Titov potpis na Bleiburgu

O tome da su zločini na Bleiburgu predstavljali zločine s Titovim potpisom nitko ozbiljan danas ne dvoji. Ta krivnja proizlazi iz tadašnje Titove pozicije u komunističkome i partizanskom pokretu, ali i iz izjava samih partizana i komunista. Pravnik Dominik Vuletić ovako detektira Titovu odgovornost: „Govoreći o odgovornosti samog Josipa Broza treba spomenuti da je on u vrijeme bleiburških događaja te marševa smrti koji su uslijedili bio predsjednik Vlade (DFJ), ministar obrane u toj Vladi, generalni sekretar partije (KPJ) te vrhovni zapovjednik svih jugoslavenskih oružanih snaga (prvo NOVJ, a poslije Jugoslavenske armije), dakle de facto i de iure imao je kontrolu nad svim snagama te je bio najodgovornija osoba u zemlji. Jugoslavenske snage koje su sudjelovale u bleiburškim događajima postupale su po Titovim naređenjima i bile su pod njegovom kontrolom. One su bile dio ukupne jugoslavenske sile koja je sudjelovala u završnim ZločinU izjavi za jedan beogradski tjednik, Nađ je 13. siječnja 1985. izjavio da je 150.000 protivnika vlasti palo u njegove ruke i da su ih „prirodno, na kraju likvidirali“. Nađ dalje kaže da je o ovom „uspehu“ odmah javio Titu i da je to bio „zadnji ratni izveštaj u Drugom svetskom ratu“.ratnim operacijama, vojnoj akciji kojom je rukovodio Josip Broz. O postojanju te kontrole svjedoči i stalna komunikacija između Josipa Broza i zapovjednika III. jugoslavenske armije Koste Nađa“. (D. Vuletić, „Kaznenopravni i povijesni aspekti bleiburškog zločina“).

Spomenutoga generala Kostu Nađa Tito je u telefonskome razgovoru „trinaestoga maja“ - napominjući mu da se neprijatelj ne smije izvući – prozvao za to „lično odgovornim“. On o likvidacijama piše: „Trebalo je žuriti. Zločinci ni po koju cenu ne sme da pobegnu nekažnjeni! Koliko sam puta, tih dana, ponavljao tu rečenicu? Svejedno, morali smo je ponavljati“. Nađ dalje dodaje: „Pre završetka rata i u vreme konačnih razračunavanja sa snagama fašizma, saveznici ni jednog trenutka nisu dovodili u pitanje naše pravo na kažnjavanje ratnog zločina naših kvislinga. One za koje smo znali da su još u Austriji, u maju smo i dobili“. (K. Nađ, „Pobeda“). U izjavi za jedan beogradski tjednik, Nađ je 13. siječnja 1985. izjavio da je 150.000 protivnika vlasti palo u njegove ruke i da su ih „prirodno, na kraju likvidirali“. Nađ dalje kaže da je o ovom „uspehu“ odmah javio Titu i da je to bio „zadnji ratni izveštaj u Drugom svetskom ratu“. (Branimir Lukšić, „Bleiburška tragedija u povijesnim dokumentima, Hrvatski list, 2010.).

Josip Kotnik, partizanski obavještajac koji je sudjelovao u pregovorima oko predaje zarobljenika, navodi kako je major Bakić zvani Baća referirao „komandantu Kosti Nađu da se u kolonama nalazi oko 160.000 zarobljenika“ i tražio da se „riješi pitanje njihove sudbine“. Kotnik dalje napominje da je Nađ „tražio da napiše telegram vrhovnom komandantu (Titu, nap. ur.) s upitom što raditi s njima. Telegram je bio sastavljen, a potpisao ga je osobno komandant Kosta Nađ. Prema pričanju kurira Gedže, povjerljivog i uvijek nasmijanog dječaka od 14 godina, naređeno je bilo KOS-u da se svi ti zarobljenici likvidiraju, za što su bile prikladne protutenkovske grabe starojugoslavenske vojske uzduž rijeke Drave“. (J. Kotnik, „Svi umiru jednako“).

Janez Stanovnik, bivši predsjednik Saveza boraca Narodno oslobodilačke vojske Slovenije, također Tita drži odgovornim za pokolje: „Pokolji do kojih je došlo nakon Drugog svjetskog rata događali su se po zapovjedi Josipa Broza Tita“. (Index, 7. ožujka 2009.).

Prema istraživanju beogradskoga autora Pere Simića, Tito je načelniku Trećeg, kontraobavještajnog odjeljenja OZNA-e, potpukovniku Jefti Šašiću, dao vrlo preciznu usmenu naredbu, koju je ovaj bio dužan prenijeti komandantima jugoslavenskih armija. Ona je glasila: „Pobiti!“. (P. SIMIĆ, „Tito Fenomen stoljeća“).

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik