Milan Bandić...

To što se zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, sastao, zapravo ugostio gradonačelnika grada Jagodine iz Srbije, Dragana Markovića Palmu, okorjeloga pristašu ratnoga zločinca Željka Ražnatovića Arkana i četničkoga pokreta, uopće, nije problem njegovih, Bandićevih, političkih devijacija, nego činjenice što su u Hrvatskoj odavno prijeđene sve granice zaštite istine, žrtve, povijesti, nacije i hrvatske države. Ako su Bandićevi cjelovi s četničkim epigonima u srcu metropole znak poželjne tzv. političke korektnosti i podvale po kojoj treba zaboraviti prošlost i okrenuti se tobože budućnosti, onda je to i znak koliko su nisko pale vrijednosti na kojima bi trebala počivati svaka, pa i hrvatska država, koliko je zapuštena ova država. Sad odjednom smo svjedoci glasne pobune braniteljskih udruga protiv Bandića premda njegovo ugošćavanje četnika nije ni prvo ni jedino koje se događa u Hrvatskoj.

Bandić je samo „mali od kužine“, jedan od stotinu pikzibnera koji bauljaju i kameleonski sline ovom jadnom političkom scenom opustošenom od svake svetinje, vodeći se instinktima bezuvjetnoga održanja, a ne zastupanja općega interesa. Bandić može glumiti sve, ali autentično jedva da je išta: danas je navodno vrući nacionalist, sutra globalist, prekosutra indiferentan na sve, danas apologet Tuđmana, obožavatelj Thompsona, sutra pristaša Tita i Ive Lole Ribara, prijatelj Zdravka Čolića, vjerojatno i Bore Čorbe, on je sve što u određenome trenutku osjeti da mu je od političke koristi. Hrvatski branitelji s pravom, dakako, ogorčeno reagiraju na Milana Bandića, ali odavno su trebali zauzeti crtu s koje nema uzmaka, a ne prepuštati svakome jugoslavenskome isprdku da ju narušava i pomiče.

Fundamentalno svetogrđe

Da su se odmah nakon 2000. energično suprotstavili izvrtanju povijesti, ne bi se događalo da danas, kad vide da je vrag odnio šalu, moraju panično spašavati zadnje ostatke časti Domovinskoga rata i hrvatske domoljubne i državotvorne ideje. Fundamentalno svetogrđe u odnosu na hrvatsku ideju napravljeno je odmah nakon 2000. kada su najureni hrvatski orijentirani časnici iz Hrvatske vojske, sigurnosnih služba, medija i institucija. Ali nitko nije reagirao. Bila je to platforma na kojoj je tzv. trećejanuarska vlast počela mijenjati povijest instaliravši tezu da su komunisti stvorili Hrvatsku, a hrvatski ju branitelji samo obranili. Ni danas nisu svi svjesni razornih posljedica te laži kojom je jedna zločinačka vlast, koja je pola stoljeća ognjem i mačem u krvi gušila ideju hrvatske slobode, ne samo amnestirana za najstrašnije zločine nad hrvatskim narodom u povijesti nego se premetnula u stvoritelja hrvatske države i slobode otevši to postignuće hrvatskim braniteljima.

Nije bilo, a nema ni danas dovoljno snažnoga otpora BandićVeć sutra Bandić će nekim novim koruptivnim potezom steći naklonost onih koji mu ovo nikada ne bi smjeli oprostiti jer kad u državi ponestane moralnih uzora, a Hrvatska ih dugo nema, onda sve nekako opstaje po modelu biranja i toleriranja manjega zla. Ako ne ćeš Bandića, onda ćeš u Zagrebu imati Anku Mrak Taritaš, a onda plači, voljena zemljo.takvoj izmišljotini. Da je bilo otpora i da je taj otpor ugrađen u identitet našega naroda, ne bi se ni Bandić, ni Mesić, ni Vesna Pusić, ni Josipović ni svi poslije njih usudili uopće pomisliti ni kandidirati na izborima, a ako bi se kandidirali, doživjeli bi debakl. A ako bi uspijevali na izborima, kao što uspijeva Bandić, onda bi začas bila stvoreni takvo ozračje i pritisak zbog ponižavanja i vrijeđanja hrvatskih žrtava, a primanje gradonačelnika Jagodine jest vrijeđanje žrtava, da oni taj pritisak ne bi mogli izdržati. Ovako se ništa ne će dogoditi ni Bandiću ni ostalima. Već sutra Bandić će nekim novim koruptivnim potezom steći naklonost onih koji mu ovo nikada ne bi smjeli oprostiti jer kad u državi ponestane moralnih uzora, a Hrvatska ih dugo nema, onda sve nekako opstaje po modelu biranja i toleriranja manjega zla. Ako ne ćeš Bandića, onda ćeš u Zagrebu imati Anku Mrak Taritaš, a onda plači, voljena zemljo.

Manifestacija izdajničke politike

Dakle Bandić je samo manifestacija jedne, u biti, izdajničke politike. Nimalo nije drukčija politika koju je vodio svojedobno Ivo Sanader koji je, da, on je to učinio, rehabilitirao četništvo u Hrvatskoj davši Pupovcu i agresorskim Srbima partnerstvo u vlasti i nezamislive benefite, uz ostalo i obnovu užasnoga četničkoga spomenika u Srbu. Kao da na istoj izdajničkoj crti nije, uostalom, i današnji čelnik HDZ-a Andrej Plenković koji revno čuva četničke spomenike, a ruši, po zahtjevu ubojica, spomenike poginulim HOS-ovim braniteljima i legalizira jugosrpsku simboliku, izdašno financira sve protuhrvatske udruge i medije...

Pa kad danas braniteljske udruge rogobore protiv Bandića, kada i ministar branitelja Tomo Medved poručuje da dužnosnici moraju voditi računa s kim se sastaju, onda bi bilo bolje da je davno rekao da dužnosnici moraju voditi računa s kim se sastaju i s kim koaliraju. Da, ali tada bi stao na žulj predsjedniku svoje stranke Andreju Plenkoviću koji koalira s četnicima i više ne bi bio ministar. Zato je odabrao konformizam na štetu ideala te ni on ni svi drugi nemaju moralno pravo prozivati Bandića koji je samo jedna u niz političkih bitanga bez nacije, bez vjere i bez ideologije, koji u prah pretvaraju sve vrijednosti našega društva. Ne spašava se hrvatska čast na Bandiću.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik