Mesićev otac, Tovariš Josa, bio je „pas rata“

Arhivski istraživač i povijesni „revizionist“ (tu mu oznaku dodjeljujem kao veliki kompliment, jer se radi o reviziji političkim nasilništvom oktroirane komunističke „povijesti“!), slovenski Hrvat Roman Leljak pronašao u Vojnome arhivu Ministarstva odbrane Republike Srbije izuzetno vrijedan dokument koji je javnosti prikazao DokumentDokument je napisan na „Položaju“ (može se pretpostaviti da se radi o nekom šumskom „položaju“ na Papuku gdje se nalazilo mnoštvo baraka u koje su se sklanjali ljudi progonjeni ratom) 23. studenoga 1944. godine. Taj dokument (objavljujemo ga uz ovaj zapis) ima dva potpisnika, od kojih je jedan predsjednik Narodno oslobodilačkog odbora Našica Josip Mesić, otac bivšega, a možda i budućega (javnosti je dao do znanja da „razmišlja“ o još jednoj predsjedničkoj kandidaturi, iako mu to Ustav RH ne omogućuje), predsjednika Republike i jednoga od krunskih svjedoka tužilaštva Haškoga suda Stjepana Stipe Mesića.29. lipnja 2018 u televizijskoj emisije „Bujica“ autora i voditelja Velimira Bujanca.

Dokument je napisan na „Položaju“ (može se pretpostaviti da se radi o nekom šumskom „položaju“ na Papuku gdje se nalazilo mnoštvo baraka u koje su se sklanjali ljudi progonjeni ratom) 23. studenoga 1944. godine.

Taj dokument (objavljujemo ga uz ovaj zapis) ima dva potpisnika, od kojih je jedan predsjednik Narodno oslobodilačkog odbora Našica Josip Mesić, otac bivšega, a možda i budućega (javnosti je dao do znanja da „razmišlja“ o još jednoj predsjedničkoj kandidaturi, iako mu to Ustav RH ne omogućuje), predsjednika Republike i jednoga od krunskih svjedoka tužilaštva Haškoga suda Stjepana Stipe Mesića.

Da bi se pronađeni dokument mogao sociologijsko-psihologijski analizirati kao paradigmatski za ponašanje ondašnjih političkih (!) vođa komunističkog partizanskog rata, potrebno je kazati da je nastao u vrijeme (u studeno 1944.) takozvane „Bitke za Našice“ u kojoj je, prema zapisima Jovana Kokota („Drugi napad na Našice“) sudjelovalo oko 18.000 ljudi: 9.000 na komunističko-partizanskoj i 9.000 na njemačko-endehazijskoj strani. U „Drugom napadu na Našice“ Jovan Kokot navodi kako je u sedmodnevnim borbama poginulo 900 i ranjeno 600 „neprijateljskih vojnika“ te da su gubitci NOVJ-a bili 156 poginulih i 812 ranjenih boraca. Spominje da je „na ulicama Našica ostalo 300 njemačkih leševa“.

„Njemački leševi“ mogli bi biti povezani s dokumentom koji je u Beogradu pronašao Roman Leljak.

Naime, u dokumentu se spominje kako su predsjednik N.O.O. Našice Josip Mesić i njegov tajnik „primili u pohranu nešto zlatnine“. Zatim se precizira: „Među tom zlatninom bilo je šest zlatnih zuba i 1 zlatni sat (navodno zlato) sa lančićem neispravan, ali je za popraviti.“

Predsjednik N.O.O. Našice Josip Mesić, otac Stjepana Stipe Mesića čiji je partijsko-komunistički i partizanski nadimak bio „Tovariš“, traži od Oblasnog N.O.O. za Slavoniju da odobri odluku njegova Okružnog N.O.O. Našice da se „zaprimljenih“ šest zlatnih zuba dodijeli njegovom „podpredsjedniku Bori“ koji „pati usled kvarnih zuba“ te da se „zaprimljeni“ zlatni sat s lančićem dade tajniku N.O.O. koji je supotpisnik pronađenog dokumenta.

Za ispravno sociologijsko-povjesničarsko čitanje „Zlatnog dokumenta“ (nazovimo ga tako) potrebno je reći nekoliko riječi i o političkoj povijesti obitelji bivšega predsjednika Republike Stjepana Stipe Mesića.

U tom pogledu najbolje se osloniti na osobna svjedočenja Mesića koja je Ivica Đikić objavio u knjizi „Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat“ (VBZ, Zagreb, 2004.).

U knjizi Mesić pripovijeda: „Ideje komunizma i socijalizma u kuću Mesićevih donio je Ivan Mesić, Stipin djed po očevoj strani, koji je tijekom Prvog svjetskog rata kao austrougarski vojnik dospio u zarobljeništvo u Rusiji: zarobila ga je ruska carska vojska, a onda su se pojavili boljševici koji su sve zarobljenike pustili kućama. 'Djed je tada prigrlio ideje o bratstvu među ljudima, ravnopravnosti, pravdi.“

Boljševički „komunizam i socijalizam“ od vlastitoga oca koji se vratio iz Sovjetskog Saveza, gorljivo je prihvatio Stipin stric „Ivica Mesić zvani Tovariš“ koji je radio kao brijač u Zagrebu, ali je, kao član Komunističke partije Jugoslavije (od 1937.) svakoga vikenda dolazio u Orahovicu kako bi propagirao revolucionarne komunističke, zapravo staljinističke ideje. „Virus“ boljševizma i staljinizma zarazio je i potpisnika „Zlatnog dokumenta“ Josipa Mesića koji je također za konspirativno komunističko, kasnije partizansko, ime izabrao rusizam „Tovariš“.

Kad „Zlatni dokument“ smjestimo u skicirani obiteljsko-povijesni i komunističko-partizanski kontekst, u njemu možemo iščitati ove povijesne poruke:

Prvo: Iako, gotovo sigurno, nikad ne će biti moguće doznati čijih je onih šest zlatnih zuba koje je „Tovariš“ zaprimio, dokument pokazuje da su komunisti-partizani vadili zlatne zube poginulih ili umrlih osoba i na taj način, kao uvjereni ateisti (o tome Stipe Mesić također pripovijeda u knjizi) bezbožno, lešinarski, skrnavili mir pokojnika.

Drugo: „Zaprimljeni“ morbidni, nekrofilski, ratni plijen nije se koristio, primjerice, kao izvor sredstava za naoružavanje partizanskih boraca ili za njihovi zdravstvenu skrb, već je stavljan na raspolaganje privilegiranim „drugovima“. Bizarni primjer šest zlatnih zuba i jednoga zlatnog sata još su jedno svjedočanstvo o banalnosti zla.

Treće: „Zlatni dokument“ pokazuje kako je komunističko-partizanski mit o tome da su psi rata, pljačkaši zlata i zlatnih zuba bili isključivo „drugi“, tj. „narodni neprijatelji“, najčešće ustaše, suprotan samoj srži rata kao univerzalnoga zla.

dr. Slaven Letica
Hrvatski tjednik