Hrvatski tjednik
 

 U domu, životnoj i umjetničkoj oazi dvoje ponajboljih hrvatskih umjetnika, Izvora Oreba i njegove muze i supruge Emilije

Izvor Oreb jedan je od najkompletnijih hrvatskih umjetnika. Osim što je famozni slikar, čije magličaste korčulanske, a ponešto i zagrebačke vedute, oduševljavaju poklonike te umjetnosti, on je pjesnik, komediograf, glazbenik, kipar... Iza sebe ima 80-ak samostalnih izložaba,više zbirki pjesama i komedija, preko 70 pjesama uglazbljenih, mnoštvo skulptura i javnih spomenika. Emilija Karlavaris sjajna je umjetnica minijatura, slikarica i kiparica. Izvor Oreb kaže da bi bez Emilije bio ništa, odnosno da bi postao prah. Već po tome jednom stihu lako zaključujemo da ona nije njemu samo supruga, partnerica u svakodnevnome umjetničkome radu, nego i istinska muza.

Njih dvoje, Izvor i Emilija, jedna su od najopjevanijih i najbajkovitijih ljubavi i priča koje svako malo intrigiraju medije. On je iz Vela Luke na Korčuli, ona iz Rijeke, ali njezini pretci etnički su Furlani sa sjevera Italije doseljeni u Kastav u 19. stoljeću. Životi su im se dotaknuli ili sreli 70-ih godina prošloga stoljeća jednoga kišnog dana u dvorištu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Izvor priznaje da ga je Emilija spasila i podigla s dna. Od tada s nesmanjenim intenzitetom njihov život traje i danas. Ona je bila i ostala za njega njegova lanterna na hridi.

Izvor i Emilija

Razgovaram s njih dvoje na njihovu imanju, zapravo uživamo u susretu i razgovoru, kao i obično kad sam u društvu istinskih umjetnika. Prije ručka, Izvor i Emilija pokazuju svoje radne prostore, mnoge skulpture, slike, knjige, stihove , pjesme, pa s obzirom na takav početak, bilo je na neki način i prirodno čuti što misle o umjetnosti novoga doba ovi fanatični umjetnici

Je li ovo današnje doba posebno teško za umjetnost i umjetnike? Što je uopće umjetnost: lijepa slika, nadahnjujuća skulptura, lijepa pjesma, ili je umjetnost, primjerice, čin klanja kokoši na pozornici, mokrenja pred gledateljima koje se onda nameće kao artistički čin? Kako se uopće može snaći običan čovjek u tim kontroverznim performansama?

S takvim pitanjem dotičete nešto što je jako kompleksno. Dotičete nastranu stranu nečega što nije ni lako objasniti. Pođem li od vlastitoga primjera, dakle od sebe i svoje supruge Emilije, mislim da nas krasi talent, marljivost i skromnost. Bez tih triju vrijednost ne može se uspjeti. Mnogi umjetnici izgubili su ih, mnogi nemaju pojma da one uopće i postoje. Kad smo se sreli svojedobno ja i Emilija, već su počele nastranosti o kojima govorite. No mi smo rekli da ćemo vratiti te tri stvari koje su nestale iz umjetnosti. Nestala je normalnost. Što je normalnost? Normalnost je realnost, ako me razumijete, a to znači prepoznatljivost. To je abeceda s kojom možeš komunicirati i razgovarati s drugima, možeš objasniti što si kao umjetnik htio reći. Drugo, pak, što je nestalo iz umjetnosti je ljepota. Što je to ljepota? Ljepotu ne treba objašnjavati, svi znamo što je lijepo. Ali danas je ružnoća zauzela mjesto ljepoti, a Michelangelo je davno rekao da lijepo treba ljepšim napraviti. A što su emocije? Osjećaj koji pobuđuje umjetničko djelo gledajući ili slušajući ga. Bilo da je to radost ili tuga. Moramo se nasmijati, razveseliti, opustiti i smiriti, ili pustiti suzu. Ali nas se ne smije ostaviti ravnodušnima. Toga više nema u umjetnosti: normalnosti, ljepote i emocija.

Izvor2

Nas može razumjeti i akademik i tzv. običan čovjek. Ako čovjek nije u stanju razumjeti, onda nešto nije u redu s PripadatiZa mene pripadati znači živjeti, a živjeti znači pripadati. Umjetnik bez domovine ne vrijedi ništa jer internacionalni umjetnik ništa je, a nacionalni umjetnik ima svoj korijen, svoje porijeklo. Imao sam izložbe i u Japanu i u Švedskoj, ali što će Šveđanima jedan Oreb kao internacionalni umjetnik. Cijene me zbog toga što sam ja hrvatski umjetnik jer moje djelo dolazi iz Hrvatske, iz moje Dalmacije, a ne zato što bih bio internacionalni.mojom, s našom umjetnošću. Hoću vam reći da ovo što se danas događa s umjetnošću, to je zapravo tragedija, ali i tu sad dotičemo drugu stranu, tragedija koja nije došla spontano. Kad su se izgubile vrijednosti, one su se izgubile namjerno, sustavno i planski, da bi se lakše moglo ovladati čovjekom. A kad pobrkaš vrijednosti, onda više ne znaš što je što. Danas umjetnici koji se školuju ne znaju više ni zanat, ni normalno raditi, izgubljen i su u prostoru i vremenu te se vrte u krugu beznađa.

Moje ime potječe od Mojsijeva izvora

Smatrate li da ipak ono što je objektivna vrijednost pokazuje otpor i opstaje unatoč mnogim devijacijama?

Gledajte, možete konstantno tiskati pluto u more, u dubinu, ali ono će kad-tad isplivati. Isto kao i istina. Koliko god je potiskivali ili prikrivali lažima, ona ipak sama ispliva. Kao što kaže stih moje pjesme: A istina besplatna je / Jer iznikne ona sama / Da ostane laž i tama./

Znamo što su vječne vrijednosti. Evo, tisućama godinama radimo krug različitih oblika i različitih svojstava, ali uvijek je kruh i pijemo vodu. Kruh će uvijek biti jestiv i uvijek ćeš se najesti. Bio on mali ili veliki, crni ili bijeli, raženi, okrugli ili sa sjemenkama itd. Ali je uvijek hranjiv. Nitko ne pomišlja pojesti npr. kamen umjesto kruha, zar ne? Ali s umjetnošću to je slučaj: ljudima serviraju „kamenje“, nešto neprobavljivo i što teško pada na želudac, a onda se to na sva usta hvali. I dobivaju još i nagrade. Možemo reći, pod geslom: što gore , to bolje.

Sjećam se da sam došao jednom k našemu velikom skladatelju Zdenku Runjiću koji je skladao dvije moje pjesme koje je pjevao, sada na žalost, isto pokojni Oliver. Runjić mi je dubokoumno govorio: 'Šjor Oreb, znate li da sam skladao dosad 550 pjesama, svaka traje tri do četiri minute, ali tako da svaka od tih pjesama bude različita, a samo je sedam nota'. Odgovorio sam mu: 'Šjor Runjiću, ne morate to meni govoriti, i ja sam napravio tisuću radova, slika i skulptura, a ni jedan nije isti. Ja znam koliko je to teško, jer svaki rad mora biti lijep i skladan da dopre do oka i duše ljudske.

Izvor3

Pomaknimo se malo od same umjetnosti. Recite mi prvo otkud Vam ime Izvor? Ne znam da još itko u Hrvatskoj ima to ime?

Malo je neobično, zaista neobično. Moja je majka 1943. godine završila u zbjegu u El Shatu i to čak tri puta. Moj otac bio je na Visu i jedva je ostao živ. Hapsili su ga,, vodili ga čak i šumu jednom na strijeljanje, nije im se nikada sviđao jer je bio vrijedan i pametan. Po zanimanju veslar, ali je znao izraditi sve što je bilo potrebno ribarima i težacima, zato su ga ljudi voljeli i cijenili. To što je ipak ostao živ, posebna je priča. Moja mama po povratku iz El Shata 1945. godine rekla je ocu da je bila i na Mojsijevu izvoru, tamo gdje je Mojsije udario štapom i potekla je voda.... Otac je odgovorio: „Dobro, onda ćemo jednoga Izvora. To je njemu bilo kao učinit veslo za barku.

Što je temelj Vašega identiteta, gdje ste takvi kakvi jeste oblikovani?

Da, lijepo pitanje. U većini slučajeva, pa i u mome, formira vas vlastiti dom i okružje. Rođen sam na otoku. Ta skromnost i težina života mojih pradjedova, mojih djedova i mojih roditelja oblikovala me. Moj otac bio je veličanstveno skroman i to sam od njega naslijedio, ali ima razlike između mene i njega. Manje sam marljiv... No već u djetinjstvu počeo sam figurirati kao čudo od djeteta, već u djetinjstvu sam bio „mali umitnik“.

Čime ste to pokazivali?

Slikama, crtežima, skulpturicama... Uvijek sam nešto čeprkao u drvu pa me otac zvao „Črapalo“.

Izvor4

Kako su roditelji to doživljavali?

Moj otac vidio je u meni vrijednost i umjetnički talent jer je i on bio takav. Mama je htjela da postanem liječnik, ali to KomunistiSkromnost i težina života mojih predaka oblikovala me. Moj otac bio je veličanstveno skroman i marljiv , a to sam od njega naslijedio, premda ima razlike između mene i njega. Nije podnosio komunizam i komuniste. Ja sam na vrijeme doznao za Bleiburg i njihove strašne zločine.jednostavno nije bilo za me. Dvojio sam između glazbe i likovne umjetnosti. Tada je u Velu Luku došao Bruno Bjelinski, naš veliki kompozitor. Došao je kod moga barbe koji ga je skrivao i spašavao, kao Židova, za vrijeme rata. Barba je bio vrstan pjevač, bas-bariton i solist u zboru u El Shatu koji je vodio maestro Josip Hatze. Vidjevši moje radove, prof. Bruno Bjelinski oduševio se i preporučio mojemu ocu da svakako idem u Školu primijenjenih umjetnosti u Splitu. Napisao mi ja čak i prijavnicu za prijamni ispit. Moj otac bio je jako dalekovidan i mudar, svestrani majstor, radio je vesla od Boke do Rijeke i za cijelu ratnu mornaricu. Rekao je: „Kad je moj sin odlučio baviti se umjetnošću, znači da će od nje moći i živjeti.“ I tako sam završio Školu primijenjenih umjetnosti u Splitu, kiparski odjel, gdje sam ovladao zanatima obrade kamena, drva i metala. Nakon toga upisao sam Pedagošku akademiju u Zagrebu, 1966. godine. Tamo sam imao krasne profesore, a jedan od njih bio i prof. Mladen Veža koji me jako cijenio i zvao da idemo zajedno slikati masline u Brist kod Makarske. Vrlo su se trudili oko mene da postanem nastavnik, ali to je bilo nemoguće jer sam bio boem i pjesnik te želio nastaviti studij kiparstva na Likovnoj akademiji u Zagrebu, na koju sam se, zatim, i upisao i diplomirao 1972. godine. A 1973. godine postao sam suradnik Majstorske radionice prof. Frane Kršinića. Njega sam jako poštivao, ali nisam bio sljedbenik njegovoga stila rada.

Mnogi mogu reproducirati, ali samo rijetki stvarati

Jeste li se u umjetničkome radu nadahnjivali jakim imenima, da ne kažem uzorima?

Ne. Ali uvijek sam volio Stančića, Vidovića... Tu je moj svijet. No da vas upozorim na nešto što je jako važno u umjetnosti - na osobni prinos umjetnosti - a to je da imaš individualni karakter i rukopis koji nema netko drugi. Mnogo umjetnika može reproducirati, ali nisu sposobni stvarati. Stančić je samo jedan, Vidović je samo jedan. Ja imam svoj vlastiti rukopis, osobnost po kojoj se zna da je, kad gledaš sliku na zidu, to Oreb. To je bit prinosa umjetnosti.

Oreb5

U to doba srećete svoju sudbinsku ženu, gospođu Emiliju?

Da, u jednome vakuumu svojega života, mladosti, nereda i boemštine. Kada sam došao blizu kraja, kada nisam znao ni gdje sam ni kamo bih, želio sam sresti nekoga. Ugledao sam jednu djevojku u dvorištu Akademije kako hoda u kabanici. Bila je kiša. Zapravo ju nisam ni vidio zbog te kabanice dok sam stajao na vratima Kršinićeve radionice. U tome trenutku vidio sam u svojoj glavi osobu ispod te kapuljače i rekao sebi: pa to je ta djevojka koju čekam.

Sad me podsjećate na Petrarcu i legendu da uopće nije vidio svoju Lauru, odnosno vidio joj je samo petu dok je ulazila u crkvu, ali i to je bilo dovoljno da joj posveti stihove?

Da, ja sam Emiliju nacrtao i prije no što sam je poznavao. Od toga trenutka, prošlo je šest mjeseci kad sam joj rekao 'Dobar dan, kud ideš...'. Dakle, tu djevojku koju sam vidio u svojoj glavi kroz tu kapuljaču, nedugo poslije sam je ugledao i bez kapuljače... Rekla mi je da studira kiparstvo. Počeli smo živjeti zajedno.

Je li to bila ljubav na prvi pogled?

Ne. Ako mislite na zaljubljenost, nije je bilo, ali ljubav i poštovan je gradilo se godinama. Naš zajednički život počiva na zdravim temeljima našega poimanja vrijednosti života. Funkcioniramo izvrsno, pišemo, stvaramo zajedno, razumijemo se, imamo isti cilj...

Oreb6

Postoje i drugi koji vole svoje supruge , među njima i umjetnici koji znaju s riječima, ali ne pišu tako strasne stihove svojim suprugama. Što je Vas motiviralo da napišete i posvetite više pjesama supruzi Emiliji od kojih su mnoge uglazbljene, a pjevaju ih Oliver Dragojević, Nikša Radovanović...?

Zahvalan sam joj što sam živ, što sam uopće uspio doći do današnjega dana. Da nje nije bilo, ne bih bio živ. Ne bih mogao ne samo disati, nego ni hodati, ja sam bio gotov. Ona je velika čvrsta snaga, stijena, ja sam priljepak. Priljepak ne može bez stijene, stijena može bez priljepka.

Bože, hvala Ti što živimo u Hrvatskoj

Kako ste doživjeli 90-e godine i stvaranje samostalne Hrvatske?

Prvo da znate, moj otac komuniste nikada nije mogao smisliti, nije ih podnosio. Čitav život je psovao pitajući se kako može biti Prvi maj praznik i još da ne radi po pet dana. Nije, na žalost, dočekao samostalnu Hrvatsku. Ja sam se školovao, živio i doznao mnoge strašne stvari, od Bleiburga do drugih zločina i tragedija. Za nas je sve to bilo prebolno. U hrvatskome proljeću sam isto na određeni način stradao. O meni su imali podeblji dosje. Kad je došla 1991. godina, znali smo da je kucnuo čas. Za mene pripadati znači živjeti, a živjeti znači pripadati. Umjetnik bez domovine ne vrijedi ništa jer internacionalni umjetnik je ništa, a nacionalni umjetnik je nešto, ima svoj korijen, svoje porijeklo. Imao sam izložbe i u Japanu i u Švedskoj, ali što će Šveđanima jedan Oreb kao internacionalni umjetnik. Cijene me zbog toga što sam ja autentični hrvatski umjetnik jer moje djelo dolazi iz Hrvatske, iz moje Dalmacije... Najgora tragedija 1991. koja nam se mogla dogoditi je Vukovar. Ja sam ju doživio užasno, puknuo mi je čir tada, pao sam u nesvijest, iskrvario. Za mene je to bilo strašno. Ali znali smo da ćemo uspjeti. Uključili smo se u humanitarni rad i sve godine u tom smislu djelujemo.

Frustira li Vas danas politika s obzirom na očiti pad ideala, vrijednosti...

Sve je to na neki način i normalno i nije normalno. Država se sastoji od ljudi, od čovjeka. Toga smo čovjeka naslijedili od nesretne Jugoslavije i komunizma. Imate one koji su se formalno preobrazili, ali su ostali uvijek živjeti u tome dobu. Imate one s iskrenom preobrazbom, a imate i one koji su zločinci i uvijek će to ostati. Pitali su grčkoga filozofa što misli o upravo izglasovanim zakonima, a on je dogovorio da ne misli ništa jer smatra da zakoni nisu potrebni. Pa kako? Objasnio je da se zli nikada ne će pridržavati njih, a dobrima ionako ne trebaju. Hrvatska, slobodna i samostalna država, najveća je vrijednost koja postoji. Ja se svako jutro u pet sati budim, otvaram prozor i kažem: 'Bože, to je veličanstveno, pa mi živimo u Hrvatskoj, na ovome planetu....' Hrvatska, to je toliko snažno ukorijenjeno u meni, u svakome umjetniku domovina bi trebala biti tako ukorijenjena. Jer ja ne vjerujem čovjeku koji mrzi svoje. Čovjek koji voli i poštuje svoje, poštivat će i tuđe jednakom pažnjom.

 Vela Luka Oreb

Smatrate li sebe nacionalistom?

Ja volim svoju Domovinu, zvali to nacionalizmom, patriotizmom ili bilo kojim izrazom, svejedno. Tu sam se rodio i tu Fra SokolUmjetnica Emilija Karlavaris, Izvorova supruga, pri kraju je izrade poprsja fra Bernardina Sokola. Fra Sokol je bio čuveni skladatelj sakralne i svjetovne glazbe. Iz političkih razloga je ubijen, premda se politikom nikad nije bavio. Partizani su ga na smrt pretukli u barci između Badije i Orebića i bacili u more u noći 28. rujna 1944. Fra Sokol je istinski hrvatski mučenik koji je rođen u Kaštel Sućurcu 1888. godine. Odveden je iz samostana na otoku Badiji kod Korčule 28. rujna 1944., pa se taj dan uzima kao dan njegove smrti. Svjedok je kasnije posvjedočio: 'Kad su ga počeli na smrt tući, uzviknuo je: 'Živio Krist Kralj!' Ubivši ga, bacili su ga u more, pa mu je tijelo isplivalo na obalu Pelješca blizu Orsana.'pripadam. I poštujem svakoga pripadnika drugih naroda koji voli svoju domovinu. To je zakon Božji.

Postoji li neka osoba koju bi građani mogli slijediti?

Uvijek postoje ljudi koji se rađaju, ima ih i sada. Uvijek će ih biti. Ali Hrvatska može opstati samo s čovjekom, čovjek je nositelj svega, u njemu je cijela tragedija ili cijela sreća.

Da, ja sam Emilija Karlavaris, oduvijek Hrvatica, ali moji pretci su Furlani

Moje prezime Karlavaris podrijetlom je furlansko, sa sjevera Italije. Podrijetlo je zapravo keltsko. Ali to je davna prošlost, a ja sam rođena kao Hrvatica, tako se i apsolutno osjećam, po majci sam, uostalom i Bračanka. U 19. stoljeću moji su pretci došli u Hrvatsku, u Kastav kod Rijeke. Bili su majstori kotlari, tata je rođen u Kastvu... Kasnije su radili svašta, radili su i peći na drva. Moj nono govorio je četiri, opet jezika, živio je u Austriji, Češkoj, Mađarskoj... Bio je poduzetnik, gradio tvornice, kuće, imao pilanu, tvornicu čepova. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata imali su kožarnu „Jelen“ u Karlovcu. Izrađivali su fino obrađene kožice za rukavice koje su izvozili u Englesku. Pošto su imali veliku tvorničku zgradu, Talijani su im oduzeli jedno krilo zgrade i tu smjestili oružje. Naravno da je to bilo protiv njihove volje. Usred jedne noći probudili su se u plamenu. Naime, jedan od njihovih radnika, pravoslavac zapalio je tvornicu i pobjegao u partizane. Tvornicu koja ga ja hranila. Pukom srećom spasili su živu glavu. Moj otac, njegova braća i žene izletjeli su vani u pidžamama i spavačicama, goli u mrkloj noći i hladnoći. Sve je izgorjelo. Preko noći ostali su bez svega. Njihovi radnici su im priskočili u pomoć i dali im odijela da su imali što odjenuti. Eto, što je sudbina, danas imaš sve, a sutra ništa. Ja sam rođena u Rijeci, studirala na Pedagoškoj akademiji. A 1972. godine odlazim u Zagreb na Akademiju likovnih umjetnosti, studij kiparstva. I tu sam upoznala Izvora...

Poprsje za fra Sokola, mučenika kojega su Titove partizanske zvijeri mučile i bacile u more!

Umjetnica Emilija Karlavaris, Izvorova supruga, pri kraju je izrade poprsja fra Bernardina Sokola. Fra Sokol je bio čuveni skladatelj sakralne i svjetovne glazbe. Iz političkih razloga je ubijen, premda se politikom nikad nije bavio. Partizani su ga na smrt pretukli u barci između Badije i Orebića i bacili u more u noći 28. rujna 1944. Fra Sokol je istinski hrvatski mučenik koji je rođen u Kaštel Sućurcu 1888. godine. Odveden je iz samostana na otoku Badiji kod Korčule 28. rujna 1944., pa se taj dan uzima kao dan njegove smrti. Svjedok je kasnije posvjedočio: 'Kad su ga počeli na smrt tući, uzviknuo je: 'Živio Krist Kralj!' Ubivši ga, bacili su ga u more, pa mu je tijelo isplivalo na obalu Pelješca blizu Orsana.'

Samostalno ili zajedno sa suprugom Izvorom napravila je mnoge skulpture, nedavno i kip Jane na Trgu u Pisarovini. Spomenik fra Grgi Martiću u Posušju je Izvorov. U njihovome radnome prostoru mogu se vidjeti mnoge izrađene figure poznatih i slavnih osoba, Fabijana Šovagovića, Miroslava Krleže, autoportreta... Cijela galerija likova.

Izvor je objavio i zbirke poezije na arhaičnoj korčulanskoj veloluškoj čakavici, pjesme su mu mnoge uglazbljene, neke pjeva i Oliver Dragojević.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

Hrvatski tjednik

Uto, 24-11-2020, 16:44:37

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.