Ovo je Hrvatska

Hrvatska nogometna reprezentacija dovela je hrvatski narod u Domovini i posvuda na svijetu u predvorje samoga raja. Malo je datuma u našim prolaznim životima, ali i čitavoj hrvatskoj tegobnoj povijesti kada se cijeli narod osjećao sretno, a jedan od njih je svakako nedjeljno finale Svjetskoga nogometnoga prvenstva u Rusiji, kao i dan poslije kada je 550. 000 građana u središtu Zagreba oduševljeno dočekalo i pozdravljalo svoje nogometaše.

Nogomet je igra koja pokreće čitav svijet, čak i one države i one političare gdje on ne dominira među sportovima. Gotovo polovica čovječanstva, odnosno više od tri milijarde ljudi gledalo je u nedjelju Hrvatsku. Nitko nije očekivao nastup male zemlje u završnici tako velike globalne manifestacije. Bio je to dan za povijest jedne države i jedne nacije i dan za povijest svakoga od nas koji pripadamo tome narodu. Što se Hrvata tiče, snaga emocija ovih dana prispodobiva je još jedino s dvama događajima u novijoj povijesti. Prvi je završetak oslobodilačke operacije Oluje početkom kolovoza 1995. godine, akcije kojom je Hrvatska oslobođena četverogodišnje srbijanske okupacije nakon čega je čitav narod oduševljeno, unatoč patnjama, smrtima i krvi nametnutoga rata, pozdravljao povratak oslobodilačkih postrojba u hrvatskim gradovima s ratišta. Drugi je datum 16. studenoga 2012. kada su nakon višegodišnje tamnice u Haagu oslobođeni hrvatski generali Ante Gotovina i Mladen Markač.

Rijetko se u povijesti doživi eksplozija uzavrelih osjećaja, ali nema dvojbe da je u tim trima događajima u cijeloj Hrvatskoj, simbolički gledano, tekla rijeka suza i sreće. Samo narod koji se predugo ponižava, kojemu se osporava pravo na slobodu i patriotizam te mu se vječno nameće kompleks neke čudovišne, metafizičke krivnje može tako eksplodirati.

Neuništivi hrvatski duh

Svijet se ne može načuditi uspjehu jedne tako malo zemlje i kolektivnoj egzaltaciji, ali ne shvaća da Hrvati snažno proslavljaju ovih dana ne zato što su mali, nego zato što ove velike športske pobjede na pozornici svijeta doživljavaju kao znak povratka u društvo svih država i naroda, kao znak naknadne pobjede nekakve više pravde nad brojnim nepravdama u političkom i ostalim društvenim segmentima, kao znak pobjede neuništiva hrvatskog duha nad beskrupuloznim liberalnim i materijalističkim počelom egzistencije svijeta.

Svaka pobjeda hrvatske nogometne reprezentacije nastavak je Domovinskoga rata drugim sredstvima, rata koji nije dovršen zato što su dobar dio te pobjede u prošlih 20 godina ukrali Hrvatima i predali poraženim agresorima. U tome kontekstu napose je pobjeda nad reprezentacijom Engleske budila asocijacije i bila znatno više od obične nogometne utakmice. Javila se misao o svim nepravdama i podvalama koje su tijekom naše očajničke borbe za slobodu i državu pa sve do novijih dana dolazile od strane vanjske britanske politike. Lord Carrington, koji je ovih dana umro u dubokoj starosti, početkom srbijanske agresije na Hrvatsku s Miloševićem je ispijao viski i davao mu potporu za projekt Velike Srbije. Kada su kasnije srbijanski zločini dosegli nevjerojatne razine masovnosti i okrutnosti, Velika je Britanija posredstvom svojih služba i snaga Unprofora dio te omraze skinula s leđa Srbije i svjesno natovarila na Hrvatsku izazvavši rat između Hrvatska i Bošnjaka. Izrežirali su djelomično i sukob u Ahmićima, dokazalo se i da je rušenje staroga mosta u Mostaru dio njihove podvale s ciljem da se optuži Hrvate za agresiju na BiH.

Hrvatske službe registrirale su da su britanske službe masno plaćale bošnjačkim svjedocima lažne izjave u kojima terete hrvatske časnike optužene u Haagu. Pady Ashdown kreirao je priču o tzv. Tuđmanovoj salveti na kojoj je za vrijeme ručka tobože crtao granice BiH što je trebao biti krucijalni dokaz Tuđmanove podjele BiH... Nadmenost, bahatost i samoumišljena politička i moralna superiornost britanske politike u odnosu na Hrvatsku prenijela se i na nogomet.

Dovoljno je bilo pročitati omalovažavajuće izjave na račun Hrvatske, a i na samoj utakmici njihov je golman zabio HrvatskaMladići koji su 90-ih sebe na bojištima davali za Hrvatsku i ovi današnji koji sebe na nogometnome travnjaku daju za istu Domovinu djeca su istih roditelja  – ista je to hrvatska mladost iz težačkih, radničkih i drugih sirotinjskih obitelji. Krv i strast iz 90-ih transcendirale su u implicitni otpor svim oktroiranim lažima i demagogijama.  To je prava Hrvatska i ona nema apsolutno nikakve veze s tzv. elitističkom.zub svoje kopačke u nogu našega Mandžukića, a kad je ovaj pao, uvredljivim izrazom “Ustani, pizdo“, podizao ga je. Zato je hrvatska pobjeda nad Engleskom i ulazak u finale pobjeda pravde bila melem na hrvatske ranjene duše i hrvatski odgovor koji će prepotentne gospodare svijeta, nenavikle na poraze, još dugo boljeti. Kao što ih je boljela veličanstvena hrvatska pobjeda u Oluji 1995. nad agresorom kojega su favorizirali, tako su ih boljele i sadašnje naše nogometne pobjede.

Bili smo bolji

Poslije utakmice s Engleskom na facebooku objavu sam počeo stihovima Drage Ivaniševića začinivši je vlastitim asocijacijama vjerujući da one u tome trenutku bujice emocija odražavaju stanje moga srca i duše:

„Hrvatska je riječ koju naučih od majke, i ono u riječi mnogo dublje od riječi! Nema se što drugo reći kako bi se opisao delirij koji traje ovih dana, posebice od sinoćnje pobjede naše nogometne vrste u Moskvi nad Engleskom. U sreći i ponosu našega naroda skupila se sva muka tisućljetne povijesti, sva žrtva Zrinskih i Frankopana, Stjepana Radića, nevinih s Bleiburga, sve smrti i krv tisuća hrvatskih branitelja od Krbavskoga polja do Vukovara pa sve do Bruna i Zvonka Bušića i Slobodana Praljka i još tisuća i tisuća znanih i neznanih. U sinoćnjoj pobjedi svih njih se Bog sjetio i nagradio ih. Vrijedilo se roditi i doživjeti slavne trenutke, od Oluje do sinoćnje pobjede. Uživajmo!“

Potpisujem te riječi i nakon poraza od Francuske jer taj poraz ravan je pobjedi. Nije to kurtoazna utjeha, nego svijest o činjenici da smo bili bolji, da smo pokazali inat, snagu, znanje i onaj duh koji je 90-ih krasio mladiće koji su ginuli na braniku napadnute nam Domovine.

Sve što smo doživjeli ovih dana potvrda je i vrijednosti za koje se zauzima Hrvatski tjednik. Hvala Vatrenima što su nam vratili taj osjećaj ponosa i žrtvovanja za svoj narod, što su nam napokon priredili mjesec dana ponosa i raja u ovih 18 tužnih godina političke izdaje i ponižavanja Hrvata. Da nije te nagomilane izdaje i omalovažavanja, ne bi bilo toliko pobune, otpora i inata u svima nama. Da u svima nama ne živi taj pomalo gandijevski duh nemirenja s političkom demonizacijom, koji se hereditarno prenosi s koljena na koljeno, ne bi ni u tim vatrenima mladićima bila srca koja u cijelosti gore za Hrvatsku.

Za Hrvatsku i hrvatski narod ima nade

Mnogo je poveznica između aktualne nogometne i nekadašnje vojno-osloboditeljske euforije, a osnovna je da su mladići koji su 90-ih sebe na bojištima davali za Hrvatsku i ovi današnji koji sebe na nogometnome travnjaku daju za istu Domovinu djeca istih roditelja – ista je to hrvatska mladost iz težačkih, radničkih i drugih sirotinjskih obitelji. IdejeU nogometu i u svemu ostalome ako želiš služiti ideji, moraš, da parafraziramo Nietzschea, htjeti izgorjeti u vlastitome plamenu kako bi mogao ponovno nastati. Naši branitelji, naši Vatreni izgorjeli su i ponovno nastali u novoj dimenziji te nas doveli na vrh Europe i svijeta, za razliku od spomenutih tzv. elitista koji su nas doveli na dno.Krv i strast iz 90-ih transcendirale su u implicitni otpor svim demagogijama, indoktrinacijama i tuđinskim nenarodnim i oktroiranim ideologijama 2018. godine. To je narod osjetio, prepoznao, zato je ovih mjesec dana živio svoje snove, snove slobode, istine, pravde i pobjede. Milijuni Hrvata izišli su na ulice identificirajući se s tim mladićima. Zato se može reći da za Hrvatsku i hrvatski narod ima nade, da Hrvatska još nije propala. To je, dakle, prava Hrvatska koja će uvijek pobjeđivati kad god bude trebalo zato što izvire iz naroda, zato što je autentična i iskonska.

Ta Hrvatska nema nikakve veze s tzv. elitističkom Hrvatskom koju personificiraju Andrej Plenković, Zoran Milanović, Ivo Sanader, Stjepan Mesić, Ivo Josipović, čak i Kolinda Grabar Kitarović koja se djelomično trudi premostiti taj hijat... Jer dok su Hrvatsku mahom branili sinovi domobrana i ustaša, dakako i uz druge samosvjesne heroje, sinovi te elitističke Hrvatske pobjegli su u Bruxelles. Iz ove usporedbe nameće se i odgovor na pitanje koje mnogi analitičari ovih dana postavljaju: je li moguće pobjednički duh trenera Zlatka Dalića i naših nogometaša prenijeti u politiku i ostale društvene segmente kako bismo i u svima njima bili uspješni. Nije moguće iz jednostavnoga razloga što političke elite, za razliku od tih mladića, ne potječu iz naroda. Kada budemo imali političke elite koje će u sebi nositi duh, strast i ideale naroda, onda ćemo imati rezultate kakve danas imamo u nogometu.

U nogometu i u svemu ostalome ako želiš služiti ideji, moraš, da parafraziramo Nietzschea, htjeti izgorjeti u vlastitome plamenu kako bi mogao ponovno nastati. Naši branitelji, naši Vatreni izgorjeli su i ponovno nastali u novoj dimenziji te nas doveli na vrh Europe i svijeta, za razliku od spomenutih tzv. elitista koji su nas doveli na dno.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik