Hrvatski tjednik
 

 Hrvatski podli mazohizam ili: kako se Viktor Ivančić iz Beograda obračunao sa mnom - o trošku hrvatske države

Hrvati već blizu dva desetljeća imaju, rekao bi trenutačni predsjednik vlade Andrej Plenković, Sanu 2'europski dimenzioniranu' (a po mnogima, europski uškopljenu) vlast i to ima svoju cijenu. U odnosu pak na političku vlast, recimo, mediji 'u ovoj zemlji' - koji su mahom pod 'stranom okupacijom' - još su za cijelu oktavu gori. Većina Hrvata stoga nema realnoga pojma u kojemu i kakvu svijetu živi, a, što je osobito opasno, ne shvaća čak ni što se sve kuha na ovdašnjem bliskom/dalekom Istoku, u ovom slučaju u Srbiji (naravno, i ne samo u njoj). Tu i tamo pojavi se - kao, recimo, 26. lipnja 2016. godine - neko izvješće hrvatske Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA), koje onako usput spomene 'nastavak javnog djelovanja velikosrpskih ekstremističkih organizacija', čuje se povremeno i Predsjednica s upozorenjem te vrste i onda – muk.

A bilo bi, recimo, dovoljno da ta šutljiva i nevidljiva hrvatska većina povremeno zaviri u neke od srbijanskih dnevnih listova koji se prodaju i na hrvatskim kioscima pa da vidi kako izgleda tzv. Memorandum SANU broj 2 na djelu. Srpski 'otac nacije' Dobrica Ćosić otvoreno je pred smrt poručio pripadnicima svoga naroda da je on i ratnički i biološki postao slab i kukavan te da se za sveti cilj 'velike Srbije' mora izboriti 'drugim sredstvima', što oni s nemalo truda i talenta i rade. Tko se povremeno sustavnije pozabavi upravo tamošnjim političarima, javnošću i osobito medijima, stekao bi, za Kunepočetak, jak dojam da je Srbija u predratnome stanju s barem tri-četiri okolne države i naroda, a među njima da su na prvom ili najdalje drugome mjestu ' Hrvati.

Posebno je nevjerojatno u tom pogledu djelovanje srbijanskih medijskih agentura u Hrvatskoj. Još nevjerojatnija je protuhrvatska propaganda koju - naizmjenično u Hrvatskoj i Srbiji - provode razni, često i desetljećima djelatni specijalno-ratovski tipovi u medijima ili kulturi, a koje ovdašnja javnost manje-više doživljava hrvatskim, u genetskome ili kakvu sličnome smislu. Najnevjerojatnije je pak kada otkrijete da se znatan dio te protuhrvatske promidžbe financira izravno - novcem te iste hrvatske države!

U ovome tekstu bit će riječi upravo o suludo apsurdnome slučaju kako je taj novac iz hrvatskoga proračuna omogućio jednom višedesetljetnom beogradskom, a zagrebačko-splitskom medijskom terminatoru jedan mali, ali slatki obračun – sa mnom osobno! Nemre čovjek bilivati!

Frljić kao geopolitički problem

Tako sam, naime, u svečanome prvosvibanjskom broju beogradskoga dnevnog lista Danas pročitao tekst pod Frljićnadrealnim, zapravo besmislenim naslovom 'Joško Čelan i Oliver Frljić'. Uza nj stoji fotografija ovdašnjeg novinara Viktora Ivančića, nekadašnjeg 'feralovca', znakovito zarasla u bradu. Tekst je tipična autorova suluda fantazmagorija, nevrijedna prepričavanja. U njoj ja i cijeli moj novinarski opus, otprilike, KompleksViše od dva desetljeća taj smiješno-nakaradni kompleks 'više vrijednosti' koju splitsko-zagrebačko-beogradski orjunaši i bradonje pokušavaju širiti tzv. zapadnim Balkanom zaudara danas kao i nekada, ali je zapravo i sasvim razumljiv: zašto i jedni i drugi i treći ne bi bodro jašili na toj na prvi pogled crknutoj jugoslavenskoj kljusini kad i u bližem i daljem okolišu ima toliko širokih dušica koje će za nj spremno odriješiti kesu ?! Najfascinantnija je već spomenuta hrvatska država: Viktor Ivančić spada u najuži krug od šačice najstrasnijih njezinih mrzitelja i rušitelja pa ipak ona ovoga tipa i cijelu bulumentu sličnih desetljećima goji (a ponekad i tovi) kao brižna majčica.predstavljamo sve najgore u svijetu rečenog Ivančića, njegovih beogradskih gazda i čitatelja, dok je kazališni jugosotonist Frljić s njemačko-austrijskim uporištem, posebno djelatan u još dvjema katoličkim zemljama, Poljskoj i Hrvatskoj – što je, uostalom, najprirodnije pod kapom nebeskom - sve ono najbolje.

Za rečenoga Frljića nedavno je rečeno da nije kazališno-estetski, nego ekološki problem (dakle, u smislu onečišćenja čovjekova okoliša), a ja bih rekao da je on ipak Ivančićprvenstveno geopolitički 'fenomen'. Naime, divljanjem ovoga zapadno-balkanskog 'kazališnog' barbarogenija, neki nepoznati, ali lako prepoznatljivi germanski masonoidni krugovi isprobavaju dokle može ići mazohistička "tolerancija" većinskoga katoličkog življa na razrađene sustave ciljanog provociranja u barem dvjema očito nedovoljno 'europski dimenzioniranim' državama, Hrvatskoj i Poljskoj, a Frljićevi kazališni brabonjci ili čak jedri izmet dijelom (zasluženo) završi i u Austriji i Njemačkoj.

Na kraju ovoga beogradskog teksta – a ovo je posebno rječito - stoji naznaka: 'autor je kolumnist Novosti, srpskog tjednika iz Hrvatske', što bi moglo značiti da Ivančić prima honorare i na hrvatskoj i na srbijanskoj adresi. Vrlo je dvojbeno hoće li Ivančićevi beogradski čitatelji, bradati ili (kao fol) obrijani, shvatiti – a mene za to boli... da ne kažem što – što je u ovoj stvari najbitnije. Naime, upravo to da hrvatska država svojim omraženim kunama 'ustašicama', kako su ih zvali u 'Feralu' svih proteklih godina i desetljeća, a jamačno i danas, raskošno financira Viktora Ivančića da ozloglašava Hrvate kakav sam ja.

Ivančić pri tom uz moje ime veže pojmove kao što su 'hrvožder' (svojedobno) i 'srbožder'(danas), služeći se Crnoponekom istinicom, gomilom poluistina (uvijek opasnijih i od samih neistina) i konačno izravnih laži. Ovaj splitski orjunaški terminator u razgovoru dviju finih 'urbanih dama' 'dramatizira' moju navodnu nazočnost na splitskim prosvjedima protiv Frljićeve predstave 'Naše nasilje, vaše nasilje', jednog njegova uobičajenog, rekao bih, epileptičkog napada uobličenog 'estetskim' pomagalima - iako sam u vrijeme tih prosvjeda bio izvan Hrvatske. To je zapravo karakterističan postupak svih ovdašnjih, državnim novcem kljukanih novinarskih udarnih pesnica vladajuće sorosevske jugooligarhije: oni nikad ništa ne moraju točno dokumentirati niti dokazivati - njihov argument je snaga i moć (britanskoga) imperija i domaće udbomasonerije koja ih već više od četvrt stoljeća bogato izdržava. Njihovo je samo da svojoj mržnji daju kakav zgodan kvaziknjiževni oblik - za sve ostalo pobrinu se gazde i njihovi kolonijalni mediji za hrvatske urođenike.

Ivančić tako i moj novinarski način opisuje frazom 'može samokresom, a može i kamom'. Ove stvari bismo nas dvojica, Ivančić i ja, zapravo mogli raspraviti na odgovarajućem mjestu, što sam već jednom uspješno uradio s njegovim jaranom Borisom Dežulovićem. Ipak, prije nego što se eventualno na to odlučim trebam uzeti u obzir da je ovaj slučaj takoreći internacionalan. Pomislite, recimo, samo na to da se pokaže kako je za ovo nadležan i da pravorijek donosi kakav beogradski sud!

Mamuzanje crknute jugo-kljusine

Ivančićev beogradski tekst o meni odnosno o Frljiću, očekivano, gnjusoba je od početka do kraja, ali je najgnjusnije kad kao najdublju motivaciju moga, recimo tako, antifrljićevskog angažmana navodi koristoljublje (moja 'zgužvana duša hrvatskog intelektualca što vječno vapi za gospodarom koji će je korisno rabiti'). Meni nije ni na kraj pameti da Ivančićevoj beogradskoj publici govorim o bilo čemu pa tako ni da donosim usporednu raščlambu moga i njegova materijalnog stanja. Samo ću diskretno napomenuti da 'cijela Hrvatska' ('toute Croatie') - zahvaljujući njegovim svojedobno ojađenim i opljačkanim pobratimima tipa Renato Baretić i društvo - odavno zna kako su Ivančić i njegova najprije ljubavnica, a potom i (valjda) supruga H. E. u 'slavnim' 'feralovskim' vremenima s nepogrješivim osjećajem za stjecanje nebrojenih stanova i sličnih nekretnina u Splitu i Zagrebu unovčili, najprije iz Soroseve, a potom iz kese kolonijalne hrvatske 'države', svoj plemeniti angažman na obrani 'ljudskih prava' (a zapravo zadivljujuće zadrtoj obnovi trogloditskog orjunaškog 'bratstva i jedinstva').

Uostalom, i taj Danas – 'prestonički' dnevnik u kojem se, nakon dugih godina i desetljeća, obostrano korisnoga NovacMeni nije ni na kraj pameti da Ivančićevoj beogradskoj publici govorim o bilo čemu pa tako ni da donosim usporednu raščlambu moga i njegova materijalnog stanja. Samo ću diskretno napomenuti da 'cijela Hrvatska' ('toute Croatie') - zahvaljujući njegovim svojedobno ojađenim i opljačkanim pobratimima tipa Renato Baretić i društvo - odavno zna kako su Ivančić i njegova najprije ljubavnica, a potom i (valjda) supruga H. E. u 'slavnim' 'feralovskim' vremenima s nepogrješivim osjećajem za stjecanje nebrojenih stanova i sličnih nekretnina u Splitu i Zagrebu unovčili, najprije iz Soroseve, a potom iz kese kolonijalne hrvatske 'države', svoj plemeniti angažman na obrani 'ljudskih prava''nepoznavanja', moje ime ponovno pojavljuje u naslovima – i dalje živi od sorosevskoga novca. Uz impresum mu, naime, stoji cijeli niz (ali pravih!) ivančićevskih gospodara: Medijske organizacije za Jugoistočnu Europu (SEEMO), Asocijacije listova Project Syndicate, International Press Institute, Freedom Forum... Danas se ovaj list diči titulom 'Pionir slobodnih medija 2002.' godine, kakvih su se 'feralovci' svojedobno nakljukali na tone. Srbi to, očito, ne čitaju, jer zašto bi se oni mučili i čitali nekakav četnički de-luxe tisak, kad imaju toga na tone u pravom, 'hard core' izdanju. Imaju ih u rasponu od 'slavne' Politike, koja je, posebno kroz svoju rubriku 'Odjeci i reagiranja', zajedno s tadašnjom Radio-televizijom Beograd devedesetih godina prošlog stoljeća, izazvala četiri jedre velikosrpske agresije protiv okolnih naroda i država, do tzv. tabloida tipa Informer i sličnih koji se na groteskan muče da i danas urade nešto slično!

Uvijek se, u ovakvim prigodama, sjetim rječite prigode iz jednoga drugog beogradskog de-luxe sorosevskog lista, tjednika Vreme. Naime, još 15. ožujka 1994. godine muslimanski novinar Senad Pećanin u svome 'jugopartizanskome' i sorosevskome listu Dani iz Sarajeva prisjetio se ove zgode: urednik Vremena Mirko Mlakar mu je, u prostorijama splitskog Feral Tribunea, tada također vodeće Soroseve (britanske) medijske agenture u Hrvatskoj, pokušao opravdati odluku ovog lista da u četiri broja tiska predizborni plakat, kako je rekao, 'poznatog srpskog političara' Željka Ražnjatovića Arkana.

'Slušajući Mlakara shvatio sam da su od srpskih fašista svakog prijezira dostojniji samo umišljeni srpski antifašisti', zgodno je tada zapazio Pećanin.

Više od dva desetljeća nakon toga, taj smiješno-nakaradni kompleks 'više vrijednosti' koju splitsko-zagrebačko-beogradski orjunaši i bradonje pokušavaju širiti tzv. zapadnim Balkanom zaudara danas kao i nekada, ali je zapravo i sasvim razumljiv: zašto i jedni i drugi i treći ne bi bodro jašili na toj na prvi pogled crknutoj jugoslavenskoj kljusini kad i u bližem i daljem okolišu ima toliko širokih dušica koje će za nj spremno odriješiti kesu ?! Najfascinantnija je već spomenuta hrvatska država: Viktor Ivančić spada u najuži krug od šačice najstrasnijih njezinih mrzitelja i rušitelja pa ipak ona ovoga tipa i cijelu bulumentu sličnih desetljećima goji (a ponekad i tovi) kao brižna majčica.

Jugosotonisti u krajnjoj instanci

Dugo vremena mi je trebalo da sebi razjasnim ovu gotovo neshvatljivu ljubav Republike Hrvatske prema svojim najvjernijim neprijateljima. Sjećao bih se prijezira s kojim je čak i ovakvim ivančićima po svemu slični medijski oligarh Ninoslav Pavić iz tadašnjeg Europa Press Holdinga govorio o silnim milijunima koje je morao (valjda po partijskom zadatku) spiskati na omražene i nezasitne 'feralovske' jugo-sotoniste. Za Sorosa (Britanski imperij) i njegovu medijsku kesu znao sam od samog početka, ali znao sam i da ih je on, onako racionalan i strogo ciljano rasipan, nakon 3. siječnja 2000. godine prebacio na hrvatsku državnu kesu. Kao da sam čuo kad je poručio najprije Račanu, Mesiću i Manoliću, a potom Sanaderu, Josipoviću i svima ostalim: 'Dosta sam ja te i takve financirao devedesetih godina. Sada kad sam vas doveo na vlast, kesu odriješite vi!'

Ipak, svih ovih godina gotovo u podsvijesti ili u malom mozgu motalo mi se davno sjećanje na jedan davni intervju iz Feral Tribunea s Franjom Gregurićem, predsjednikom hrvatske vlade od 17. srpnja 1991. do 12. kolovoza 1992. godine, dakle, iz najtežega ratnog doba. S Gregurićem sam razmijenio nekoliko ugodnih rečenica tijekom plovidbe Konvojem Libertas koji se mučno probijao u okupirani Dubrovnik od 28. listopada do 1. studenog 1991. godine. Doživljavao sam ga dugo kao ugodnoga i općenito vrlo pozitivnoga čovjeka, ali onda sam pročitao taj Feralov intervju s njim i činilo mi se kao da oni njega doživljavaju kao svoga istomišljenika i možda čak i zaštitnika. Oni su protiv hrvatskog predsjednika i državotvorca Franje Tuđmana ispisali tone i tone nezamislivih gnjusoba, a Gregurić je, činilo se, s 'feralovcima' ćaskao ugodno kao s rodom rođenim.

Danas, četvrt stoljeća nakon toga, kada već i notorni 'mostari' ili 'ćuprijaši' Bulj, Petrov, Grmoja i drugovi grme kako je 'Plenković sluga gospodara Todorića, Valentića, Škegre i Gregurića' (prema Novom listu od 1. svibnja ove godine, dakle, istog onog dana dok je Ivančić na trošak uvijek izdašne mu hrvatske države iz Beograda pljuvao po meni) – možda sam nešto konačno i shvatio. To, naime, tko svih ovih godina sustavno i u krajnjoj (domaćoj) instanci – a u bliskoj suradnji sa svojim beogradskim jaranima – proizvodi ovaj ivančićevski jugo-sotonizam. Za ovu industriju svih ovih godina nikad nije uzmanjkalo zloglasnih 'kuna ustašica'.

Prekodrinska shizofrenija i hrvatski otpadnici

To što srbijanski medijski operativac Viktor Ivančić - naglasimo uvijek, o trošku hrvatske države - u krupnim naslovima provlači moje ime po blatu prekodrinske medijske kaljuže, samo je djelić neumorne i dobro orkestrirane prakse. Tko se samo tjedan-dva upusti u više nego dvojbeno 'zadovoljstvo' listanja jednog jedinog - čak ne ni najekstremnijeg - tamošnjeg dnevnika, beogradske Politike, naletjet će na pravu propagandnu kanonadu, ravnu možda samo još onoj kojom se časte južni srbijanski susjedi, Albanci. Hrvatski čitatelj, kojega nerijetko ne zanima ni što se zbiva u hrvatskome Mostaru, Livnu, a još manje u Vitezu ili Žepču, bit će zapravo zadivljen širinom srbijanskog medijskog obuhvata, u kojem se stalno nešto kune, pljuje, prijeti i zahtijeva - za njih je kanda 'Jugoslavija' živa i danas kao prije četvrt stoljeća. I po njoj bi oni 'neprikosnoveno' uredovali baš kao nekada.

Evo, dakle, samo primjera bujice Politikinih naslova i izvadaka iz samo jednoga ili dva tjedna (svi naslovi su, naravno, prevedeni na hrvatski): Židovi i Srbi protiv nagrade redatelju filma o Jasenovcu (Jakova Sedlara) (19.IV), Revija srpskog filma u Puli (19.IV), S-300 iz Ukrajine preko Zagreba završio i SAD (19.IV), Sukob Dodika i biskupa banjolučkog (Franje Komarice) (19.IV), Diskriminacija nacionalnih manjina u Hrvatskoj porasla za samo godinu dana 57 posto, piše Deutsche Welle (20. IV), Ipak dodijeljena nagrada Jakovu Sedlaru (20.IV), Hrvatski tajkun ujedinio regiju (20.IV), Aleksandrovič: Hrvatskoj smo slali samo avione (20.IV), snimka Ante Pavelića i nadbiskupa Stepinca uz tekst o nastavku hrvatsko-srpskog 'dijaloga' u Požegi (20.IV), Čišćenje Srba iz biračkog popisa (veliki tekst na naslovnici i 4. stranici) (21.IV), Regija komada Todorićev imetak (22.IV), Novi bojkot državne komemoracije u Jasenovcu (23.IV), 'Četnici' kod Jasenovca – saznanja o događanjima u srpskim selima u blizini zloglasnog logora (23.IV), Testament o NDH kojeg se Hrvatska plaši (intervju preko cijele 7. stranice lista s Lordanom Zafranovićem, ovodobnim Viktorom Novakom, najavljen na naslovnici) (23.IV), Festival srpske kulture u Istri (23.IV), Dan sjećanja na jasenovačke žrtve (glavni tekst na naslovnici, s osobito nabrušenim govorom predsjednika vlade Vučića, i brojkom od '700.000 ubijenih' u krupnom planu i prilozima na cijeloj 4. i 5. stranici) (24.travnja), 'Jugoslavija se nije raspala, ona je ubijena', intervju s Vukom Draškovićem, na naslovnici i 4. stranici (25.IV), Frljić u Splitu proglašen nepoželjnim; u naslovu intervjua preko cijele 5. stranice kaže: 'Ja se ne bojim straha' (29. travnja) - i tako redom.

U bezbrojnim tabloidima naslovi su još mrsniji - recimo, u znamenitom Informeru: Skandalozno: nastavak prljave kampanje iz Zagreba – Hrvati lažu da im Rusi daju oružje! (18.IV), Rusija niječe strašne laži Zagreba - Lavrov: Hrvati bi svađu Srba i Rusa (19.IV), Šokantno otkriće srpskih služba: Gotovina sprema Šiptare na rat - za ovo znaju i NATO i EU, ali šute (3. svibnja)... Slika bi bila daleko bogatija kad bi se naveo dulji vremenski obuhvat i naveli svi Hrvati (i 'Hrvati') koji s ovih strane hrle na ušće Save u Dunav po bratsku i savezničku pomoć: osim navedenih, tu je cijela bulumenta - Ivo i Slavko Goldstein, Hrvoje Hribar, Snježana Kordić, Drago Pilsel, Ivo Josipović...

Opći dojmovi su ovi: Srbi u Srbiji slobodno srbuju pa se Hrvati prema njima doimlju kao narod s 'kastracijskim kompleksom', kakvim ga je opisivao pokretač balvan-revolucije, zloglasni srpski psihijatar iz Šibenika Jovan Rašković. Drugo, srpskih istovrijednika (ekvivalenata), kakve su ove desetine hrvatskih otpadnika koji sustavno hodočaste u Beograd, na ovoj strani nema. Srbi su 'đinđićevskom pedagogijom' svoje moguće kandidate za izdaju na vrijeme obavijestili o mogućim posljedicama. I treće, Srbi u svojoj potpunoj medijskoj razularenosti gotovo nesvjesno njeguju čudan spoj one znamenite vanjskopolitičke kombinacije 'mrkve' i 'batine': dok s jedne strane gotovo (pred)ratnim izričajem prijete Hrvatima, Albancima, 'zelenim' Crnogorcima, čak i Makedoncima, istodobno neutješno nariču - posebno u slučaju navedenoga Vuka Draškovića - za bivšom Jugoslavijom, zapravo velikom Srbijom barem do granice Virovitica-Karlobag. U podsvijesti je to uvijek onaj 'mračni predmet želje' – 'naš lepi (hrvatski) plavi Jadran' ili 'najvrjednija europska nekretnina', kako je svojedobno priznao jedan britanski diplomat. Ta srbijanska rascijepljenost prijetnje i zavisti u predsmrtnoj knjizi 'oca nacije' Dobrice Ćosića 'Bosanski rat' (Beograd, 2012.) dobila je razmjere svojevrsnoga shizofrenog ludila.

Joško Čelan
Hrvatski tjednik

Hrvatski tjednik

Sri, 22-11-2017, 10:23:33

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2017 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).