Uz sporni plakat Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu

'Ako je ovaj plakat prostački, onda je udruga Vigilare skup osobito perverznih ljudi, zapravo seksualnih manijaka. Jer samo takvi mogu u toj fotografiji pronaći išta prostačko.', komentirao je, pored ostaloga, komentator 'Jutarnjega lista' Tomislav Čadež prosvjed Udruge 'Vigilare' i nekih istaknutih hrvatskih osoba, koji su podržali prosvjed, zbog, sada već svima znanoga i spornoga plakata Hrvatskog narodnog kazališta na kojemu je fotografija s prilično jasnom aluzijom na seksualni odnos muškarca i žene. Sadašnja uprava jedne od središnjih kulturnih ustanova u hrvatskoj povijesti, nacionalni ponos hrvatskoga naroda, u kojoj su izvedena vrhunska domaća i svjetska različita umjetnička ostvarenja, sve od 14. listopada 1895. kada je na pozornici postavljeno alegorijsko djelo ondašnjeg intendanta Stjepana Miletića - 'Slava umjetnosti', opravdala je objavljivanje plakata kratkim priopćenjem 'Reklamnu kampanju Hrvatskoga narodnog kazališta (HNK), koja je završila 13. rujna, radili su vrhunski profesionalni umjetnici, a njezina isključiva namjera bila je najaviti program sezone 2017./2018. i pozvati publiku da postanu pretplatnici, bez ikakvih drugih konotacija.'

Pomanjkanje estetskih i etičkih kriterija

Nema smisla uvijek stalno nasjedati na jeftine 'umjetničke' provokatore, koji u očitome pomanjkanju estetskih i etičkih kriterija žele privući pozornost na sebe i svoj rad šokirajući javnost, te raspravljati s njima o, općenito, ljudskoj, umjetničkoj i svakoj drugoj slobodi, koje se, tako je logički i jasno, ne mogu ostvarivati bez ikakvih granica, potpuno zanemarujući slobode, prava i dostojanstva drugih.

Vrijedi zapaziti da su provokativni 'umjetnički' plakati i predstave do sada u velikoj mjeri bili rezervirani isključivo za vjerničke skupine, u Hrvatskoj - katoličke - a u svijetu - također i muslimanske. Treba se samo prisjetiti prikaza Presvete Bogorodice Marije s aluzijom da je lezbijka na plakatu, koji je za zagrebačko kazališta 'Gavella' dizajnirao Vanja Cuculić povodom predstave 'Fine mrtve djevojke' u režiji Dalibora Matanića.

Suvišno je i spominjati performanse nekadašnjeg intendanta riječkog kazalište Ivana pl. Zajca Olivera Frljića i dramaturga Marina Blaževića, jer su oni slobodno uživali u beskonačnim umjetničkim slobodama pod budnom zaštitom struke (npr. redateljice i sveučilišne profesorice na Akademiji dramskih umjetnosti Snježane Banović) i politike (npr. riječkoga gradonačelnika Vojka Obersnela).

Od Muhameda s glavom psa do grupnoga seksa Presvetoga Trojstva

Usputno, treba se prisjetiti i 'umjetničkih sloboda' u inozemstvu, u kojoj su se mnogi umjetnici gotovo natjecali ProstačkiSvima onima koji bi pomislili kako je stavljanje Picassove grafike u spomenuti kontekst nedopustivo i neprimjereno, jer ono vrijeđa, ispod svake je civilizacijske razine, prostačko je i gazi ljudsko dostojanstvo potpuno nevinih osoba, novinar Čadež poručuje kako ono nije prostačko, te to može pomisliti samo skupina perverznih ljudi i seksualnih manijaka. Bilo bi, jednako tako, i zanimljivo doznati od uprave zagrebačkog HNK-a koliko je plakat pridonio povećanju pretplate. Nakon svega, možda se umjetnici različitih profila i zamisle o vlastitim izričajima i granicama 'umjetničkih sloboda', iako je, treba biti realan, to teško povjerovati.također u gaženju, ismijavanju i pljuvanju najvećih muslimanskih svetinja, dakle, onih vrijednosti koje su dio njihove osobnosti, filozofski rečeno - bitka, i čine ih onime što oni jesu. No za razliku od zapadnoga civilizacijskog kruga, takva vrsta 'umjetnosti' može škoditi zdravlju! Tako je karikaturist Kurt Westergaard zbog karikature proroka Muhameda s turbanom na glavi u obliku bombe objavljene 2005. u danskome dnevnome listu 'Jyllands-Posten', jedva izvukao živu glavu i otada ga u stopu prate zaštitari. Nije bolje prošao ni neimenovani karikaturist koji je u lokalnome švedskom listu 'Nerikes Allehanda' objavio crtež Muhameda s tijelom psa, te od tada živi na tajnoj lokaciji.

Najcrnji scenarij dogodio se 7. siječnja 2015. kada je u uredništvu satiričkog lista 'Charlie Hebdo' u Parizu ubijeno 12 novinara i djelatnika također zbog karikatura proroka Muhameda. Cijeli se svijet, očekivano, solidarizirao s uredništvom i osudio zločin, no, gotovo nitko nije ni spomenuo karikaturu Presvetoga Trojstva, objavljenu u istome listu, koja prikazuje grupni seks Oca, Sina i Duha Svetoga, ili proglas talibana nakon zločina u kojemu se ističe: 'Čitav islamski i neislamski svijet, ljudska bića, moraju osuditi i spriječiti svako djelovanje koje vrijeđa religije, vrijeđa ljude i tjera nacije na odmazdu'.

'Umjetničko' pojašnjenje umjetničkoga djela

Teško je racionalno i argumentirano raspravljati s onima koji su spremni pod plaštem 'umjetničkih sloboda' pogaziti sve i svakoga, pa tako i dovesti pod upitnik stvarnu misiju simbola i sinonima hrvatske kulture, u kojoj su neizbrisivoga traga ostavili hrvatski velikani (Ivan Zajc, Jakov Gotovac i stotine drugih). Njima je, možda, dovoljno tek pokazati jednu grafiku svjetski poznatoga španjolskog slikara, grafičara, kipara i keramičara, osnivača umjetničkog smjera kubizma, Pabla Picassa (1881., Malaga – 1973., Mougins u Francuskoj), kako bi shvatili o čemu je riječ. Ona, naime, prikazuje mitsko biće iz grčke mitologije, polubika/polučovjeka Minotaura, u seksualnome klinču sa ženskom osobom, čime se Picasso u kontaktu s nadrealizmom počeo baviti oko 1930. Budući da je seksualna poza vrlo slična s onom na plakatu, moglo bi se pretpostaviti kako je uprava HNK-a u Picassu pronašla inspiraciju, no, to je, doista, teško povjerovati. Za još bolje razumijevanje grafike u svjetlu poimanja 'umjetničkih sloboda' spomenutih kulturnih, političkih i medijskih djelatnika u Hrvatskoj, treba je i 'umjetnički' pojasniti. Ona bi, recimo, mogla predstavljati simbiozu, skladnost, upućenost i nužan održivi i prirodan odnos između ljudskoga roda i životinjskog svijeta, pri čemu je jasno da minotaur predstavlja životinjski svijet, a ženska bi osoba mogla biti npr. mame, već spomenutih,: Tomislava Čadeža, vodstva zagrebačkog HNK-a, Vanje Cuculića, Dalibora Matanića, Olivera Frljića, Marina Blaževića, Snježane Banović, Vojka Obersnela i njima sličnih.

Svima onima koji bi pomislili kako je stavljanje Picassove grafike u spomenuti kontekst nedopustivo i neprimjereno, jer ono vrijeđa, ispod svake je civilizacijske razine, prostačko je i gazi ljudsko dostojanstvo potpuno nevinih osoba, novinar Čadež poručuje kako ono nije prostačko, te to može pomisliti samo skupina perverznih ljudi i seksualnih manijaka. Bilo bi, jednako tako, i zanimljivo doznati od uprave zagrebačkog HNK-a koliko je plakat pridonio povećanju pretplate. Nakon svega, možda se umjetnici različitih profila i zamisle o vlastitim izričajima i granicama 'umjetničkih sloboda', iako je, treba biti realan, to teško povjerovati.

Tomislav Vuković
Hrvatski tjednik