Lijepo društvo, zar ne?

Dok ovo pišem u subotu 21. 7. u Hrvatskoj se još govori i piše o velikome povijesnom događaju u životu Nacije, osvajanju drugoga mjesta na Svjetskome nogometnom prvenstvu u Rusiji. Prema mišljenju i kritičkih analitičara loptanja, mala Hrvatska mogla je postati isto ono što je postigla velika Francuska, dostojan prvak svijeta u „najvažnijoj sporednoj stvari u svijetu“. Barem dva gola koje je primila naša vrsta u susretu s Francuzima nisu bili baš košer. Ipak je bilo pametno što su naši priznali poraz ne optužujući „više sile“ da smo oštećeni, onako kako to čine male balkanske nacije stoljećima. Time smo pokazali dostojanstven stav u pripadnosti srednjoeuropskoj i mediteranskoj kulturnoj sferi. Da hrvatska vrsta i nije osvojila srebrnu medalju, ona je mnogo više dala svojoj zemlji Hrvatskoj nego što je od nje dobila. Zahvaljujući elektroničkim i drugim medijima gotovo cijeli svijet pratio je junačku borbu hrvatskih nogometaša sve do finala u kojemu su bili donekle zakinuti. Svijet je napokon doznao da postoji jedna mala hrabra i lijepa zemlja Hrvatska. Da je vlada u Zagrebu investirala u takvu PR promidžbu, morala bi potrošiti na stotine milijuna eura. A dobila je sve besplatno zahvaljujući našim nogometašima. Na žalost, popratnoga promidžbenoga materijala nije bilo jer službeni Zagreb jednostavno nije sposoban za takvo što.

Druga ne manje važna stvar događala se nekoliko dana u hrvatskim gradovima prigodom povratka naše vrste iz Rusije. Utjecajni „Frankfurter Allgemeine Zeitung“ bio je oduševljen i iznenađen sigurnim i spokojnim ozračjem tijekom slavlja hrvatskoga nogometnog srebra diljem naše domovine, a ne manje utjecajni švicarski „Neue Zürcher Zeitung“ ustvrđuje kako je to bilo „najveće slavlje za gubitnike jednoga meča u povijesti športa“. Ove novine citiraju jednu Hrvaticu koja je rekla da su naši nogometaši „vratili zemlji samopoštovanje i samopouzdanje.“ Ovo je posebno važno naglasiti jer su Hrvati poznati i u inozemstvu kao narod koji rado „jamra“, kako se kaže na sjeveru zemlje ili u Dalmaciji, „plače mižerju“. Za razliku od zlonamjernoga Ive Goldsteina, koji u „Globusu“ nabacuje blato na hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović radi njezina navodnog „kršenja protokola“ u Moskvi, u Europi nije bilo ni jednih ozbiljnih novina koje nisu hvalile njezino temperamentno i simpatično navijanje za hrvatske nogometaše, kao i srdačne odnose sa stranim državnicima u završnoj utakmici, i inače, jer se baš radi svoga neprotokolarnog ponašanja svidjela svima. Bila je dostojna predstavnica svoje države koja nekima u nas nije po volji, pogotovo onima koji drže sliku diktatora Tita u svojoj radnoj sobi.

Velika fešta u Zagrebu prošla je besprijekorno premda su organizatori zatajili u svojim pripremama ne očekujući toliko mnogo ljudi pa je bilo previše intervencija Hitne pomoći, ali je samo 8 ljudi završilo u bolnici. Samo je 5 osoba, između onih 550 tisuća na glavnom Trgu i okolnim ulicama u Zagrebu, privedeno u policiju zbog remećenja javnog reda i mira. Jednostavno rečeno: Hrvati znaju slaviti mnogo bolje nego neke u tome pogledu razvikane nacije.

Prema izvješćima novinskih agencija, Francuzi su s velikom feštom na glasovitoj aveniji Champs-Elysees dočekali svoje nogometne „zlatne momke“, što je djelovalo vrlo dojmljivo, ali policija je morala više puta intervenirati uhitivši u Parizu 120 izgrednika, dok ih je u cijeloj zemlji bilo 292 uhićenih , uglavnom pljačkaša prodavaonica luksuznih artikala. Ozlijeđeno je 49 policajaca. Prema izvješću redarstva, riječ je o „dobro organiziranoj gradskoj gerili“. Sigurnosna slika francuskoga slavlja još je, po nekim drugim izvorima, poraznija. Prema njemačkim izvorima, bila su dva smrtna slučaja, 30 pljačkanja luksuznih prodavaonica, 508 policijskih uhićenja, 845 zapaljenih automobila, 29 ranjenih policajaca, kojih je samo u Parizu bilo u službi 110 tisuća. Podatci su strašni, a možda su čak i gori jer prema nekim drugim nepotvrđenim izvorima, bilo je čak sedam ubojstava, mnoštvo silovanja i znatno više ozlijeđenih.

U Zagrebu, pak, ali i u ostalim hrvatskim gradovima i mjestima gdje su dočekani naši „srebrni junaci“ nije bilo spomena vrijednih kršenja zakona. Ovo treba stalno „stavljati pod nos“ onima koji nas ubacuju u balkanske vreće, pri čemu treba upozoravati strance na službeno srbijansko opanjkavanje hrvatskih nogometaša i njihove publike radi prebrojavanja nacionalnih krvnih zrnaca i pjevanja popularnih pjesama koje su zaželjeli naši pobjednici, a ne sviđaju se gubitnicima u Domovinskome ratu. Hrvatske bi se medije ipak trebalo kritizirati zašto su javljali za koga će navijati srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, (koga to stvarno zanima?) koji je za vrijeme Domovinskoga rata na teritoriju Hrvatske rigao šovinističke govore o „velikoj Srbiji“. Upravo za vrijeme Mundijala, srbijanska Narodna skupština izglasala je „zakon o ratnim memorijalima“ kojim se poništavaju svi ratni zločini srbijanske soldateske i zabranjuje obilježavanje mjesta stradanja logoraša u njihovim koncentracijskim logorima, što je Nemanja Stepanović iz Fonda za humanitarno pravo označio legalizacijom projekta „velike Srbije“. Takvi nam nemaju što predbacivati.

Posebna pozornost posvećena Luki Modriću i Zlatku Daliću

Gotovo sve europske novine ocijenile su Luku Modrića kao najboljeg igrača Mundijala kojim je na kraju i službeno proglašen, posvećujući njegovoj igri i životu mnogo prostora. Ovaj rastom mali, ali žilavi i pametni nogometaš, kako pišu njemačke novine, pokazao se „pravim šefom“ u jednoj momčadi individualista koji su zahvaljujući izborniku Zlatku Daliću postali „kolektivitet“ vrijedan pamćenja. Iz čitanja brojnih novina moglo smo doznati kako je vrlina Hrvata bila i u tome da nakon slabijih startova u utakmicama uspijevaju „igru okrenuti u svoju korist“ i na kraju pobjeđivati. U svemu tome posebno se isticao vižljasti Modrić o kojemu se kao čovjeku sada zna mnogo više nego prije Mundijala. On je svojom igrom tako oduševio njemačkoga književnika Alberta Ostermaiera da je u njegovu čast spjevao kratku pjesmicu objavljenu u „Frankfurter Allgemeine Zeitungu“, FAZ, (17.srpnja), koja u hrvatskome prijevodu glasi: „Pir ili oda Modriću / Modrić stavio zlatnu loptu namjesto na nogu u Božju ruku / što bijaše kazna pobjede bez pobjede/ dok je Putin sve ostavio u kiši, ali i njega, bez suza na licu plače nebo iznad moskovskih loptaških dodavanja premda san ne će ostvariti.“ Pjesmuljak je ilustriran slikom Modrića kako rukama skriva lice valjda nakon neostvarenoga gola jedanaestercem. Ostermaier je književnik uglavnom poznat kao pisac kazališnih komada, no Modrić se može pohvaliti da je svojom igrom oduševljavao ne samo obične ljubitelje nogometa nego i jednoga pjesnika, iz čega bi se moglo zaključiti kako je i nogomet neka vrsta umjetnosti.

Ništa manje pozornosti privukao je i Zlatko Dalić kojemu je FAZ (13. srpnja) posvetio kolumnu na komentatorskoj stranici, kakvu inače zaslužuju samo poznati državnici, gospodarstvenici i umjetnici, u kojoj, među ostalim, piše: „Da Dalić poseže za pokalom SP-a treba zahvaliti svojoj sretnoj ruci za vođenje jedne talentirane, ali ne uvijek u prošlosti jedinstvene momčadi. Nakon pobjede nad Engleskom rekao je na presici u srijedu: Što se tiče nogometa, ne mogu ih ništa naučiti, mjerodavan sam za druge stvari. Da je pritom nosio crveno-bijelo izkvadratiranu majicu jednoga igrača, profesionalca Bundeslige iz Frankfurta Ante Rebića, pokazuje koliko je Dalić blizak svojoj momčadi. I obratno, igrači su na nj jurišali nakon završnog zvižduka, branič Šime Vrsaljko bacio ga je na pod u stilu judoke. Za vrijeme turnira Dalić je rekao: Ključno je bilo u tome da je kliknulo između mene i igrača.“

Da hrvatske pobjede na SNP-u nisu bile slučajne, potvrdio je novi trener Bayerna, višestrukog njemačkog ProvokacijeProvokacije su uslijedile u nekim njemačkim novinama u kojima su se oglasili srbijanski nacionalisti poput Srbina Danka Rebrenovića u „Die Weltu“. Posebno grub napad u tome smislu uputio je na adresu hrvatske predsjednice Srbin Krsto Lazarević, a vrhunac gluposti i diverzije u komentiranju fešte za naše „srebrne momke“ bio je u riječima švedskoga novinara hrvatskih korijena Tončija Percana koji je u Thompsonovu sudjelovanju u dočeku doprvaka SNP-a vidio „pokušaj ustaškoga mekog državnog udara. Na to se nadovezao Krešimir Macan, twiterujući da državni udar nije uspio pa je nakon toga morao dati ostavku. U sve se uključio dežurni antihrvat Efraim Zuroff pa Krešo Beljak nazivajući Perkovića fašistom.nogometnog prvaka, Niko Kovač, koji u članku o njemačkome neuspjehu na Mundijalu uzima Hrvatsku kao uzor za Nijemce: „Mnoge začuđuje da je mala Hrvatska tako velika športska nacija. Mi imamo mnoge športaše svjetske klase, u nogometu, rukometu, košarci, vaterpolu, tenisu, skijanju, stolnome tenisu. Pri tome smo narod od nepunih osam milijuna ljudi. Nešto više od četiri milijuna žive u Hrvatskoj, gotovo isto toliko u inozemstvu. Šport nam se nalazi u krvi, Hrvati rado sudjeluju u natjecanjima i u uspoređivanjima jer žele biti bolji...Tajna se nalazi i u našim strastima, mi smo emocionalni ljudi. Mi posjedujemo stanoviti patriotizam, ne onaj u negativnome smislu. To znam prema sebi. Kad odjenemo majicu sa šahovnicom, onda izgleda kao da se otvaraju neka vrata. Onda možemo tračati i kad izgleda da to nije moguće.“

Kritikantske provokacije Srba i hrvatskih desperadosa

Mogli smo očekivati da će neuspjeh srbijanske nogometne momčadi i uspjeh hrvatske vrste uznemiriti srpske šoviniste i neke hrvatske desperadose koji mrze svoju domovinu i više bi trebali biti predmet psihijatrijskih pretraga nego političkih osvrta, ali i na njihove ispade moramo odgovoriti. Gotovo su se svi uzbudili zato što je u pobjednički autobus ušao popularni pjevač Marko Perković Thompson, koji je sudjelovao u programu na Trgu bana Jelačića. Po starome običaju, Perkovića su proglašavali napasnikom ne čekajući izjavu športaša i njihova trenera da je bio uključen u feštu isključivo zahvaljujući želji izbornika Dalića i igrača Modrića. Dalić je glede rečenoga pametno reagirao kad ga je novinar N 1 televizije upitao zašto je u fešti sudjelovao Thompson rekavši: „Nemojte mi postavljati takva pitanja. Što pjevač, kakav pjevač? To je hrvatska pjesma, Lijepa li si. Tu nije mjesto za vaše pitanje, sad me pitate o pjevačima... Hrvatska je druga u svijetu, a vi mene pitate o pjevačima, nemojte me provocirati. Pjevao je pjevač (pjesmu) koja je naša himna.“

Provokacije su uslijedile u nekim njemačkim novinama u kojima su se oglasili srbijanski nacionalisti s poznatim licemjernim tvrdnjama kako nisu to nego nešto drugo, odnosno kako se u „Die Weltu“ predstavio Danko Rabrenović nazvavši se „Balkancem koji živi u Düsseldorfu i desetljećima se osjeća građaninom univerzuma.“ Po ocu je Srbin, po majci Hrvat, piše i govori srpski, osjeća se nekakvim Balkancem, pripadnikom nacije koja ne postoji. Gdje god može, podmeće Hrvatima ustaštvo i nacizam, pogotovo u emisijama za gastarbajtere preko RTV postaje Westdeutsche Rundfunk koje odavno nitko među Hrvatima ne sluša, a naivni Nijemci ih financiraju novcem svojih radiopretplatnika.

Posebno grub napad u tome smislu uputio je na adresu hrvatske predsjednice Kolinde Grabar- Kitarović stanoviti Krsto Lazarević kojoj zamjera niz političkih poteza onako kako to čine njezini protivnici s jugokomunističkih barikada u Hrvatskoj. Lazarević je Srbin iz Bosne koji s Hrvatom Danijelom Majićem „rasplamsava“ bratstvo i jedinstvo u ljevičarskim njemačkim novinama prema onoj narodnoj „našla krpa zakrpu“. Tvrdi da je predsjednica Grabar-Kitarović „sporna kod kuće“, a nije, nikad popularnija nego nakon Svjetskog nogometnog prvenstva. Na oba članka osvrnula se Ana Đurasović ocjenjujući pisanje Lazarevića kao „infantilno sanjarenje o velikoj Srbiji“ koji svoje tekstove puni poluznanjem i parolama, dok „građanin univerzuma“ Rabrenović , po njoj, kao da želi da naša vrsta zapjeva namjesto hrvatske himne „Internacionalu“ .

Vrhunac gluposti i diverzije u komentiranju fešte za naše „srebrne momke“ bio je u riječima švedskoga novinara hrvatskih korijena Tončija Percana koji je u Thompsonovu sudjelovanju u dočeku doprvaka SNP-a vidio „pokušaj ustaškoga mekog državnog udara“ u režiji Zlatka Dalića i ekstremne desnice. Percan je poručio kako je dobro što Hrvatska nije osvojila Mundijal jer bi Perkovićev nastup bio „skandal svjetskih razmjera“. U daljnjem twiteru Percan navodi kako Modrić ne zaslužuje da bude kapetan nacionalne vrste zato „što je inzistirao da ustaški pjevač bude gost na dočeku.“ Tome se na glup način priključio PR savjetnik premijera Andreja Plenkovića Krešimir Macan, twiterujući da državni udar nije uspio pa je nakon toga morao dati ostavku. U sve se uključio dežurni antihrvat Efraim Zuroff klevećući Thompsona kao ustašu koji, po njemu „nigdje ne bi trebao biti počasni gost“. Samo dan kasnije, Zuroffova domovina Izrael proglasila se „isključivom državom židovskoga naroda“, izbacivši iz službenih dokumenata palestinsku manjinu od 20 posto stanovništva Izraela. Pitamo se: zašto se tu ne angažira vatreni antinacionalist Zuroff ?

Percan je polovicom osamdesetih godina uletio u redakciju lokalnoga programa za useljenike u Malmöu i nakon toga ga je jugoslavenski konzul, navodno, nastojao zavrbovati, što je rezultiralo obranom od strane Hrvatskoga saveza u Švedskoj, ali se mladac razvio u novinarčića koji je u interesu vlastite promocije spreman na sve, primjerice kad je „otkrio“ da je Hrvatska vojska intervenirala u Hercegovini, što je u švedskim ušima zvučilo kao agresija na susjednu zemlju, a radilo se o obrani Republike Hrvatske od srpske agresije na najtanjem dijelu njezina južnoga teritorija čime je obranjena i Bosna i Hercegovina. Još gore mišljenje zastupa predsjednik minijaturnoga HSS-a Krešo Beljak nazivajući Perkovića fašistom. Zanimljivo je da su se na istoj crti, nazovimo to „antithompsonizma“, našli srpski nacionalisti, židovski navodni goniči nepostojećih nacista i bivši hrvatski delinkventi. Lijepo društvo, nema što!

Svjetsko nogometno prvenstvo kao velika zavjera protiv Hrvatske

Šećer dolazi na kraju. Zamoljen da za portal dnevno. hr komentira navijačku euforiju nakon uspjeha hrvatske vrste na SNP, admiral Davor Domazet Lošo, tvrdi kako je to zavjera koja je inscenirana nakon pobjede nad Argentinom, poslije koje su svi mediji počeli naveliko hrvatovati stvarajući preveliku euforiju „da bi naš pad bio što stromoglaviji.“ Zatim se obazire na pomodno tetoviranje i rasparane hlače mlađega svijeta, u biti sporednih pojava koje niti pomažu, a niti odmažu ljudima u borbi za opstanak u našim teškim gospodarskim prilikama. Svi komentatori u Hrvatskoj tvrde da bi sadašnji optimizam i zajedništvo nastali tijekom Svjetskog nogometnoga prvenstva mogli biti kanalizirani u druga područja života, mogli bi biti početak oporavljanja nacije od pesimizma i depresije, no Lošo čitavo SNP vidi kao nešto posve inscenirano: „Nogomet je jedna igra u kojoj su Hrvati trebali biti svjetski prvaci, kada su vidjeli u utakmici protiv Argentine da mi to možemo, pustili su nas do finala. A zatim su pustili da nas Francuzi pobjede da bi se moglo s obzirom na sastav njihove reprezentacije u kojoj igraju Afrikanci tvrditi da su oni brzi, snažni i da na taj način treba promijeniti Europu.“ Znači li to da su sve utakmice bile lažirane, dogovorene? Da se Hrvate i Francuze pustilo da pobjeđuju do finala i onda su u tom susretu morali pobijediti Francuzi u čijoj momčadi s oko 40 posto igraju bivši pripadnici afričkih naroda, kako bi se time „dokazalo“ da svijet, pa time i Europa, mogu opstati samo kao multirasno društvo? Dobro, neka nam admiral Lošo kaže koji su to zakulisni i nepoznati zavjerenici tako dobro „organizirali“ Mundijal i francusku konačnu pobjedu? Ma, dajte, molim vas, to je više nego nategnuto.

U gotovo svim nogometnim ekipama bivših kolonijalnih nacija našli su se igrači afričkih i azijskih korijena, jednostavno radi toga što ih ima nadprosječno mnogo u stanovništvu tih naroda. Tako je to i u drugim vrstama športova, primjerice u lakoatletici ili u boksu. U Francuskoj je samo ostarjeli ekstremni desničar Jean-Marie Le Pen zahtijevao da njezina nogometna vrsta mora biti sastavljena isključivo od bijelaca. Njega je zbog takvih i sličnih izjava iz stranke izbacila rođena kći. Uostalom, prema francuskim zakonima svatko tko je rođen u Francuskoj automatski dobiva državljanstvo „la grande nation“, velike nacije. Bivši predsjednik Republike Francuske Nicolas Sarkozy mađarskoga je podrijetla, a premijer za vrijeme predsjednika Francoisa Hollandea, Manuel Valls, rođeni je Katalonac. Obojica su bili i ostali vatreni francuski rodoljubi. Namjesto da se vesele našim športskim uspjesima te entuzijazam povezan s time pokušaju uporabiti u drugim sferama života, pa i politike, naši namrgođeni kritičari svega postojećega tjeraju svoje makabrističke igrice protiv vlastita naroda iako se svuda kite svojim navodnim rodoljubljem. Naravno, treba sačuvati trezvenost i racionalni pristup stvarnome životu, a to je šport tek djelomično, no nije pametno sve gledati kroz iskrivljene političke dioptrije nacionalističkih naočala naših neprijatelja kojih nije malo, kako u inozemstvu, tako i u zemlji – traga im ne bilo.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik