U povodu postavljanja spomenika predsjedniku Tuđmanu u Zagrebu

Ljudska stvorenja nisu savršena, čak i ako su proglašena svetima, a najmanje su to državnici koji su morali djelovati u teškim vremenima, no veliki narodi slave svoje političke velikane ne obazirući se mnogo na njihove tamne strane. Ono što su oni dali svojim nacijama svakako nadmašuje njihove pogrješke, a i vrijeme čini svoje jer ljudi radije pamte dobro nego zlo. Povjesničari čeprkaju po prošlosti i otkrivaju posrtanja velikana, to je njihov posao, obični ljudi, pak, slave ih i zahvalni su za sve što oni učiniše za svoj narod.Kad kažem povjesničari, onda mislim na one ozbiljne i objektivne, kakav nije Ivo Goldstein u svome pamfletu u 'Globusu' (7.12.2018.) u kojemu Tuđmana optužuje za sve nedaće Hrvatske od njegova izbora za Predsjednika republike do danas. Pokupio je sva zlonamjerna podmetanja i izvrtanja istine onih koji su mrzili Tuđmana radi toga što je najzaslužniji za stvaranje hrvatske države, da bi prvoga hrvatskoga predsjednika koji je imao mana, ali mnogo više vrlina prikazao kao nagomilano zlo da ne može biti gore. Veći dio njegovih tvrdnji nije teško opovrgnuti pa ćemo ih prepustiti zaboravu. Uostalom, onaj koji zločinca Tita svrstava uz demokrate Churchilla i De Gaullea u 'plejadu velikana', kao što to čini Goldstein, gubi svaku vjerodostojnost u ocjenjivanju Tuđmana. Ove misli padale su mi na pamet nakon otkrivanja spomenika prvome hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu u Zagrebu, i to sa zakašnjenjem oko nepuna dva desetljeća. Rekao bih: tipično hrvatski. Po Hrvatskoj je postavljeno nekoliko tuceta Tuđmanovih skulptura, no moram priznati da me ni jedna, pa ni ova zagrebačka, nije posebno oduševila. Nisam stručnjak, govorim samo o svome osobnom doživljaju Tuđmanova spomenika s mladolikom glavom, opasana nekakvim velikimručnikom (?), s hadezeovskom rukom na srcu, u pokretu kao da će potrčati ili ne znam što...?Vjerojatno će velika većina Hrvata biti zadovoljna radom Kuzme Kovačića, za mene je pak najvažnije da je taj spomenik ipak postavljen, i to na dostojnom mjestu susreta starog s novim Zagrebom.

Rekoh: veliki narodi slave svoje državnike i onda kad znaju da su ponekad ostavljali i tamne tragove. Evo nekoliko primjera, odnosno bit će govora o Napoleonu, Bismarcku, Pilsudskom, Atatürku, Churchillu i Trumanu, državnicima koji nisu uvijek bili uzorni demokrati, no koji su mnogo učinili za svoje, ali i štetili protivničkim narodima na za humaniste neprihvatljiv način. Njihova (ne)djela ipak se naknadno stavljaju u okvire nužnosti koje nije bilo moguće izbjeći, čak se opravdavaju njihovi zli potezi jer su učinjeni u ratovima i revolicijamaili pred golemom opasnošću za vlastiti narod u miru.

'Napoleon kao svjetski diktator'

Pođimo od Napoleona koji je ikona francuskoga povijesnoga pamćenja.Put mladog Korzikanca od običnog vojnika do vrhovnog zapovjednika moćne francuske vojske bio je obilježen krvavim tragom ratnih zločina koji su u njegovo ime počinili francuski vojnici ponajprije u Španjolskoj gušeći tamošnji narodni ustanak na zaprepaštenje cijele Europe pa do neslavnog bijega iz Rusije. Tko danas zna da je Napolen ponovno uveo ropstvo u francuskim kolonijama koje je bilo ukinuto za vrijeme francuske revolucije. O zločinima francuske soldateske pod zapovjedništvom Napoleona izašla je knjiga Claudea Ribbea pod naslovom 'Le Crime de Napoleon'. Intelektualci i umjetnici koji su mu se divili, odvraćali su glavu od njega, primjerice slavni njemački skladatelj Ludwig van Beethoven koji je radi zločina francuske vojske izbrisao posvetu svoje 'Eroice' u čast Napoleona. Kao car počeo je mrziti sve one koji su mu se protivili. Svome ministru policije Fucheu Napoleon je rekao: 'Europa je stara, propala kurva s kojom možeš raditi što te je volja sa 800.000 vojnika'. Sebe je nazvao 'svjetskim diktatorom' koji je to postao mimo vlastite volje (?). Strahovito je mrzio geslo Francuske revolucije 'Sloboda, ravnopravnost, bratstvo'. U osvojenim zemljama postavljao je svoje bliže rođake kao vladare, čisti nepotizam. Bonaparte je u svojim vojnim pohodima nemilice žrtvovao na stotine tisuća svojih vojnika. Po mišljenju nekih francuskih autora, Napolen je uspostavio 'rasistički i fašistički sustav, uklonivši bilo kakvu slobodu', pa nije bilo iznenađenje da mu se poklonio Adolf Hitler prigodom svoga prvog posjeta pobijeđenoj Francuskoj u Drugom svjetskome ratu nakon čega su ga u tome slijedili na tisuće njemačkih vojnika. Napoleon je ostavio i brojna dobra djela, od zakonodavstva (CodeNapoleon) do uspostavljanja nekih civilizacijskih postignuća u osvojenim zemljama, zbog čega ga i danas cijene mnogi Francuzi, ali oni su isto tako zaboravili njegove zločine što im ne služi na čast. Danas se ime Napoleon Bonaparte spominje u Francuskoj kao simbol vojničke slave i političke mudrosti.

Otto von Bismarck, osnivač njemačkoga carstva i progonitelj Katoličke crkve

Pruski premijer i kasniji kancelar Njemačkoga Reicha Otto von Bismarck najzaslužniji je za ukidanje njemačke nacionalne rascjepkanosti i uspostavljanje Njemačkoga carstva, i to bez Austrije, što je mnogo kasnije ostvario njegov obožavatelj Hitler. U unutarnjoj politici Bismarck je branio interese pruskih veleposjednika, tzv. Junkera, a u vanjskoj nacionalizam kasno osnovane njemačke države. Za vrijeme Bismarcka Francuska je bila proglašena 'vjekovnom neprijateljicom njemstva' što je trajalo sve do kraja Drugoga svjetskoga rata. Pod njegovim žezlom Njemačka je osvojila nekoliko kolonija u Africi gdje je vodila uništavajuće ratove protiv domaćih pobunjenika. Na Berlinskome kongresu Bismarck je pokušao posredovati između suprotstavljenih snaga na Balkanu, Austro-Ugarske i Rusije, nastojeći izvući Njemačku iz sukoba riječima kako uplitanje u nj 'ne zaslužuje ni jednu zdravu kost jednoga pomeranskog pješaka' Bismarck je kao protestant vodio neprijateljsku politiku prema domaćoj Katoličkoj Crkvi, (tzv. Kulturkampf) , ali je tu morao popustiti. Stekao je zasluge kao tvorac socijalnih zakona za radništvo, prvih takvih u Europi. Mnogi ljevičari su tvrdili da je Bismarck bio preteča Adolfa Hitlera, no to je vrlo pretjerano mišljenje. U suvremenoj Njemačkoj postoje brojni trgovi i ulice koji nose njegovo ime i spomenike. U historiografiji vlada različitost u ocjenjivanju Bismarcka kao državnika, ali nitko mu ne osporava veličinu kao ujedinitelja Njemačke i socijalnog reformatora.

Jozef Pilsudski, poljski ratni heroj i 'moralni diktator'?

Kad su predsjednika vodeće poljske Stranke Pravo i Pravednost (PiS) Jaroslawa Kaczynskoga zapitali tko je njegov politički uzor odgovorio je - JosefPilsudski, pri čemu se više divio njegovoj samovlasti nego vojničkim uspjesima. Pilsudski potječe iz malog poljskoga plemstva u ruskom dijelu podijeljene Poljske. U mladosti se priključio jednoj radikalnoj socijalističkoj skupini koja je pripremala atentat na ruskoga cara Aleksandra III. U njoj je bio i brat kasnijeg ruskog diktatora Lenjina. Pilsudski je osuđen na pet godine izdržavanja robije u Sibiru. U Drugome svjetskome ratu Pilsudski je osnovao Poljsku legiju koja se borila protiv carske Rusije.Porazom Središnjih sila u Prvome svjetskom ratu obnovljena je Poljska čiji je predsjednik postao Jozef Pilsudski, no granice zemlje dugo su bile upitne jer su Poljaci naveliko proširili 'svoj' teritorij. Tome su se protivili ruski boljševici čiji je Crvena armija prodrla gotovo do Varšave, ali poljska je vojska potukla nadmoćne Ruse dospjevši čak do Kijeva. Poljska je napokon uspostavljena u svojim etničkim granicama s velikim nacionalnim manjinama dobivši izlaz na Baltičko mora. U unutarnjoj politici zavladao je kaos, to jest pretjerano višestranačje i prečeste promjene vlasti. Pilsudski je napadao taj nered nazvavši ga 'sejmokracijom'. Uz pomoć brojnih časnika, ali i socijalista i sindikata ,Pilsudski je preuzeo gotovo apsolutnu vlast pod nazivom'moralna diktatura' (?). Za razliku od ostalih diktatora u Europi, Pilsudski je gajio odbojan stav prema fašizmu. U vanjskoj politici sklopio je paktove o nenapadanju sa Staljinom i Hitlerom. Zapadne sile odbile su njegov prijedlog da se spriječi Hitlera u osvajanju vlasti dok još nije bio prejak. Njegovi nasljednici nastavili su istim poludiktatorskim mjerama sve do napada Njemačke i treće podjele prema sporazumu Staljin-Hitler. Pilsudski je u današnjoj Poljskoj jedna od pozitivnih figura nacionalne povijesti bez obzira na to što njegovu vladavinu nije moguće označiti demokratskom.

Mustafa Kemal paša Atatürk, otac Turske i diktator?

Ne toliko sadržaj njegovih reformi koliko način kako su provedene, odnosno njegov odnos prema političkim protivnicima, razlog je zašto neki povjesničari smatraju da je osnivač moderne Turske, Mustafa Kemal paša Atatürk, bio diktator. Sukob s otomanskom prošlošću bio je u početku smatran naprednim i neizbježivim, ali se uskoro pretvorio u niz nasilja, primjerice u gušenju kurdskoga ustanka, zabrani Napredne stranke te proglašenju zakona o izvanrednom stanju, uvođenju cenzure tiska kao i organiziranju insceniranih procesa što je novoosnovanu Republiku Tursku približilo diktaturi. Atatürk se osobno miješao u sve sfere života, počevši od odredbi kakvu odjeću moraju koristiti Turci pa do propisa u prosvjeti, pri čemu je uveo latinicu i turcizirao turski jezik izbacivanjem arabizama, (nešto slično je činio poglavnik Pavelić za vrijeme NDH uvođenjem korienskog pravopisa). Atatürk se okružio poslušnicima i nije trpio primjedbe i kritike, (nešto slično kao Tito). Turski reformator nije mnogo držao do demokracije, poštivanja ljudskih prava i primat pravosuđa kao i do prava nacionalnih manjina Kurda i Armenaca, dok je ipak jamčio prava kršćana. U vanjskoj politici Atatürk je bio rezerviran prema fašističkim diktatorima Mussoliniju i Hitleru, (Turska je primila brojne njemačke antifašiste kao azilante), ali bio je susretljiviji spram Sovjetskoga Saveza nastojeći mu pomoći u svladavanju izolacije. Kemal Paša Atatürk unatoč svim svojim demokratskim deficitima uživa golemo poštovanje u svim turskim strankama i slojevima društva, pa čak, barem formalno i danas kod Islamu privrženoga predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana.

Je li Winston Churchill bio ratni zločinac?

Nacistička Njemačka i fašistička Italija pokorile su gotovo cijelu Europu osim Sovjetskoga Saveza i nekoliko neutralnih država, ali to im nije uspjelo u borbi protiv Velike Britanije pod vodstvom konzervativca Winstona Churchilla, političara koji je pred Drugi svjetski rat bio gotovo otpisan kao nesposoban. Churchill je na kraju rata bio jedan od trojice velikih pobjednika uz Amerikanca Franklina D. Roosevelta i proruskoga Gruzijca Josefa Visarionoviča Džugašvilija Staljina. U Velikoj Britaniji Churchill uživa slavu jednog od njezinih najvećih državnika i nacionalnih heroja, njegov spomenik postavljen je uz Westminstersku palaču u kojoj se nalazi britanski parlament. Churchill je bio i dobitnik Nobelove nagrade, ali ne za mir nego za književnost! Izgubio je kolonijalno carstvo za koje se u više navrata borio mačem i perom, ali to u očima Engleza nije umanjilo njegovu slavu. No jedno mu se zamjera, barem, na europskom kontinentu, njegovu neumjerenost u borbi protiv nacističke Njemačke silnim i često nepotrebnim bombardiranjem njemačkih gradova. Američki ali prije svega britanski bombarderi bacili su na njemačke gradove u kojima je živjelo oko 30 milijuna ljudi oko jedan milijun tona raznih vrsta bomba pri čemu je izgubilo život oko 600.000 civila, samo u Dresdenu oko 50.000, u gradu bez ikakve vojne važnosti. Prije nekoliko godina profesor sa sveučilišta Kent Mark Connelly rekao je: „Možda je došlo vrijeme da izrazimo naše žaljenje.“ Tome nasuprot, zapovjedniku zrakoplovne eskadre koja je uništila Dresden, Arthuru Harrisu, Britanci su podigli spomenik u Londonu. Churchill je bio posebno ciničan kad je govorio o Nijemcma nazivajući ih Hunima. Kad mu je njegov izaslanik pri Vrhovnom štabu maršala Tita brigadir Fritzroy Maclean rekao kako će u Jugoslaviji nakon rata vladati komunisti, Churchill mu je odgovorio: „Pa ne češ valjda živjeti u Jugoslaviji.“ Ironija je bila u tome da je Maclean dobio od Jugoslavije kuću u Korčuli u vrijeme kad je to bila zabranjeno za strance. Kad su Churchilla pitali zašto pomaže Titove partizane, a ne Dražine četnike, odgovorio je kako pomaže one koji ubijaju više Huna, Nijemaca. Može li se W. Churchilla smatrati ratnim zločincem? Po današnjem standardu ocjenjivanja ratova, svakako. U ono vrijeme kad je on tako postupao, bilo je to herojstvo.

Može li se američke atomske napade na Hirošimu i Nagasaki smatrati ratnim zločinima?

Kad su Amerikanci 50 godina nakon završetka Drugog svjetskoga rata izdali poštansku marku s „atomskom gljivom“ nad Hirošimom i tekstom „Atomska bomba završila je rat“, to je izazvalo žestoku polemiku među povjesničarima od kojih su neki tvrdili kako atomsko bombardiranje nije bilo potrebno. Fizičar Leo Szilard je tim povodom rekao: „Da su Nijemci bacili atomske bombe na naše gradove mi bismo ih nazvali ratnim zločincima, krivce izveli pred sud u Nürnbergu i osudili ih na smrt.“ Drugi povjesničari su tvrdili da je atomsko bombardiranje Hirošime i Nagasakija bilo neophodno jer su Japanci pružali žilav otpor pa bi do kraja rata, prema nekim procjenama,izgubilo život od 110.000 do pola milijuna američkih vojnika. Kritičari atomskog bombardiranja zamjeraju tadašnjem američkom predsjedniku Harryju Trumanu da ono nije bilo toliko upereno protiv Tokija koliko protiv Moskve koja je već tada započela sa svojom agresivnom politikom prema osvojenim ili oslobođenim zemljama. Polemike oko pitanja je li uporaba atomskog oružja bila neophodna ili ratni zločin traju do danas. No većina Amerikanaca drži da je to naveliko skratilo rat smatrajući Trumana isto tako velikim državnikom kakav je bio Roosevelt, jer se itekako oštro suprotstavio sovjetskoj politici širenja utjecaja tamo gdje su doprli tenkovi Crvene armije. Amerikanci pod njegovim vodstvom uveli su Marshallov plan gospodarske pomoći demokratskim zemljama u Europi koje su zahvaljujući tome sačuvale svoju neovisnost i oduprle se komunističkoj agitaciji.

Kao što vidimo iz navedenih primjera, veliki narodi rado zaboravljaju mane i propuste svojih državnika uglavnom pamteći njihove zasluge i vrline. Zašto se u „slučaju Tuđman“ neki Hrvati drukčije ponašaju, to više ne spada toliko u politiku koliko u patologiju. Kad je u pitanju Tito, njemu se gleda kroz prste, kad je riječ o Tuđmanu rado se koriste i izmišljotine o njemu. A to je onda ponovno politika onih koji su izgubili svoju Jugoslaviju i svoj komunizam. Njima činjenicama i logikom nije moguće pomoći.

(Izvori: theeuropean.de, de.wikipedia.org, welt.de,wikipedia, zurechin.com, fr.de)

Gojko Borić
Hrvatski tjednik