«Ne zaboravite nikad imena joj!»

Nedavne obljetnice smrti, 30. kolovoza 1929. u Beogradu, hrvatskoga književnika Ive Vojnovića, kojega smatraju začetnikom moderne hrvatske drame, prisjetilo se tek nekoliko portala. Ne ulazeći u cijeli niz kontroverznih ocjena o tome istaknutom predstavniku hrvatske moderne rođenome u Dubrovniku g. 1857., počevši od njegove etničke pripadnosti, kako to u novije vrijeme ističu srbijanski mediji citirajući Milana Rakića u: "Srpskom književnom glasniku", iz g. 1904.: «Vojnović danas među ljudima koji vole književnost važi kao najbolji srpski dramski pisac», preko njegovih osobnih obilježja i promišljanja:

«On je istodobno i žrtva vlastitih nesporazuma, afektiranosti i hirovitih lutanja.», kako to prenosi jedan hrvatski portal, pa do njegovih političkih sklonosti: «Kao dramatičar, on je tako i zaneseni pobornik južnoslavenskog ujedinjenja, kojemu daje svoj nekada vrlo razglašeni, ali i vrlo sporni umjetnički obol» i sl., potrebno je za što bolje i objektivno razumijevanje pročitati također i njegov tekst: «Majci Hrvatskoj». On, zasigurno, svjedoči o duboko emotivnome, gotovo metafizičkom i stalno življenome odnosu prema domovini Hrvatskoj, pretočenome u najljepše pomno birane slike i riječi, te zaslužuje da ga se hrvatska javnost često sjeti:

«U vrijeme ono, kada Moloh Irud, bog Rata, vidje da nema toliko kolaca, ni toliko grana, ni toliko mačeva da sve muško i žensko roda našega utamani, on tada posla na svijet Neman Glada, da zadavi sve poodrasle, sve maleno, sve sitno, sve novorođeno, jer mu mrsko bijaše pleme koje šuti i pamti.

Ali Anđeo Vječnoga Života nadmudri Sotonu i zagrmi glasom velikijem: 'Djecu! Djecu! Spasite mi djecu!'

I onda sa tri strane zemlje izmučene uputiše se do tri vojske djece izgladnjele. Tri vojske, bez vođa, bez vodiča, nijeme, suhe, odrpane, blatne.

- Kuda? Kuda? – pitaju ih ceste krvlju okaljane. – Ovuda! Ovuda! – cvrče laste strelokrile, pratilice bijedne vojske iznemogle. A kad dođoše do brda, otkle se zelena ravnica razlila cvijećem i mirisom, oni vidješe jednu veliku, lijepu, mladu ženu, u seljačkom ruhu odjevenu, a klasjem i makovima ovjenčanu, gdje kruh mijesi i mlijeko podgrijava.
- Ne čudite se! Ne pitajte! – žubore tiho laste, Božje pratilice. Sve su majke u toj majci sada! I ne zaboravite nikad imena joj: Hrvatska se zove!

I tad ona velika, lijepa, mlada žena obrisa pregačom suzu, nasmija se, raširi ruzke brašnom osniježene i snažno zaviče: - Brže, djeco! Ručak vas čeka!... Od onog dana, kada Majka Hrvatska nahrani djecu Juga raspetoga, spasivši tako narod budućnosti, sve majke zaželiše osim svoga još jedno siroče, da im bude blagoslovljeno... Svi djedovi pozaspaše mirno u vidiku roda obnovljena, da im bude blagoslovljen! I onda svima bi oprošteno, svima sve i dovijek blagoslovljeno u ime majke Hrvatske, koja izbavi od Moloha Iruda, boga Rata, mučeničku djecu otaca mučenika.» 

Tomislav Vuković
Hrvatski tjednik