sada to. Grad Zagreb kako je već rečeno u dosadašnju obnovu Matoševe kuće u Tovarniku uložio je gotovo četiri milijuna kuna. Zbog toga ima puno moralno pravo spriječiti ovu čitavu travestiju i svojom inicijativom spasiti Matoševu kuću od eventualnih špekulanata i onih koje bi ju željeli pretvoriti u nešto što bi bilo nespojivo s Matošem, veličanstvenom kulturnom ličnošću i njegovom misijom. Tom inicijativom zagrebački gradonačelnik pokazao bi da kani djelotvorno, što posljednje vrijeme često spominje, pokrenuti i Hrvatsku, a Zagreb bi samo obogatio svoje metropolske atribute jer čitava ta situacija s Matoševom kućom, napose objava o javnoj dražbi, mnoge građane u glavnom gradu države i diljem Hrvatske žalosti i obeshrabruje. Istodobno zadobio bi povjerenje da ne misli samo na sebe, nego i na ostala hrvatska mjesta, kad je riječ o nacionalnim i kulturnim vrijednostima, nasuprot svima onima, kako ih je Matoš nazivao - uski ljudi, šupljih glava, šupljih grudi. Samo razum koji zdravo sudi, rad i solidarnost, može sve nas spasiti od nacionalne sramote, 16. siječnja. Dovršiti obnovu Matoševe spomen-kuće i staviti ju u funkciju kulturnog središta obveza je ne samo prema velikanu hrvatske književne riječi nego i prema Tovarniku i njegovim stanovnicima, kao i čitavoj hrvatskoj javnosti.

Marko Curać
Hrvatski tjednik