Prosudbe o prilikama tijekom II. svjetskoga rata

Vjerojatno nema ni jedne države u Europi u kojoj Vlada plaća svoje klevetnike kao što to radi Hrvatska. Poznati su pamfleti sada koalicijske srpske stranke Milorada Pupovca te raznih nevladinih organizacija koje sve žive na državnim jaslama, ali ne sustežu se od javnih izvrtanja istine protiv nje. Nedavno su predstavnici srpske, romske i židovske manjine u suradnji s tzv. antifašistima uputili apel hrvatskim institucijama u kojemu traže da se sukladno Ustavu i Kaznenome zakonu u Hrvatskoj osudi i suzbije širenje mržnje prema pripadnicima naroda koji su žrtve fašizma i antifašizma kao i širenje neistina o zločinačkoj NDH, sazdanoj na rasnim zakonima.

Samo jedna mala opaska: NDH nije bila utemeljena na rasnim zakonima, a prve takve zakone primjenjivala je Kraljevina Jugoslavija. U Apelu piše: „Način na koji se prema tim pojavama odnose Njemačka i Austrija trebao bi biti način na koji se prema njima treba odnositi i Hrvatska.“ Ovom Apelu uskoro se pridružila pučka pravobraniteljica Lora Vidović koja je optužila državna tijela za toleriranje povijesnoga revizionizma. O političkoj nekorektnosti pučke pravobraniteljice objavljeni su u prošlomu broju Hrvatskog tjednika prosvjetiteljski tekstovi glavnoga urednika i dvojice istaknutih povjesničara i publicista pa ih nije potrebno ponavljati.

Uostalom, zar je dužnost pučke pravobraniteljice kao i predstavnika nacionalnih manjina da se miješaju u slobodu znanstvenoga istraživanja i traže da državne vlasti odrede što je istina i što laž u historiografiji kao u vrijeme najgorega staljinizma i titoizma u Jugoslaviji? Napokon, svakome bi moralo biti jasno da nakon pola stoljeća jugokomunističke indoktrinacije u povijesnoj znanosti, mora doći do ispravljanja (revidiranja) brojnih njezinih izvrtanja istine kao što je to slučaj u svim bivšim komunističkim zemljama. Revizionizam temeljem novih spoznaja i iz njih rezultirajućih zaključaka spada u najdragocjeniji dio rada svakoga povjesničara.

Austrija je većinski htjela Anschluss i radovala se priključenju Trećemu Reichu

A ono o spominjanju njemačkih i austrijskih postupaka spram nacionalsocijalizma govori o dubokom neznanju autora Apela. Tko ima i minimalan uvid u noviju povijest tih zemalja, mora znati da je Austrija poslije Prvoga svjetskoga rata, nazvavši se Deutsch-Österreich, Njemačka Austrija, (što su sile pobjednice zabranile!) tražila Anschluss, priključenje Njemačkomu Reichu, da je potom u Austriji uveden autoritativni austro-fašizam, da je broj nacista po glavni stanovnika u njoj bio veći nego u Njemačkoj, da su većina Austrijanaca pozdravili priključenje Trećem Reichu, da je Austrija bila okupirana poslije 1945. kao i Njemačka premda je tvrdila kako je bila „prva žrtva nacističke agresije“ pa ipak, kako se priča u jednoj dosjetci, Austrijancima je uspjelo od Beethovena (rođen u njemačkom Bonnu) napraviti Austrijanca, a od Hitlera (rođen u austrijskom Braunau) Nijemca. To austrijsko licemjerje ne bi trebalo pasti na plodno tlo u inozemstvu. Jedan od najvećih austrijskih književnika, Thomas Bernhard, posvetio je gotovo sve svoje stvaralaštvo demaskiranju austrijske prijetvornosti, što je nailazilo na žestoke prosvjede konzervativne PetainFrancuski predsjednik Macron ovih dana pohvalno govori o „velikom vojniku“ maršalu Philippeu Petainu, iako je za vrijeme Drugog svjetskoga rata bio njemački poslušnik i u krnjoj Francuskoj. Bivši njemački kancelar Gerhard Schröder, (socijaldemokrat) imao je na svome radnom stolu fotku svoga u Rumunjskoj poginuloga oca s kacigom Wehrmachta na kojoj je otisnut kukasti križ. Knut Hamsun u Norveškoj poslije rata bio je osuđen na novčanu kaznu, danas ima institut koji se bavi njegovim stvaralaštvom. Poznati talijanski književnik D'Annunzio danas je u Italiji rado čitani autor, a njegovu vilu na jezeru Garda rado posjećuju obožavatelji njegova literarnoga i političkoga djelovanja, Ništa tragično nije se dogodilo ni Ezri Poundu.većine kao i vlade u njegovoj domovini, ali sve to nije umanjilo književnu vrijednost i političku istinitost njegovih drama i romana.

S obzirom na napisano, službeni Beč ne bi trebao imati pravo diktirati Hrvatima kako će izražavati svoju tugu na Bleiburškome polju, a odgovarajuće zabrane tamošnjega Ministarstva unutarnjih poslova pod vodstvom člana Slobodarske stranke Herberta Kikla izgledaju nam suvišne. Mi smo jednom preporučili, i to ponavljamo, da se komemoriranje na Bleiburgu suzi na tihu svetu misu i dolazak mnoštva bez zastava i bilo kakva znakovlja, te pravu žalobnu svečanost u svibnju svake godine prebaci na Krbavsko polje na kojemu bi trebalo podignuti spomenik žrtvama jugokomunizma i ostale popratne objekte, znači sjećati se svojih žrtava u svojoj zemlji. Jer upravo je degutantno da nam predstavnik desnoekstremističke Slobodarske stranke Austrije diktira kako ćemo se ponašati na Bleiburgu, stranke čiji je prvi šef bio SS-ovac Anton Reinthaller, a kasniji predsjednik Jörg Heider, desni populist koji je relativizirao zločine nacističkoga režima i bio protivnik prava nacionalnih manjina, bez čijega poštivanja Austrija prema Državnom ugovoru (Staatsvertrag) ne bi bila oslobođena okupacije četiriju sila pobjednica.

Sadašnje vodstvo Slobodarske stranke formalno se udaljilo od svojih „smeđih“ predstavnika iz prošlosti, ali moralo bi se ponašati uljudnije prema žrtvama komunizma u Hrvatskoj koja je stoljećima vjerno služila Habsburgovcima boreći se protiv njihovih vanjskih i unutarnjih neprijatelja. Vodeća Pučka stranka ipak drukčije misli o Hrvatima, no očito zbog „koalicijske discipline“ nije u stanju obuzdati pretjeranosti „slobodnjaka“ koji se ponašaju prema fenomenu koji je Siegmund Freud nazvao Übertragung, naime vlastite frustracije iz prošlosti prebacuju na Hrvate u današnjici, a tu im „uslugu“ ne smijemo napraviti, nego ih prepustiti čitanju djela Thomasa Bernharda.

Njemačka je najtemeljitije izvršila lustraciju protiv nacizma i komunizma, ali...

Glede postupanja Njemačke spram nacionalsocijalizma i komunizma, datosti u usporedbi s Austrijom stoje znatno bolje jer su Nijemci bili pod većim pritiskom sila pobjednica, a komunistički dio njihove zemlje politički nije bio atraktivan, baš obratno. Pa ipak njemačka denacifikacija započela je s velikim zakašnjenjem i trajala je predugo. Temeljitiji je bio obračun s istočnonjemačkim komunizmom. Dugo poslije Drugoga svjetskoga rata u njemačkim državnim institucijama bilo je mnogo bivših nacista. Kad su na to upozorili prvoga kancelara Konrada Adenauera, on je prostodušno odgovorio da „bez njih država ne bi mogla funkcionirati“.

Šef njegova kabineta bio je Hans Globke, komentator nürnberških rasnih zakona, ali očito genijalni organizator. U poslijeratnoj njemačkoj industriji djelovali su brojni bivši nacisti, ipak nešto ih je manje bilo u politici, ali jedan od njih čak je postao saveznim kancelarom, Kurt Georg Kiesinger, i to u velikoj koaliciji sa socijaldemokratima bivšeg emigranta i dobitnika Nobelove nagrade za mir Willyja Brandta. Nemali broj bivših nacionalsocijalista živio je pod krivim imenima i kako je pronašao „Der Spiegel“, njihova prava imena postala su poznata prekasno – na pločama njihovih grobova. Njemačka vlada financira golema groblja njemačke vojske Wehrmachta u tuzemstvu i inozemstvu na kojima su pokopani i pripadnici SS-postrojba.

Na jedno takvo groblje mrtvima, pa i SS-ovcima, zajednički su odali svoje poštovanje američki predsjednik Ronald Reagan i savezni kancelar Helmut Kohl, što su kritizirali ljevičari, ali bez konkretnih posljedica. Bivši kancelar Gerhard Schröder, (socijaldemokrat) imao je na svome radnom stolu fotku svoga u Rumunjskoj poginuloga oca s kacigom Wehrmachta na kojoj je otisnut kukasti križ. Nitko mu to nije zamjerio.

Ustaštvo i NDH u Njemačkoj se objektivnije ocjenjuju nego u Hrvatskoj

Dok u Hrvatskoj malo koji povjesničar, osim prokomunističkih, ali oni nisu objektivni, ima smjelosti definirati što je to ustaštvo i što je bila NDH, u njemačkoj i austrijskoj historiografiji o tome postoje diferencirana mišljenja. Austrijski vojni povjesničar Rudolf Kiszling u svojoj knjizi „Die Kroaten...“ smatra da je NDH bila „država iz retorte“, dakle umjetna tvorevina, ali gotovo uopće ne spominje fašizam s obzirom na nju, Ustaški pokret i Antu Pavelića. Prema njemačkom povjesniku Ernstu Nolteu, „ustaše se ne može na prvi pogled smatrati fašistima nego ih je bolje ubrojiti u tajna teroristička balkanska udruženja iz 19. stoljeća i tajne pokrete kao što je bila Giovine Italia.“, (njegova knjiga Die faschistischen Bewegungen, Fašistički pokreti). Njemački i mađarski povjesničari Ladislaus Hory i Martin Broszat navode u svojoj studiji Der kroatische Ustascha-Staat, Hrvatska ustaška država da se „ustaše može označiti tek profašističkim ili prefašističkim, bez obzira koliko su te oznake problematične.“ Po mišljenju prof. Ludwiga Steindorffa u njegovoj knjizi Kroatien „veliki dijelovi državnoga (hrvatskoga) naroda bili su isključeni iz pozitivnoga odnosa spram NDH.“

Kako piše profesorica povijesti na münchenskom Sveučilištu Marie-Janine Calic, u svojoj knjizi Geschichte Jugoslawiens... Povijest Jugoslavije..., glede uporabe nasilja nije bilo razlika između ustaša i četnika. Prema Clausu Heinrichu Gattermannu „ustaše su se svojim akcijama i nasiljem sami definirali kao fašistički pokret, jedino je Ante Pavelić kao šef države i partije ostao točka smirenja“ , (njegova knjiga Kroatien/Zweitausend Jahre Geschichte an der Adria, Hrvatska, dvije tisuće godina na Jadranu). Alexander Korb ustvrđuje da „razvoj odnosa politike spram povijesti u Hrvatskoj i Njemačkoj ne može se poistovjetiti zbog čitavog niza razlika.“ (Magazin za vojnu povijest, listopad 2017.). Samo površni i neupućeni novinari rabe sintagmu Hrvatska „von Hitlers Gnade“, Hrvatska po milosti Hitlera, prije bi bilo po milosti Mussolinija, ali i to je problematično.

Kako se u nekim zapadnim državama postupa s bivšim pronacističkim osobnostima

Nedavne komemoracije u povodu stote obljetnice završetka Prvog svjetskoga rata nisu prošle u nekim zemljama bez protimbi. Mladi i agilni francuski predsjednik Emmanuel Macron govorio je tom prilikom o „velikom vojniku“ maršalu Philippeu Petainu, koji je stekao povijesne zasluge u Prvome svjetskom ratu, ali je za vrijeme Drugog svjetskoga rata bio njemački poslušnik i u krnjoj Francuskoj (Vichy), dopustio progone i deportiranje na desetke tisuća Židova. Poslije rata bio je osuđen na smrt, ali ga je tadašnji predsjednik vlade Charles de Gaulle pomilovao na doživotnu robiju na kojoj je umro u dubokoj starosti od 95 godina.

Židovi su prosvjedovali protiv Macronove pohvale maršala Petaina, no to nije djelovalo na predsjednika Francuske koji je dodao kako je politička i ljudska stvarnost „ponekad kompleksnija nego što se može vjerovati“, ma što to značilo. Ipak je bilo hrabro od njega da se usudio pozitivno govoriti o Petainu, no to je nastavak degolovske politike diferenciranijega sagledavanja ratnih prilika u Francuskoj, kao i znak uljudbene veličine francuskih predsjednika. Možemo li zamisliti da bi Josip Broz Tito pomilovao Antu Pavelića ili Dražu Mihailovića? Ni u ludilu. Njegovi partizani su ProšlostNormalni Hrvati, a oni su velika većina u domovini i dijaspori, trebali bi jednom zauvijek odbaciti način sagledavanja prošlosti onako kako su to činili jugokomunisti, pa se upustiti u trezvenije ocjenjivanje povijesti čije se posljedice mogu svladati ako se događaje koji su za nama uspoređuje sa zbivanja u narodima koji su imali sudbine donekle slične našoj sudbini, Slovacima, Ukrajincima, baltičkim narodima itd., i njihova iskustva koristiti u naše svrhe. Neka povijest stvarno postane učiteljicom života.pjevali: „Oj, Hitleru, ti si prvi, mi smo žedni tvoje krvi“, „Mussolini neka, neka, tebe teška sudba čeka“, „Paveliću ti si treći, tebe ćemo živa peći“.

Odnos prema bivšim simpatizerima fašizma i nacizma u nekim zapadnim zemljama znatno je blaži nego u Hrvatskoj u kojoj se gotovo više ne spominju intelektualci koji su djelovali za vrijeme NDH, dok književne nagrade i dalje nose imena partizanskih pisaca. U Norveškoj je glasoviti književnik Knut Hamsun pozvao svoj narod da ne „podigne oružje protiv okupatora“, to jest Nijemaca koji su god. 1940. napali njegovu zemlju . Poslije rata bio je osuđen samo na novčanu kaznu. Njegova se djela i dalje tiskaju, postoji institut koji se bavi njegovim stvaralaštvom. Ipak, u Oslu je gradska uprava odbila da se trg pred kolodvorom glavnoga grada nazove njegovim imenom.

Poznati talijanski književnik, avanturist i ljubitelj žena Gabriele D'Annunzio, kojega se može smatrati intelektualnim pretečom fašizma, a koji je sa svojim dragovoljcima (arditima ) otrgao Rijeku od statusa slobodnoga grada, danas je u Italiji rado čitani autor. Njegovu vilu na jezeru Garda rado posjećuju obožavatelji njegova literarnog i političkoga djelovanja. A što se u Hrvatskoj danas zna o Viktoru Caru Eminu koji je napisao izvrsnu knjigu protiv toga talijanskog pustolova, Danuncijada, izdanu 1946.? Gotovo ništa! Poznati hrvatski zaborav.

Nešto drukčiju sudbinu nego D’Annunzio imao je veliki američki pjesnik Ezra Pound koji je iz Rima preko fašističkoga radija agitirao protiv svoje nevoljene domovine. Njega su poslije rata uhitili američki vojnici i potom deportirali u Sjedinjene Države gdje je neko vrijeme držan u kavezu: bio je proglašen ludim. Na inicijativu svojih prijatelja, a među njima je bio i španjolski borac, književnik Ernest Hemingway, Pound je pušten na slobodu i odmah je otputovao u svoju voljenu Italiju. Kad su ga pitali kako je tako dugo mogao izdržati u američkoj ludnici, odgovorio je: „A gdje bi drugdje bilo lakše?“ Pound se nikad nije distancirao od fašizma. Umro je u Veneciji gdje je i pokopan, a danas je rado čitani pjesnik ne samo u Americi nego diljem svijeta premda je njegova poezija vrlo zamršena i teško shvatljiva. Da je bio u Jugoslaviji, komunisti bi ga ubili kao i Milu Budaka.

Vrijedno je na kraju citirati Tihomira Nuića sa švicarskoga portala hrvati.ch (prosinac 2018.) koji u članku Jesu li Hrvati odani Hrvatskoj zapravo fašisti? Nepodnošljiva lakoća ocrnjivanja: „Usprkos svojoj navodnoj nepokolebljivosti, jugouniverzalisti stalno posrću na zamkama stvarnosti. Izlaz iz ove nevolje nudi im rakurs na fašizam. S njime se vraća jednoznačnost u složeni svijet, sveden na dualizam prijatelj/neprijatelj, bez kojega njihov jugouniverzalizam ne može preživjeti. Pojavom fašizma, koji oni navodno striktno odbacuju, bačena je kost drugima i pao pravorijek ili presuda... Tko god ne dijeli njihovo mišljenje, stavljen je pod sumnju fašizma. Tako nastaje opća zbrka. Prave fašiste poput velikosrba, četnika, nedićevaca, ljotićevaca i sličnih jugokozmopolita to jako raduje.“

Normalni Hrvati, a oni su velika većina u domovini i dijaspori, trebali bi jednom zauvijek odbaciti način sagledavanja prošlosti onako kako su to činili jugokomunisti, pa se upustiti u trezvenije ocjenjivanje povijesti čije se posljedice mogu svladati ako se događaje koji su za nama uspoređuje sa zbivanja u narodima koji su imali sudbine donekle slične našoj sudbini, Slovacima, Ukrajincima, baltičkim narodima itd., i njihova iskustva koristiti u naše svrhe. Neka povijest stvarno postane učiteljicom života.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik