Udbin scenarij u Bleiburgu protiv hrvatskih hodočasnika

Umorni smo od papagajskog ponavljanja činjenica ili dokazivanja nečega što je jasno svim osobama starijim od 50 godina, ali izgleda da današnje 'sigurnosne službe' u Hrvatskoj i 'regionu' ta dobna struktura ne interesira, ali ih, čini se, iznimno interesira prijenos te pogubne antihrvatske indoktrinacije na mlađe naraštaje, rođene u samostalnoj Hrvatskoj. Na poseban način zainteresirani su za to da kompleks kolektivne krivnje i genocidnosti koji je širen o hrvatskom narodu po svijetu ostane i dalje živ. Što je god veća visina novčanih izdataka koje RH izdvaja za neke grupacije u Hrvatskoj (ne samo za tzv. nevladine udruge), upornije se širi negativna slika o hrvatskoj državi i hrvatskom narodu. Ništa tu nema skriveno i zakulisno za svakog pripadnika hrvatskog naroda i državljanina RH kojeg interesira njegova sadašnjost i budućnost Hrvatske i njegovih budućih naraštaja.

Žestoka negativna kampanja u Hrvatskoj protiv komemoracije na Bleiburgu vodi se neprekidno od stvaranja samostalne RH pa do danas, s manjim ili većim intenzitetom, te manjom ili većom uključenošću određenih vladinih političkih struktura. Sve je to nastavak kampanja bivših jugoslavenskih 'bezbednosnih' struktura (SDB – Služba državne bezbednosti – bivša UDBA) u uvjetima prilagođenim današnjem vremenu i djelovanju u demokratskim društvima. Dijelovi tih bivših struktura uspješno su se uključili u rad 'obavještajnih struktura' svih država nastalih nakon raspada bivše države, pa su i njihov način rada, metode i uvezanost ostali gotovo nepromijenjeni. Praktična iskustva u tom subverzivnom radu obogaćena iskustvima djelovanja u demokratskim društvima nose još iz vremena od 60-ih do konca 80-ih godina prošlog stoljeća primjenjivanim na hrvatsko iseljeništvo, a i na članove drugih naroda bivše države u iseljeništvu – emigraciji.

Navest ću samo nekoliko izvadaka o toj djelatnosti iz tekstova sa savjetovanja bivših služba Jugoslavije održanom u Sarajevu 23. i 24. listopada 1986. Priručnik s materijalima toga savjetovanja pod nazivom „Suprotstavljanje djelatnosti stranih obavještajnih službi i neprijateljske emigracije“ tiskan je u travnju 1987. i izdan u samo 70 primjeraka za 'centralne podružnice' u BiH kao 'stroga tajna'. Tekst je doslovno citiran te sadrži jezik kojim je pisan i izraze koji su tada bili u uporabi za sve one koji su bili protivnici ili kritičari jugokomunističkog totalitarnog sustava. Priručnik je izdan u dvije knjige: prva ima 370 str., a druga 642 str.

Suprotstavljanje II - dokument Ivačić, 419. - 430. str.

IVAČIĆ VJEKOSLAV, stariji inspektor u II Upravi SDB

MJERE PSIHOLOŠKOG PRITISKA, UZNEMIRAVANJA, ZASTRAŠIVANJA I DEZINFORMISANJA PREMA EKSTREMISTIMA U CILJU RASLOJAVANJA I STVARANJA RAZDORA U EMIGRANTSKIM GRUPACIJAMA

Mjere psihološkog pritiska, uznemiravanja, zastrašivanja i dezinformisanja sastavni su dio aktivnosti koju SDB preduzima u sklopu tzv. generalne prevencije na planu suprotstavljanja neprijateljskoj djelatnosti ekstremne emigracije. Ove su mjere u osnovi preventivne, jer njima blagovremeno onemogućavamo, odnosno predupredjujemo konkretnu ili dugoročniju djelatnost neke grupacije, ali istovremeno imaju implikacije u represivnom smislu.

Primjena navedenih mjera nameće se kao imperativ i to iz više razloga, od kojih bih izdvojio: njihovu efikasnost, što je, naročito došlo do izražaja u posljednjih 4-5 godina, kao i stalnu orijentaciju Službe da neprijateljsku djelatnost ekstremne emigracije onemogućava još u začetku, to jest u emigrantskim ža¬rištima.

Dosadašnja iskustva u primjeni ovih mjera pokazala su da je za postizanje željenog cilja neophodan planski pristup i timski rad od samog početka pa do njihove realizacije, odnosno praćenja efekata. Naime, najbolje rezultate postigli smo u onim slučajevima gdje smo, preko izvora Službe i prateći emigrantsku štampu, kontinuirano prikupljali relevantne činjenice i saznanja o odnosima izmedju pojedinih ekstremista u grupacijama, kao i odnosima medju emigrantskim organizacijama, pažljivo izučavali te odnose i profile ličnosti do najsitnijih detalja, koji na prvi pogled nemaju nikakav bezbjednosni aspekat (razni poroci, hobiji, pozitivno držanje i aktivnost u društveno-političkom životu prije emigriranja i slično). Pored toga, takodje se pokazalo veoma koris¬nim i pribavljanje saznanja o kriminalnoj i drugoj djelatnosti ekstremista, koja se kosi sa zakonskim propisima zemalja u kojima borave, što smo u nekim slučajevima ustupali ili plasirali stranim policijama, nakon čega je uslijedilo preduzimanje represivnih mjera s njihove strane.

(...)

Tako sistematizovane i osmišljene podatke najčešće realizujemo, odnosno plasiramo kroz akciju "Pismo", koju vodimo od 1981. godine u cilju planskog i organizovanog kontrapropagandnog nastupa prema ekstremnoj emigraciji radi slabljenja njene akcione i organizacione moći na diverzantsko-terorističkog i subverzivno-propagandnom planu. Kao što je poznato, ovu akciju u koordinaciji sa SDB SSUP-a [Savezni sekretarijat unutrašnjih poslova], vodimo u dva pravca: prema odredjenim emigrantskim grupacijama i organizacijama, što realizuje Uprava, i prema pojedinim ekstremistima, što u saradnji sa Upravom, realizuju sektori SDB. Kontrapropagandne materijale, uglavnom, smo upućivali preko jednog broja odabranih operativnih uporišta Službe, zatim direktnim učešćem operativnih radnika, te preko SDB SSUP-a, što se pokazalo ispravnim sa aspekta zaštite i konspirativnosti ovog metoda rada SDB. Medjutim, smatramo da aktivno učešće operativca kao i kvalitetnih saradnika, kojima je prevashodan zadatak da prikupljaju bezbjednosna saznanja o konkretnoj neprijateljskoj djelatnosti ekstremne emigracije, u distribuciji letaka i pisama nosi dosta rizika zbog moguće dekonspiracije kod stranih policija i emigracije. Zato-cijenimo neophodnim da se više koriste saradnici iz zemlje koji imaju odgovarajuću legendu za putovanja u inostranstvo, odnosno da se angažuju nova uporišta koja bi koristili isključivo po akciji "Pismo" i to iz redova pozitivnih nosilaca naših putnih isprava, turističkih i drugih predstavnika koji borave u inostranstvu ili tamo idu povremeno, a objektivno nemaju nikakvih operativnih pozicija prema emigraciji. Ta lica, za razliku od saradnika SPB u inostranstvu, ne dolaze u kontakt sa ekstremnim emigrantima, pa samim tim i nisu u vidokrugu policija, što je razlog više da se opredijelimo za njih.

(...)

Za naš budući rad u akciji "Pismo", veoma je poučan primjer kompromitacije Vidović Mirka, koji je dugo godina bio član najužeg rukovodstva HNV-a [Hrvatsko narodno vijeće]. Naime, kroz nekoliko kontrapropagandnih letaka u jednom kontinuitetu, počev od 1981. godine, u njegovo ime i ispred HNV-a, napadali smo terorističku orijentaciju HDP-a i pojedinih terorista, čime smo stalno produbljivali postojeće sukobe. U aprilu 1985. godine distribuirali smo letak, potpisan njegovim imenom, u kojem se HNV ogradjuje od "obilježavanja Blajburga", što je u redovima ustaške emigracije izazvalo oštre komentare, kako unutar samog HNV-a, a pogotovu i HOP-u i HDP-u, čiji je predsjednik Štedul Nikola oštro reagovao. Letak je bio tako koncipiran, osmišljen i tehnički izveden, da, Vidović, i pored pokušaja, nije uspio dokazati da nije njegov autor. Ovo nam je bio povod da ubrzo uputimo i drugi letak u kojem se napada Vidović u ime ustaške emi¬gracije i traži njegovo javno izvinjenje, a takodje mu se imputira da je glavni krivac za polarizaciju u HNV-u. Nakon ovoga, Vidoviću je naglo opao ugled i uticaj, što se naročito moglo zapaziti za vrijeme njegovih posjeta prekomorskim zemljama, da bi na izborima za VI sabor HNV-a bio odstranjen iz rukovodstva te organizacije. Želim da istaknem da se smjenjivanje Vidovića ne može posmatrati kao isključivi rezultat naše kontrapropagande, ali cijenimo da je to si¬gurno bio jedan od elemenata emigraciji i obavještajnim službama, koje stoje iza HNV-a, da ga uklone jer im očito nije u interesu da HNV-e organizaciono i akciono slabi unutrašnjim sukobima.

(...)

Ovo, o čemu je do sada bilo govora, uslovno rečeno, direktan je nastup Službe prema ekstremnoj emigraciji. Drugi, "indirektni" pravac realizacije mjera dezinformisanja, kompromitacije i onemogućavanja neprijateljske-djelatnosti ekstremista, jeste plasiranje i ustupanje informacija i dezinformacija stranim policijama. To ostvarujemo, uglavnom, kroz redovnu saradnju na nivou SSUP-a, te dvojne operativne kombinacije i preko izvora, o kojim znamo ili osnovano pretpostavljamo da su u kontaktu sa nekom stra¬nom policijom, zatim anonimnim telefonskim pozivima i upućivanjem anonimnih pisama na policijske ustanove. S obzirom da je medjunarodni terorizam i organizovani kriminal izražen problem i za strane policije, do sada smo najbolje rezultate postigli plasiranjem takvih podataka o jednom broju terorista i ekstremnih emigranata od kojih bi pomenuo B. B., M. T., Š. M., A. V. i dr. kada su prema njima bile preduzete mjere (pretresi, privodjenja, hapšenja, osude). S tim u vezi, ilustra-tivan je primjer kada smo neposredno pred početak ZOI [Zimske olimpijske igre, veljača 1984.] u Sarajevu, jednoj stranoj policiji, u ime dobronamjernog građjanina, anonim-him'jpismom dostavili "podatke" o terorističkim namjerama pojedinih ustaških ekstremista prema sportskoj ekipi te zemlje na Olimpijadi, nakon čega su odmah reagovali i uporedo sa preduzimanjem mjera prema tim ekstremistima vratili nam našu informaciju, nešto izmijenjenog sadržaja i tražili pojačano obezbjedjenje svoje ekipe. Ovo je najbolji dokaz da strane policije brzo reaguju ako su ugroženi njihovi interesi, što treba da nam služi kao putokaz da informacije i dezinformacije koje im plasiramo moramo tako i koncipirati. Na ovom planu ima dosta prostora za naš rad, ali informacije i dezinformacije, odnosno anonimne telefonske i pismene poruke, koje dostavljamo stranim policijama moramo dobro osmisliti, uz visok stepen stručnosti, jer ne treba gubiti iz vida da dolazimo u kontakt sa profesionalcima koji isto tako prate zbivanja u emigraciji i kojima ovaj metod sigurno nije nepoznat. Poruke treba formulisati tako da se maksimalno zaštiti izvor saznanja koja koristimo, pošto iz iskustva znamo da strane policije poslije prijema poruke, u sklopu rada na tom slučaju, istražuju izvore takvih obavještenja, a ponekad im je to i glavni cilj.

Već je naprijed naglašeno da se mjere psihološkog pritiska uznemiravanja, zastrašivanja i kompromitacije, koje realizujemo kroz akciju "Pismo", i na druge navedene načine, nikako ne mogu izdvojeno posmatrati, odnosno primjenjivati. Da bi uspjeh bio potpun, neophodno je njihovo sinhronizovanje i prožimanje sa drugim operativnim mjerama SDB prema ekstremistima, obradama i njihovim vezama.

(...)

Drugim riječima, nema ekstremnog emigranta kojeg ne možemo načeti i neutralisati, samo mu treba naći "Ahilovu petu", a to se postiže jedino našim pravim postavljanjem prema tom problemu.

(...)

Ovdje vidimo da je praćenje efekata samo prividno završna faza, jer se ona ustvari poklapa sa početnom fazom (prikupljanje saznanja). Gledajući planiranje i primjenu ovih mjera pod jednom prizmom, tu imamo jedan krug, jedan trajan proces iz kojeg isključujemo one ekstremiste koje smo uspjeli kompromitovati i distancirati od neprijateljske djelatnosti, a uključujemo one čija društvena opasnost ima tendenciju porasta, naravno, uz poštovanje naprijed navedenih principa.

(...)

Takodje smatram svrsishodnim da se, u cilju šire primjene ovih mjera, pronalaze i angažuju uporišta Službe u redakcijama inostranih listova, radija i TV, medju stranim novinarima i dopisnicima, kako bi preko njih upoznali javnost na Zapadu o zločinačkoj aktivnosti istaknutih nosilaca terorističke i druge djelatnosti. Ovakve kombinacije Službe su dugotrajnije i kompleksnije, ali su ostvarljive uz posredovanje naših novinara, prijateljsko-poznaničkih veza itd. Na ovom planu treba više da participira linija 0l. Pored toga plasiranje kompromitovanih tekstova o pojedinim teroristima moguće je i kroz saradnju nekih naših zvaničnih institucija (npr. Republički komitet za informisanje, RTV) sa inostranim TV kompanijama. Dobar primjer za ovo je saradnja sa australijskom TV ekipom u cilju potpunog razobličavanja zločinca Rover Srećka, koja se konkretnije odvijala ovih dana.

Nisu li u RH na sjednici Plenkovićeva i Kusićeva Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima u veljači 2018. donesene preporuke o simbolima totalitarnih režima, a onda u poprilično izmijenjenoj formi plasirane u javnosti, ali vjerojatno i austrijskim službama sigurnosti?

Donošenjem Rezolucija Vijeća Europe od 25. siječnja 2006. i Rezolucije Europskog parlamenta od 2. travnja 2009. te Deklaracije Hrvatskog sabora br. 1786 od 30. lipnja 2006. o osudi totalitarizama 20. stoljeća ta je antihrvatska kampanja u svijetu bila donekle smanjena zbog zahtjeva Republike Hrvatske za članstvo u EU-u, ali je odmah poslije primitka ponovno aktivirana.

Posebno je tomu pridonijela kampanja poslije 'preporuka' već spomenutoga Vijeća kojom je relativiziran, a djelomično i rehabilitiran jugokomunistički sustav i njegovo naslijeđe – crvena zvijezda petokraka i popratna obrazloženja.

Odškrinuta vrata bila su dovoljan povod za aktiviranje bjesomučne kampanje u sotoniziranju hrvatskih žrtava, što se najočitije moglo vidjeti u zbivanjima oko komemoracije na Bleiburgu. Tipična kampanja iz 80-ih godina prošloga stoljeća: crna, zloćudna, internacionalizirana, medijska, policijski nasilna i s vjerojatnim sudskim epilogom. Sve u Austriji jer u Hrvatskoj se nitko nije usudio organizirati takvu kampanju! Zasigurno bi bila previše bolna?!

O ovogodišnjoj bleiburškoj komemoraciji pisano je podosta u tiskanim medijima, po raznim portalima u Hrvatskoj i u BiH, ali i u austrijskom tisku i po svijetu, uglavnom po negativnom Udba-scenariju. Hrvatske žrtve ponovno su stavljene na stup srama, a počinitelje zločina nastoji se prikazati kao pozitivce.

Austrijska policija u Koruškoj ove je godine u suradnji s policijom iz RH napravila cijelu invaziju na hodočasničko-molitveni skup u Bleiburgu u svrhu pronalaska 'totalitarnih simbola', kao da se nekada takvima nije smatrala i pjesma 'Vila Velebita', pjesma 'Ustani, bane' i mnoge druge, ili grb na hrvatskoj zastavi s početnim bijelim poljem istican paralelno s crvenim kroz razdoblje od 1848. godine do danas.

Austrijska policija angažirala je velike snage s više od 280 kamera, kao da nisu imali dovoljno informacija s prethodnih godišnjih komemoracija, počevši od 1952. godine do danas, koje su prolazile bez bilo kakvih incidenata s hrvatske strane i kao da se baš ove godine spremao neki nezapamćeni 'hrvatski teroristički udar'! Nije li to napad i na dostojanstvo svakog Hrvata širom svijeta, napad na Crkvu u hrvatskom narodu, ali i na Katoličku Crkvu u Austriji?! Očekujemo i njihovo očitovanje!

Na kraju je sve završilo 'spektakularnim' uhićenjima šest hrvatskih državljana, koji se sada nalaze u zatvoru u Klagenfurtu, a njihovo saslušanje na sudu u Klagenfurtu zakazano je za 28. svibnja 2018.
Pet ih je optuženo zbog mlataranja rukama, valjda za navodne fašističke pozdrave, a jedan zbog natpisa na majici: „Bolje mrtav nego crven!“

Zatvoreni su: dr. Ivan Dujmović (80 god.), Vilim Trpčić (25 god.), Anđelko Bosančić (67 god.), A. Ć. (29 god.), Mijo Maroševac (50 god.) i Saša Pavičić (53 god.).

Njima su oduzeti mobiteli i zabranjeno i onemogućeno kontaktiranje s vanjskim svijetom. Kontakt s njima bio je dopušten jedino osobi iz konzulata RH u Austriji (info. od 17. svibnja 2018.).

Tzv. hrvatski antifašisti isti su dan, 12. svibnja 2018., napravili prosvjed u centru Bleiburga zajedno s nekim sličnim udrugama iz Austrije i Italije, naravno sa svojim zastavama s petokrakama kao simbolom 'slobode i napretka' – slično kao i u drugoj polovici 1945., što je vidljivo na priloženoj fotografiji objavljenoj u knjizi „Slovenska Koruška“ koju je izdala Demokratska Federativna Jugoslavija kao dokazni materijal za mirovne pregovore o sudbini Koruške poslije II. svjetskog rata. U potpisu fotografije na str. 80. stoji: „Koruški partizani pridružuju se Jugoslovenskoj armiji koja napreduje. Stanovnici koruških sela iskopali su skriveno oružje i također se pridružili vojsci. Na slici: naoružani seljaci i partizani iz Loča sa svojom slovenačkom zastavom došli u susret oslobodilačkoj vojsci.“

Fotografija iz knjige „Slovenska Koruška“

Ne smije se dopustiti da se ovo komemoriranje hrvatskih žrtava pretvori u unutarstranačka prepucavanja u Austriji ili narušavanje dobrih međudržavnih odnosa Austrije i Hrvatske. Svrha komemoracija u Bleiburgu jest odavanje pijeteta nevinim žrtvama svih totalitarizama 20. stoljeća u Europi, pa prema tome i žrtvama komunizma.

Zašto baš u Bleiburgu? Bleiburg je za nas Hrvate simbol velikih stradanja hrvatskoga naroda u II. svjetskom ratu i poraću koje je zapečaćeno u dvorcu Thurn-Valsassina na Bleiburgu i trajala je sve do polovice 90-ih godina prošlog stoljeća. Utvrđivanje povijesne odgovornosti za ova stradanja je na mnogima, ali taj dio posla ostavimo povjesničarima jer je većina odgovornih već odavno na drugoj strani ovozemaljskog života. Mnoga svjedočanstva i mnoge istine su poznate, a svjedočanstva masovnih grobnica su zastrašujuća. Valjda će se za javnost otvoriti i arhivi u Velikoj Britaniji koji su još uvijek zatvoreni za ova događanja, poslije 73 godine! Staljinovi arhivi iz bivšeg SSSR-a otvoreni su još početkom 90-ih.

Stranica ratnog dnevnika 5. britanskog korpusa

Na kraju, čuju se prijedlozi o prenošenju ove komemoracije u Hrvatsku. Sličnih komemoracija kroz godinu ima velik broj u RH i BiH i svakako je potrebna jedna centralna, što već na određeni način i jest ona na Udbini početkom rujna svake godine, ali Bleiburg nema zamjene. Bleiburg je naš hrvatski, ali i europski dug prema žrtvama totalitarizama 20. stoljeća.

Ante Beljo
predsjednik Hrvatskoga žrtvoslovnog društva i jedan od utemeljitelja HDZ-a

NAPOMENA: Tekst je objavljen u Hrvatskom tjedniku od 24. svibnja 2018. i bit će preveden na njemački jezik i dostavljen odvjetnicima pritvorenih Hrvata.

Šestorici Hrvata, petorici pod optužbom za fašističke pozdrave na Bleiburgu i jednomu za natpis na majici „Bolje mrtav nego crven“, koji su pritvoreni u vrijeme komemoracije na Bleiburgu 12. svibnja 2018. i koji se još uvijek nalaze u zatvoru u Klagenfurtu i ondje trebaju ostati sve do presude koja je zakazana za gospodina Bosančića - koji je priznao krivnju i pokajao se - za utorak, 19. lipnja, a za ostale optužene zakazano je suđenje u petak, 29. lipnja 2018. Određeni su im branitelji po službenoj dužnosti, za svakoga od njih pojedinačno, a pojedinačno će im se i suditi. Sudit će im po trojica sudaca uz porotu od osam članova za svakoga posebno. Redovito ih posjećuju dužnosnici hrvatskog konzulata iz Beča i hrvatski svećenik fra Pavo Dominković iz Hrvatske katoličke misije u Klagenfurtu.