Zna li vlast u Hrvatskoj tko je bio ovaj čovjek i što je sve činio za Hrvatsku?

Johann Georg Reißmüller (20. veljače 1932. Leitmeritz, Češka - 10. prosinca 2018. Frankfurt, Njemačka) spada u one njemačke novinare, publiciste i nakladnike koji će ostati zapamćeni kao politički čvrsto ukotvljeni u judeokršćanski uljudbeni krug s izvrsnim poznavanjem komunizma i zemalja jugoistočne Europe. Nakon što je njegova obitelj bila nakon Drugoga svjetskog rata protjerana iz Sudeta kao rezultat Beneševa dekreta o „kolektivnoj krivnji“ tamošnjih Nijemaca, Reißmüller je studirao u Berlinu da bi od 1961. započeo svoju žurnalističku karijeru u uglednome i utjecajnome dnevniku Frankfurter Allgemeine Zeitung, FAZ. Od 1967. do 1971. bio je dopisnik FAZ-a u Beogradu gdje je stekao uvid u posebnosti jugoslavenskoga socijalizma, odnosno velikih razlika između njegove teorije i prakse.

Od 1974. do umirovljenja god. 1999. bio je jedan od suizdavača i nadalje suradnik Frankfurtera. Osim pisanja analitičkih izvješća, zanimljivih reportaža i oštroumnih, uglavnom kraćih komentara u svojim novinama, Reißmüller je objavio nekoliko utemeljenih knjiga o problemima jugoistočne Europe, posebice o Jugoslaviji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Za vrijeme svoga djelovanja kao autor i izdavač FAZ-a Reißmüller je sudjelovao u brojnim okruglim stolovima, predavanjima i diskusijama, posebice za vrijeme Domovinskoga rata. Nastupao je i na hrvatskim skupovima oštro kritizirajući Europsku uniju zbog neaktivnosti oko okončanja rata u bivšoj državi i odugovlačenja priznanja Hrvatske kao neovisne države.

Kancelar Helmut Kohl i H. G. Reißmüller

Reißmüller je bio najpoznatiji među novinarima njemačkoga jezika koji su se zauzimali za osamostaljenje onih republika u Jugoslaviji koje su to željele. To su, osim, njega bili Carl Gustaf Ströhm, Viktor Meier i Hans-Peter PrijateljNakon umirovljenja živio je u Bavarskoj, a na prozore njegove kuće bilo je postavljeno pancirno staklo jer je u Srbiji bila raspisana tjeralica za njim sa šestoznamenkastom svotom za onoga tko ga ubije. Nije htio primiti nikakvo odličje osim titule počasnoga doktora Pravnog fakulteta zagrebačkoga Sveučilišta. Hans Peter Rullmann je prigodom prvog dolaska u Zagreb nakon uvođenja demokracije „šupiran“ nazad u Njemačku temeljem tjeralice iz vremena komunističke Jugoslavije (!) pa ga je to tako pokosilo da se više nikad nije htio baviti hrvatskim temama.Rullmann. No za razliku od njih, Reißmüller je kao jedan od suizdavača utjecajnoga Frankfurter Allgemeine Zeitunga mogao biti najučinkovitiji jer je vlada kancelara Helmuta Kohla i ministra vanjskih poslova Hansa Dietricha Genschera itekako pozorno čitala što piše u tim novinama i u skladu s tim donosila odluke. On je, također, bio aktivan u hrvatskome smislu i prije raspada Jugoslavije pa ću s time u svezi ukratko citirati nekoliko rečenica kako sam kao suradnik Radija Deutsche Wellle kontaktirao s njim upozoravajući ga na kršenja ljudskih i nacionalnih prava Hrvata i Hrvatske u vrijeme komunističke Jugoslavije, što sam opisao u knjizi svojih sjećanja „Hrvat izvan domovine“, naklada Pavičić, Zagreb, 2007., (str. 80.-83.):

„Kao i većina ostalih izvjestitelja u Beogradu, i Reissmüller se razočarao u jugoslavenski model socijalizma, postavši pri kraju svoje novinarske karijere velikim prijateljem hrvatskoga naroda. Ali i on je bio oprezan kada nije bio stopostotno uvjeren u neke podatke i stoga je rezervirano odgovorio na moju informaciju o samoubojstvu Maksima Krstulovića u Londonu, sinu Vicka Krstulovića (prema doznanjima Nove Hrvatske, možda je Maksima ubila Udba, bilo je to u svibnju 1974.). Reissmüllera sam izvijestio i o teškom zdravstvenom stanju dr. Šime Đodana, koji se 1975. nalazio u zatvor pa je Frankfurter Allgemeine Zeitung o tome objaviovijest, također Die Welt. Istodobno sam obavijestio FAZ da je u Zagrebu uhićeno dvjestotinjak osoba među kojima je bio i književnik Miroslav Vaupotić. Bruno Bušić javio mi je iz Londona 27. siječnja 1976. da su ponovno zatvoreni njegovi prijatelji Vice Vukojević, Ivan Gabelica i Anđelko Mijatović, a tu sam vijest odmah proslijedio Reissmülleru, što je on iskoristio u svome uvodniku u Frankfurteru 2. ožujka 1976.

Iz Zagreba sam dobio Predstavku Dobroslava Parage o narušavanju zakonitosti u sferi pravosudne politike, koju je on poslao predsjedniku Predsjedništva SFRJ Veselinu Đuranoviću, i o tome je pisao Frankfurter Allgemeine Zeitung 4. rujna 1984. U tom istom članku piše da je povjesničar Franjo Tuđman nakon srčanoga udara ponovno prisiljen izdržavati zakonsku kaznu pa postoji opasnost od novoga srčanog udara. Tuđman je, piše, osuđen zbog toga što je reporteru njemačke televizije kritički govorio o političkoj zbilji u Jugoslaviji. Zbog Tuđmanova ponovnoga utamničenja zamolio sam dr. Reissmüllera kao suizdavača Frankfurter Allgemeine Zeitunga da u Zagreb pošalje dopisnika u Beogradu dr. Razumovskog, no to nije bilo moguće, što mi je bio dokaz više o tome koliko su strani izvjestitelji bili usmjeravani na Beograd i Srbiju i tamo okupljani te malo znali o Hrvatskoj.

Reissüllera sam upozorio 1. veljače 1980. da je jugoslavenska Služba državne sigurnosti uhitila hrvatskoga književnika Zlatka Tomičića, koji je bio srčani bolesnik, zbog čega se njegova supruga obratila Amnesty International u Londonu. No dr. Reissmüller mi je priopćio da FAZ-ov dopisnik u Beogradu Viktor Meier nije mogao provjeriti točnost te vijesti, ali da će pozorno promatrati razvoj zbivanja. Suizdavača Frankfurter Allgemeine Zeitunga obavijestio sam o progonima dr. Franje Tuđmana i Vlade Gotovca, a on je te informacije proslijedio Viktoru Meieru, koji ih je iskoristio u svome izvješćivanju (...)

Moje dopisivanje s dr. Reissmüllerom teklo je u najboljem redu i onda kad se o nečemu nismo slagali. Tako je Reissmüller objavio veliki članak u Frankfurter Allgemeine Zeitungu od 6. svibnja 1989., u kojemu kritizira postupke hrvatskih političara pri osnivanju prve Jugoslavije i u tome je uglavnom bio u pravu, ali budući da neke finese nije točno obradio, ja sam ga na to upozorio u pismu samo dan poslije, što je on većim dijelom uvažio.“

Iz velikoga nekrologa u povodu smrti J. G. Reißmüllera (12. prosinca 2018.) doznali smo da je on nakon umirovljenja živio u Bavarskoj i da je na prozore njegove kuće postavljeno pancirno staklo jer je u Srbiji bila raspisana tjeralica za njim sa šestoznamenkastom svotom za onoga tko ga ubije. Dr. Reißmüller, piše dalje, nije htio primiti nikakvo odličje osim titule počasnoga doktora Pravnog fakulteta zagrebačkoga Sveučilišta. Carl Gustaf Ströhm se nakon uspostavljanja hrvatske države tijesno priključio vladajućima, čak dobivši svoju emisiju na Hrvatskoj televiziji. Viktor Meier povukao se u svoju Švicarsku objavivši zanimljivu knjigu pod naslovom „Kako je proigrana Jugoslavija“, a bio je i sudionikom brojnih simpozija s tom temom. Najveću smolu doživio je Hans Peter Rullmann koji je prigodom prvog dolaska u Zagreb nakon uvođenja demokracije „šupiran“ nazad u Njemačku temeljem potjernice iz vremena komunističke Jugoslavije (!) pa ga je to tako pokosilo da se više nikad nije htio baviti hrvatskim temama. Valjda službenik uzagrebačkoj zračnoj luci uopće nije znao tko je Rullmann, ali zašto njega nitko iz vlade tu nije dočekao, ostaje tajnom. Sličnu su sudbinu doživjeli i brojni Hrvati koji su se u inozemstvu bavili antijugoslavenskom promidžbom, pogotovo na stranim jezicima jer Hrvatska nije nastavila ondje gdje su oni stali ne znajući da je „pakovanje“ ponekad isto tako važno kao i sadržaji. To je jedan od razloga slaboga ili nikakvoga ugleda Hrvatske u inozemnim medijima, ali koga to u Zagrebu zanima? Nikoga! Stoga i ne začuđuje zašto je odlazak velikoga publicista i prijatelja Hrvatske Johanna Georga Reißmüllera prošao u hrvatskim medijima gotovo nezapaženo. I onda se čudimo zašto nas u inozemstvu nitko ne poštuje.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik