Treba li Hrvatski sabor proglasiti ništavnom adresu Narodnoga vijeća kojom su hrvatske zemlje na kriminalan način prije sto godina ujedinjene s Kraljevinom Srbijom?

Osim šture agencijske vijesti, hrvatski mediji nisu posvetili posebnu pozornost Rezoluciji crnogorskoga parlamenta, koji je 30. studenoga proglasio ništavnom odluku Podgoričke skupštine od prije sto godina, kada je ukinuta crnogorska samostalnost, proglašeno ujedinjenje sa Srbijom, provedena nasilna PozornostZašto je potrebno skrenuti pozornost na odluku crnogorske Skupštine? Prije svega zbog nakana aktualnih srbijanskih vlasti da uspostave bar u gospodarskom smislu neki oblik "regiona", što je samo drugi naziv za Veliku Srbiju, ali nadasve zbog Adrese Narodnog vijeća SHS-a koju je 1. prosinca 1918. u Beogradu pročitao dr. Ante Pavelić, zubar, pred regentom Aleksandrom, a kojom je zatražio ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom te ovlastio "Njegovo Veličanstvo kralja Petra" da vrši vlast i nad hrvatskim zemljama, odnosno čitavom teritoriju jedinstvene države Srba, Hrvata i Slovenaca. Odgovarajući na tu adresu, regent Aleksandar proglasio je "ujedinjenje Srbije sa zemljama nezavisne Države Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca". Tako se Hrvatska nakon mjesec dana što je slavljem obilježavala raskid s Austro-Ugarskom Monarhijom, uvalila u primitivnu monarhiju iz koje će se bezuspješno uz golemu cijenu i žrtve čupati do početka Drugoga svjetskog rata.detronizacija kralja Nikole I. i dinastije Petrović Njegoš u korist dinastije Karađorđević te omogućeno ukidanje autokefalnosti Crnogorske crkve. Crnogorski predsjednik Milo Đukanović rekao je za Podgoričku Skupštinu 1918. da je bila velika izdaja Crne Gore i da svatko tko poziva da se slavi taj dan, poziva da se slavi izdaja i propast Crne Gore. Srpski pjesnik ili kako ga nazivaju veliki kopirajter srpskoga nacionalizma Matija Bećković, koji Srbe drži u stanju neprekidne borbene gotovosti i spremnosti na "ćeranje", izjavio je u povodu donošenja spomenute rezolucije kako su time Crnogorci poništili sami sebe, da su Crnogorci prva nacija "bez đeda".

Zašto je potrebno skrenuti pozornost na odluku crnogorske Skupštine? Prije svega zbog nakana aktualnih srbijanskih vlasti da uspostave bar u gospodarskom smislu neki oblik "regiona", što je samo drugi naziv za Veliku Srbiju, ali nadasve zbog Adrese Narodnog vijeća SHS-a koju je 1. prosinca 1918. u Beogradu pročitao dr. Ante Pavelić, zubar, pred regentom Aleksandrom, a kojom je zatražio ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom te ovlastio "Njegovo Veličanstvo kralja Petra" da vrši vlast i nad hrvatskim zemljama, odnosno čitavom teritoriju jedinstvene države Srba, Hrvata i Slovenaca. Odgovarajući na tu adresu, regent Aleksandar proglasio je "ujedinjenje Srbije sa zemljama nezavisne Države Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca". Tako se Hrvatska nakon mjesec dana što je slavljem obilježavala raskid s Austro-Ugarskom Monarhijom, uvalila u primitivnu monarhiju iz koje će se bezuspješno uz golemu cijenu i žrtve čupati do početka Drugoga svjetskog rata.

Stranka prava prva prosvjedovala zbog nelegalnoga prvoprosinačkog akta

Nezadovoljstvo tim prvoprosinačkim aktom odmah je izrazila Stranka prava. U proglasu protestirala je zbog toga što je "vladarska vlast u novostvorenoj državi - bez konzultacije s narodom - prenesena na srbijanskoga kralja. Također je ocijenjeno da je prvoprosinački čin nelegitimno nametnut "bez pitanja i znanja sabora hrvatskoga, dalmatinskoga, bosansko-hercegovačkog, istarskog, slovenskog". Čitava ta kriminalna rabota koju je usmjeravao i određivao Svetozar Pribićević, dogovorena je na sjednici središnjega Narodnog vijeća, 24. studenoga u Zagrebu, kada je protiv ujedinjenja sa Srbijom i Crnom Gorom istupio jasno i odrješito Stjepan Radić, vođa HPSS. Tada je jasno rekao kako je sav hrvatski narod za republikansku slobodu i čovječansku pravicu, a da oni hoće bez hrvatskog naroda i protiv njegove volje proglasiti jedinstvenu (centralističku) državu i bez ikakvoga straha i srama vladati na temelju nepravednih zakona i pomoću starih, pokornih i pokvarenih činovnika. S te su sjednice Radićeve poznate riječi: "Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu!" Sljedeći dani donijeli su nove događaje.

Pod utjecajem velikosrpske agitacije održana je Velika narodna skupština u Novom Sadu (25. studenoga 1918.) koja je odlučila da se Vojvodina odmah ujedini s Kraljevinom Srbijom, ne čekajući odluku Države Slovenaca, Hrvata i Srba u čijem se sastavu Vojvodina tada nalazila kao dio bivše Austro-Ugarske Monarhije. Zatim Velika narodna skupština u Podgorici 26. studenoga prihvatila je pripajanje Crne Gore Srbiji te detronizaciju crnogorske kraljevske dinastije. Pribićević je to iskoristio i uložio sva svoja nastojanja da odbor za pregovore o ujedinjenju, izabran od Središnjeg odbora Narodnog vijeća SHS krene u Beograd, što se dogodilo 27. studenoga, kad je otputovao iz Zagreba vlakom prema Beogradu. Ondje se sve događalo onako kako je htjelo državno vodstvo Srbije u dogovoru s Pribićevićem. Osnovan je odbor od šest osoba, koji je trebao ugovoriti način ujedinjenja: tri predstavnika srbijanske vlade (Stojan Protić, Ljubomir Jovanović, Momčilo Ninčić) i tri predstavnika odbora Narodnog vijeća SHS (Ante Pavelić, Svetozar Pribićević i Josip Smodlaka). Dogovoreno je da će delegacija Narodnog vijeća uputiti adresu regentu Aleksandru, a on će u svom odgovoru "proglasiti ujedinjenje Srbije s Državom Slovenaca, Hrvata i Srba".

Prve žrtve Kraljevstva SHS pale su na Jelačićevu trgu

Zagrebom se već 2. prosinca 1918. navečer proširila vijest da je u Beogradu stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i LikvidiranjeEnergično se počinje provoditi politika likvidiranja svih protivnika "novog stanja". Bila je to prva ilustracija "suživota" u novoj "zajedničkoj" državi. Njome su bile poništene nade hrvatskoga naroda u slobodnu republiku, počela je život monarhija, hrvatski državni sabor, nositelj suvereniteta, utrnut je. Odluke u novoj državi donosile su se formalno u beogradskoj skupštini u kojoj je deset godina kasnije, 1928., u novom masakru, poslanika HSS-a, ubijen glavni hrvatski protagonist republikanizma Stjepan Radić.Slovenaca. Sutradan, kako opisuje događaje povjesničar Rudolf Horvat u svojoj knjizi Hrvatska na mučilištu, Pribičevićevi ljudi htjeli su organizirati manifestacije podrške novoj državi, ali bez naročita uspjeha. Dan kasnije izvukli su iz škola srednjoškolce i odveli ih na ulice. To se ponovilo 5. prosinca. "Na ulicama se vrijeđalo sve što je hrvatskom narodu milo i sveto. Zagrebački građani škripahu zubima, ne mogavši doličnim načinom suzbiti ovu akciju", piše Horvat. No reakcija je ipak uslijedila istoga dana poslijepodne kad je oveći broj hrvatskih vojnika 25. i 53. pukovnije pošao gradom manifestirati za hrvatsku republiku. Dočekao ih je Grga Anđelinović, šef zagrebačke policije, koji je na prozore na Jelačićevu trgu postavio naoružane vojnike (mornare).

Oni su iz "mašinskih pušaka" počeli pucati na građane i pripadnike dviju pukovnija čim su došli na Jelačićev trg. Po službenome izvješću, u tom masakru poginulo je 13 ljudi (od toga 9 vojnika), a ranjeno 17 (od toga 10 vojnika). Po gradu se govorilo da je na Jelačićevu trgu nastradalo oko stotinu ljudi. Iste je noći cijeli zagrebački garnizon razoružan, pristupilo se hitnoj likvidaciji dviju pukovnija, vojničku su službu preuzeli odredi srpske vojske, koji su nekoliko dana ranije stigli u Zagreb i koji dotad nisu napuštali vojarne. Političke posljedice 5. prosinca 1918., kako piše Josip Horvat u Političkoj povijesti Hrvatske, odmah su se osjetile. Istog dana obustavljeno je izlaženje glasila Stranke prava Hrvatska i Radićev Dom. Uhićeni su predstavnici Čiste stranke prava. Energično se počinje provoditi politika likvidiranja svih protivnika "novog stanja". Bila je to prva ilustracija "suživota" u novoj "zajedničkoj" državi. Njome su bile poništene nade hrvatskoga naroda u slobodnu republiku, počela je život monarhija, hrvatski državni sabor, nositelj suvereniteta, utrnut je. Odluke u novoj državi donosile su se formalno u beogradskoj skupštini u kojoj je deset godina kasnije, 1928., u novom masakru, poslanika HSS-a, ubijen glavni hrvatski protagonist republikanizma Stjepan Radić. Ponesen idejom ujedinjenja književnik Ivo Andrić je na sve načine relativizirao pitanje: republika ili monarhija? U zagrebačkom listu Novosti, od 8. prosinca 1918., napisao je da su to pitanje "nabacili siti i obijesni besposlenjaci, bivši ekskluzivisti i skorojevići".

Prijeti li jugolijeva falanga Hrvatskoj?

Monarhistička Jugoslavija za svoga trajanja proizvodila je samo nasilje i smrt, primitivizam i palanački duh, a hrvatski narod držala u policijskim okovima. Hrvatski je sabor tijekom povijesti bio nositeljem i čuvarom hrvatskoga suvereniteta. Uspostavom Kraljevine SHS, a kasnije Jugoslavije, dokinut je Hrvatski sabor, hrvatska državnost i suverenitet. Koliko je poznato, nijednim pravnim aktom, odluke Narodnog vijeća SHS, koje su u obliku Adrese pročitane pred regentom Aleksandrom nisu poništene i delegitimirane bilo tijekom kratkotrajnoga postojanja Banovine Hrvatske, NDH, Federalne i SR Hrvatske te uspostavom neovisne Hrvatske, rođene temeljem Božićnoga Ustava iz 1990. i Deklaracije o neovisnosti, od 25. lipnja 1991. Na zasjedanju Hrvatskog sabora, uoči prvoga prosinca 2018., nitko se nije osvrnuo na prvoprosinački akt kojim je kao na tanjuru izručen hrvatski suverenitet srbijanskoj kraljevskoj dinastiji. Ne znamo hoće li Hrvatski sabor uopće obilježiti 100. godišnjica petoprosinačkih žrtava u Zagrebu? Hoće li saborski zastupnici smatrati tako nešto vrijedno pozornosti, iako je jugoslavenska fašistoidna klika na čelu s Grgom Anđelinovićem izvršila za račun "Kralja i otadžbine" pravi maskr na Jelačićevu trgu. Hrvatski sabor radi opće političke higijene, radi ideje republikanizma danas ostvarene u samostalnoj Hrvatskoj, trebao bi jasno i glasno poništiti sve što je sadržano u Adresi Narodnoga vijeća, od 1. prosinca 1918. Jer ovako kako sada stvari stoje, prekinute su sve državno-pravne sveze sa SFRJ, ali nije proglašen ništavnim prvoprosinački akt Narodnoga vijeća koji je Hrvatsku bacio pod noge kralju Petru i stvorio Kraljevstvo SHS. I taj raskid s bivšim Kraljevstvom SHS potreban je danas tim više zbog sve umrežnijih jugolijevih snaga, koje su sve glasnije na javnoj sceni, u hrvatskim institucijama, pa čak i visokoškolskim, odakle proizvode virtualnu stvarnost o ugroženosti hrvatske demokracije. Zaklanjajući se pred demokratskim svijetom iza borbe za ljudska prava, pokrivena krinkom antifašizma, ta je falanga zapravo na tragu najtvrdokornijih snaga Orjune, spremna prebaciti sukob i na ulice.

Marko Curać
Hrvatski tjednik