Uljanik će propasti nakon što je u posljednjih desetak godina svjesno, sustavno i planski pljačkan i poslovno devastiran

Brodogradilište Uljanik konačno je dobilo novu Upravu. Na mjesto dosadašnjega predsjednika Giannija Rossande imenovan je Emil Bulić, dosadašnji direktor financija Uljanika. Uz njega su članovi Uprave još Bojan Blagonić, koji dolazi s mjesta direktora prodaje, i Milko Mihovilović, dosadašnji direktor Uljanik Strojogradnja Diesel. Nova ekipa, koja je preuzela kormilo posrnuloga brodogradilišta, u prvome obraćanju javnosti istaknula je kontinuitet kao nit vodilju poslovanja, što nije nikakav konkretan odgovor na pitanje kako dalje nakon njihova izbora. Istina, ako doista žele kontinuitet, onda im je radijus djelovanja određen gabaritima koje im je ostavio Rossanda, a oni su omeđeni namjernim zatezanjem, za Komisiju EU, neprihvatljivim planom restrukturiranja koje se primarno temelji na prenamjeni velike površine zemljišta, na kojemu se brodogradilište nalazi u nekretninski biznis i beskompromisnim inzistiranjem na Danku Končaru kao strateškome partneru, koji međutim, nije voljan ući u vlasničku strukturu sa svježim i transparentnim novcem, neophodnim za nastavak brodogradnje u Uljaniku. Objektivnome promatraču događaja u Uljaniku jasno je da je Rossanda takvim postupanjem zapravo pulsko brodogradilište svjesno i namjerno doveo u potpuno bezizlaznu situaciju.

Posljednjih sedam, osam mjeseci dugovi su se, uz očekivano otkazivanje naručenih brodova i štrajkove zbog neisplata plaća, dodatno gomilali i tako de facto onemogućili ulazak bilo kojega novoga strateškog partnera, koji bi se ozbiljno bavio brodogradnjom, a da prije toga pokrije pedeset posto gubitaka koji se sada strmoglavo približavaju milijardi eura. Tako je, zapravo, bez kapitala koji bi osigurao dovršetak gradnje započetih brodova, kao i bez radnika koji u velikome broju napuštaju brodogradilište, besmisleno pisati novi program restrukturiranja, a za što nova Uprava ima na raspolaganju desetak dana. Produljenje života Uljaniku na novih šest mjeseci stajalo bi državu barem dvostruko većega iznosa od onih 96 milijuna eura, odobrenih u siječnju ove godine. Samo za plaće potrebno je mjesečno oko 50 milijuna kuna, a gdje su još sredstva potrebna da se deblokiraju računi i podmire troškovi za nastavak proizvodnje.

U novonastaloj situaciji gotovo nemoguće je pronaći nekoga novog strateškog partnera voljnoga na tako veliku investiciju u niskoprofitnu brodogradnju. Realno je jedino da se spasi riječki 3. maj izdvajanjem iz Uljanik grupe. Za njega su navodno zainteresirani talijanski Fincantieri i splitski škver u vlasništvu DIV grupe. Pulski Uljanik po svemu sudeći osuđen je na programiranu propast. Zašto programiranu? Zato što je u posljednjih UpravaNovoizabrani predsjednik Uprave Uljanika dosadašnji je direktor financija koji bi trebao biti najupućenija osoba u poslovanje Uljanika. Istina, on je u Uljanik, na tu dužnost izabran krajem svibnja ove godine i to iz British American Tobacca, prijašnjega TDR-a, nakon što su maknuli dotadašnjega direktora financija i dužnosnika istarskog HNS-a Alena Damjanićanešto manje od desetak godina svjesno, sustavno, planski pljačkan i poslovno devastiran. Hrvatski tjednik već je pisao o tome kako se Pula, prema zamisli Ivana Jakovčića i njegova IDS-a, treba preorijentirati na elitni turizam, a za ostvarenje takva plana brodogradnji nema mjesta u pulskome zaljevu. Hrvatska Vlada ne poduzima čak ništa niti protiv aktualnih i evidentnih kriminalnih radnji i postupaka dosadašnje Uprave, a koje i sama preko svojih dvaju ministara, Horvata i Z. Marića, s vremena na vrijeme javno apostrofira. Tako ministar Horvat javno kaže kako je Uprava Uljanika pokrenula plan restrukturiranja bez znanja vlasnika, odnosno bez odobrenja skupštine dioničara. Jesu li takvi krupni zahvati u poslovanju, kakav predviđa plan restrukturiranja, uopće legalni bez odobrenja vlasnika? Legitimni svakako nisu. Isto tako oba ministra često spominju nenamjensko trošenje jamstava i predujma za naručene brodove, koja se ne smiju trošiti u druge svrhe osim onih za što su ugovorima dogovorena. Ili što je to kada ministar financija kaže da je bilanca Uljanika njegovu ministarstvu nerazumljiva, a što su još neki stručnjaci koji su imali uvid u nju javno potvrdili? Kaže se, ali se ne poduzima ono što je u takvim situacijama zakonski nužno. Sve izgleda da je čitav ovaj show i njegov ishod s tzv. restrukturiranjem Uljanika unaprijed dogovoren između IDS-a i HDZ-a. Među njima je samo na kratko zaiskrilo zato što IDS-u nije uspjelo svu krivicu za sudbinu Uljanika prebaciti na središnju vlast, a sebe amnestirati od bilo kakve odgovornosti.

Da apsurd bude veći, novoizabrani predsjednik Uprave Uljanika dosadašnji je direktor financija koji bi trebao biti najupućenija osoba u poslovanje Uljanika. Istina, on je u Uljanik, na tu dužnost izabran krajem svibnja ove godine i to iz British American Tobacca, prijašnjega TDR-a, nakon što su maknuli dotadašnjega direktora financija i dužnosnika istarskog HNS-a Alena Damjanića.

To međutim, ne znači da Emil Bulić nije imao dovoljno vremena i da nije potanko upoznat u kakvu je stanju knjigovodstvo što ga je preuzeo. Ako ministarstvo financija ne može razumjeti bilancu Uljanika, onda to sigurno nije mogao niti novoizabrani predsjednik Uprave. Pogotovo što za njega insajderi iz Adrisa (bivši TDR) kažu: „Da je valjao, ostao bi u Adrisu.“

Bez raščišćavanja nagomilanoga kriminala, u Uljaniku ne postoje nikakvi izgledi za bilo kakvo restrukturiranje. Štoviše, čak niti za dostojnu otpremninu tisućama radnika koji će izgubiti posao. Stečaj je prema svemu sudeći neminovan i, kako sindikalist Cerovac kaže, „Samo nam Bog može pomoći!“

Ninoslav Mogorović
Hrvatski tjednik