Heroji Domovinskoga rata

Na rodnoj kući i na datum rođenja pokojnoga Gorana Kliškića, na Klaićevoj poljani u Splitu, uz nazočnost njegovih suboraca i sportskih prijatelja, gradonačelnika Andre Krstulovića i župana Blaženka Bobana, dana 29. rujna otkrivena je spomen-ploča ovome istinskome KliškićGoran Kliškić prošao je najteža ratišta. Prvi je put bio ranjen 4. listopada 1991. braneći Zadar i štiteći suborca Ivicu Boškovića. Primio je nakon toga ranjavanja tri litre krvi, zašiveno mu je trideset šavova. Nije dao da mu se vade geleri. Ostavio je to za poslije rata. Uzaludni su bili napori oca i majke, zapovjednika i prijatelja da ga nagovore neka se izliječi i odmori. Opet je jurnuo u najteže bitke i poginuo je 1992. kod Stona spašavajući smrtno ranjenoga Ivicu Vucu.junaku Domovinskoga rata, rad Kazimira Hraste. To je, uz ono na Bistrini kod Malostonskoga zaljeva, drugo spomen-obilježje Goranu koji je kod Stona poginuo 24. ožujka 1992, zaustavljajući srpski agresivni plan komadanja i osvajanja Hrvatske

Na najtežim ratištima

Goran Kliškić bio je osnivačem i zapovjednikom diverzantskoga voda slavne Četvrte brigade HV-a. U rat je ušao s velikim znanjem borilačkih vještine. Prošao je najteža ratišta na početcima agresije: Kijevo, Kruševo, Južno bojište. Prvi je put bio ranjen 4. listopada 1991. na Bilome brigu braneći Zadar i štiteći suborca Ivicu Boškovića. Primio je nakon toga ranjavanja tri litre krvi, zašiveno mu je trideset šavova. Nije dao da mu se vade geleri. Ostavio je to za poslije rata. Uzaludni su bili napori oca i majke, zapovjednika i prijatelja da ga nagovore neka se izliječi i odmori. Opet je jurnuo u najteže bitke i poginuo je, iznova spašavajući, tada smrtno ranjenoga Ivicu Vucu.

Diverzantski je vod po prirodi stvari preuzimao najzahtjevnije zadatke. Uvijek u prvim redovima i na najisturenijim položajima. Ivo Jelić, prvi zapovjednik Četvrte brigade napisao je u svojim sjećanjima: 'U svim suvremenim vojskama svijeta pripadnici diverzantskih postrojba posjeduju iznadprosječnu fizičku snagu i izdržljivost, raznovrsnu tehniku borilačkih vještina, psihičku stabilnost inteligenciju za brzo snalaženje u raznim nepredvidiim situacijama, uz vrhunski moral temeljen na domoljublju.' Takav je bio i Goran, imao je sve te osobine.

Ponosni i tužni otac

'Pred njim je bila svijetla karijera, bio je jedan od najboljih športaša, zakoračio je u svijet pobjednika, ali zov domovine bio je jači od svijetle budućnosti i blistave karijere', kazao je Dragan Primorac, svojevremeno TVD trener, poznatiji kao ministar i znanstvenik.

Goranov otac Rato, poznati prvak opere splitskoga HNK, živi s njim i za njega. Majka Jozica ubrzo je nakon Gorana umrla od tuge. Dok sjedimo pred jednim splitskim kafićem, Rato se suznih očiju prisjeća: 'Te tragične 1991. u cvitu mladosti Goran nije krenuo, nego poletio. Sam je kupio oružje. Slavna i ponosna 4. brigada dobila je mladoga, neustrašivog i sposobnoga borca, diverzanta i zapovjednika'.

I ne skriva svoj ponos kad kaže: 'Ta naša zlatna mladost, to naše generacijsko čudo ne štedeći svoje mlade živote zaustavila je i pomela krvoločne hijene s crvenom zvijezdom i četničkim kokardama'.

Imao je Rato Kliškić potrebu još nešto dodati: 'Strašno je i žalosno da to zlo ne miruje ni danas, ratuju oni samo na drugi način, zahvaljujući svesrdnoj pomoći domaćih izdajnika i mrzitelja svega što je hrvatsko.'

Otac je često na Lovrincu s izmiješanim osjećajima tuge i ponosa, tješi ga to kad vidi da njegov Goran nije zaboravljen, da živi u srcima svojih suboraca i prijatelja, a najviše u njegovu srcu: 'Moja draga supruga nije se mogla boriti s golemom boli i tugom pa je zato podlegla tragediji koja nas je zadesila, koja je najveća tragedija za sve roditelje. Mene je dragi Bog ostavio prkositi neprijateljima, prkositi istinom i ponosom.

Svejedno, istinski heroji

Rato je na pozornici HNK mnogo puta pjevao Zrinskoga i Svačića, Goran je poginuo kao Zrinski i kao Svačić, braneći jedan od naših sigeta i jedan od naših gvozdova. Jedan je od mnogih koji su branili slobodu, svoj dom i domovinu.Nisu bili profesionalni vojnici, otišli su u rat s visoko podignutim idealima, spremni za njih umrijeti. Bili su studenti, učenici, dječaci i djevojke, stranci, pjesnici, rođeni u zemlji i izvan nje. Prekinuli su svoje živote na početcima, zaboravili obećavajuću budućnost i žrtvovali se za slobodu i dostojanstvo naroda. Nisu pitali ni za plaću ni za stanove.

Josip Jurčević priredio je knjigu 'Heroji hrvatskoga Domovinskoga rata', u kojoj je sabrao zapise o devetnaest naših junaka, što je samo dio širega popisa. Uz Gorana su u toj knjizi Vijoleta Antolić Viki, Thomas Crowley Tom, Boris Prebeg, Božo Šare, Antonio Nenad Bajlo Boćo, Mile Starčević, Mladen Rogić, Željko Bešlić, Vladimir Katić, Marijan Papić, Stjepan Sabljak, Ljubomir Vuk Deda, Davor Kaić, Dragan Luketić, Đuro Vereš, Ivan Anđelić Doktor, Josip Horvat Mađar, Damir Markuš Kutina, nazvavši ih herojima iako ih država takvima (još) nije proglasila. Ali ništa za to. Oni su svejedno heroji.

Josip Jović
Hrvatski tjednik