Ero s onoga svijeta

Budući da Hrvatska ne vodi smišljenu politiku afirmiranja svoje kulture u inozemstvu i sve je u tome prepušteno siromašnim i entuzijastičkim ustanovama i pojedincima, svaki veći uspjeh hrvatske kulture na tome zahtjevnom 'tržištu' u velikom svijetu zaslužuje pohvalu i preporuku da se ide dalje tim putem. To se u najvećoj mjeri može reći za emitiranje glasovite opere Jakova Gotovca 'Ero s onoga svijeta' preko YouTubea (livestreams) dana 6. studenoga u zajedništvu s 29 partnera iz 17 zemalja pod nazivom projekta 'Opera Vision'.

Gotovčevo remek-djelo izveo je operni ansambl Hrvatskoga narodnog kazališta iz Zagreba. Nije mala stvar biti u društvu tako poznatih kulturnih institucija kao što su nacionalna kazališta i opere iz Brna i Praga, Rima i Venecije, Rige i Amsterdama, Poznanja i Varšave, Genta i Bruxellesa, Osla i Rige, Aix-en-Provencea i Pariza, Berlina i Düseldorfa, Budimpešte i Moskve, Madrida i Valencije, Londona i Leedsa itd. Ljubitelji opere mogu preuzeti 'Eru' preko interneta od 6. studenoga ove do 5. svibnja iduće godine, i to besplatno. Dovoljno je natipkati riječi 'Opera Vision'.

Zagrebačku izvedbu režirao je Krešimir Dolenčić, dirigirao Josip Šego, za scenografiju su se pobrinuli Dalibor Laginja i Ante Serdar, kostimi su Inge Kostinčer i Dženise Pecotić, koreografija potječe od Margarete Froman u novoj inačici Sonje Kastl, zbor je uvježbao Luka Vukšić, a u izvedbi su sudjelovali Siniša Štork (gazda Marko), Dubravka Šeparović Mušović (Doma), Valentina Fijačko Kobić (Đula), Ljubomir Puškarić (mlinar Sima), čobanče (Ana Zebić Kostel), momče (Neven Mrzlečki) te zbor i orkestar HNK Zagreb. Između dvaju činova govore probrani glazbeni stručnjaci i publicisti te vodstvo HNK o jedinstvenoj kakvoći Gotovčeve opere, o HNK u Zagrebu i uopće o originalnosti hrvatske operne umjetnosti pri čemu, nažalost, nije spomenuto da je prva hrvatska opera 'Ljubav i zloba' Vatroslava Lisinskoga praizvedena samo deset godina nakon prve ruske opere 'Život za cara' Mihaila Glinke. Tu smo u samom vrhu slavenskoga opernog stvaralaštva. Šteta je što ova mudra i informativna objašnjenja nisu bila popraćena fotografijama Jakova Gotovca i Milana Begovića. A zašto 'Ero' nije poslije Drugoga svjetskoga rata više postavljan na pozornice u inozemstvu pitanje je o kojemu bi trebali razgovarati stručnjaci. Vjerojatno zato što Hrvatska za vrijeme Jugoslavije nije posjedovala samostalnu kulturnu promidžbu u inozemstvu (sve je išlo preko jugoslavenskih šina), a zašto se to stanje nije popravilo nakon državnoga osamostaljenja, veći dio krivnje snose domaći kulturnjaci koji ne znaju kako se to radi premda uzora vani ima napretek.

Pozitivne kritike diljem svijeta za 'Eru'

U popratnome njemačkom tekstu piše da je kongenijalni autor libreta, književnik Milan Begović imao velikih problema s jugoslavenskim režimom zbog svoga djelovanja tijekom Drugoga svjetskoga rata u Zagrebu, ali nije navedeno da je i Gotovac bio neko vrijeme 'persona non grata' zbog svoje opere 'Kamenik', čiju je praizvedbu prekinula jedna skupina komunističkih huligana. Dalje u njemačkom tekstu piše da je Gotovčev 'Ero' nailazio na pozitivne kritike stručnjaka i publike svuda u svijetu, pri čemu se citira kritičara lista 'Saar-Volksstimme' iz 1956. Roberta Hahna: 'Gotovac je ostao vjeran jeziku svoga naroda. Melodije narodnih pjesama alfa su i omega njegova izražajnoga oblikovanja koje je ovaj školovani glazbenik orkestrirao slikovito i moderno. To je svevremenski jezik i skladba koja stoji u potpunom suglasju s našim vremenom.' 'Ero' je na njemačkom jeziku poslije rata izvela opera u Gelsenkirchenu, a zagrebački HNK gostovao je s njom u režiji Vladimira Ruždjaka u Frankfurtu. Potpisnik ovoga priloga gledao je obje izvedbe.

U Gelsenkirchenu 'Eru' je postavio slovenski baletan i redatelj Boris Pilato tako da je namjesto živih konja na pozornici postavio dječje drvene konje s kolicima na nogama i čitavu operu izveo kao bajku, a Ruždjak je odustao od konja što od Nijemaca nitko nije opazio, tekst je bio dovoljan. Nisam glazbeni kritičar nego samo ljubitelj opere pa se ispričavam zbog posve osobnoga mišljenja o sadašnjoj zagrebačkoj izvedbi u kojoj Mićo (Ero) svojim obujmom oko pojasa odudara od lika jednoga mladog i vižljastoga momčeta u operi, (pjeva: 'Nema plota ni potoka koje ne ću preskočiti za premilu i predragu', što mu nitko ne može vjerovati), dok svi ostali i tjelesno korespondiraju s onim što pjevaju, posebice Ljubomir Puškarić kao mlinar Sima i Dubravka Šeparović Mušović kao Doma svojim prekrasnim glasom i stasom. Šteta je što u trećem činu na pozornici nije barem nečim označeno da se radnja zbiva na sajmu. Inače, u ostalim dvama činovima sve je što se tiče rekvizita lakonski jednostavno i lijepo, posebice velika jabuka na kraju izvedbe i rubu pozornice. Također treba pohvaliti snažan mješoviti zbor, ali blago pokuditi završno kolo koje je trebalo biti brojnije i maštovitije.

Za njemačku publiku nalazimo u popratnom tekstu opis triju činova 'Ere', kao i pet stvari koje treba znati o ovome djelu čiji je naziv na engleskom 'Ero the Joker' i na njemačkom 'Ero der Schelm'. Zagrebačka je izvedba na hrvatskome, titlovi su za sada na engleskome, ali uskoro će biti na francuskome, njemačkom i još 114 drugih jezika! Izvedbu i internetski prijenos sufinancirala je Europska unija. Ukupno gledajući, možemo biti ponosni što smo s Gotovčevim djelom postali dio velike operne kulture europskoga kontinenta. Čestitka svima koji su zaslužni za to.

Hrvatska suvremena poezija ima velikih pjesnika europskoga formata

Nešto kritičnije ocjenjujem panoramu suvremene hrvatske lirike u izboru prevoditelja na njemački Borisa Perića i urednika hrvatskoga časopisa za međunarodne literarne kontakte 'Mosta' Davora Šalata pod nazivom 'Panorama der zeitgenössischen kroatischen Lyrik', 'Most, The Bridge, Die Brücke', br. 1-2/2018. čiji izbor možemo kritizirati, kako glede sastava autora tako i prevoditeljske vrsnoće, ali to ne ćemo učiniti jer je svaki ovakav pothvat vrlo zahtjevan pa kritičke primjedbe nisu na ovom mjestu neophodne. Reći ćemo nešto o kratkim popratnim biografsko-bibliografskim bilješkama koje su u ovom obliku suvišne. Dakle suvišno je pri spominjanju autora pisati hrvatski liričar, prevoditelj, kritičar itd. jer to se podrazumijeva time što su zastupljeni u ovoj antologiji. Također je suvišno navoditi naslove djela pojedinih pjesnika kao i domaće nagrade koje su dobili kad ta djela nisu prevedena na njemački, a imena nagrada ovdašnjoj publici ništa ne znače.

Moglo se postupiti tako da svaki autor dobije po nekoliko rečenica primjedbi o vrsti i kakvoća svoga literarnog stvaralaštva s eventualnim usporedbama sa stranim piscima. To, dakako, nije lako, ali je neophodno kako bi zagolicalo pozornost onih koji traže inozemne pjesnike da ih uvrste u svoj izdavački program. Hrvatska suvremena poezija ima nekoliko velikih pjesnika europskog formata i bilo bi itekako moguće da ih preko naših i stranih institucija i nakladnika upozna inozemstvo.

Dakako, bilo bi od najveće važnosti da nakladnik 'Mosta' pronađe koproducenta u inozemstvu preko čije bi distribucijske mreže širio svoja izdanja. Poljacima je to uspjelo preko Deutsches Polen Instituta u Darmstadtu koji djeluje već nekoliko desetljeća i izdao je s njemačkim nakladnicima nekoliko stotinjaka knjiga o poljskoj umjetnosti i kulturi. Neki će reći kako mi nismo Poljaci. Jasno da nismo, ali zašto nitko ne misli u kategorijama suradnje sa stranim kulturnim institucijama jer samo preko njihovih kanala moguć je prodor na strane nakladničke prostore. Ne zaboravimo: u Europskoj uniji oko 100 milijuna ljudi govori njemački i živi pola milijarde duša.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik