„Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj, 1918.-2018. (Od Karadžića i Pribičevića do Vučića i Pupovca)

Hrvatski narod mora u svojoj državi poraziti jugoslavensku velikosrpsku komunističku ideologiju. Od te pobjede ili poraza ovisi hoće li kraj 21. stoljeća dočekati kao slobodan suveren politički narod, ili će nestati iz povijesti. Srbija prema Hrvatskoj ima ista politička polazišta kao i godine 1918.

To je zaključak jednosatnoga dokumentarnoga filma „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj“ Jakova Sedlara za koji je tekst napisao poznati publicist i novinar Nenad Piskač, a tekst uz odgovarajući prikaz arhivske građe čitaju glumci Joško Ševo i Sanja Marin.

Ovaj najnoviji dokumentarni film jednoga od najuglednijih hrvatskih redatelja, zapravo gotovo jedinoga koji gotovo u ilegali obrađuje nacionalne teme, brani domovinsku čast i istinu pred nasrtajem antihrvatskih promidžbenih laži, podigao je veliku prašinu u Hrvatskoj. Uznemirio je jugonostalgičarske i velikosrpske krugove, čuvare mitova stvorenih u velikosrpskoj historiografskoj radionici, pristaše vječne podređenosti i pokorenosti Hrvatske i hrvatskoga naroda, posebice nakon što je i ovaj film, uz onaj Romana Leljaka „Mit o Jasenovcu“ ovih dana u HTV-ovoj emisiji Dobro jutro Hrvatska najavljen kao dio festivala dokumentarnoga filma posvećenoga Gordanu Ledereru, snimatelju HTV-a kojega su 1991. na Baniji ubili srpski agresori.

Redatelj Sedlar i autor teksta Nenad Piskač jezgrovito su u sat vremena napravili rekapitulaciju srbijanskoga stogodišnjega terora u Hrvatskoj, od 1918. do današnjih dana, dakle od srljanja poznatih „gusaka u maglu“ u Kraljevinu SHS, odnosno Jugoslaviju, a nakon propasti Austrougarske monarhije, do najnovijih dana u kojime ja oživio duh velikosrpstva kroz manjinsku politiku u Hrvatskoj u sklopu anacionalne korumpirane vladajuće politike. Doslovce od prvih trenutaka hrvatskoga pristupanja pa do danas, zajedništvo je u znaku srpskoga terora nad Hrvatskom. pojedinačna i skupna ubojstva Hrvata, nasilje, batinanje, nijekanje jezika, prava na samostalnost, oduzimanje demokratskih i prirodnih prava, sve je to obilježje zajedništva. Od prosinačkih žrtava u središtu Zagreba, s kojima se hvalio beogradski petokolonaš Grga Anđelinović, i ubojstava u Senju, Slavoniji, do oružana akcija, atentata u beogradskoj Skupštini, atentata na Šufflaja, Budaka, do pobune i ratova lokalnih Srba protiv bilo kakve ideje samostalne hrvatske države, odnosno do njihova neprihvaćanja Hrvatske i danas, sve je prikazano u stoljetnome kontinuitetu u ovome Sedlarove filmu. Potresne su fotografije hrvatskih zatočenika s Ovčare, prizori umorenih Hrvata u Domovinskome ratu, objašnjena je rovareća uloga čelnika Srba FilmSedlar i Piskač su poimenično naveli one osobe koje djeluju na rehabilitaciji jugoslavenske velikosrpske ideje i na progonu nacionalnoga osjećaja i potrebe zaštite nacionalnih interesa, mahom u medijima, kulturi i politici. Ovaj film će izazvati još i žešće reakcije jer ispravno detektira ključni hrvatski politički sukus stoljetne frustracije i prokazuje vinovnike, konkretno i bez ograda, demaskira današnju nomenklaturu u kojoj je beogradski agent Milorad Pupovac. Gledatelj će dugo nakon gledanja ostati zamišljen pitajući se hoće li i kada Hrvatska napokon izvući neku povijesnu lekciju iz ove pretužne i previše krvave povijesne priuče priče. Preduvjet da se izvuče pouka jest da se film barem pogleda – svaka hrvatska obitelj treba ga imati i gledati.Milorada Pupovca koji, po ideji dokumentarca, nastavlja ono što je objavio prije više od sto godina Nikola Stojanović „do istrage naše ili vaše“, a nekadašnji Srbobran preimenovan je u Novosti, list koji otvoreno vodi specijalni rat protiv hrvatskoga naroda i države o hrvatskome trošku.

U svim razdobljima Srbija je u zadnjih sto godina provodila i zauzimala istu neprijateljsku politiku prema Hrvatskoj i Hrvatima. Nikada nije priznala samobitnost hrvatskoga naroda, uvijek je hrvatske krajeve smatrala srpskim teritorijima koje će „prisajediniti“ Srbiji u povoljnome povijesnome trenutku. Iz te činjenice proizlazi zapravo sva tragedija hrvatskoga naroda koju proživljava zadnjih sto godina. Srbija polazi dakle od toga da Hrvati nisu politički narod dostojan vlastite države i takvu platformu crpi iz Načrtanija Ilije Garašanina iz 1844. godine.

U filmu je stogodišnje stradanje Hrvata podijeljeno na tri razdoblja, od 1918. do 1941. godine, zatim od 1941. do 1945, te kao zadnje i treće razdoblje, od 1945. do današnjih dana. Isti scenarij koji su Srbi poduzeli protiv proglašene samostalne hrvatske države 1991. godine već su bili primijenili 1941. prema NDH. Lako je bilo preživjeti Drugi svjetski rat, ali teško je bilo Hrvatima preživjeti oslobođenje pod terorom Titovih komunističkih bandita i okupatora – jedna je od misli istaknutih u ovome filmu. Od 1918. do 1941. vlasti kraljevske Jugoslavije pobile su na tisuće Hrvata, zatvorile, sudile, gušile u krvi misao o slobodnoj Hrvatskoj. Četnici s komunistima su od 1941. do 1945. godine pobili 20 tisuća Hrvata na prostoru današnje RH, plus 12 tisuća na prostoru BiH. Masovni teror počeli su provoditi Titovi komunisti nakon 1945., stradalo je na stotine tisuća Hrvata, a 90-ih u agresiji Srbije na Hrvatsku po istraživanju dr. Hebranga ubili su nešto manje od sedam tisuća hrvatskih branitelja i nešto više od sedam tisuća civila. Tom stradanju treba dodati i 9.900 smrtno stradalih Hrvata u BiH. Ubijali su fratre, svećenike, žene, starce, djecu, uništili i razorili na stotine tisuća gospodarskih i stambenih objekata, a samo u zadnjem ratu Hrvatskoj nanijeli štetu od oko 150 milijarda dolara. Kao što se nekad događala nasilna srbizacija institucija, dekroatizacija i ćirilizacija, te pojave imamo i danas kroz nasilje u Vukovaru s ćiriličnim pločama, kroz politiku Milorada Pupovca i ustupke koje mu daje izdajnička vlast. Kroz svih sto godina komadao se hrvatski teritorij, od Rijeke prepuštene Italiji po Londonskom ugovour, do krajeva danih Mađarskoj, Srbiji, pa do definitivnoga otimanja Boke Kotorske.

Sve što je Srbija radila i što danas radi, čini uz pomoć petokolonaša i velikosrpskih zmija.

Sedlar i Piskač su poimenično naveli one osobe koje djeluju na rehabilitaciji jugoslavenske velikosrpske ideje i na progonu nacionalnoga osjećaja i potrebe zaštite nacionalnih interesa, mahom u medijima, kulturi i politici. Ovaj film će izazvati još i žešće reakcije jer ispravno detektira ključni hrvatski politički sukus stoljetne frustracije i prokazuje vinovnike, konkretno i bez ograda, demaskira današnju nomenklaturu u kojoj je beogradski agent Milorad Pupovac. Gledatelj će dugo nakon gledanja ostati zamišljen pitajući se hoće li i kada Hrvatska napokon izvući neku povijesnu lekciju iz ove pretužne i previše krvave povijesne priuče priče. Preduvjet da se izvuče pouka jest da se film barem pogleda – svaka hrvatska obitelj treba ga imati i gledati.

 Popis javnih osoba koji pretvaraju Hrvatsku u vlasništvo Pupovčevih Srba

U filmu „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj“ autor teksta i redatelj otvoreno nabrajaju najznačajnije osobe iz javnoga života, novinare, publiciste, sveučilišne profesore, političare, nevladine aktiviste koji djeluju protiv Republike Hrvatske i pretvaranju Hrvatske u vlasništvo Pupovčevih Srba. Uz ostale, u tome kontekstu spomenuti su Tomislav Jakić, Mirko Galić, Zoran Šprajc, Aleksandar Stanković, Miljenko Jergović, Dean Jović, Dragan Zelić, Vesna Teršelič i mnogi drugi, HDZ-ovci Ivo Sanader, Jadranka Kosor, osim njih, dakako, Račan i Mesić, Josipović, Milanović, Budimir Lončar...

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik