Nobilova knjiga puna smicalica, laži i denuncijacija

Početkom ovoga mjeseca u novinarskome domu u Zagrebu predstavljena je knjiga odvjetnika Ante Nobila "Obrana hrvatskog kontraobavještajca Josipa Perkovića na njemačkom sudu'' u kojoj piše o obrani bivšeg pripadnika zloglasne Službe državne sigurnosti (SDS) komunističke Hrvatske optuženog i osuđenog u Njemačkoj za sudjelovanje u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića. Podsjetimo, Josip Perković i Zdravko Mustač u kolovozu 2016. na Visokom zemaljskom sudu u Münchenu proglašeni su krivima za pomaganje u okrutnom ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Njemačkoj 1983. Na knjizi se vidi da je sklepana na brzinu i da je sastavljena kao svojevrsna isprika i opravdavanje uglednog odvjetnika Nobila samome Perkoviću i prisutnim jugo-nostalgičarima u dvorani što nije uspio spasiti okrutnog komunističkog kriminalca kakav je Perković. Knjigu u izdanju VBZ-a, predstavili su povjesničar Hrvoje Klasić, odvjetnik Čedo Prodanović te medijski izdavač Ninoslav Pavić.

U dvorani su s pozornošću slušali žalopojke provjerenih predstavljača sljedbenici propale komunističke ideologije u paničnom strahu otkrivanja njihovih ili tajni njihovih očeva, a koje se vežu uz svaki nedemokratski režim, bilo da su u pitanju materijalne povlastice, sudjelovanja u zločinima, pa i onima najteže vrste - provedbi državnoga terora u interesu partijske oligarhije. Tako smo na predstavljanju knjige mogli vidjeti Josipa Manolića, Ivu Josipovića, Budimira Lončara, Dinka Cvitana, Tomislava Jakića, Vesnu i Zorana Pusića i druge poznate i nepoznate počinitelje, kako bi ih se moglo opisati u nekom sudskom postupku. U Nobilovoj knjizi nema nikakve pravne slijednosti što se tiče samog slučaja Đureković, samo polumafijaški zapleti, izmišljeni atentati na samoga sebe, neargumetirano i nedokazano povezivanje Perkovićevih „zasluga“ u danima stvaranja demokratske Hrvatske pod zajedničkim nazivnikom borbe za bolju prošlost. Osobito se ističe neargumentirano i zlonamjerno povezivanje Nobilovoga „iskustava“ u slučaju Blaškić s procesom pred njemačkim sudom uz perfidnu insinuaciju da su ta dva procesa nekako povezana, iako u stvarnosti nemaju baš ništa zajedničko. Uglavnom, knjigu čine nedokazane konstrukcije i izmišljene priče dostojne tečaja SDS-a u Pančevu. Zbog toga čudi izjava „uglednoga“ povjesničara Klasića da je Nobilova knjiga „potrebna knjiga u šumi sveprisutnih dezinformacija i revizionizma'' te nastavio, da ''knjiga zorno ukazuje kako se hrvatsko društvo ne suočava s vlastitom prošlošću, ali i kako se i neke druge države kojima po mnogo čemu težimo, također, ne suočavaju s prošlim razdobljima'. Klasić je to rekao misleći očito na Njemačku i njeno pravosuđe koje je osudilo Perkovića, a koje Nobilo u svojoj knjizi denuncira kao i sudca Daustera bez ikakve argumentacije. Svakako, skandal bez presedana pojavljivanje je bivšeg Glavnog državnog odvjetnika, a sada zamjenika – Dinka Cvitana na predstavljanju Nobilove knjige, a njegov dolazak na promociju čisto je ruganje žrtvama komunističkog terora, samoj obitelji Đureković, i obiteljima komunističkih žrtava koje još nisu dočekale pravdu, pogotovo kad znamo kakvo je sramotno postupanje Dorha i samog Cvitana bilo u ovom predmetu.

Zastrašujuće djeluje Nobilova interpretacija da u sklopu povijesnog konteksta specijalnog rata te borbe protiv terorizma, kao jednog specijalnog oblika rata, treba gledati i na likvidacije Hrvata u Njemačkoj tvrdeći da je za svakog tko je ubijen, osim Ševine supruge i kćeri, utvrđen teroristički kontekst.Ured u SIS-uStječe se dojam da je Nobilu stalo prikazati se u cijeloj knjizi kao vješti pravnik obučen u odvjetničku togu, a ustvari se služi metodama mafije, a ne prava. To mu nije bilo teško jer je u Goranu Graniću i Šimi Lučinu pronašao političare koji su spremni na podvale i krivotvorine protiv vlastite države. To je zaista i učinjeno, logično je pretpostaviti, na Nobilovu inicijativu u slučaju Blaškić i to u mjeri koja bi u normalnoj državi uključivala i postupak Odvjetničke komore. Naime, u knjizi Nobilo navodi da je nakon promjene vlasti 2000. dobio pristup arhivama HVO-a koje su od njega „skrivale“ hrvatske tajne službe, što je notorna laž jer je sam Nobilo za vrijeme obrane Blaškića imao ured u SIS-u , sve na raspolaganju, a samu obranu Hrvatska je skupo plaćala Time je potvrdio samo to da je i dan danas zadržao mentalni sklop komunističkoga tužitelja. U poglavlju u kojem Nobilo piše kako iskustvo s tajnim službama iz obrane Blaškića koristi u obrani Perkovića iznosi niz zlonamjernih laži, nastojeći spojiti nespojivo. Kakve veze ima slučaj Blaškić i slučaj Perković? Stječe se dojam da je Nobilu stalo prikazati se u cijeloj knjizi kao vješti pravnik obučen u odvjetničku togu, a ustvari se služi metodama mafije, a ne prava. To mu nije bilo teško jer je u Goranu Graniću i Šimi Lučinu pronašao političare koji su spremni na podvale i krivotvorine protiv vlastite države. To je zaista i učinjeno, logično je pretpostaviti, na Nobilovu inicijativu u slučaju Blaškić i to u mjeri koja bi u normalnoj državi uključivala i postupak Odvjetničke komore. Naime, u knjizi Nobilo navodi da je nakon promjene vlasti 2000. dobio pristup arhivama HVO-a koje su od njega „skrivale“ hrvatske tajne službe, što je notorna laž jer je sam Nobilo za vrijeme obrane Blaškića imao ured u SIS-u , sve na raspolaganju, a samu obranu Hrvatska je skupo plaćala. Ono što Nobilo skriva je da je tamo našao Blaškićev dnevnik iz kojeg je jasno proizlazilo da je Blaškić znao za zločin u Ahmićima, a kao zapovjednik nije ništa poduzeo da se krivci kazne! Kako je tako važan i velik dokument promakao uglednome odvjetniku? Odgovor leži u Mesićevoj i Račanovoj izdajničkoj politici.

Amerikanci su Perkovića smatrali kriminalcem

Naime, u slučaju Blaškić Nobilo je s dezinformatorima i revizionistima, koji su uglavnom bili na promociji knjige, nakon prvostupanjske presude plasirao tezu da Blaškić nije kriv za zločin u Ahmićima, nego da je za nj odgovorna dvostruka zapovjedna linija od Franje Tuđmana, Gojka Šuška pa sve do Darija Kordića na terenu. Ta se teza odlično uklapala u opću politiku „detuđmanizacije“, ali je u pravnome, pa čak i zdravorazumskome smislu čista glupost. Kako bi potkrijepio navode iz svoje žalbe, Nobilo je 6. lipnja 2000. inspektorima zagrebačke policije Branku Turiću i Stellanu Petriću dao iskaz u kojem optužuje Antu Sliškovića, Tomislava Vlajića, Vladu Ćosića i Paška Ljubičića za zločin u Ahmićima. Na temelju Nobilova izvješća, istražni sudac u Zagrebu Zdenko Konjić počinje provoditi istragu protiv navodnih počinitelja. U istrazi stotine svjedoka iz BiH i Hrvatske nisu potvrdili Nobilovu teoriju, a svi optuženi pušteni su iz zatvora nakon šest i pol mjeseci maltretiranja. Nakon toga MUP je sastavio izvješće o Ahmićima u kojemu je bilo navedeno da „po rezultatima istrage odvjetnika Nobila proizlazi odgovornost četvorice osumnjičenih i dvostruke crte zapovijedanja“, ali ne i po rezultatima MUP-ove istrage. Za sada nepoznati počinitelji, očito uz blagoslov politike i Dorha, za potrebe obračuna s Tuđmanom izbacili su iz tog izvješća riječi „po rezultatima istrage odvjetnika Nobila“ pa je u konačnici ispalo da je MUP sam došao do tih podataka, iako nije imao nikakvu zakonsku nadležnost za zločin u Ahmićima. Tako krivotvoreno izvješće Vladin Ured za suradnju s Haškim sudom koji je vodio Orsat Miljenić poslao je Žalbenom vijeću MKS-a. Na temelju te krivotvorine Blaškićeva kazna smanjena je sa četrdeset pet (45) na devet (9) godina zatvora. U drugim postupcima zbog te krivotvorine osuđen je Dario Kordić na 25 godina zatvora jer je krivnja s Blaškića uspješno prebačena na nevinog Kordića. Nakon toga presuđeno je i šestorici, a dio nekadašnjih visokih vojnih i političkih dužnosnika Hrvatske, predvođenih prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, naveden je u toj presudi kao dio udruženog zločinačkog poduhvata kojemu je krajnji cilj bilo stvaranje tzv. velike Hrvatske… Čak i danas se po medijima povlači glupost o dvostrukoj crti zapovijedanja na vrhu koje je, zamislite, ista osoba, Franjo Tuđman kao da je on sam sebe doživljavao kao nekakvog zlog Gargamela u pola svojeg radnog vremena. Kakve to ima veze sa slučajem Perković i Mustač? Nikakve, osim toga što je Nobilo sličnim smicalicama – koje zbog udbaške, protuhrvatske i izdajničke naravi hrvatskog pravosuđa još i mogu proći u Hrvatskoj – pokušao nasamariti njemačkog suca, što mu, naravno, nije uspjelo jer se u toj zemlji sudi po dokazima, a ne po insinuacijama i podvalama. Nedavno je, u istom revijalnome tomu koji ne obvezuje na istinu Nobilo ustvrdio da je Perković osuđen zbog američko-njemačkog rivalstva na ovim prostorima pri čemu je, tobože, Perković bio „američki čovjek“ koji je nabavljao oružje za Hrvatsku (u tom slučaju teško je, doduše, objasniti nazočnost i očito odobravanje izdajnika Budimira Lončara na predstavljanju knjige). Manje revijalno, evo ekskluzivne informacije za čitatelje Hrvatskog tjednika: Amerikanci nisu željeli nikakvu obavještajnu suradnju s Hrvatskom dokle god su u hrvatskim obavještajnim strukturama sjedili udbaši tipa Perković. Amerikanci su te ljude eksplicitno nazivali kriminalcima. Ne samo zbog svoje kriminalne komunističke prošlosti, nego prvenstveno zbog toga što su Perković i njegova udbaška bratija radili s kriminalcima u zemlji i inozemstvu, to je bio njihov domet i njihov prirodni milieu, uostalom, dovoljan za revolveraške obračune s nenaoružanim emigrantima. Amerikanci su kao praktični ljudi ustvrdili da tamo gdje su kriminalci, tamo su i policijski doušnici pa zbog sigurnosti vlastitih operacija jednostavno s tim ljudima ne žele imati nikakva posla.

U svakome slučaju, Nobilo krivnju za vlastiti neuspjeh nikako ne želi pripisati krivnji optuženih. Nije ni odradio svoj odvjetnički posao kako treba. Nije našao neke olakotne okolnosti, pobudio sumnju u ovaj ili onaj dokaz kako bi se bar smanjila kazna. Uostalom, šačici komunističkih vampira kojima je predstavljao svoju knjigu lakše je progutati izmišljotine o nekakvim zakulisnim obavještajnim igrama, nego suočiti se s kriminalnom komunističkom prošlošću. Cvitanu je sigurno ugodnije slušati o pokvarenom njemačkom pravosuđu, nego suočiti se sa sramotnim stanjem u hrvatskome, stanjem kojemu je on značajno doprinio. Problem je jedino taj što se proces odvijao pred njemačkim sudom gdje sve te smicalice, podvale, laži i insinuacije jednostavno nisu prošle.

Dezinformatori i revizionisti

Što radi bivši Glavni državni odvjetnik a sada zamjenik Dinko Cvitan na prezentaciji Nobilove knjige? Kako je moguće da Državno odvjetništvo zaštitu jugoslavenskih udbaških ubojica proglasi „nacionalnim interesom“ i ne snosi posljedice? Kako je moguće da institucija koja je trebala biti najjači zaštitnik pravnog poretka Republike Hrvatske, svojim djelovanjem (nečinjenjem), štiti poredak prethodnoga totalitarnog sustava, komunističke Jugoslavije, a na štetu zaštite pravnog poretka Republike Hrvatske. Umjesto da nakon presude na doživotni zatvor Perkoviću i Mustaću vrh Dorha i sam Dinko Cvitan učini veliku korist za razvoj demokracije u Hrvatskoj i podnese ostavku, prisustvovanjem na promociji zamjenik državnog odvjetnika ruga se žrtvama komunističkog terora.

Joško Buljan
Hrvatski tjednik