Hrvatski tjednik
 

 Hrvatska i zbivanja u Europi i susjedstvu

Hrvatska kao da je pretplaćena na negativna zbivanja unutar svojih granica i izvan njih pa se Piranskiocjenjivači toga dijele na one koji tvrde kako nas „nitko ne SlovenijaNa pitanje treba li popustiti Sloveniji i priznati odluku Arbitraže, može se odgovoriti samo niječno unatoč pritiscima izvana jer Hrvatskoj je nakon odustajanja od sudjelovanja u radu toga Suda „suđeno u odsutnosti“ i time odluka Arbitraže za nju ne važi. Znači, bilateralni pregovori ili „zamrznuti konflikt“, pa što bude da bude. Treba samo paziti da se „hladni“ konflikt ne pretvori u „vrući“, što nije isključeno.voli“, što znači da su drugi krivi za sve naše nedaće osim nas samih, ili na one koji traže djelomičnu krivnju i na domaćim adresama, u koje spada i potpisnik ovih redaka. Nismo vremenski daleko od odluke Arbitražnoga suda koji je granični spor sa Slovenijom sklepao u korist dežele koja nas od raspada Jugoslavije neprekidno ucjenjuje, a za to službeni Zagreb još nije našao lijeka. A i kako bi kad je jedan od glavnih krivaca za odluku Arbitraže bio „domaći mangup“ Ivica Račan, koji je u svojstvu predsjednika vlade dogovorio s Drnovšekom nemogući „sporazum“ koji je bio samo parafiran, dakle nije imao značenje međunarodnoga ugovora, davši Sloveniji što je htjela, što Sabor nije odobrio, ali se toga Slovenci drže kao pijan plota. I nedavna odluka Arbitraže naišla je na odobravanje nekih domaćih analitičara i političara, među njima i neposredno pogođenoga Istrijana, (ne Istranina) Ivana Jakovčića koji čak proziva odavno preminuloga Tuđmana koji je, navodno, rekao kako bi Slovencima trebalo dati dvije trećine Savudrijske vale.

Zanimljivo je da se na Tuđmana i u drugim prilikama pozivaju i oni koji su ga htjeli utopiti u čaši vode dok je Hrvatska Slovenijaupravljao Hrvatskom. Na pitanje treba li popustiti Sloveniji i priznati odluku Arbitraže, može se odgovoriti samo niječno unatoč pritiscima izvana jer Hrvatskoj je nakon odustajanja od sudjelovanja u radu toga Suda „suđeno u odsutnosti“ i time odluka Arbitraže za nju ne važi. Znači, bilateralni pregovori ili „zamrznuti konflikt“, pa što bude da bude. Treba samo paziti da se „hladni“ konflikt ne pretvori u „vrući“, što nije isključeno.

Ništa se drukčije Hrvatskoj nije dogodilo ni nedavnom odlukom Suda Europske unije kojom bi naša država mogla biti prisiljena primiti natrag ne znamo koliko tisuća izbjeglica koji su otpremljeni u susjednu Sloveniju, a da prije toga nisu bili obrađeni glede azila prema dogovoru poznatome kao „Dublin III“. Odluka je to da izbjeglice moraju biti registrirane u prvoj zemlji Europske unije u koju dođu, što vrijedi za sve granične zemlje Unije osim Grčke. Mađarska se našla u situaciji Hrvatske, ali nju Sud još ne opterećuje zbog toga. MigrantiČak je i Angela Merkel koja je pozvala izbjeglice da dođu u njemački „zemaljski raj“, svojedobno izjavila kako je „Dublin disfunkcionalan“, a onda se predomislila i rekla kako je „Dublin ponovno na snazi“. Prema nekim njemačkim glasovima, (Deutsche Welle), i Dublin III će jednoga dana biti suvišan jer će „Sredozemna ruta“ biti zatvorena pa će onda pitanja primanja izbjeglica izgubiti na aktualnosti, premda nitko ne zna kako bi to trebalo izgledati. Sad se čak nudi razrožna Libija da će uz pomoć EU-a začepiti svoje granice preko kojih idu izbjeglica, no to sliči na znanstvenu fantastiku. Mađarsku, Poljsku i Slovačku optužuje se jer ne žele prihvatiti onoliko bjegunaca na koliko su pristale.

U ovoj zavrzlami samo jedno je jasno: nitko ne želi udomiti afroazijske izbjeglice, osim možda Njemačke, jer su oni Sorosvećim dijelom nepoznanice s velikim potencijalom izazivanja društvenih problema u zemljama primateljicama. Mađari čak tvrde da je to maslo njihova bivšega zemljaka Georga Sorosa koji želi „preplaviti“ Europu milijunima izbjeglica kako bi stvorio nove etničke odnose u budućim višenacionalnim državama koje će biti podložne vanjskim manipulacijama. Koliko god ova optužba izgleda kao rezultat „teorije zavjera“, Soros je stvarno u jednome intervjuu „Frankfurter Allgemeine Zeitungu“, (izašao u obliku brošure) izjavio kako se osjeća „državnikom bez države“ i kako zagovara „višenacionalne zajednice“ u kojima ni jedna nacija ne će imati većinu pa je u tom smislu zagovarao opstanak Sovjetskoga Saveza, ali kao „demokratskoga društva“ (?). Zanimljivo je da među takve „idealne države“ Soros nije uvrstio „svoj“ Izrael koji izričito odbija povratak arapskih izbjeglica u njihova vjekovna prebivališta jer bi to „ugrozilo židovski karakter Izraela“. Zamislimo kako bi nevladine organizacije u nas zavrištale ako bi se netko gleda povratka srpskih izbjeglica poslužio izraelskim argumentom.

Odluku Arbitraže glede Savudrijske vale možemo neko vrijeme ignorirati, no to ne vrijedi za pravorijek Suda EU-a u Luxemburgu. Nevjerojatno je, ali je istina da Hrvatska nije podnijela svoje podneske u svezi s primjenom Dublina III premda su to učinile Mađarska, Italija, Austrija, Slovenija, Švicarska, Velika Britanija i Grčka. Za to je krivo Ministarstvo unutarnjih poslova bivše vlade čiji se sad oporbeni predstavnici JasenovacNedavno je navodni izraelski stručnjak za holokaust Gideon Greif tvrdio u Beogradu kako je „Jasenovac bio gori od Auschwitza, a kanoniziranje Alojzija Stepinca zločin.“ To su strašne riječi koje jedan znanstvenik nikad ne bi smio izgovoriti jer usporediti Auschwitz s bilo kojim drugim konclogorom u Europi, intelektualni je zločin. U Auschwitzu je na industrijski način ubijeno oko jedan i pol milijun ljudi. Onaj tko stavlja zloćudnost Jasenovca iznad Auschwitza na neki način rehabilitira taj nacistički logor smrti.natječu u optužbama protiv sadašnje vlasti glede istoga problema. Više licemjerja nije moguće pokazati, pogotovo kad traže ostavke za pogrješke koje su sami počinili.

Kako Nijemci komentiraju odluku Suda EU-a u pitanju bjegunaca

Njemački mediji naveliko komentiraju ocjene Suda EU-a o postupcima nekih država Unije prema izbjeglicama i nalaze da su odredbe Dublina III zastarjele jer su donesene u vrijeme kad je broj došljaka bio relativno malen (Die Welt), ali da glavnu krivnju snose političari koji su „svjetlosne godine udaljeni od humanitarne izbjegličke politike“ (Frankfurter Rundschau). Prema nekima, „pokušaji stvaranja obveznih kvota za prijam izbjeglica neslavno su propali“ (Westfälische Nachrichten) pa se traži žurna promjena Dublinskoga sustava (Berliner Zeitung).

Kako piše „Frankfurter Allgemeine Zeitung“: „Žurno je potrebno reformirati europsko pravo azila...To što je Njemačka Orbansrdačno, ali bezglavo, primila bezbroj izbjeglica, nije ojačalo prihvaćanje pravila, već ih je, naprotiv, narušilo.“ Mi kažemo kako je mađarski premijer Viktor Orban stvarno bio u pravu kad je rekao: „To je njemački problem.“ Još žešći komentar o ovoj problematici objavio je utjecajni „Süddeutsche Zeitung“: „Ne, pravosuđe nije slijepo, ali ponekad je strašljivo...To u posebnoj mjeri važi za presudu Suda EU-a o načelima europskoga azilnog prava...

Presuda koja na neki način svakome daje pravo, ne može biti pravo. Svima ljudima dati za pravo umijeće je koje nitko ne može svladati pa ni europsko sudište... Poznato je da dublinska pravila znače da se ispitivanje azila i davanje zaštite daje izbjeglicama u državama u koje najprije dospijevaju. To su uvijek države na vanjskoj granici EU-a. Sudci se nisu mnogo brinuli o tome što će se ondje zbivati, njima nije bilo stalo do toga da male granične države EU-a uopće nisu bile u stanju same svladati postupke za oko stotine tisuća izbjeglica... Presuda europskog suda izraz je sudačkoga bijega od stvarnosti: ona bježi od zbilje i nije dorasla realnim zahtjevima politike spram izbjeglica. Sudci u to osjetili i stoga su hvalili dragovoljnost i duh solidarnosti u izbjegličkoj politici, ali pravo koje dragovoljnost pretvara u ispravnost neko je čudno pravo. Hoće li zaista biti i ostati pravo da slabiji trebaju nositi veće, a jači manje terete? Sudci vrlo dobro znaju da Grčka, Hrvatska i Bugarska ne mogu nositi teret koje im nameću dublinska pravila, a to ne može i tako velika država kao Italija.“ Iz rečenoga se može zaključiti da presuda Suda EU-a nije realna i da ne može imati budućnost, no Hrvatsku to nije smjelo osloboditi potrebe da iznese vlastite primjedbe na tu odluku. Na odgovornosti je premijera Plenkovića da izvidi zašto nije reagiralo Ministarstvo unutarnjih poslova i podnese izvješće javnosti.

Može li gospođa Merkel stvoriti novu Jugoslaviju?

Jedna njemačka fraza mogla bi se s pravom primijeniti na Hrvatsku, naime da je ona tako osjetljiva da „osluškuje rast trave“ kad je riječ o navodnim pokušajima oživljavanja vampira nekakve Jugoslavije. No ipak valja ostati realan s Merkelobzirom na to da bi to moglo izazvati nove sukobe pa i ratove, a to nitko ne želi pa ni Njemačka koja je u 20. stoljeću dva puta bila u njih umiješana. Tako jedna iznimno pametna kolumnistica vidi u politici gospođe Merkel stvaranje „njemačko-europske Europe“ i „euroazijske Europe“ u suradnji Putina i Erdogana, dok bi jugoistočna Europa, u kojoj je Hrvatska, bila podijeljena između tih dvaju saveza država. Vrlo smjela teza jer upravo se vodi „mali hladni rat“ između Njemačke i Turske glede uhićenja njemačkih državljana u Erdoganovoj sultaniji, a Amerikanci su zaoštrili sankcije protiv Rusije koju Njemačka može kritizirati, ali nema snage blokirati.

Erdoganova Turska nije u stanju ostvariti svoje neoosmanske ambicije kao što Merkeličina Njemačka ne može pretvoriti Europsku uniju u „Sveto rimsko carstvo njemačke nacije“, (od 10. do 15. stoljeća). Erdogan i Merkel imaju previše protivnika i suparnika unutar i izvan svojih država koji to nikako ne žele i koji to mogu spriječiti. Zar bi Macronova Francuska i još neke južnoeuropske zemlje htjele pristati na „njemačku Europu“? Ni u najluđem bunilu. Njemačka politika oduvijek je težila stvaranju „europske Njemačke“, a ne „njemačke Europe“ jer je takva politika dovela do dvaju svjetskih ratova u 20. stoljeću pa nije ZPzamislivo da bi gospođa Merkel pokušala ponoviti ono što je učinio Adolf Hitler. Ne može biti ni govora da je nedavno u Trstu prigodom sastanka zemalja Zapadnog Balkana i nekih država EU-a, (među kojima je bila i Hrvatska) stvoren plan o stvaranju nekakve Balkanske unije kad tu nisu mogli biti riješeni ni osnovni problemi međunarodnoga priznanja Kosova i Makedonije, kao što nije razbijen strah Crne Gore od srbijansko-ruskih intervencija, a kamoli da bi cijelu Europu netko mogao pretvoriti u Putinovu „Euroaziju“ koja kao takva dosad postoji samo u savezništvu Rusije s nekoliko nevažnih azijskih država. Ni Njemačka, a niti Rusija nemaju snage za takve gigantske promjene u Europi i Aziji. Kad bi to pokušale, izazvale bi novi svjetski rat. A i Amerika ne bi ostala po strani. Nije shvatljivo zašto neki u Hrvatskoj stvaraju takve fantazmagorije.

EU, dakako, ima svoje planove s tzv. Zapadnim Balkanom, no u Hrvatskoj bi trebalo biti svima jasno da naša Republika više nije u njemu. Na sastanku u Trstu sredinom prošloga mjeseca predstavnici Bruxellesa iznijeli su neke planove glede poboljšanja gospodarskih i političkih veza unutar država tzv. Zapadnoga Balkana. Radi se o primamljivim novčanim sredstvima za uspostavljanje „zajedničkoga tržišta“, ali to ne prihvaćaju države koje nisu od svih priznate, kao ni one zemlje koje tvrde da bi to spriječilo ili odugovlačilo priključenje Europskoj uniji. Povjerenik za proširenje, Austrijanac Johnnes Hahn, mahao je svotom od milijardu eura za investicije u zemljama i oko 80.000 novih radnih mjesta u „Zapadnome Balkanu“, no nije mu uspjelo dobiti odobrenje svih sudionika za svoje planove. Ni Hahn kao ni ostali službenici iz Bruxellesa nisu u Trstu mogli navesti rokovnik za ulazak prvih kandidata u EU, što je, primjerice, tražila Srbija, ali uzalud. Po mišljenju austrijskoga stručnjaka za jugoistočnu Europu Floriana Biebera iz Graza, tzv. berlinski proces ne može riješiti probleme demokratizacije toga prostora nego je to „moguće samo u okviru integracije u EU“, a to se odgađa do daljnjega. I sadašnji sukobi između središnjice EU-a s jedne, te Poljske i Mađarske s druge strane, mogu izazvati učinak koji bi Poljsku mogao „gurnuti“ da pođe britanskim stopama prema izlasku iz Unije. Te su riječi već pale premda za sada izgledaju zastrašujuće i nevjerojatne, ali zar i Britanci nisu napravili političku glupost koja ih je dovela do Brexita?

Gdje je Hrvatskoj mjesto u odnosima s EU-om i Amerikom?

Problematični su i novi hrvatsko-njemački odnosi koje je bivši političar i veleposlanik Božo Kovačević u razgovoru za GeopolitikaInicijativaPredsjedničina inicijativa Platforme triju mora kao da nije dovoljno raspravljena u Vladi i Saboru, a morala je biti jer očito to može izazvati trvenja između Bruxellesa, (prije svega Berlina) i Washingtona. Istina je da neke države članice još neformalne Platforme nisu baš uzorne demokracije, ali nije na Hrvatskoj da ih u tome podučava. Naša Republika mora njegovati što bolje odnose sa svim velesilama i svim savezima država bez obzira na to kako izgledaju njihove unutarnje politike.Deutsche Welle povezao s pravorijekom Arbitražnoga suda o Savudrijskoj vali koji je, kako veli, unaprijed dobio zadatak da donese odluku u korist Slovenije, no nije precizirao temeljem čega to zaključuje. Po Kovačeviću, Sud nije djelovao prema međunarodnome pravu mora pa se moramo pitati zašto u dokumentu o njegovu osnivanju Zagreb nije zahtijevao da se rad Arbitraže prekida ako jedna strana odustane od sudjelovanju u njoj. Glede, pak, namjere Slovenije da radi nepristanka Zagreba na arbitražnu odluku našu državu spriječi da uđe u schengenski prostor, Kovačević tvrdi da se to ne će dogoditi jer je u interesu Njemačke da Hrvatska uđe u Schengen samo radi njemačkih turista. Živi bili pa vidjeli hoće li Berlin moći utjecati na ucjenjivačku Ljubljanu.

Hrvatska vanjska politika u novije vrijeme kao da boluje od shizofrenije. Navodno predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović vuče na američku, a predsjednik vlade Andrej Plenković na bruxellesku stranu. To nam izgleda previše površnim jer ni Pantovčak, a niti Banski dvoru ne mogu djelovati odvojeno jedan od drugoga. Hrvatski politički sustav zahtijeva usku suradnju dvaju središta moći u vanjskoj, obrambenoj i sigurnosnoj politici. No u praksi ponekad to izgleda drukčije, primjerice kad je Predsjednica, ne konzultirajući se s Vladom, otišla na koljena bivšem srbijanskome premijeru i sadašnjem predsjedniku Aleksandru Vučiću, čija zemlja i nakon toga nije promijenila ni za jotu svoju psovačku politiku spram Hrvatske. To se više ne bi smjelo dogoditi. I Predsjedničina inicijativa Platforme triju mora kao da nije dovoljno raspravljena u Vladi i Saboru, a morala je biti jer očito to može izazvati trvenja između Bruxellesa, (prije svega Berlina) i Washingtona. Istina je da neke države članice još neformalne Platforme nisu baš uzorne demokracije, ali nije na Hrvatskoj da ih u tome podučava. Naša Republika mora njegovati što bolje odnose sa svim velesilama i svim savezima država bez obzira na to kako izgledaju njihove unutarnje politike. Kako se ono kaže, ona mora staviti jaja u više košarica. Hrvatska bi trebala stalno upozoravati sve skeptike spram Platforme da ona nije uperena protiv Moskve i Bruxellesa, nego da joj je prva svrha gospodarsko povezivanja prostora između Baltika, Jadrana i Crnoga mora, prostora koji je stoljećima bio povezan barem svojim rubnim dijelovima. Platforma također nije uperena ni protiv Berlina i Pariza, a kako bi i mogla kad su Njemačka i Francuska u svemu nadmoćne prema državama koje se nalazi između Baltika, Jadrana i Crnoga mora. Savez Triju mora mora biti oprezan i radi mogućnosti da se Istok i Zapad posvađaju preko njegovih leđa.

Ne treba vjerovati poznatim, a još manje nepoznatim profesorima

Tako američki profesor ekonomije Francis Fukuyama u intervjuu beogradskome NIN-u (13. srpnja) smjelo tvrdi da Upitnikse Rusi već nalaze u „ratnom načinu razmišljanja“ dodavši : „Ako ne budemo pažljivi, to može eskalirati u pravi sukob. Svakako je ono što rade u cyber svetu praktično objava rata i miješaju se u osnovne demokratske institucije u drugim državama.“ Kao da to ne rade sve svjetske velesile!“ NIN zaključuje, prema riječima prof. Fukuyame, kako je „moguć sukob Rusije i Zapada na Balkanu.“ No američki se profesor prevario i svojom više nego smjelom knjigom o „koncu povijesti“ u kojoj je prorekao trijumf zapadne liberalne demokracije diljem svijeta nakon pada Berlinskoga zida, ali noviji populizmi su ga u tome temeljito demantirali. Klasični ratovi u Europi vjerojatno više nisu mogući, ali „zakulisni“ svakako, znači špijunski, asimetrični, internetski i propagandni.

Hrvatska bi u obrani svojih interesa trebala biti vrlo oprezna i spremna na sve. Ne treba ići daleko. Pogledajmo samo kako službena Srbija, gdje god može, huška protiv Hrvatske. Nedavno je navodni izraelski stručnjak za holokaust Gideon Greif tvrdio u Beogradu da je „Jasenovac bio gori od Auschwitza, a kanoniziranje Alojzija Stepinca zločin.“ To su strašne riječi koje jedan znanstvenik nikad ne bi smio izgovoriti jer usporediti Auschwitz s bilo kojim drugim konclogorom u Europi, intelektualni je zločin. U Auschwitzu je na industrijski način ubijeno oko milijun i pol ljudi. Onaj tko stavlja zloćudnost Jasenovca iznad Auschwitza, na neki način rehabilitira taj nacistički logor smrti. A što se tiče Stepinca, postoje mnogi upravo židovski svjedoci koji su zabilježili njegov humani odnos prema svim, pa i židovskim žrtvama u NDH. Takvo što ignorirati svjedoči o potpunome podilaženju srpskoj propagandi koja je prepuna najprimitivnijih laži kad je riječ o djelovanju Katoličke Crkve za vrijeme Drugoga svjetskoga rata u Hrvatskoj i Europi. Recenzirajući izvrsnu knjigu dr. Alexandera Korba pod naslovom „Im Schatten des Wektkriegs: Massengewalt der Ustaša gegen Serben, Juden und Roma in Kroatien 1941-1945“, U sjeni svjetskoga rata: masovna nasilja ustaša protiv Srba, Židova i Roma u Hrvatskoj 1941-1945, (Hrvatska revija, br.1/2014.) nisam našao ime Gideon Greif. Taj je obećao da će dogodine izdati knjigu o Jasenovcu kao Auschwitzu Balkana. Knjigu slična naslova i vjerojatno istoga sadržaja već je izdao Titov biograf Vladimir Dedijer u nakladi Ahriman Verlag, kod izdavača specijalizirana, među ostalim, i za sotonističku literaturu. Gideon Greif naći će se u dobrome društvu.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik

Hrvatski tjednik

Sri, 18-10-2017, 07:21:20

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2017 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).