Hrvatski tjednik
 

Hrvatska djeca kao izbjeglice u Sloveniji početkom Domovinskog rata (1)

najvažnije događaje u našim životima, koji nas formiraju i oblikuju kao ljude, obično zadržimo Rat Slavonski Brodza sebe jer nam se čini kako nema onoga tko bi shvatio njihovu težinu. Taj teret i ta sjećanja, čini nam se često, pripadaju isključivo nama, a možemo ih dijeliti samo s onima koji su doživjeli sličnu sudbinu. Možda je i to razlog zbog čega nemamo više svjedočanstava Domovinskoga rata iz prve ruke, koja bi ispričali neznani heroji koji su preživjeli danas nezamislive situacije. One su ih ipak vjerojatno trajno obilježile. Ja nisam bio među njima jer sam bio desetgodišnji klinac kad je rat počeo iako sam, koju godinu kasnije, bio na prvoj crti s našim braniteljima, lutao ruševinama Nuštra, s užasom gledao razrušene i mržnjom i prepoznatljivim znakovljem i izmetom oskvrnute kamene kuće u Čilipima, šuljao se nasipom u Slavonskome Brodu pokazujući onima preko gestu koju smo zvali „bosanski grb“ kad već nisam mogao potprašiti ih mitraljezom. Ništa od toga nisam zaboravio ni do danas, i sjećam se svake pojedinosti.

No ono što me zaista trajno obilježilo školovanje je u osnovnoj školi za četnike u Sloveniji, kako sam ju u mislima zvao sve ove godine. Ta priča, vjerojatno ne bez razloga, nikada nije ispričana, iako postoje svjedoci koji su ju pohađali. I ja sam bio među njima.

Krajem ljeta devedeset i prvoga u Zagrebu su počele uzbune. U to vrijeme imao sam jedanaest godina i bolovao od ZnakovljeNajviše je boljelo četničko znakovlje po ploči i klupama i naslađivanje zbog patnje Hrvata. Znali bi kredom nacrtati i hrvatsku šahovnicu, a onda bi šarali i križali, boli šestarima. Sve smo to morali gledati i svaki taj ubod šestarom, ranio bi nas, kao da nas je netko stvarno ubadao nožem.dječjega oblika epilepsije. Ona je kasnije u pubertetu nakon nekoliko godina nestala bez traga, zato su ju i zvali dječjom, no dok je bila tu, predstavljala je veliki problem i brigu mojim roditeljima jer nisu mogli znati kada ću dobiti napad iako sam bio pod terapijom. U Zagrebu su u to doba bile redovne uzbune, Jugoslavenska narodna armija još je bila u vojarnama ukopana i navodno je trebala otići, ali to nikako da se dogodi, po gradu se puškaralo, a bogme i u mome susjedstvu jer smo na Trgu žrtava fašizma gdje smo stanovali bili niti sto metara od tadašnjega Doma armije, a oni su izmjenjivali vatru s našim policajcima koji su pucali zaklonjeni iza kamiona kojim su prepriječili ulicu. Tramvaji nisu vozili. Tko je imao bicikl bio je kralj jer od auta nije bilo velike koristi pod uzbunom. Zagrebačke škole tih mjeseci jeseni i zime 1991. nisu radile, Hrvatska još nije bila priznata, uskoro su napadnuti Banski dvori, sve je bilo neizvjesno i razumljivo je da su moji roditelji zaključili kako bi dodatni stres mogao pogoršati moje zdravstveno stanje pa su me odlučili skloniti iz grada.

Tata je ubrzo kao ratni reporter otišao u Slavoniju, a kasnije u Liku. Iako je već ušao u šezdesete godine života, htio je svojim primjerom pokazati mlađim kolega, ali i hrvatskim vojnicima koji su ga voljeli, da ne smijemo bježati pred neprijateljem. Nije to morao učiniti. Imao je ugled, značaj i godine koje bi ga čuvale od takve obveze, no to je bio njegov izbor. I mama je radila u Večernjem listu a kasnije se zaposlila u Unicefu koji je imao mandat pomagati djecu ugroženoj ratom pa ju je put vodio po cijeloj razrušenoj Hrvatskoj. Dolazila je s tih putovanja istodobno očajna zbog ratnih stradanja i ponosna zbog hrabrosti i solidarnosti hrvatskih ljudi koje je susretala.

Izbjeglica iz Zagreba

U ranu jesen 1991. otputovao sam s bakom k maminoj teti u Ljubljanu. Trebalo me je upisati u školu, to je tamo bio zakon, ali kako nisam znao slovenski jezik, rekli su nam da imamo samo jednu opciju – školu u kojoj je službeni jezik bio srpsko-hrvatski. Pohađala su ju većinom djeca službenika i oficira takozvane JNA, a učenici su bili pretežno srpske nacionalnosti. Veći broj njihovih očeva u to je doba već napustio Sloveniju jer su bili u Hrvatskoj, a što su ondje radili, valjda je svakome normalnom jasno.

U Sloveniji sam prvi put shvatio značenje riječi domovina. Za njih sam bio stranac, izbjeglica. Klinci iz susjedstva bili su uljudni, ali sam doživio scene s odraslima koji su mi jasno poručili kako takvi poput mene, valjda Hrvati, nisu dobrodošli. Dosta sam vremena provodio sam, bez dječjega društva. Čak i kada bih se našao u društvu slovenskih vršnjaka, misli su mi bile negdje drugdje. Pratio sam vijesti iz Hrvatske na televiziji, na kojoj se vidio program Hrvatske televizije, čitao novine koje je baka redovno donosila u naš ljubljanski dom, vodio dnevnik, pisao poeziju i lijepio novinske članke o Domovinskome ratu u bilježnicu. Neovisno o tome što sam bio daleko od svih tih zbivanja, svaka bi me loša vijest pogodila. Lutao sam susjedstvom i strepio nad sudbinom jedine Domovine. Mučilo me što nisam bio ondje.

Jednom prilikom, ušao sam u trgovinu i zagledao se u jednu čokoladu. Ne promislivši prethodno što radim, stavio sam ju u džep. Istoga trena pojavila se prodavačica i zgrabila me za ruku. Nisam stigao ništa reći, a već je vikala na mene kako su nas oni primili, a mi to vraćamo tako što im krademo. Čudno kako je znala da nisam iz Slovenije. Baka se morala pojaviti istoga dana sa mnom u i onda joj je ta prodavačica držala predavanje koje je ona stoički odslušala bez prigovora. Ne sjećam se više točno što sam htio s tom čokoladom, mislim da sam bio jednostavno izgubljen u mislima. Sramio sam se toga događaja jer je baka, ni kriva ni dužna, uza sve brige koje je imala, bila pozvana na red od neke njoj potpuno strane ženske osobe, koja se valjda našla pozvanom braniti Deželu od izbjeglica iz Hrvatske. Objektivno gledano, bez obzira na povremene diskriminirajuće epizode, ne mogu se požaliti na loš tretman države Slovenije. Problem je bio samo u tomu što moja škola nije imala nikakve veze sa Slovenijom.

Bratstvo, jedinstvo i batina

Imao sam neki loš predosjećaj kad me baka ondje upisala. Sve je trebalo biti privremeno, možda samo na koji tjedan pa ćemo se vratiti u Zagreb. Nisam ni slutio da ću više mjeseci morati provesti u četničkoj školi, čiji se stvaran sadržaj skrivao iza iluzije umirućega „bratstva i jedinstva.“ A tako je i počelo. Iskreno, ne sjećam se imena škole, ali poprilično sam siguran da je i dalje nosila ime nekoga narodnoga heroja. Igrom slučaja, direktorica škole, bila je ujedno i moja razrednica. Starija žena, Srpkinja, koja govori i misli srpski, ali je opet svjesna kako nije u Srbiji, pa onda pokušava to srpstvo prodati kao jugoslavenstvo.

Obratila se učenicima, malim drugovima i drugaricama i predstavila me razredu. U razredu je bio jedan Hrvat koji je prognan iz zadarskoga zaleđa i djevojčica iz Karlovca. Ostali su bili Srbi i nekoliko Crnogoraca. Govor koji je razrednica održala sadržavao je univerzalnu poruku bratstva i jedinstva. Naivno sam pokušao odmah uspostaviti prijateljstvo sa svima. Koristeći se komunikacijskim vještinama, trudio sam se izazvati empatiju kod vršnjaka, ne radi sebe nego radi dječaka iz Hrvatske čije su selo spalili četnici. Bio je sitnoga rasta i nije gotovo ništa govorio. Tijekom prvoga velikog odmora rekao sam kolegama iz razreda kako su mu četnici zapalili kuću. Izraz „četnici“ bio je sasvim dovoljan povod da me istoga trena fizički napadnu. Nisam se pokušao braniti jer ih je bilo više, a među njima se posebno isticao jedan stasiti Crnogorac koji me objema rukama davio i vikao da više nikada ne smijem reći tu riječ. Urlao je kako su to vojnici jugoslavenske narodne armije! Ništa mi nije bilo jasno, ali sam shvatio kako moram paziti što govorim.

Kako je jačala velikosrpska agresija na Hrvatsku, učenici koji su to sve redovno pratili, slavili su svako osvajanje hrvatske zemlje, svako rušenje, svakodnevno granatiranje gradova na prvoj crti. Iz današnje perspektive znam da je to bilo vezano uz kućni odgoj, ozračje u školi i ono što su o tome čuli u obitelji.

Mi Hrvati, nas tek po nekoliko u svakome razredu, morali smo šutjeti i trpjeti to veselje i javno trijumfiranje. Bilo nas je premalo da se suprotstavimo. Batine su bile svakodnevica, tukli su nas pod odmorom i nakon škole.

Na batine se dijete gotovo i navikne. Barem je to moje iskustvo. No ono što je najviše boljelo, bilo je četničko znakovlje po ploči i klupama i naslađivanje zbog patnje Hrvata. Znali bi kredom nacrtati i hrvatsku šahovnicu a onda bi šarali i križali, boli šestarima. Sve smo to morali gledati i svaki taj ubod šestarom, ranio bi nas, kao da nas je netko stvarno ubadao nožem.

Mrzio sam ići u tu školu, a o nastavi, zadaćama i obvezama nisam mogao ni misliti od silnoga straha i osjećaja nemoći koji me uništavao. Smatrao sam kako mi je dužnost braniti drugo dvoje Hrvata iz razreda. Djevojčicu iz Karlovca, zato što je djevojčica i jer joj razaraju rodni grad. A dječaka iz sela čije ime više pamtim? Za njega sam siguran kako mu je bilo najgore i pitao sam se što je sve to dijete doživjelo. Jesu li mu roditelji živi? Nije se otvarao. Sve što smo o njemu znali, bilo je da mu je spaljeno čitavo selo. Zbog svega sam počeo izmišljati razloge zbog kojih ne mogu u školu pa sam često glumio da sam bolestan. Kad sam baki konačno rekao istinu, odlučila je ozbiljno porazgovarati s mojom razrednicom, odnosno direktoricom. Poštena i naivna kakva je bila, baka se nadala da će se njih dvije razumjeti. Generacijski su bile bliske i obje su više od četrdeset godina provele radeći u Jugoslaviji, ova kao prosvjetna radnica, a baka kao referentica u mirovinskome zavodu, obje državne službenice. Baka nije ni slutila da su maske pale i da ju ta gospođa profesorica gleda na drugi način zato što je Hrvatica. Usprkos molbama, direktorica nije učinila ništa već je otpravila baku s opaskom da su to sve dječje gluposti i da tu nema ničega zbog čega bi trebalo intervenirati. Baka se vratila kući obeshrabrena nakon toga razgovora i pomalo uplašena, ali tada još uvijek nije bila svjesna da sam ja u toj školi u opasnosti. Pokušao sam joj to objasniti, ali ona je rekla da se u školu mora ići i sada kad je direktorica informirana, ona će ipak poduzeti sve što treba da djeca budu sigurna, jer to joj je posao. Naivna moja baka... Da je sto godina mislila, ne bi joj palo na pamet da i direktorica i nastavnici zapravo nemaju ništa protiv toga da potomci oficira JNA batinaju hrvatsku djecu kako bi im očitali lekciju.

Marin Vlahović
Hrvatski tjednik

Hrvatski tjednik

Pet, 18-08-2017, 12:43:26

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne (full)

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2017 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).