HDZ i Hrvatska tonu pod 'demokratima' kao što su Plenković i ostali nakon 'diktatora' Tuđmana

Poznato je da se na izbore u Hrvatskoj odaziva samo nekoliko postotaka birača iznad apsolutne većine pa ako tome dodamo rezultate biranja narodnih predstavnika, čak i pobjednika, često se iza njih nalazi najviše jedna trećina upisanih glasača, što znači da i oni nisu reprezentativni za kompletno biračko tijelo. Ako je demokracija vladavina naroda, onda je spomenuta odrednica u Hrvatskoj vrlo upitna. Tome treba dodati da je ČistkeMogli bismo reći kao da je ovime iskrsnula stara staljinistička praksa kako 'revolucija jede svoju djecu'. Umni Nino Raspudić zapazio je u svome članku u Večernjaku, (8. lipnja) da je smjenjivanje Stiera i Kovača bilo pozdravljeno pljeskom u trajanju od dvije minute i 47 sekundi, (to je stvarno netko mjerio!) u najboljoj staljinističkoj maniri. Tuđmana su neki nazivali s nepravom da je diktator, ali on je ipak dopuštao drukčija mišljenja unutar HDZ-a, a one koji su mu se suprotstavljali, postavljao je neko vrijeme i na visoke države položaje.hrvatski Izborni zakon antidemokratski jer su prema njemu saborski zastupnici nacionalnih manjina i tzv. dijaspore u usporedbi sa zastupnicima hrvatskoga naroda privilegirani (ne trebaju ni izdaleka toliko birača koliko moraju iza sebe imati zastupnici većinskoga naroda), onda je kompromitacija cijeloga predstavničkoga sustava kompletna.

Isto tako, jako malo demokracije stanuje u hrvatskim političkim strankama što se vidi iz unutarstranačkih „čistki“ gotovo svih stranaka, nedavno u Hrvatskoj demokratskoj zajednici nakon što su smijenjeni politički i međunarodni tajnik stranke Davor Ivo Stier i Miro Kovač, i to na prijedlog svemoćnoga predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića. To je onaj koji je sa strane upao na čelo stranke, (takve se naziva 'padobrancima'), a da nije prošao 'političko školovanje' od dna do vrha kako pristoji svakoj vrijednoj političkoj karijeri. Vrlo je poučno napomenuti da su poslije Tuđmana, kojega je smrt uklonila s vodstva HDZ-a, svi ostali predsjednici stranke otišli „nečasno“ i kasnije neki bili izbačeni čak iz stranačkoga članstva.

Mogli bismo reći kao da je ovime iskrsnula stara staljinistička praksa kako 'revolucija jede svoju djecu'. Umni Nino Raspudić zapazio je u svome članku u Večernjaku, (8. lipnja) da je smjenjivanje Stiera i Kovača bilo pozdravljeno pljeskom u trajanju od dvije minute i 47 sekundi, (to je stvarno netko mjerio!) u najboljoj staljinističkoj maniri. Tuđmana su neki nazivali s nepravom da je diktator, ali on je ipak dopuštao drukčija mišljenja unutar HDZ-a, a one koji su mu se suprotstavljali, postavljao je neko vrijeme i na visoke države položaje. Iz ovoga se može zaključiti da se navodno temeljna hrvatska politička stranka poslije Tuđmana sve više razvijala u jednoumnu partiju kojoj je jedina svrha postojanja zauzeti vlast i ostati što dulje na njoj pod vodstvom svemogućega Vođe. Ako se ne varamo, Plenković je jednom rekao 'mogu što hoću', što nije ništa drugo nego slobodnije tumačenje izreke francuskog kralja Louisa XIV 'l'etat c'est moi', država sam ja, što bi se u hadezovskom slučaju moglo preinačiti u 'stranka sam ja'.

Stier i Kovač sramotno pognuli glave

Namjesto da su demonstrativno napustili skup na kojemu su bili smijenjeni, Stier i Kovač ostali su i pognuli glave izjavama kako će i dalje biti vjerni svojoj stranci, ništa drukčije nego partijsko i državno vodstvo SR Hrvatske nakon što ga je Josip Broz Tito smijenio u Karađorđevu. Hrvatski politički stalež, ili barem vodeći dio njega, ostaje vjeran svome podaničkome mentalitetu koji je 'njegovan' stoljećima i došao do 'savršenstva' u komunizmu. Komunizam je mrtav, njegov mentalitet još živi.

Posebno poglavlje u političkim nadmudrivanjima u posljednje vrijeme oživljavanje je ideje o stvaranju „velike koalicije“ između HDZ-a i SDP-a. Jedna takva koalicija u sadašnjim uvjetima nedemokratskoga sastava Hrvatskoga sabora bila bi novi udarac protiv demokratizacije zemlje ili točnije rečeno samo bi povećala sadašnju neravnotežu između volje naroda za pravednijim sustavom vlasti i retrogradnom željom dviju najvećih partija da zadrže status quo do daljnjega. U biti, to je reakcionarna ideja da se ništa ne mijenja na bolje pa makar to štetilo cijeloj naciji. Dakle, ideju stvaranja „velike koalicije“ treba odbiti. Tek ako bi dvije najveće stranke pristale na novi Izborni zakon prema kojemu bi se održali izbori i ako bi rezultat tih izbora bio nepogodan za stvaranje stabilne vlasti, onda bi trebalo razmišljati o „velikoj koaliciji“. Ali prije toga socijaldemokrati bi morali odbaciti svoju jugokomunističku prošlost, a hadezeovci stvoriti novi stranački program i izabrati novo vodstvo, što zasada jedno i drugo spada u sferu znanstvene fantastike.

I onda se pitamo zašto mnogi pametni ljudi u Hrvatskoj kažu 'ne ću politiku u svoju butigu'. To je izraz kapitulacije pred s jedne strane bahatim, a s druge strane pokajničkim ponašanjem pojedinaca i skupina u političkoj klasi. Zastrašujuće je da su Stier i Kovač u svojim prethodnim govorima pobirali gromoglasno odobravanje nazočnih koji su poslije žestokoga protivljenja svoga 'vrhunskog vođe' onome što oni rekoše izglasali njihovo 'šupiranje' iz vodstva. Neki će formalistički zapaziti kako je vodstvo HDZ-a imalo pravo ukloniti 'pobunjenike', a mi odgovaramo - tek nakon jednoga izvanrednog kongresa stranke na kojemu bi izaslanici mogli reći o tome svoje i svojim glasovima donijeti pozitivnu ili negativnu odluku o navedenoj dvojici. Takvo nešto prakticirali su čak i komunisti premda u obliku unaprijed izrežirane 'predstave'. Plenkoviću i njegovima nije trebalo ni to jer On, kako je sam rekao, 'može što hoće'.
Prije toga se nešto slično dogodilo i Tomislavu Karamarku čiji politički grijeh nije bio njegov nego njegove supruge, (ipak je tu trebalo doći do izražaja načelo ravnopravnosti muškaraca i žena, u ovom slučaju u obrnutom smislu, naime da muškarac Tomislav Karamarko ne može biti odgovoran za postupke svoje žene Ane), ali ne baš tako težak da je zato morao dati ostavku. U razvijenim demokracijama takvi odlaze na drugu ili treću crtu stranačkoga života i dobivaju mogućnost rehabilitiranja, pa i čak povratka u vodstvo stranke. Slučajeva ima mnogo. U Hrvatskoj je to drukčije. Ivo Sanader i Jadranka Kosor morali su otići zato, kako su tvrdili njihovi politički protivnici, što je on bio 'umiješan u kriminal', odnosno ona bila 'nesposobna', (kvalifikacije pod nazivnicima su citati, a ne naše mišljenje), ali sve je to moglo biti riješeno na civilizirani način.

Pogledajmo samo kako su Talijani postupili sa svojim Silvijem Berlusconijem i Francuzi sa svojim Nicolasom Sarkozyjem, obojica optuženi za financijske malverzacije. Dobili su drugu priliku! U hrvatskome političkom životu nema milosti s onima koji su se suprotstavili 'bogu' na vrhu stranke koji se ponaša u stilu spomenutoga Louisa XIV. - kao sunce oko kojega se sve vrti. Tko im se konkurentski previše približi, taj biva spržen i onda odbačen kao stara krpa.

Izborni zakon jedinstven u EU

Ova neravnopravnost pojedinaca u stranačkim zajednicama nalazi svoju istoznačnicu u sveopćem političkom životu nacije, konkretno u izbornome pravu Republike Hrvatske. Prema Ustavu naše države, svi njezini građani potpuno su PravaPa što onda ako bi se ukinula stečena prava nacionalnim manjinama? Ukinuta su i 'stečena prava' feudalaca i crkvenjaka za vrijeme Austro-Ugarske isključivo na dobrobit naroda kao jedinoga suverena. S pravom.jednakopravni pred zakonom. To bi posebno trebalo važiti za biranje narodnih predstavnika i sudjelovanje u referendumima. Ali tome nije tako. Nije potrebno posebno upozoravati na nakaradni Izborni zakon koji manjinama daje pravo kakvo su u feudalno doba imali predstavnici Crkve i plemstva, naime da ulaze u Hrvatski sabor bez obzira na rezultate glasovanja. Isto vrijedi i za ona tri predstavnika dijaspore koji to nisu, oni su redovito političari hrvatske nacionalnosti iz Bosne i Hercegovine, iz jedne druge države, hadezeovci s dvama državljanstvima. Ali i neki manjinci imaju dvostruko državljanstvo kao vječiti član Sabora Talijan Furio Radin. Referendumsko pitanje o izbornome zakonu nema svrhu ukloniti predstavnike manjina i dijaspore iz Hrvatskoga sabora nego isključivo uspostaviti ravnopravnost u glasovanju svih građana Hrvatske.

Hrvatski Izborni zakon jedinstven je u Europskoj uniji po svojoj neravnopravnosti. Inicijativa za promjenu toga zakona 'Narod odlučuje' daje manjinama neka poluprava, no to je besmislena zmeštarija. Kao primjer ističe se mađarski parlament u kojemu sjede predstavnici nacionalnih manjina, ali bez prava glasa, ali to ne bi smio biti uzor nikome pa ni Hrvatskoj. Trebalo bi jednom zauvijek odrediti jednu važnu stvar pri formuliranju novoga Izbornog zakona: u njemu bi se morala osigurati potpuna jednakopravnost svih hrvatskih državljana s pravom glasa bez obzira na nacionalnost, spol, rasu, vjersku pripadnost itd. Napominjemo već nekoliko puta: ukidaju se posebne izborne jedinice za nacionalne manjine i dijasporu! Svi hrvatski državljani koji imaju pravo glasa, ali samo oni s jednim, hrvatskim državljanstvom, mogu aktivno i pasivno sudjelovati na izborima, znači birati i biti birani bilo gdje živjeli, a da bi to pravo mogli konkretno koristiti, mora se uvesti dopisno glasovanje. Time bi se povećao broj sudionika na izborima. Moglo bi se misliti i na uvođenje obveznog glasovanja kakvo postoji u nekim europskim zemljama i proširenje vremena glasovanja na cijeli vikend, na dva dana. Osim toga, treba zabraniti zajedničke stranačke lista s posebnim naglaskom da svaka stranka sama nastupa sa svojom listom. Tek nakon ovakvih promjena Izbornoga zakona, mogli bismo se nadati da će se poboljšati politička kakvoća Hrvatskoga sabora.

Postoje i otpori političkih stranaka protiv referenduma kao takvih. Doduše, Hrvatska je tzv. predstavnička demokracija, ali nije zgorega da se ponekad pozove i narod da neposredno odlučuje o rješavanju nekih političkih problema. To bi stranke trebale podupirati jer time skidaju jedan dio tereta sa svoje odgovornosti. I to bi se moglo riješiti zakonom, primjerice odredbom da je za održavanje referenduma potrebno skupiti potpise 10 posto upisanih birača, potom da Ustavni sud provjeri ustavnost sadržaja referenduma i da onda referendum važi samo ako u njemu sudjeluje najmanje 50 posto birača plus jedan, upisanih u registar glasača cijele nacije u tuzemstvu i inozemstvu. Referendumsko pitanje izglasano je tada voljom apsolutne većine sudionika. Jasno kao pekmez!

Treći su navodni problem posebna biračka prava nacionalnih manjina. Neki bi se mogli pobuniti protiv ovih prijedloga, neki su to već učinili, pa čak i premijer Plenković, ali nisu u pravu kad govore da se time 'ukidaju stečena prava manjina'. Pa što onda? Ukinuta su i „stečena prava“ feudalaca i crkvenjaka za vrijeme Austro-Ugarske isključivo na dobrobit naroda kao jedinoga suverena. S pravom! Argumenti protiv sudjelovanja 'dijasporaša' na izborima za Sabor svodi se na tvrdnju kako oni to ne 'zaslužuju' jer ne plaćaju porez. Čudno! Koliko ljudi sa stalnim boravkom u Hrvatskoj ide na izbore a da ne plaćaju porez. Na stotine tisuća! Ako ćemo govoriti baš o 'šoldima', onda moramo navesti podatak da inozemni Hrvati prema podatcima Svjetske banke šalju godišnje na hrvatske bankovne račune oko jedne i pol milijarde dolara što naveliko rasterećuje hrvatski državni proračun. Ali i bez toga važi pravilo da su svi hrvatski državljani u svemu ravnopravni pred zakonom bez obzira gdje žive! Tko bi rušio ovo načelo, rušio bi temelje demokracije. Tek nakon usvajanja predloženih ustavnih promjena novoizabrani Hrvatski sabor mogao bi se upustiti u demokratizaciju cjelokupnog pa i stranačkoga života u Hrvatskoj. Ako u Hrvatskoj ne dođe do demokratizacije, još više će zaostati za ostalim državama Unije i tako i politički biti iza susjednih država s kojima se često uspoređujemo. U njima se zbivaju velike promjene.

Spasonosan desni pokret

Bacimo pogled samo u neposredno susjedstvo. U Austriji su na posljednjim izborima dobile najviše glasova konzervativna Pučka stranka i desničarska Slobodarska stranka. U Italiji su nakon sjajne pobjede na izborima sklopile koaliciju lijevo radikalni Pokret 5 zvijezda i desničarska stranka Lega, u Sloveniji se trijumfalno vratila u vrh političke piramide konzervativna Demokratska stranka. Sve je to u trendu pobjeda desničarsko-konzervativnih stranaka i pokreta diljem Europe. Zašto takvo nešto ne bi bilo moguće u Hrvatskoj? Desno od sadašnjega ideološki ispražnjenoga i politički uškopljenoga HDZ-a ima prostora za stvaranje jedne nove konzervativne stranke, nazovimo ju privremeno Strankom hrvatskoga samoodređenja u koju bi ušli izbačeni i disidentirani bivši hadezeovci, pametni pravaši i ostali rodoljubni pojedinci. No oni bi se trebali odreći 'japajkanja', hrvatskoga jala i želje za dominacijom nad koalicijskim partnerima. Jedna takva stranka, (možda pokret?) mogla bi već u startu na idućim izborima osvojiti oko 25 do 30 posto mandata i onda ući u koaliciju s drugim srodnim strankama sa svrhom da preporodi Hrvatsku. U svakom slučajno vrijedno je o rečenome razmišljati, možda uzimajući u obzir i čimbenik koji se naziva predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović čiji bi ustavni položaj svakako trebalo promijeniti tako da se ukloni dvovlašće u egzekutivi, no to je druga tema o kojoj ćemo govoriti kad za to dođe vrijeme.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik