Kraj stoljeća Sjedinjenih Američkih Država
Donald Trump sasvim sigurno nije bezveznjak koji vuče nelogične poteze na svoju ruku. Iza njega, kao i svih američkih predsjednika, postoji snažna potpora privatnoga kapitala i njegovih interesa, a za razliku od Baracka Obame, i više nego očito izraelska država, u čije ime aktivno sudjeluje u ratnome kaosu na Bliskome istoku, iako trenutačni i budući ratovi na tom području imaju i za SAD veliko značenje.
Porast agresivnosti
Sjedinjene Američke Države zadnjih desetljeća progresivno gube dominaciju, ali i ugled koji su uživali u svijetu, a proporcionalno s tim gubitkom raste i njihova agresivnost, kako vojna tako i ekonomska. S obzirom na to da su kao, još uvijek, neprikosnovena vojna sila, uglavnom stvorili kaos u Iraku, Libiji, Afganistanu i Siriji, bez posebne vidljive ekonomske koristi za sebe, pitanje je što mogu učiniti kako bi zaustavili gubitak ekonomske dominacije koju su zadržavali nakon Drugoga svjetskog rata do danas.
Vodeća ekonomska svjetska sila će, ako se nastave trenutačni trendovi, uskoro postati Kina čiji je BDP izjednačen s onim Eurozone, a kada bi dolar, primjerice, bio vrjednovan na ekonomskim umjesto vojnim i političkim temeljima, već danas bi se moglo sa sigurnošću reći kako je kineska ekonomija snažnija od američke. Kina ulaže golema sredstva i u vojsku, ali je ipak rast svojega utjecaja u svijetu gradila na mekani način, uz višestrano korisnu KinaKineska je ekonomija toliko ekspanzivna da je danas sama sebi postala premala te se posljednjih godina agresivno širi, ponajviše preko infrastrukturnih projekata, takozvani novi put svile, pojas koridora kojim će se morskim i kopnenim putem premrežiti čitava Euroazija.trgovinu i partnerstvo. Nevjerojatno je kako je od siromašne zemlje s jeftinom radnom snagom u kojoj su zapadne kompanije otvarale profitabilne tvornice, u nekoliko desetljeća Kina postala vodeća industrijska i trgovinska sila. I dok ljudi na zapadu uglavnom razmišljaju o zabavi i užitcima, kinesko stanovništvo radi i stvara te sebi uspijeva priuštiti i toliko željenu razonodu.
Kineski Marshallov plan
Kineska je ekonomija toliko ekspanzivna da je danas sama sebi postala premala te se posljednjih godina agresivno širi, ponajviše preko infrastrukturnih projekata, takozvani novi put svile, pojas koridora kojim će se morskim i kopnenim putem premrežiti čitava Euroazija. Donedavno nezamislivo, Kina putem državnih banaka financira izgradnju velikih infrastrukturnih projekata u drugim zemljama, a pri tome čak angažira i vlastitu radnu snagu. Luka i autocesta u Pakistanu, željeznički terminal u Kazahstanu, Luka u Šri Lanki, pruga Beograd-Budimpešta, dio su inicijative u koju Kina ulaže do čak osam bilijarda dolara. Šest kopnenih koridora stvorit će trgovačke rute, sve usmjerene prema Kini. U planu je izgradnja plinskih cjevovoda s Kaspijskoga mora. Također se gradi lanac morskih luka koje će Kinu povezivati s Afrikom i Europom. Uz transportne pravce idu i rafinerije, električne centrale, rudnici itd. Dosad je šezdeset zemalja s Kinom dogovorilo poslove vezane uz ovu inicijativu, a sedam od deset
najvećih građevinskih tvrtki u svijetu su kineske. I u našoj je blizini velika aktivnost Kine, kupili su veliku luku Pirej u Grčkoj i ulažu znatna sredstva u razne projekte u Srbiji. Stoga nije nimalo slučajno kako će upravo kineska kompanija graditi Pelješki most. Zarada na izgradnji manje im je bitna od činjenice kako Kinezi žele što bržu izgradnju toga mosta i širenja svoga utjecaja na Balkanu.
Brojna su upozorenja kako je veliki financijski rizik vezan uz inicijativu ovoga infrastrukturnog projekta, ali se Kina, koja je znatno manje zadužena od, primjerice, SAD-a ne zamara time kada neka zemlja ne može vraćati zajam koji je uzela za izgradnju nekoga objekta. Tada Kina putem koncesije preuzme upravljanje, upravo kao što je Šri Lanka na 99 godina prepustila Kini najvažniju luku u Aziji. Kina danas kao da djeluje po uzoru Marshallova plan nakon Drugog svjetskog rata. Kreditira druge zemlje kako bi se one izgradile, a nakon toga ih putem kredita drži u vazalnome odnosu.
Ratovi protiv Kine
Amerika se, s druge strane, zatvara i time pokazuje slabost, jednostavno se na otvorenome tržištu ne može nositi s Kinom. Uvođenje carina na 1.300 kineskih proizvoda od strane Donalda Trumpa beznačajan je potez koji će najviše štetiti SAD-u. Primjerice, famozni uvoz čelika iz Kine predstavlja tek dva posto uvoza čelika u SAD, dok izvoz čelika iz Kine u SAD čini 1,5 posto ukupnoga kineskog izvoza. Jedini adekvatan odgovor koji SAD s ciljem zaustavljanja kraja svoje dominacije sa svojim saveznicima može poduzeti jest rat kojim bi se presjekle veze Kine s Europom i Afrikom.
Ustvari, taj rat vodi se već godinama. Libija je vjerojatno napadnuta jer je kineskim nacionalnim kompanijama produžavala koncesiju na iskorištavanje nafte, Kina je prisutna i u Jemenu, zemlji s važnim geostrateškim položajem s kojega se kontrolira morska poveznica Azije, Afrike i Europe. U Jemenu je u tijeku građanski rat u koji je aktivno uključena Saudijska Arabija protiv naroda Huta, koji pak imaju dobre odnose s Kinom i Iranom. Na kraju ostaje Iran kao položajno ključna zemlja, središte svijeta. Ona strana koja bude kontrolirala Iran, kontrolirat će i svijet kontrolom tokova energenata i robe. Od savezništva s Iranom Kina ne može odustati niti pod cijenu otvorenoga rata s SAD-om, dok SAD i Izrael očito nemaju namjeru odustati od napada. Ključ je na kraju u rukama Rusije, a strana kojoj se ona prikloni bit će buduća svjetska velesila.
Marijan Jović
Hrvatski tjednik