Hrvatski narod ostaje vjeran svojim idealima i vrijednostima

Kada je Plenkovićeva Vlada usvojila prošloga tjedna amandamne Pupovčeva SDSS-a na Zakon o najmu stanova, javnost nije zapravo ni znala do kraja o čemu je riječ. U Hrvatskoj je u tijeku nogometno ludilo i malo koga zanima išta drugo osim sjajnih pobjeda nogometne vrste u Rusiji. SDSS je svojim amandmanima do daljnjega zaštitio ionako zaštićene najmoprimce, a odgađa pravo vlasnicima davno otetih stanova da dođu do svoje imovine, ili barem do nekakve realne najamnine.

Nastankom samostalne hrvatske države, na dnevni red je došlo i pitanje opljačkanih stanova i kuća nakon ulaska Titovih “osloboditelja” u Zagreb i ostatak Hrvatske. Za stambene jedinice za koje nije bilo zainteresiranih živućih vlasnika omogućeno je najmoprimicima da ih otkupe. Ali javili su se mnogi živi vlasnici sa zahtjevom za povratom. Za te situacije zakon je nudio kompromis: povlašteni najmprimci su mogli nastaviti živjeti u njima, uz nekakvu minimalnu mjesečnu rentu. Vlasnici, mahom hrvatski iseljenici, nisu bili zadovoljni pa je u jednome trenutku došlo do svađe između Vinka Nikolića i Franje Tuđmana jer je Nikolić smatrao da se ide na ruku antifašistima razbojnicima i da su vlasnici, a najviše ih je iz Argentine, oštećeni.

Pokazalo se da su u otimačini imovine najviše oštećeni Hrvati, a ne Židovi, kao što se pokazalo se da su u najvećem broju povlašteni najmorpimci naseljeni Srbi, zbog čega su, uostalom, Pupovac i njegov SDSS sada amandmanima javili. Plenkovićeva Vlada, dakako, ni ovaj put nije smjela odbiti Pupovca. Po prihvaćenim amandmanima SDSS-a, vlasnik nekretnine ni dalje ne može otakazati najam najmoprimcu ako mu prije toga ne osigura smještaj u drugoj stambenoj nekretnini, dakle mora mu osigurati zamjenski stan. Ne može ga izbaciti iz svoga stana čak ni kad se pokaže da da najmprimac ima vikendicu ili kuću koju na moru iznajmljuje turistima te je bogatiji i od vlasnika stana. Po želji Milorada Pupobvca, vlasnik stana i dalje će morati primati minimalnu najamninu, primjerice tisuću, a ne tri ili četiri tisuće kuna, koliko bi bilo tržišno realno. Kompleksna je to tema i ima u njoj svakakvih sudbina, ali uglavnom se svode na davnu pljačku i na sadašnju zaštitu pljačkaša i njihovih nasljednika.

Optužbe za hrvatski fašizam

Nemoguće je ne uočiti neke konstante: kao što su ti srpski i jugoslavenski barbari prije 70 i više godine alibi za SlavljeOvo neopisivo slavlje koje se događa pokazuje da izdajama i prijevarama unatoč, hrvatski narod ostaje vjeran svojim idealima i vrijednostima. To nisu samo nogometne pobjede, te su pobjede više od nogometa, one su posljedica inata u odnosu na sustavno ubijanje hrvatskoga ponosa, duha, identiteta i volje za životom, inata u odnosu na sve sanadere, plenkoviće, pupovce, tomiće, prodanovice i ostalu kukavelj što nema ni roda, ni domovine, ni vjere, ni nacije ni obitelji. Hrvatska gori, od Istre do Zagorja, od Dubrovnika do Vukovara i to je ono što budi nadu da u Hrvatskoj nije sve izgubljeno.svoju pljačku nalazili u optužbama za fašizam Hrvatske, tako su i 90-ih srpski agresori harali hrvatskim krajevima te ih okupirali temeljito pljačkajući sve što su htjeli, ubijajući civile te paleći i rušeći sve što im nije trebalo. Činili su to uz iste klevete kao i njihovi pretci 1945. godine. I nakon oslobođenja 1995. godine išlo se na ruku srpskoj agresorskoj bandi: amnestirani su za svoj zločin agresije, vraćeni su im stanovi kojih nisu ni bili vlasnici, čak su i sagrađeni novi stanovi da bi im se vratilo nešto što nisu ni imali. dane su im i mirovine za vrijeme provedeno u agresiji Hrvatske. To je bilo bizarno i nakaradno, nešto nezabilježeno u svijetu, ali svaki otpor takvim privilegijama kršen je uz identičan alibi: klevete za hrvatskim ekstremizam i fašizm.

Optužbe Hrvatske za fašizam nisu zbog tih nevjerojatnih ustupaka prestale, i danas se podjednako potenciraju iz kruga Pupovčevih Srba, jugoslavenskoga i nevladina sektora. Hrvatska ni za velik novac i privilegije ne uspijeva od njih kupiti dobar glas niti će ga ikad moći jer je riječ o fundamentalnim osporavateljima prava Hrvata da imaju državu. Riječ je, uz to, o nametnciima i predatorima koji nikada ništa čestito nisu radili u životu, kako prije 70 godina, tako i danas. Samo su pljačkali i, uzurpiravši monopol na mnoralno-političku arbitražu, sudili Hrvatima, ubijali ih, zatvarali, protjerivali i dozirali im prava na život, slobodu, mišljenje, posao, dom..

Privilegirano uživanje u opljačkanoj imovini

Kao što su prije 70 i više godina temeljito otimali Hrvatima imovinu, tako to čine na drukčiji način i danas, bilo kroz zakonski privilegirano uživanje u toj opljačkanoj imovini, bilo kroz druga nalijeganja na proračun. Nema danas bitne razlike u banditizmu između srpsko-jugoslavenskih bantiskih hordi iz 1945. i suvremenih predatora koji kroz tzv. kulturnu hegemoniju izvlače na stotine milijuna proračunskih kuna od hrvatskih građana. Razllika između Sime Dubajića i nekoga zapjenjenoga komentatora Jutarnjeg lista ili Novosti je samo u tehnici pljačke, ne i u intenzitetu mržnje prema Hrvatskoj. Ono što je prvi pištoljem i ubijanjem otimao, ovi izvlače iz proračuna ucjenjujući Hrvatsku da pokriva njihove gubitke i balove vampira.

No onda se dogodi sjajna pobjeda hrvatske nogometne vrste u Rusiji koja eliminira svu tjeskobu što je proizvodi nakardni raspored političke i svake druge moći u Hrvatskoj, nakaradni utoliko što je sva politička, financijska, medijska i institucijska moć u rukama onih koji su se borili protiv Hrvatske, ili su, u najboljem slučaju, bili ravnodušni prema njoj. Ovo neopisivo slavlje koje se događa pokazuje da izdajama i prijevarama unatoč, hrvatski narod ostaje vjeran svojim idealima i vrijednostima. To nisu samo nogometne pobjede, te su pobjede više od nogometa, one su posljedica inata u odnosu na sustavno ubijanje hrvatskoga ponosa, duha, identiteta i volje za životom, inata u odnosu na sve sanadere, plenkoviće, pupovce, tomiće, prodanovice i ostalu kukavelj što nema ni roda, ni domovine, ni vjere, ni nacije ni obitelji. Hrvatska gori, od Istre do Zagorja, od Dubrovnika do Vukovara i to je ono što budi nadu da u Hrvatskoj nije sve izgubljeno.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik