Napokon ozbiljna inicijativa za promjenu izbornoga zakona

Ni sam ne znam kad sam napisao, i to u „Vijencu“, prvi članak o neophodnosti donošenja ModelPredložili smo njemački model izbornoga zakona: Hrvatska bi imala 42 izborne jedinice, (4,2 milijuna stanovnika) tako da u svakoj ima po prilici oko sto tisuća stanovnika, dok bi za stranačke liste postojala samo jedna izborna jedinica - Republika Hrvatska. Znači, preko preferencijalnih bi glasova u Sabor ušlo 42 zastupnika, a preko stranačkih lista još 42, ukupno 84, što je znatno manje nego što ih ima danas.novoga Izbornoga zakona i reformiranju administrativne podjele Hrvatske, valjda prije desetak, petnaest godina. To je kao i mnogi drugi prijedlozi, ne samo moji nego i drugih zabrinutih rodoljuba, ostalo bez odjeka u političkim krugovima. Hrvatska ima Izborni zakon i Preambulu Ustava koji cementiraju postojeće nezdravo stanje i koji su izvor diskriminacije hrvatskoga naroda u korist nacionalnih manjina i Hrvata u Bosni i Hercegovini, koji nisu dijaspora nego konstitutivni narod u toj državi, a imaju svoje zastupnike u drugoj državi, Hrvatskoj, te stalnih ideoloških prijepora između ljevice i desnice, dok u isto vrijeme katastrofalno demografsko stanje, masovno iseljavanje, slabe gospodarske prilike, napuhana administracija, neriješeni povijesni problemi, svađe sa susjednim državama i kukavičluk političke klase pomalo, ali sigurno decimiraju Hrvatsku kao naciju. Stoga je kao svjež dašak moguće promjene nabolje došao prijedlog dr. Željke Markić (U ime obitelji) i vijećnika u Gradskoj skupštini Osijeka Ante Đapića o mijenjanju nepravednoga izbornoga sustava. Gospođa Markić i gospodin Đapić najavljuju referendum o Izbornome zakonu koji bi naveliko promijenio sastav Hrvatskoga sabora i time unaprijedio hrvatsku demokraciju. Ona je, na žalost, stala ondje gdje je silom prilika bila nepotpuno instalirana – na prijelazu iz Jugoslavije u Republiku Hrvatsku, a budući da nitko od političkih stranaka i ne misli na promjene Izbornoga zakona bojeći se za svoje fotelje, ovaj je prijedlog došao, da budemo malo patetični, kao dar Božji jer dalje po starome ne ide.

Kako javlja internetska platforma narod.hr, dr. Markić planira referendum o promjeni Izbornoga zakona i poziva sve zainteresirane da joj se pridruže. Prema ovome izvoru, prijedlog referenduma prije nekoliko godina u inicijativi dr.

Markić trebao je postići ove ciljeve:

1) saborske zastupnike biramo imenom i prezimenom,

2) svi hrvatski državljani koji žive u Hrvatskoj i izvan nje mogu glasovati i dopisnim i elektroničnim putem,

3) sve stranke imaju jednake uvjete natjecanja za Sabor,

4) svaki glas birača vrijedi podjednako u svim izbornim jedinicama.

I onda se konkretizira kako bi to izgledalo :

1.) mogućnost davanja triju preferencijskih glasova bez cenzusa,

2.) smanjenje izbornoga praga s pet na tri posto,

3.) biranje najmanje 20 zastupnika u svakoj izbornoj jedinici ovisno o broju birača,

4.) mogućnost glasovanja dopisnim i elektroničnim putem,

5.) ujednačavanje vrijednosti glasa birača u izbornim jedinicama,

6.) izborne jedinice ne smiju dijeliti županije RH i Grad Zagreb,

7.) prikupljanje minimalno 3000 potpisa za kandidacijsku listu i izvanparlamentarne političke stranke ili nezavisne liste koja želi kandidirati svoje predstavnike u Sabor, te

8.) zabrana zajedničkih kandidacijskih lista dviju ili više političkih stranaka.

Po njemačkome modelu

Referendum s ovim prijedlozima izgleda nam prekompliciran. Mi smo preporučili njemački model koji ukratko izgleda ovako: svaki građanin s pravom glasa ima dva glasa, jednim bira svoga zastupnika u izbornoj jedinici, drugim bira svoju stranačku izbornu listu u svojoj pokrajini. Dakle, 50 posto zastupnika bira se neposredno preferencijalnim (prednosnim) glasovima, a drugih 50 posto preko stranačkih lista. Svi državljani bez obzira na to gdje žive, imaju pravo na dopisno glasovanje, elektronično još nije uvedeno jer mnogi građani nemaju pristupa odgovarajućih aparatima. Svaki njemački državljanin s pravom glasa dobija pozivnicu da sudjeluje na izborima i u njoj zamolbu za dopisno glasovanje ako ga želi.

U Hrvatskoj bi to moglo ovako izgledati. Mi smo predložili da se za prvi glas Hrvatska podijeli na 42 izborne jedinice, (RH ima 4,2 milijuna stanovnika) tako da u svakoj ima oko sto tisuća stanovnika, dok bi za stranačke liste postojala samo jedna izborna jedinica - Republika Hrvatska. Znači, preko preferencijalnih glasova u Sabor bi ušlo 42 zastupnika, a preko stranačkih lista još 42, ukupno 84, što je znatno manje nego što ih ima danas. Kolika ušteda! Ukinule bi se sadašnje dvije izborne jedinice, za nacionalne manjine i za dijasporu. Svi se građani mogu koristiti dopisnim glasovanjem bez obzira na to gdje žive. Hrvati sa stalnim boravkom u inozemstvu i imaju samo jedno, hrvatsko državljanstvo te mogu glasovati samo s jednim glasom, onim za stranačke liste, čime se naglašava da hrvatski državljani koji borave u Republici Hrvatskoj imaju veće biračko pravo pa bi otpale dosadašnje zamjerke kako inozemni Hrvati, budući da ne žive u Hrvatskoj, ne bi trebali imati takva prava kao domicilni državljani naše Republike.

Iako dr. Markić još nije podrobnije objavila svoj prijedlog o referendumu, već su se javili zlonamjerni glasovi iz ekstremno ljevičarskih medija, primjerice u „Jutarnjem listu“ u kojemu je, kako tvrdi gospođa Markić, „Robert Bajruši objavio tekst prepun laži koji bi mogao biti znak da su političke kaste zabrinute zbog mogućnosti demokratizacije izbornoga sustava.“ Ovim se riječima nema što dodati, pogotovo što Bajruši tvrdi: „Novi udar radikala: spremaju potez koji će izazvati nove sukobe. Đapić i Markić žele referendumom onemogućiti izbor Pupovca na manjinskim listama.“ Ovo je notorna glupost zbog dviju stvari. Ponajprije, dosadašnja zakonska odredba da predstavnici nacionalnih manjina, tri srpska i pet ostalih, te trojica iz tzv. dijaspore, (a to ona nije nego je to Bosna i Hercegovina) ulaze u Hrvatski sabor bez obzira na broj glasova s kojima su izabrani, izrazito je antidemokratska jer time se diskriminira hrvatski narod u svojoj vlastitoj državi budući da njegovi PupovacValja zapamtiti: u neotuđiva prava nacionalnih manjina prema Lisabonskome ugovoru nije zabilježena njihova neophodna zastupljenost u nacionalnim parlamentima država članica Europske Unije. Milorad Pupovac očito se boji da ga njegovi Srbi ne će izabrati, da će postati politički marginalac.saborski zastupnici moraju skupiti nekoliko stotina puta više glasova nego neki manjinski, što naveliko podsjeća na feudalno doba kad su na taj način u Sabor ulazili predstavnici Crkve i plemstva. U Europskoj uniji samo Slovenija ima takav sustav, ali samo s dvama zastupnicima, jednim talijanskim i jednim mađarskim, a da se Hrvatska na nju ugledala, budući da ima dva puta više stanovnika, u našemu bi Saboru bilo samo četvorica predstavnika nacionalnih manjina, namjesto sadašnjih osam! I kao drugo, u nekim EU zemljama manjine u državnim parlamentima uopće nisu zastupljene (primjerice Grčka, Njemačka, Francuska itd.) odnosno ako jesu, nemaju pravo glasa, (Mađarska) ili jednostavno ravnopravno sudjeluju na izborima kao i matične nacije, (Italija, Poljska itd.) pa ako njihovi zastupnici budu izabrani, ulaze u parlament, ako im ne uspije, onda nikome ništa.

Pupovac se s razlogom plaši

Još jedno valja zapamtiti: u neotuđiva prava nacionalnih manjina prema Lisabonskome ugovoru nije zabilježena njihova neophodna zastupljenost u nacionalnim parlamentima država članica Europske unije. A što se tiče fake news Roberta Bajrušija kako Đapić i Markić žele preko referenduma izbaciti Pupovca iz Sabora, moglo bi biti upravo obratno: ako bi za njega glasovala većina birača srpske nacionalne manjine koje je nešto više od 200.000, od čega glasača oko 150.000, a to bi bilo dovoljno za po prilici pet do šest narodnih zastupnika. No Milorad Pupovac se očito boji da ga njegovi Srbi ne će izabrati, da će postati politički marginalac bez veza s „majčicom Srbijom“ iz koje dobiva instrukcije kako „razmrdavati“ hrvatski politički život. „Gubitnice“ bi bile ostale nacionalne manjine koje se dosad nisu osvrnule na prijedlog Markić-Đapić, no vjerojatno će to učiniti jer time neki njihovi zastupnici gube dobro plaćeno mjesto u Saboru i mogućnost ucjenjivanja većinskih hrvatskih stranaka, no to ne može proći u ozbiljnoj hrvatskoj i europskoj javnosti. Njihova neotuđiva prava nitko im ne može oduzeti.

Sad je na rodoljubnoj hrvatskoj većini da sa svojim potpisima omogući tandemu Markić-Đapić i ostalima da podnesu zahtjev Hrvatskome saboru za raspisivanje referenduma o novome Izbornom zakonu, i to što prije to bolje, jer očito izgleda da ova Vlada ne će doživjeti kraj svoga mandata pa bi taj zakon onda mogao biti podlogom za nove izbore preko kojih bi Republika Hrvatska zakoračala krupnim koracima prema većoj demokraciji, kakvu zaslužuju svi njezini ljudi, pa i pripadnici nacionalnih manjina kao i njezina velika dijaspora.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik