Štetnost jugoslavenstva

Prošlo je sto godina od svršetka Prvoga svjetskoga rata 11. studenoga godine 1918., do tada smatranoga najkrvavijim u novijom povijesti čovječanstva i posljedično novoga krojenja granica na europskom kontinentu. Austro-Ugarsko je Carstvo nestalo, pri čemu je Ugarska ostala bez više od dvije trećine svoga područja, rusko i njemačko carstvo izgubili su velike dijelove svojih teritorija, osmansko sultanstvo povuklo se u tzv. Malu JugoslavijaJesu li Hrvati nakon Prvoga svjetskoga rata mogli postići bolje političke rezultate od onih koji su bili rezultat propasti Austro-Ugarske i ujedinjenja sa Srbijom? Srbijanska je vlada imala dva poslijeratna cilja: veliku Srbiju s granicom na crti Karlobag-Karlovac-Virovitica ili Jugoslaviju. Pod pritiskom, Srbija je nevoljko pristala na jugoslavensko rješenje, pri čemu nije dobila sve što je htjela, ali ipak uspostavila je centralističku državu.Aziju s djelićem ozemlja u Europi, obnovljena je Republika Poljska, osnovane su dvije potpuno nove države, Republika Čehoslovačka i Država Slovenaca, Hrvata i Srba koja se uskoro spajanjem s kraljevinama Srbijom i Crnom Gorom preimenovala u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca koje je kralj diktator Aleksandar Karađorđević preimenovao u Kraljevinu Jugoslaviju. Pravo na samoodređenje naroda koje su proklamirali američki predsjednik Woodrow Wilson i vođa ruske komunističke revolucije Vladimir Iljič Lenjin poštovano je samo djelomično, a najizrazitiji primjer toga „nagrada“ je Italiji, koja je preokrenula kabanicu i priključila se silama pobjednicama Francuskoj, Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama, dobivši austrijski Južni Tirol, hrvatsko-slovensku Istru, Rijeku, Zadar i tri dalmatinska otoka, područja u kojima su Talijani bili sitna manjina. Njemačka je izgubila dijelove svoga teritorija u korist Francuske i Poljske. Bila je „osuđena“ na isplatu velikih ratnih troškova i ograničenje suvereniteta glede vojske i vojne industrije, što je kasnije dobro došlo nacistima u njihovoj osvetničkoj promidžbi protiv zapadnih demokracija. Austriji je bilo zabranjeno priključiti se njemačkome Reichu. Mogli bismo reći da je taj „Veliki rat“ djelomično posadio klice za Drugi svjetski rat koji je sa svojim posljedicama bio još užasniji.

Propast višenacionalnih država nakon Prvoga i Drugoga svjetskoga rata

Neki povjesničari drže kako su oba svjetska rata zapravo bili „građanski ratovi“ među europskim narodima, da je riječ o sukobu ideologija i pojavi novih nacionalizama koji su razbili stoljećima stvarane zajednice naroda kao što je bila Austro-Ugarska i djelomično carska Rusija. Ima u tome ponešto istine, ali takva su shvaćanja tek djelomično ispravna. Velike države nisu bile u stanju reformirati se na podlozi nacionalnih posebnosti svojih naroda pa su za tu nepokretnost platile veliku cijenu, svoju propast ili smanjenje svoga teritorija. Druga je stvar da su i dvije novoosnovane države kao Čehoslovačka i Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca također bile višenacionalne sa samo po jednim dominirajućim narodom, Česima i Srbima, zbog čega su konačno propale kao i njihove prethodnice, ali nakon sloma komunizma.

Administrativna podjela Austro-Ugarske Monarhije

Hrvati su tijekom Prvoga svjetskoga rata i teritorijalno i politički bili podijeljeni: živjeli su u banovinskoj Hrvatskoj, Dalmaciji, Istri, Bosni i Hercegovini i „južnoj Mađarskoj“, (Vojvodini). U Saboru Trojednice u Zagrebu glavnu je ulogu igrala Hrvatsko-srpska koalicija koja se formalno izjašnjavala u korist postojećega dualizma, ali neki njezini članovi tajno su podupirali politiku Srbije protiv Austro-Ugarske. Neke manje stranke tražile su rekonstruiranje Austro-Ugarske u smislu trializma u kojemu bi Slaveni imali ista prava kao austrijski Nijemci i Mađari, ali realni političari znali su da to u tadašnjem odnosu snaga unutar Dvojne monarhije nije bilo moguće, što je pridonosilo odbojnosti prema njoj u svim slavenskim narodima, posebice među Hrvatima u rubnim pokrajinama države, Dalmaciji, Istri i Bosni i Hercegovini, koji su osjećali ugrozbu iz susjednih država Italije i Srbije. I zastupnici južnoslavenskih naroda u bečkome Parlamentu bili su za trializam, a ako to ne bi bilo moguće, onda i za rješenje izvan Habsburške monarhije. Sve je to bilo uzaludno, čak i nakon ubojstva prijestolonasljednika Franje Ferdinanda u Sarajevu jer Mađari nikako nisu htjeli odustati od svoje hegemonističke politike. Poslije smrti cara Franje Josipa, njegov nasljednik Karlo imao je neke ideje u smislu trializma, ali bilo je prekasno: Austro-Ugarsku otpisali su uglavnom potajno gotovo svi političari njezinih slavenskih naroda.

Hrvatska politička emigracija nakon izbijanja Prvoga svjetskoga rata

Netom što je izbio Prvi svjetski rat istaknuti hrvatski političari Ante Trumbić, Frano Supilo i još neki otišli su u emigraciju da u borbi protiv Habsburške Monarhije, koju u to vrijeme više nije bilo moguće reformirati, učine za Hrvatsku sve što je bilo moguće kako se na kraju ne bi našla rascjepkana između sila pobjednica Italije i Srbije. U idejama Trumbića i Supila bilo je dosta idealističkoga jugoslavenstva, ali ono nije bilo glavna pobuda njihova djelovanja u emigraciji. Barem je Supilo prezreo makinacije srpskih šovinističkog političara, posebno lukavoga predsjednika srbijanske vlade Nikole Pašića, kojemu je jedini cilj bio stvoriti veliku Srbiju s granicom na crti Karlobag-Karlovac-Virovitica. Bio je to prvi plan srbijanske vlade koji nije realiziran, ona je pri kraju rata bila prisiljena uputama iz Londona i Pariza priključiti se „jugoslavenskome rješenju“ koje je ipak bilo optimalno za Srbe jer su se svi našli u jednoj državi, ali za Hrvate i djelomično Slovence nije jer su dijelove svoga etničkoga teritorija morali prepustiti pobjedničkoj Italiji. Međutim „Velika Srbija“ kao ideja i danas igra značajnu ulogu u srbijanskoj politici, no to je posebna tema.

Zemljovid „velike Srbije“ prema Londonskome protokolu kao nagrada pobjedničkome Beogradu

Neravnopravan položaj Jugoslavenskoga odbora spram srbijanske vlade

Trumbić i Supilo uspostavili su s nizom hrvatskih, slovenskih i srpskih političara iz Austro-Ugarske Monarhije Jugoslavenski odbor koji se nastojao organizirati kao predstavništvo južnoslavenskih naroda Dvojne monarhije. No zbog potkopavačke politike srbijanske vlade, države protivnice Austro-Ugarske nikad nisu htjele prihvatiti to traženje Jugoslavenskoga odbora. Zahvaljujući neumornome Supilovu djelovanju po raznim uredima antiaustrijske ratne koalicije, srbijanska je vlada bila prisiljena priznati Jugoslavenski odbor kao političku činjenicu sklopivši s njime dva važna sporazuma: Krfsku i Ženevsku deklaraciju. U Krfskoj deklaraciji, (20. srpnja 1917.) određeno je između ostaloga da se Ustav buduće zajednice Srba, Hrvata i Slovenaca, (ostali južnoslavenski narodi nisu bili priznati) „ima primiti u cjelini u Ustavnopravnoj skupštini brojno kvalificiranom većinom“, to jest dogovorom koliko bi ona iznosila iznad apsolutne većine. Prigodom donošenja Ustava Kraljevstva SHS ta je odredba prekršena.

Nesretnu ulogu u svemu ovome imao je Ante Trumbić koji zbog svoje uljudbene, vjerske i političke pripadnosti zapadnom kulturnom krugu nije bio dorastao srbijanskim političarima, o čemu je pisao Ivan Meštrović u svome predgovoru knjizi Ante Smitha Pavelića o Trumbiću: „Kad je riječ o stvaranju Jugoslavije u njezinim današnjim granicama, onda se ne može poreći da su njezini tvorci u prvom redu bili dvojica Hrvata, a to su Trumbić i Supilo... Za ono vrijeme oni ne bi mogli biti ocijenjeni kao 'realni političari' , a nadasve to ne bi mogao biti Trumbić. Ako se u sposobnosti velikog političara uključuje i vještina u podvaljivanju, onda Trumbić ne može biti ubrajan u velikog političara, a niti mu se može pripisati da je imao osjetilo gdje se podvale i zadnje namjere kriju...Usnuo je ožalošćen, ali ponosna lica, bez ijedne mrlje na njemu, i u vjeri u slobodu svoga naroda, u kom će mu ostati trajna uspomena.“ Supilo je doživio još goru sudbinu. Potpuno ostavljen izvan tzv. velike politike, umro je u Londonu pomračena uma.

dr. Ante Trumbić

Frano Supilo

Na Ženevskoj konferenciji (od 3. do 9. studenoga 1918.) sudjelovali su predstavnici srbijanske vlade i oporbe, Jugoslavenskog odbora i Narodnoga vijeća iz Zagreba. Na kraju skupa donesena je Rezolucija u kojoj je srbijanska vlada priznala Narodno vijeće u Zagrebu i A. Trumbića kao predstavnika Vijeća kod saveznika. Određeno je da se formira zajednička vlada buduće države sastavljena od jednakoga broja političara južnih Slavena iz bivše Austro-Ugarske i članova srbijanske vlade. No Pašić je odmah nakon toga izazvao krizu svoje vlade i time poništio odredbe Ženevske rezolucije. U pozadini rečenoga bila je obavijest koju su iz Zagreba primili srbijanski regent Aleksandar Karađorđević i političar Stojan Protić kako se većina u Narodnome vijeću ne slaže s mišljenjem Trumbića i Antona Korošeca o ravnopravnosti dvaju političkih tijela, Jugoslavenskog odbora i srbijanske vlade jer Narodno vijeće želi neposredno pregovarati sa srbijanskom vladom. Dva su čimbenika tu igrala fatalnu ulogu: između Vijeća u Zagrebu i Jugoslavenskoga odbora u emigraciji gotovo nije postojala nikakva veza, te kao drugo: glavnu ulogu u Vijeću igrao je predstavnik Srba Svetozar Pribićević koji je svim silama nastojao da se hrvatske i ostale južnoslavenske zemlje u bivšoj Austro-Ugarskoj Monarhiji što prije, bezuvjetno i u velikosrpskom smislu priključe pobjedničkoj Kraljevini Srbiji.

Katastrofalne prilike u hrvatskim zemljama nakon propasti Austro-Ugarske

Budući da je Pašić upropastio Ženevsku rezoluciju, akcija „ujedinjenja“ bila je prebačena u zemlju. Kakav je tada bio odnos snaga, zorno ocrtava srbijanski potpukovnik Dušan Simović koji je prigodom predaje vjerodajnica Predsjedništvu Narodnog vijeća u Zagrebu 13. studenoga 1918. rekao: „Po pravu oružja, a na osnovi ugovora o primirju s Mađarskom, Srbiji pripada Banat, Bačka, Baranja, Srijem i Slavonija, (do crte Osijek, Đakovo, Šamac) kao i cijela Bosna i Hercegovina i Dalmacija. Izvan toga teritorija može opredjeljivati po volji: ići sa Srbijom ili formirati zasebnu državu.“ Uzme li se u obzir da su Talijani prema Londonskome protokolu dobili obećanje da će dobiti Istru, veći dio Dalmacije i gotovo sve jadranske otoke, a da su Srbi htjeli i mogli dobiti sve što je odavno tražila srbijanska tajna organizacija Ujedinjenje ili smrt , to jest Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Srijem, Slavoniju, Dalmaciju, Vojvodinu, pa čak i dijelove uže Hrvatske i Hrvatskoga primorja, (član 7. Ustava Ujedinjena ili smrti) može se zamisliti u kojemu se očajnome položaju nalazilo Narodno vijeće u Zagrebu, a da o nezavidnoj situaciji Jugoslavenskog odbora, koji je napustio Supilo, i ne govorimo.

Da su se ostvarili planovi talijanskoga i srbijanskoga imperijalizma, neovisna Hrvatska sastojala bi se od Zagrebačke županije i nekoliko kilometara obale Hrvatskoga primorja. Pretežan dio hrvatskoga naroda ostao bi izvan toga krajnje krnjega teritorija, izvrgnut progonima i politici odnarođivanja. Svjesni toga, svi tadašnji hrvatski političari, osim jedne od dviju pravaških stranaka koja se uskoro sama raspustila, držali su kako je ujedinjenje južnoslavenskih zemalja iz bivše Austro-Ugarske s kraljevinama Srbijom i Crnom Gorom neophodno. Može se reći da je to u usporedbi s planovima o „velikoj Srbiji“ bilo nužno ili manje zlo? (Odgovor na to pitanje pri kraju je članka.) Tada je bilo prevladavajuće samo jedno rješenje: kako treba ustrojiti novu državu, čak i u važnome, ali neostvarivome pitanju: kao monarhiju ili republiku, jer monarhija je bila glavni zahtjev pobjedničke Srbije.

Pri stvaranju prve južnoslavenske države neki su „srljali kao guske u maglu“

Političke stranke u Državi Slovenaca, Hrvata i Srba bile su duboko podijeljene glede budućega uređenja zajedničke južnoslavenske države. Riječ je o prijedlozima prema kojima bi država trebala biti ili centralistička ili federalistička, a neki se o tome nisu ni izjašnjavali. Bilo je i prijepora o tome trebali bi nova država biti monarhija ili republika. U nekim hrvatskim zemljama vladala je panika zbog talijanskoga presizanja u Dalmaciji i prodora mađarskih trupa u Međimurju i Prekomurju. Srpska je vlada slanjem svojih vojnih postrojba preko Drine stavljala tamošnje političke čimbenike pred gotov čin. U šumama se skrivao tzv. zeleni kadar, bivši dezerteri austro-ugarske vojske koji su narušavali mir i red. Prije odlaska delegacije Narodnoga vijeća iz Zagreba u Beograd, Narodno vijeće Bosne i Hercegovine proglasilo je ujedinjenje sa Srbijom, a vlada Narodnoga vijeća u Dalmaciji ultimativno je zatražila od Središnjega odbora Vijeća u Zagrebu da se hrvatske zemlje „bezodvlačno ujedine sa Srbijom i Crnom Gorom“. Velika Narodna skupština Crne Gore donijela je odluku o zbacivanju dinastije Petrovića i ujedinjenju sa Srbijom. Potom je Narodna skupština Vojvodine proglasila ujedinjenje sa Srbijom. Za to vrijeme Narodno vijeće u Zagrebu diskutiralo je o aktualnome stanju u hrvatskim zemljama, pri čemu je većina bila za federalno uređenje buduće južnoslavenske zajednice. Stjepan Radić uzaludno je tražio da se pričeka povoljnije vrijeme za ujedinjenje riječima: „Još nije prekasno ! Ne srljajte kao gusle u maglu !“ Radićeva nastojanja bila su uzaludna, u Beograd je otišla delegacija koja je prema riječima Svetozara Pribićevića prijestolonasljedniku Aleksandru Karađorđeviću donijela „na dar pet kraljevina“. No i u Beogradu hrvatska delegacija nije bila složna u nekoliko važnih pitanja, primjerice, poštivanje pokrajinskih granica, autonomnih prava teritorijalnih jedinica, njihov odnos prema središnjoj državnoj vlasti i neophodnost da sporazum ratificiraju Hrvatski sabor i srbijanska Narodna skupština. Sve je to odbio najmoćniji političar iz Hrvatske, Srbin Svetozar Pribićević, koji će kasnije i sam postati žrtva velikosrpske politike približivši se Radiću i pobjegavši u češki egzil gdje je napisao epohalnu knjigu „Diktatura kralja Aleksandra“.

Svetozar Pribićević, vođa hrvatskih Srba

Predsjednik HSS-a i vođa hrvatskoga naroda Stjepan Radić

Nešto kao zaključak

Ponekad se govori da su Hrvati nakon izgubljenoga Prvog svjetskoga rata mogli postići bolje političke rezultate od onih koje su dobili kao rezultat propasti Austro-Ugarske i ujedinjenja sa Srbijom kao pobjednicom. Riječ je o ponudi feldmaršala Svetozara Boroevića da on sa svojom vojskom stane uz bok narodnih vijeća u hrvatskim zemljama, ali to je bilo izvan praktičnih mogućnosti, što sile pobjednice nikad ne bi dopustile. Već smo rekli da je srbijanska vlada imala dva poslijeratna cilja: veliku Srbiju s granicom na crti Karlobag-Karlovac-Virovitica ili Jugoslaviju. Pod pritiskom zapadnih saveznika i pod utjecajem gotovo svih prečanskih političkih čimbenika, Srbija je nevoljko pristala na jugoslavensko rješenje, pri čemu nije dobila sve što je htjela, ali ipak je uspostavila centralističku državu, ujedinila sve Srbe pod jednim državnim krovom, Beograd kao glavni grad, golemu premoć u vojsci, državnoj administraciji i gospodarstvu. Nije joj uspjelo stvoriti „veliku Srbiju“ s jednom „jugoslavenskom nacijom“ i jednim „srpsko-hrvatsko-slovenačkim jezikom“, kako je to proklamirao kralj Aleksandar Karađorđević poslije proglašenja osobne diktature. Hrvati su izgubili Istru, Rijeku, Zadar, tri dalmatinska otoka i onu autonomiju koju su imali pod Bečom i Budimpeštom, ali su stekli priliku da se na vlastitoj koži uvjere u štetnosti jugoslavenstva. Zahvaljujući parlamentarnim pobjedama Radićeve Hrvatske seljačke stranke Hrvati su se, kako ustvrđuje povjesničar Aleksandar Jakir, najkasnije krajem tridesetih godina prošloga stoljeća konačno konstituirali kao nacija. Poslije Banovine Hrvatske i Nezavisne Država Hrvatske nitko više nije mogao ignorirati hrvatsko pitanje pa su se i Titovi komunisti odlučili za ukidanje monarhije i u korist (kon)federacije višenacionalne Narodne (Socijalističke) Republike Jugoslavije čije republičke granice postaju međudržavne granice novouspostavljenih neovisnih država. Sadašnja Republika Hrvatska nije etnički optimalna hrvatska država, ali drukčije rješenje nije bilo i ne će biti moguće u budućnosti, osim ako i susjedne zemlje Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Srbija uđu u Europsku uniju i time državne granice postanu drugorazredne .

(Ovaj članak napisan je prema tekstovima koje sam objavio u emigrantskom časopisu „Poruka slobodne Hrvatske“, London.)

Gojko Borić
Hrvatski tjednik