Lička faza don Anđelka Kaćunka:'Uoči progona' (2017.) i 'Tko ne čita umire glup' (2018.)

Don Anđelko Kaćunko (Split, 1954.) ima iza sebe 64 godine života, 39 svećeništva, a upravo mu je iz tiska izišla sedma knjiga (u ovom slučaju, knjižica) pod naslovom 'Tko ne čita umire glup!' (Kompolje, vlastita naklada, travanj 2018.). Riječ je o uradku formata malog molitvenika, kojem je prethodio šesti, pod naslovom 'Uoči progona' i podnaslovom 'Intervjui od 2007. do 2014' (Otočac, Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke, 2017.). Ovim se knjigama don Anđelko po tko zna koji put iskazao kao izniman duhovnik, sluga Božji, sjajan MediijDon Anđelkova posebnost je i iznimno razumijevanje i shvaćanje važnosti medija i pop-kulture, što dojmljivo posvjedočuje i u više ili manje polemičkim kontekstima (naprimjer, u poglavlju 'Glazba je orvelijanska posvuduša, str. 85). Golema je šteta što na narodnjačkoj strani to malo tko shvaća i o tome brine (u slučaju višedesetljetne HDZ-ove kulturne ne-politike ili ne-kulturne politike riječ je o dobro promišljenoj i sustavno provođenoj subverziji i izdaji).novinar i publicist te ustrajan vjernik Gutembergove galaksije.

Posebna dragocjenost je činjenica da se ova njegova izdanja pojavljuju u premiloj nam Lici, sada izmučenom i opustošenom hrvatskom srcu, a nekada, među svim ostalim, i kolijevci naše knjige i tiskarstva.

'Uoči progona' don Anđelko je, na svoj znani način posvetio 'svojim dragim župljanima', ali i 'svim hrvatskim 'kaptolicima' i 'mimokatolicima'', 'domoljubima neartikuliranog entuzijazma' i 'nepopravljivim romantičarima prvog razreda 'političke hlebinske škole'. U naslovu 'Uoči progona' on naslućuje 'već sutra' usud kršćana nalik 'položaju Hebreja u egipatskom ropstvu', jer nacije i države postaju tek servisima 'velikih (i tajnih) centara moći', a tzv. demokracija – 'najobičniji cirkus i vulgarna manipulacija'. Kao jedini izlaz preporučuje geslo u duhu Sv. Benedikta: 'Moli, radi i rodi'.

Don Anđelkova posebnost je i iznimno razumijevanje i shvaćanje važnosti medija i pop-kulture, što dojmljivo posvjedočuje i u više ili manje polemičkim kontekstima (naprimjer, u poglavlju 'Glazba je orvelijanska posvuduša, str. 85). Golema je šteta što na narodnjačkoj strani to malo tko shvaća i o tome brine (u slučaju višedesetljetne HDZ-ove kulturne ne-politike ili ne-kulturne politike riječ je o dobro promišljenoj i sustavno provođenoj subverziji i izdaji).

Autorova knjižica 'Tko ne čita umire glup!' primjer je njegove dosjetljivosti i poduzimljivosti, kojim pokazuje da Crkva i cijeli kršćanski narod u Hrvatskoj mora u svakodnevnom životu s puno više kreativnosti širiti Radosnu vijest. S razlogom, i Crkvi i Narodu, trajno i oštro predbacuje što se svih ovih godina nije izborio barem za jedan dnevni list ili kvalitetni tv-kanal (str. 157).

Za kraj, izbor don Anđelkovih kalambura, da se u ovim vremenima ('uoči progona') njegovi virtualni i knjiški župljani obodre i smisleno rekreiraju: 'seksocentrizam', 'kondomizacija društva' (75), 'fejsbukvani', 'tviteroristi' (100), 'cooltura', 'kult tura' (133), (163). A u najnovijoj knjižici: jugokomunističke 'hudojamstvene zvjerodajnice' (17), 'jasenovčarske 'zlokreditacijske' (l)istine“, 'HAVCnojevske epopeje' (18)... Družeći se, naime, s knjigama i knjižicama don Anđelka Kaćunka uvijek će vas razgaliti njegova neuništiva 'KRIST-stalna kocka vedrine'.

Joško Čelan
Hrvatski tjednik