Tko vodi hrvatsku državu?

Vjerujem kako bi velika većina Hrvata, neovisno o svjetonazoru, rado živjela u miru i slozi sa svojim susjedima. Zbog te želje, koja je mnogima ideal, nerijetko se pokušava pobjeći od činjenica koje govore u prilog stajalištu da su takve želje, na žalost, samo puki snovi. Hrvatska se posljednjih sedamnaest godina muči sama sa sobom i ta unutarnja previranja, koja nisu slučajna, biološki su ju, ekonomski pa i moralno osakatila. U kontekstu nacionalnoga jedinstva i ponosa Hrvatska nije niti pola države koja je bila sredinom i krajem devedesetih godina. Naše susjedstvo, među koje spadaju, usudio bih se reći i povijesni neprijatelji poput Srbije, odnosno njezina uvijek aktualnoga velikosrpskog projekta, osjećaju ovu unutarnju slabost i razjedinjenost hrvatske nacije te u skladu s tim spoznajama koriste se agresivnom retorikom bez ikakva respekta prema hrvatskoj Vladi i predsjednici Republike.

Admiral Domazet osoba je koja često upozorava na stvarne prijetnje i moguće scenarije budućega ugrožavanja Hrvatske. Ti se scenariji ne moraju nužno ostvariti, ali uvijek su realni. Svaka ozbiljna država koja želi opstati u današnjemu svijetu, u kojem više ništa nije sigurno, mora se baviti i projekcijama budućnosti. Također, mora postojati i razvojna strategija koja se može prilagođavati i raznim novim, i neočekivanim izazovima vremena.

Slovenska odlučnost da se primjeni arbitražna odluka

Nedavno sam na jednome portalu objavio tekst u kojemu je široj javnosti predstavljen projekt „Velike Slovenije“, što je izazvalo i smijeh kod dijela čitatelja, jer se Slovence, zbog njihove malobrojnosti i veličine slovenske države, ne smatra nikakvom ozbiljnom prijetnjom za budućnost Hrvatske. U očima većine građana Hrvatske, Slovenija je tek mala zemlja o kojoj smišljamo dobre viceve. Svaki narod, bez obzira na svoju veličinu, prirodno teži povećanju životnoga prostora. Naravno, rijetki su narodi koji se radi takvih težnji upuštaju u ratne pohode, ali rat nije nužno jedino sredstvo kojim se postižu politički ciljevi. Dokaz za tu tvrdnju jest i slovenska kupovina odluke arbitražnoga suda s kojega se Hrvatska povukla, nakon što je čitav proces kontaminiran mitom i korupcijom. Za slovensko uplitanje u arbitražni postupak, blaža kvalifikacija od ove ne postoji.

Premijer Plenković, u stalnome povlačenju od Milorada Pupovca, potpuno je zaboravio na Sloveniju te debelo podcijenio slovensku odlučnost da u praksi primijeni odluke arbitraže. Slovence je stavio na čekanje i kupovao vrijeme sve dok stvari nisu postale toliko ozbiljne da su i slovenskome parlamentu najavili raspravu o vojnoj sposobnosti vojske u mogućemu ratu s Hrvatskom. Plenkovićeva, a time zapravo i naša vanjskopolitička pozicija alarmantna je. Na svim diplomatskim i političkim NapadiNovo izvješće SOA-e upozorava i na razvoj velikosrpskoga ekstremizma, odnosno terorizma, a intenziviran je i rad obavještajnih službi stranih država, koje vrše i hakerske napade na državne institucije. Dakle, imamo situaciju koordiniranih napada, iznutra i izvana, na državnu stabilnost, koji se međusobno dopunjuju i time pojačavaju ukupan destruktivni učinak. Iako se ne radi o otvorenome ratu i agresiji, ozračje podsjeća na početak devedesetih kada je veoma teško bilo prepoznati sve neprijatelje hrvatske države. Neki nisu detektirani, sve do današnjih dana i jedino što ih sigurno otkriva jest protuhrvatsko djelovanje.bojištima u defenzivi smo. Pupovac je pohitao u Beograd gdje će opet drsko tražiti jamstva Srbije za zaštitu tobože ugroženih Srba u Hrvatskoj. Istodobno premještaju se spomen-ploče poginulim hrvatskim braniteljima kako se Pupovac ne bi osjećao uvrijeđenim.

Pupovac kao najmoćniji hrvatski političar

U posljednjih godinu dana, Milorad Pupovac prometnuo se u najmoćnijega „hrvatskog“ političara, što je izuzetno zabrinjavajuće jer mu se politika svodi na negaciju hrvatskih prava, povijesti, čak i same državnosti. Tu je i sveprisutni, nesnošljivi Bakir Izetbegović koji nam šalje bezobrazne poruke u prosjeku dva do tri puta tjedno. Prema Hrvatskoj se bahato ponijela i Mađarska, koja nas ucjenjuje zbog progona Zsolta Hernandija i interesa MOL-a. Drugim riječima, ako potpuno dignemo ruke od borbe za nacionalne interese, Mađari će nam dati zeleno svjetlo za ulazak u nekakve, u stvari nebitne, srednjoeuropske asocijacije. Šamari i pljuvačke dolijeću sa svih strana, a Plenković nema kacigu niti kišobran. S njim kao državnim liderom, Hrvatska na vanjskopolitičkoj pozornici djeluje neuvjerljivo i nevjerodostojno. Opravdavamo se i kada smo u pravu. Dapače, što smo više u pravu, to se više opravdavamo.

Takozvana ljevica, koja se ideološki, ali i prostačkim jezikom savršeno dopunjuje s četničkim vojvodama iz Srbije, na svako upozorenje sigurnosnih stručnjaka reagira jeftinom demagogijom, što se oslanja na socijalno nezadovoljstvo, koje je u dobroj mjeri i rezultat široke medijske kampanje, s ciljem produbljivanja osjećaja niže vrijednosti i društvene apatije građanstva, što u konačnici dovodi i do pravoga egzodusa naroda. Novo izvješće SOA-e upozorava i na razvoj velikosrpskoga ekstremizma, odnosno terorizma, a intenziviran je i rad obavještajnih službi stranih država, koje vrše i hakerske napade na državne institucije. Dakle, imamo situaciju koordiniranih napada, iznutra i izvana, na državnu stabilnost, koji se međusobno dopunjuju i time pojačavaju ukupan destruktivni učinak. Iako se ne radi o otvorenome ratu i agresiji, ozračje podsjeća na početak devedesetih kada je veoma teško bilo prepoznati sve neprijatelje hrvatske države. Neki nisu detektirani, sve do današnjih dana i jedino što ih sigurno otkriva jest protuhrvatsko djelovanje.

Labrador

Kao što je poznato, operacija protiv skupine „Labrador“, bila je usmjerena na razbijanje neprijateljskih kadrova koji su se infiltrirali u hrvatski sigurnosni sustav i društvo. Ono što javnost ne zna jest to da se radilo o većemu broju skupina, od kojih je samo jedna identificirana. Radi se o „štakorskoj grupi 13.“ Pod tim se nazivom skupina „Labrador“ vodila u obavještajnim spisima tadašnje JNA. Logika brojeva govori kako postoji najmanje još dvanaest ovakvih skupina, ali po svemu sudeći, konačan je broj mnogo veći. Pojedini članovi skupina, unutar društvenoga prostora u kojemu djeluju, stvaraju vlastite krugove „kadrova od povjerenja“, i tako povećavaju broj „štakora“. Od daljnjih se akcija otkrivanja takvih elemenata odustalo, zato što su pojedinci koje bi obuhvatila istraga postali državni dužnosnici te ovladali polugama moći pomoću kojih bi se svaka istraga, zaustavila već na početku.

Premijer se Plenković pozicionirao kao marginalna figura hrvatske političke zbilje. On je tek puki promatrač i izvršitelj naloga Europe, dok su „štakori“ ti koji praktično odlučuje o svemu. U prijevodu, dobili smo „udbaško-kosovsku“ državu koja bi provedbom dubinske lustracije morala poništiti samu sebe. Bez tih struktura, imali bismo uistinu neovisnu i samostalnu hrvatsku državu. Hrvatska je brod koji tone, ali u našem slučaju, štakori ne napuštaju brod, već se njime hrane, sve dok cijela zemlja ne potone.

Marin Vlahović
Hrvatski tjednik