Hrexit?

Hrvatska povijest posljednjih stotinjak godina podsjeća na turoban hod u krug. Dugo smo se otimali njemačkoj dominaciji personificiranoj u Habsburzima da bismo, iščupavši se, završili u ''bratskom'' velikosrpskom zagrljaju. Nakon krvavo izborene slobode i neovisnosti požurili smo u EU gdje se – gle, čuda! – uspostavlja njemačka StrategijaKako će se europska priča dalje rasplitati, ostaje za vidjeti, međutim Hrvatska već sada mora spremati strategiju da se sa što manje štete izvuče iz europske avanture kad je već u nju, odričući se mnogočega, ušla. Europska unija pod njemačkom dominacijom neće potrajati dugo. Novija nas povijest uči da grandiozni njemački politički projekti neslavno završe. Ali i to da Hrvatska uvijek nekako ispadne kolateralna šteta tih kolosalnih njemačkih promašaja. Ovaj put moramo biti pametniji želimo li uopće kao narod preživjeti.dominacija, baš kao što je to bilo i u višenacionalnoj Austro-Ugarskoj. Od lijepo zamišljene zajednice slobodnih europskih naroda i zemalja Europa se sve više pretvara u nedemokratsko carstvo pod njemačkom dominacijom.

Kako će se europska priča dalje rasplitati, ostaje za vidjeti, međutim Hrvatska već sada mora spremati strategiju da se sa što manje štete izvuče iz europske avanture kad je već u nju, odričući se mnogočega, ušla. Europska unija pod njemačkom dominacijom neće potrajati dugo. Novija nas povijest uči da grandiozni njemački politički projekti neslavno završe. Ali i to da Hrvatska uvijek nekako ispadne kolateralna šteta tih kolosalnih njemačkih promašaja. Ovaj put moramo biti pametniji želimo li uopće kao narod preživjeti. Igra Angele Merkel s dovođenjem milijuna imigranata iz Azije i Afrike i s drastičnim ograničavanjem nacionalnog suvereniteta drugih europskih država ne može dobro završiti. Hrvatska, međutim, treba sve poduzeti da ovaj put ne plaća njemačke pogrješke.

Hrvati nekako uvijek vole misliti da je Hrvatskoj Njemačka prijatelj, štoviše zaštitnik. To, na žalost, nije tako. Prijateljstva su u politici nestalna, ovise o geopolitičkim interesima. Njemačko priznavanje Hrvatske početkom devedesetih bilo je važno, no razdoblje Danke Deutschland nepovratno je završilo. Pomoć smo, uostalom, i više nego dobro platili, HT-om, udjelom u bankarstvu, energetici itd. Suvremena njemačka u aktualnim političkim prijeporima uglavnom zauzima protuhrvatsku stranu i na razne načine vrši pritisak na Hrvatsku da se odrekne svojih interesa. U slučaju arbitraže u graničnom sporu sa Slovenijom njemačka je izričito stala na slovensku stranu, u BiH u sporu između Hrvata i Bošnjaka Njemačka podržava bošnjački unitarizam, njemačka se protivi Inicijativi tri mora koju snažno zagovara hrvatska predsjednica...

Osim toga, i oni pritisci koji dolaze od Europske komisije i drugih institucija EU mogu se dobrim dijelom pripisati njemačkoj volji i utjecaju. Tako npr. treba shvatiti najnoviji slučaj presude Suda EU po kojoj je Hrvatska dužna primiti sve ilegalne imigrante koji su ušli u EU. Neki hrvatski naivci sada prozivaju Milanovića i Ostojića da su puštali migrante da prolaze bez evidentiranja. O toj dvojici nesretnih likova hrvatske političke farse s početka drugog desetljeća dvadeset prvog stoljeća ne mislim ništa dobro, no zar netko uistinu misli da nam Nijemci, Austrijanci i ostali svejedno ne bi vraćali imigrante koji njima ne odgovaraju sve da smo ih i uredno evidentirali! Štoviše, tada im ne bi ne trebala presuda nekakvog Suda EU jer se po europskim pravilima imigranti vraćaju u prvu EU zemlju u koju su ušli. A Grčka se tu iz nekog čudnog razloga ne računa. Zakučasta je ta europska praksa.

Prije mjesec dana bila je četvrta godišnjica ulaska u EU. Nisam primijetio da se nešto baš puno slavilo. Istina, još uvijek se mogu čuti lijepe priče o europskim fondovima, ali više ne čujemo ništa o famoznom ''povlačenju'', zamijenila ga je neprivlačna tuđica ''apsorpcija''. Time se valjda sugerira da apsorbirati mogu samo oni sposobniji i upućeniji, dok se običnjaci mogu polako opraštati od snova o bilo kakvom povlačenju. U međuvremenu je Velika Britanija na referendumu izglasala izlazak iz Europske unije, a protueuropske političke snage ojačale su u brojnim europskim državama. Poljska i Madžarska u svojevrsnom su ratu s Bruxellesom, novi američki predsjednik, najblaže rečeno, nije baš neki podržavatelj europskog projekta. Europski gradovi postali su sve češće poprištem terorističkih napada, a mnogi kvartovi u najmnogoljudnijim europskim gradovima postale su ''no go zone''.

Općenito, EU nije ni izbliza privlačna kao što je bila Europska zajednica osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća. Osim toga, u toj i takvoj EU Hrvatskoj je očito namijenjen vječiti boravak u ''magarećoj klupi'', stalno rješavanje nerješivih domaćih zadaća i pedagoško potezanje za uši. Zato bi dugoročni hrvatski politički interes trebao biti što bezbolniji izlazak iz Europske unije. Na žalost, na hrvatskoj političkoj sceni nema relevantne političke snage koja bi se usudila to postaviti kao nacionalni strateški cilj. Ne mislim, naravno, da o izlasku trebalo previše galamiti ili u taj projekt krenuti naglo, bez pripreme. No, za početak bi barem trebalo jačati veze sa zemljama koje pokazuju snagu i volju da se suprotstave direktivama iz Bruxellesa, a u tom smislu predsjedničino je zagovaranje Inicijative tr imora dobrodošlo.

Na dulje staze očekujem formiranje respektabilne političke grupacije čiji će glavni politički cilj biti što bezbolnije izvlačenje Hrvatske iz EU. Taj stijeg može ponijeti neka od već postojećih stranaka ili će ga ponijeti neka novoosnovana stranka, ali razvoj političkih događanja ide u tom smjeru. Presudno će za Hrvatsku biti da taj barjak ponesu prohrvatske, a ne proregionske snage. Jer bismo u protivnom završili opet u neželjenom zagrljaju s ''braćom s istoka''. Dakle, Hrexit!

dr. sc. Damir Pešorda
Hrvatski tjednik