Mile Bogović: Srpsko pravoslavlje i svetosavlje u Hrvatskoj u prošlosti i sadašnjosti, Alfa, Zagreb, 2017.

Umirovljeni ličko – senjski biskup Mile Bogović (Cerovac, kraj Slunja, 7.kolovoza 1939., cijenjeni je hrvatski povjesničar, a prije biskupskog ređenja djelovao je kao sveučilišni profesor na Teološkom fakultetu u Rijeci.

Osnovnu školu pohađao je u Slunju, a klasičnu gimnaziju u sjemeništu u Pazinu. Maturirao je na srednjoj vjerskoj školi u Pazinu 1958.. Iste godine upisuje bogosloviju na Visokoj teološkoj školi u Pazinu, a završava je u Zagrebu.Za svećenika je zaređen 28. lipnja 1964. te imenovan kapelanom u Senju i upraviteljem župe Kivi Put. Na studij u Rim odlazi 1966. gdje je studirao na Papinskom sveučilištu Gregoriani 1971. Od 1997., docent je pri katedri crkvene povijesti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, odsjek Teologija u Rijeci. Imenovan je naslovnim biskupom Tamate i pomoćnim riječko-senjskim biskupom sa sjedištem u Gospiću1999. sa zadatkom da ispita mogućnosti osnutka nove Biskupije. Nakon što je poslao izvješće 25. svibnja 2000.glavni zareditelj je bio msgr. Anton Tamarut, a suzarediteljimsgr. Valter Župan i msgr. Ivan Milovan. Vatikan je proglasio utemeljenje Gospičko-senjake biskupije i imenovan je prvim gospićko-senjskim biskupom.

Dr. Mile Bogović na predstavljanju svoje knjige u DHK, (snimio Đ. V.)

Obavljao je i ove dužnosti: tajnik nadbiskupa Viktora Burića, rektor na Riječkoj teologiji, župnik u Praputnjaku, generalni vikar Riječko-senjske nadbiskupije, voditelj Sakralne baštine u Senju te profesor crkvene povijesti na Riječkoj teologiji. Bio je član je upravnog odbora Hrvatskoga kulturnoga vijeća. Papa Franjo prihvatio je 4.4.2016.njegovo odreknuće od službe zbog navršene kanonske dobi za umirovljenjem u skladu s kanonom 401.paragraf 1 Zakonika kanonskoga prava.

Objavio je 5 knjiga i 80 znanstvenih članaka. Znanstvena djelatnost veoma je raznolika, ali se mogu izdvojiti tri područja kojima je on posvetio najviše pažnje: odnosi s pravoslavnom Crkvom, povijest biskupija Senjske i Modruške ili Krbavske (napose onog dijela koji je ušao u sastav Gospićko-senjske biskupije) i hrvatski glagolizam (hrvatska glagoljska kultura)

Odlaskom u mirovinu msgr Mile Bogović dobio je vremena vratiti se povjesničarskoj struci, Zahvaljujući prof. dr. Anti Bežanu i zagrebačkom nakladniku Alfa objavljeni su njegovi radovi u obimnoj knjizi pod naslovom Srpsko pravoslavlje i svetosavlje u prošlosti i sadašnjosti.

prof. dr. Ante Bežen predstavlja knjigu M. Bogovića (snimio Đ. V.)

Recenzenti ove knjige su poznati povjesničari dr. sc. Jure Krišto iz Hrvatskog instituta za povijest i prof. dr. sc. Jure Zečević iz Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Jure Krišto u svojoj recenziji ističe sljedeće: „Svi ovdje skupljeni radovi okrenuti su prema razumijevanju srpske pravoslavne crkve (SPC) i njezina odnosa prema Katoličkoj Crkvi, a to je pitanje potaknuto iskustvom uloge SPC – a i velikosrpske ideologije nakon ratnih pohoda Srbije i srpske Crkve protiv Hrvata u nedavnoj prošlosti. Autor je crkveni povjesničar i zanima ga pitanje odnosa crkve prema državi kao i odnosa vjernika građanina prema crkvi“. Dr. Krišto zaključuje: „Autor zaključuje da je SPC u pokretanju rata srpske države i u pobuni pravoslavnoga življa u Hrvatskoj vidjela svoju promociju, nakon poniženja u komunističkom režimu te se uključila u buđenje nacionalne euforije. Katolička je Crkva, međutim, najveća prepreka širenju i ostvarenju srpskoga nacionalnog programa te je prema njoj također trebalo osmisliti i ostvariti određeni program“.

dr. sc. Jure Krišto govori na predstavljanju knjige kao recenzent (snimio Đ. V.)

Prof. Zečević u svojoj recenziji ističe kako knjiga koju predstavljamo „informira o mnogo čemu što je u medijima i sredstvima javnog priopćavanja bilo predviđeno (nenamjerno), prešućeno (namjerno) ili pak tek površno registrirano (nedovoljno evaluirano)“. Ona donosi, nastavlja Zečević, preglede i opise čitavog niza inicijativa i aktivnosti u kojima je sudjelovao crkveni povjesničar i biskup Mile Bogović, a koji svojim značenjem nadilaze razinu pojedinačnog čovjeka jer zahvaćaju i znatno širenje međucrkvene i društvene stvarnosti“. Prof. Zečević s pravom zaključuje: „Pojavljivanjem ove knjige zahtjevna, osjetljiva i višeslojna naslovljena tema biva jače osvijetljena novim 'reflektorom', biva cjelovitije sagledana u još jednoj komplementarnoj perspektivi stoga zasigurno doprinosi popunjavanju određenih razina u potrebnoj cjelovitosti mozaika katoličko – pravoslavnih odnosa na razini mjesnih crkava u Hrvatskoj i Srbiji te hrvatsko – srpskih odnosa općenito, tijekom povijesti i u naše vrijeme“.

prof. dr. Mile Bogović u svome kabinetu ( preuzeto sa svemrežja)

Dr. Mile Bogović u svome autorskom predgovoru obavještava: „Kao profesionalni povjesničar ne samo da sam dosta pisao o odnosima Katoličke Crkve i Srpske pravoslavne Crkve na našim prostorima, nego sam i bilježio kako su se odigrali susreti na mnogim razinama i koje su rezultate polučili, stoga smatram da bi moje spoznaje i moje iskustvo mogli koristiti za daljnje razmatranje i rješavanje tih odnosa“.

Za našu stručnu i širu javnost dragocjena su pojedina poglavlja u ovoj knjizi. Npr. vrlo je značajno poglavlje „Država i Crkva u srpskom pravoslavlju“ jer nas upoznaje s povijesnim činjenicama od nastanka SPC do stvaranja Jugoslavije.

Kako sam nedadavno prikazao knjigu arhiepiskopa Aleksandra o Hrvatskoj pravoslavnoj Crkvi, sa zadovoljstvom mogu citirati biskupa Bogovića koji potvrđuje da „kada je nakon Prvog svjetskog rata stvorena nova država sa srpske se strane na to gledalo kao na proširenje njihove narodne države. Na cijelom je državnom području vladala njihova dinastija, a ubrzo je osnovana patrijaršija s jednakim prostornim opsegom jurisdikcije“.

Za naše razumijevanje ove problematike važno je poglavlje „Katolička Crkva i pravoslavci u Hrvatskoj te pitanje unije u 17. i 18. stoljeću“.

Poglavlje „Nacija kao religijska kategorija na području bivše Jugoslavije“ značajna je za razumijevanje tijesne povezanosti SPC i srpske Države.

Msgr. Mile Bogović posebnu je pažnju posvetio „povijesnom okviru za rat u Hrvatskoj“. Vrlo značajno poglavlje jer bez povijesnog okvira ovaj rat se teško može razumjeti, što se najbolje vidi u reakcijama pojedinih međunarodnih političara i institucija. Biskup Bogović je sudjelovao u nekim akcijama katoličke Crkve na europskoj razini u pokušajima da se nađe rješenje za velikosrpsku agresiju. O tome piše u eseju „Ideološka sučeljavanja na rubu ratnih zbivanja – susreti s predstavnicima srpske pravoslavne Crkve“. Takvih je susreta bilo četiri i svi su pokazali zbunjenost i europskih biskupa, ali i njihovo slabo poznavanje povijesti.

Za našu suvremenu stvarnost vrlo je značajno poglavlje „Stepinac kao izazov za približavanje Pravoslavne i Katoličke Crkve. Autor vrlo precizno obavještava o ovoj tematici. Posebno je zanimljiv intervju koji je dao Večernjim listu 7. siječnja 2016., a koji je objavljen pod naslovom „Nećemo prihvatiti sliku Stepinca kao grešnika“. U ovom razgovoru biskupu je, između ostalih, postavljeno pitanje „Neki kažu da je Vatikan zbog nekih svojih 'viših ciljeva' spreman žrtvovati Hrvate?“ Bogović je na ovo važno pitanje dao slijedeći pomalo diplomatski odgovor:

„Čuo sam i takvih govora, ali nisam zbog toga previše zabrinut ako se radi o tome da sjednemo i razgovaramo pred licem javnosti i svijeta o Drugom svjetskom ratu u Hrvatskoj i o ulozi koju je u njemu imao Stepinac. Takve prilike možemo samo poželjeti, a ne izbjegavati ih, ili se tužiti ako nas netko pozove da na njima sudjelujemo. Čak ako se od nas traži žrtva. Pa tko treba znati osmisliti žrtvu bolje nego kršćanin! Zašto smo gradili Crkvu hrvatskih mučenika? Ne zato da pamtimo neprijatelje koji su naš narod mučili, nego da pamtimo žrtve koje su podnesene. Poruka kršćanstva je poruka vrijednosti žrtve... Mi i ne ulazimo u slučaj Stepinac s nadom da ćemo poraziti neprijatelja, nego da će pobijediti istina, a poražena da će biti laž“. Nakon toga biskup iskreno priznaje: „Imamo pak dosta slučajeva u kojima je pobijedila laž. Ali privremeno. To pokazuje ne samo Kristova žrtva nego i ona Stepinčeva“.

Pisac ovih redaka reagirao je kao katolički intelektualac na Papinu odluku glede stvaranju mješovite komisije sa SPC – om kako bi se ova strana privoljela povijesnim argumentima na korekciju svojih stavova o Stepincu i prestala se opirati njegovoj kanonizaciji. Tada sam kao bivši diplomat i političar uočio kako ovdje nije riječ o povijesnoj istini već o istočnoj politici Vatikana. Računati na promjenu stava SPC, bez obzira na povijesne argumente, bilo je iluzorno, jer u ovom slučaju njih nisu zanimali povijesni argumenti niti povijesna istina. Riječ je politici i o tzv. Memorandumu 2. Zbog toga sam bio mišljenja kako se Hrvatska biskupska konferencija mora ohrabriti i privremeno povući molbu upućeno Svetome Ocu, glede kanonizacije blaženoga Alojzija Stepinca. No, to se nije učinilo i sada imamo situaciju koju su mnogi predviđali, da će Papa kanonizaciju kardinala Stepinca odložiti ad kalendasgraecas, a rad mješovite komisije nije pridonio pobjedi povijesne istine već je kod hrvatskih vjernika izazvao zabunu, zbunjenost, nedoumicu pa i negodovanje. Teško se hrvatskome vjerniku pomiriti s mogućnošću da o stavu SPC ovisi kanonizacija našega blaženika.

Msgr. Mile Bogović govori na predstavljanju svoje knjige u DHK-u pred mnogobrojnom publikom (snimio Đ. V.)

Biskup Bogović i sam priznaje u završnoj riječi svoje knjige kako je „Srpskoj pravoslavnoj Crkvi, u duhu svetosavlja, bila bliža slika Stepinca zločinca nego svetca. Patrijarh Irinej uputio je papi Franji 30. travnja 2014. pismo u kojem piše da je Stepinac zbog svoje suradnje s ustaškom državom i odnosa prema pravoslavnim Srbima u toj državi nepodobna osoba za oltar, odnosno da bi se pri proglašenju nekoga svetim u jednoj kršćanskoj Crkvi trebalo voditi računa o tome kako na njega gleda druga kršćanska Crkva, u ovom slučaju srpska pravoslavna Crkva“. Na kraju mora priznati kako je „papa Franjo učinio do tad neviđeni korak u povijesti Crkve i odredio da jedno mješovito povjerenstvo stručnjaka zajedno pregleda relevantne dokumente o djelovanju nadbiskupa Stepinca prije Drugog svjetskog rata, u samom ratu i poslije njega“.

Postavlja se pitanje ali i zaključak, zar hrvatski biskupi nisu mogli ili nisu imali snage Papu poštedjeti ovog „do ta neviđenog koraka u povijesti Crkve“!

Knjiga „Srpsko pravoslavlje i svetosavlje u Hrvatskoj“ snabdjevena je sažecima na stranim jezicima, popisom korištene literature, popisom imena osoba, mjesta i pojmova, što joj daje karakter znanstvenog rada primjerenog ulozi udžbenika za sve one koji se historiografski kane baviti problemom pravoslavlja i svetosavlja.

Predstavljanje knjige u Društvu hrvatskih književnika 6. travnja 2018. godine. Na slici s lijeva na desno: dr. sc. Jure Krišto, dr. sc. Ante Bežen, msgr. Mile Bogović, mr. sc. Božidar Petrač i predsjednik DHK Đuro Vidmarović

Čestitke msgr. Mili Bogoviću, recenzentima i nakladniku..

Đuro Vidmarović