Hrvatski tjednik
 

Rodu o jeziku

Moramo što prije ustvrditi da od objavljivanja „Deklaracije o zajedničkom jeziku“ do Jezik i nacionalizamdanas ona nije naišla na odgovarajuću osudu goleme većine hrvatskih jezikoslovaca i književnika kao ni političara odgovornih za kulturu, ne onoliku osudu koliku zaslužuje kao dokument jezikoslovne retrogradnosti. Nije dovoljno odmahivati rukom i govoriti kako je taj papir besmislen i suvišan, neznanstven i štetan, treba prijeći na konkretne korake od kojih sam dva ponudio: proglašenje Zakona o jeziku i osnivanje Hrvatske jezikoslovne akademije. Zakon bi se osnivao na ustavnoj odrednici da je u Republici Hrvatskoj službeni jezik hrvatski ne samo po imenu nego još više po sadržaju, a hrvatska bi jezikoslovna akademija bila jedini autoritet glede standardiziranja hrvatskoga službenog jezika. Dok se to ne ostvari, pristaše „jedinstvenoga jezika“ i dalje će rovariti i gurati svoje izvanhrvatske prijatelje da udaraju u iste unitarističke talambase iz 19. stoljeća, dok će naši jezikoslovci sa suprotne strane, često nesložni, pričati svoje priče bez konkretnih poteza. U sve se mora uključiti hrvatska država kao čuvarica zakona.

„Deklaracija o zajedničkom jeziku“ zapravo je i poziv na osnivanje nove jugoslavenske države, a to se protivi odrednici Ustava u kojoj se to izričito zabranjuje. Nedavno je i novi srbijanski predsjednik i bivši četnik Aleksandar Vučić govorio kako je propala Jugoslavija bila dobra i da je Tito bio veliki državnik. Tijekom prošle godine njegova je vlada obasipala Hrvatsku i inozemstvo klevetama o buđenju fašizma u našoj Republici, što je mogla biti uvertira za obnovu antihrvatske neformalne državne tvorevine (Zapadni Balkan, jugosfera i tome slično) putem „zajedničkoga jezika“ i u daljnjoj budućnosti „zajedničke države“. Hrvatska vlast i javnost moraju biti vrlo osjetljivi na svaki zadah sa strane nametnutoga „zajedništva“, bilo ono jezično, kulturno, gospodarsko i političko. Sve bi nas to vratilo u strašnu prošlost koja je dva puta završila u potocima krvi i gubitku slobode tijekom gotovo cijeloga 20. stoljeća.

Hrvatski jezik nije samo sredstvo sporazumijevanja

Za vrijeme osmanlijskih osvajanja tijekom kojih je naša zemlja bila smanjena na „ostatke ostataka nekad Hrvatski jezikslavnoga hrvatskoga kraljevstva“, izraz jezik bio je istoznačnica za narod: „Turci nalegoše na jazik hrvatski“ (pop Martinac nakon Krbavske bitke). Hrvati su se stoljećima odupirali latinizaciji, germanizaciji, mađarizaciji, talijanizaciji i srbizaciji. Grgur Ninski isposlovao je od Rima misnu uporabu hrvatske inačice staroslavenskoga jezika, što je bio jedini primjer odustajanja od latinskoga u Katoličkoj Crkvi. Da bi se suprotstavili naletu mađarskoga jezika, u Hrvatskome se saboru govorilo latinski. Nakon brojnih lutanja oko imena i sadržaja hrvatskoga jezika tijekom ilirskih i južnoslavenskih previranja, Ivan Mažuranić jednim je potezom pera hrvatski proglasio službenim jezikom u austrijskome dijelu dvojne monarhije, a don Mihovil Pavlinović prvi je progovorio hrvatskim jezikom u Dalmatinskome saboru u kojemu se do tada diskutiralo isključivo talijanskim, premda Talijana u Kraljevini Dalmaciji nije bilo više od pet posto. Bečki dogovor nisu slijedili najvažniji hrvatski pisci i ljudi od pera drugih usmjerenja, i dalje su mnogi pisali etimološki.

Petar Preradović piše svoju pjesmu „Rodu o jeziku“ korijenskim pravopisom: „O jeziku, rode, da ti pojem, /O Petar PreradovicRovarenjeNije dovoljno odmahivati rukom i govoriti kako je tzv. deklaracija o jedinstvenome jeziku besmislen i štetan papir. Potrebno je prijeći na konkretne korake od kojih su dva bitna: proglašenje Zakona o jeziku i osnivanje Hrvatske jezikoslovne akademije. Dok se to ne ostvari, pristaše „jedinstvenoga jezika“ i dalje će rovariti i gurati svoje izvanhrvatske prijatelje da udaraju u iste unitarističke talambase iz 19. stoljeća.jeziku milom tvom i mojem !/ O predsladkom glasu onom/ U kojem te mile majke/Usnivahusladkebajke...Po njemu te sviet poznaje živa,/Na njem ti se budućnost osniva,/ Zato uviek k njemu teži,/U njegovo jato hrli, / Oko njega mi se grli/ I čvrsto kolo veži /Pa ti ne će vremeniti /Burni triesi da nahude ;/ Po jeziku dok te bude,/I glavom će tebe biti !/Ljub' si, rode, jezik iznad svega.“ A Preradović je bio pravoslavac, isto tako kao i Josip Runjanin koji je napisao glazbu za jednu od najljepših himni na svijetu (Maksim Gorki) hrvatsku „Lijepu našu domovinu“. Zar i Nikola Tesla nije odgovorio na Mačekov brzojav ovim riječima: „Ponosim se svojim srpskim rodom i svojom hrvatskom domovinom“. Gdje su danas u Hrvatskoj sljedbenici Preradovića, Runjanina i Tesle? Nema ih! Čak su i „naši“ komunisti u Ustavu od 1947. definirali službeni jezik SR Hrvatske kao „hrvatski književni jezik, jezik Hrvata i Srba u Hrvatskoj . Svega toga nema u pamfletu o „zajedničkom jeziku“. Hrvati su se rugali odluci kralja diktatora Aleksandra Karađorđevića o zajedničkome „srpskohrvatskoslovenačkom jeziku“ i „jugoslovenskoj naciji“ riječima kako se dekretom ne može napraviti ni jedno dijete, a kamoli jedan jezik ili jedna nacija. Aleksandra su poslali na drugi svijet ustaše i makedonski vmrovci, došla je Banovina Hrvatska i s njom mala i važna studija Petra Guberine i Kruna Krstića „Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika“, Matica hrvatska 1940.

Ponovna uporaba korijenskoga pisanja u NDH nije zaživjela. Zavnoh i Avnoj spominju četiri jezika: srpski, Deklaracijahrvatski, slovenski i makedonski, ali nakon Novosadskoga dogovora, nastaloga pod pritiskom Udbe Aleksandra Rankovića, stvara se „zajednički“ hrvatskosrpski i srpskohrvatski s dvjema inačicama koje Beograd u javnoj uporabi ubrzo ugurava u jedan jezik – srpski. Otpor se razbuktava proglašenjem glasovite „Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“ god. 1967. koja nailazi na osudu partijske mašinerije tlačenja slobode u Hrvatskoj. To je bila prva pobuna hrvatskog duha protiv jugoslavenske centralizacije kulture i time uništavanja hrvatskih kulturnih posebnosti. Uslijedilo je kratkotrajno hrvatsko proljeće koje diktator J. B. Tito i njegovi hrvatski poslušnici likvidiraju krajem 1971. u Karađorđevu, (kakva simbolika!) da bi nakon dvodesetljetne hrvatske šutnje napokon propao jugoslavenski komunistički režim čiji sljedbenici sada 25 godina poslije sveopćega kraha SFRJ ponovno dižu glave svojim prijedlogom o obnavljanju „zajedničkoga jezika“ koji nikad nije postojao, osim u glavama neznalica i mrzitelja svega što je hrvatsko.

Naime, hrvatski jezik za Hrvate nije samo sredstvo međusobnoga sporazumijevanja, naravno i s ostalim Razlikovni rjecnikgovornicima južnoslavenskih jezika na razini svakodnevice, on je, osim toga, važan dio nacionalnoga identiteta, nešto kao što je za Srbe njihova Pravoslavna Crkva te za Slovence i Makedonce njihovi posebni jezici. Hrvatski jezik sam je po sebi vrijednost, ali ako je potrebno, može se definirati i razlikama spram srpskoga jezika. Srbi navodno ne drže do tih razlika, ali je vrhunski srbijanski intelektualac Jovan Ćirilov ipak objavio knjigu o tim diferencijama pod naslovom „Hrvatsko-srpski rječnik inačica / Srpsko-hrvatski rečnik varijanata“ u dva izdanja, prvo 1989. i drugo 2010., od kojih je drugo znatno veće i ima 342 stranice. Njemu nasuprot stoji legendarni „Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika“ Vladimira Brodnjaka, Zagreb, 1991. koji obuhvaća dvostruko više stranica, točno 632 stranice, što bi mogao biti jedan od dokaza koliko Hrvati više od Srba drže do tih razlika. No za razliku od srpskoga jezika, uglavnom standardizirana nakon reforme Vuka St. Karadžića, u kojemu dijalekti ne igraju spomena vrijednu ulogu, za Hrvate su narječja važan dio nacionalnoga jezika bez kojih bi bio prilično siromašan. I starija hrvatska književnost za Hrvate je dragocjena, Srbi ju nemaju i onda pokušavaju “krasti“ našu, (dubrovačku i dalmatinsku literaturu).

Osim toga, opet za razliku od srpskoga koji prima sve tuđice – helenizme, rusizme, turcizme pa čak i germanizme – hrvatski je standardni jezik čistunski (puristički) što ima povijesno objašnjenje u dugovječnoj borbi Hrvata za ozakonjenje svoga narodnoga jezika stalno pod pritiscima susjednih tuđih jezika. Hrvatski je književni jezik mnogo stariji od srpskoga, neki njegovi prastari tekstovi i danas se mogu čitati bez modernih rječnika dok Srbi to ne mogu sa svojim slavjanoserpskim, crkvenim jezikom bez laičke literarne tradicije.

Narječja i starija književnost za Hrvate znače mnogo, za Srbijance su nepoznanice

Uz malo napora, školovaniji Hrvati mogu čitati tekstove svojih književnika od 15. stoljeća do onih u Marulićpreporodno doba, dok u Srba to nije moguće bez odgovarajućih rječnika. Tako Marko Marulić stihotvori djevici Mariji:“Zdrava si, Marije, zdrav lilju pribili,/kiu prsi ZloduhKao što Njemačka kazneno goni neonacizam, Hrvatska bi morala neojugoslavenstvo. Sramotno je kad jedan Večernji list daje prostor zloduhu „Deklaracije“ Snježani Kordić da navija za svoje „jezično zajedništvo“ kao jedina od nekoliko stotina hrvatskih jezikoslovaca i ostalih kulturnjaka.krije tvoj sinak premili; / na grišne se smili, puna si milosti,/duša k tebi cvili, čuvaj nas žalosti, / Da nam tvoj sin prosti, prisvitla Danice; / božja nevistice u trojstvu božjemu, / dobra odvitnice pri sinku tvojemu./ Uzdahu mojemu priklon’ uši tvoje, / u grihu mojemu gdi cvilim, gospoje ;/neka srce moje vazda želi k tebi, /gdino sveti stoje, da najdem stan sebi.“ Zar ovo nije jasno i prejasno; u drugim književnostima iz Marulićeva doba potrebni su prijevodi u suvremene inačice, naravno ponekad i u nas, ali ne uvijek . I ijekavac Ivan Gundulić shvatljiv je uz malo napora: u pjesmi „Ah, čijem si se zahvalila“: „Ah, čijem si se zahvalila, /tašta ljudska oholosti ?/ Sve što više stereš krila, / sve češ paka niže pasi !/ Vjekovite i bez svrhe / nije pod suncem krpke stvari,/a u visocijeh gora svrhe / najprije ognjeni trijes udari... Kolo od sreće uokoli/vreteći se ne pristaje: / tko bi gori, eto je doli, / a tko doli, gori ustaje.“ Jasno kao pekmez, zar ne?

Ono što su Krležine „Balade Petrice Kerempuha“ za hrvatsku književnost, nemaju na odgovarajućoj umjetničkoj visini ostali južnoslavenski narodi. Krleža stihotvori u pjesmi „Baba cmizdri pod galgama“: „A koga vraga cmizdriš / samusana mužača,/kaj su ti sinu dali tatski ogerlič ? / Na galge dojde samo fini fičfirič, / najslinti, smardljiva bedača./ Još su ga mogli nabit na ketača,/ s goručim kleštam popokati mu nokte./Od sega toga obučaval je dragi nam Bog te / i rešil te za navek tega čarvendača!“ Ovo bi mogli uz malo truda razumjeti i neki nekajkavci. Ali teže je uputiti se u čakavštinu što možemo tako divno doživjeti u pjesmi Pere Dulčića „Bodnjak“ : „Zgarčeni od trudih, briga i nevoje / Storci, ženske, dicakleču kraj komina / Na trupici Bodnjok, s medulinrožonjac, / kofaparšuratih, dižvačorneg vina./ A vonka je škuro, praznina i studen, / Od mirih po pojih niz more oldoje / Glos Ovemarije, ča duše skrušije / A u sarcu radost i tuga zadoje.“ Koliko u ovim stihovima ima glazbe, pogotovo kad ih čitaju Forani. Mi Hrvati možemo biti ponosni na svoju srednjovjekovnu i dijalektalnu književnost koje treba njegovati i učiti u školama da se nikad ne zaborave. Neumrli Ljudevit Jonke govorio je: „Piši onako kako pišu dobri književnici“, a njih u Hrvata ima dosta, od Marulića do danas, i bit će ih još više. Hrvatima je od 19. stoljeća do danas također stalo da njihov jezik ostane što čistiji od natruha stranih jezika pa su stoga odgovarajući rječnici tako veliki, primjerice jedan od prvih u komunističkoj Jugoslaviji „Rječnik stranih riječi“ Bratoljuba Klaića na 1465 stranica! Sličnih rječnika tolike dimenzije nemaju ostali južnoslavenski narodi. Prof. Jonke također je stalno naglašavao kako treba davati prednost hrvatskim riječima pred stranima, uvijek kad je to moguće.

Neki potpisnici unitarističke „Deklaracije“ opametili su se, trebali bi ih slijediti ostali

Hvala Bogu i razumu, neki su se potpisnici unitarističke „Deklaracije“ opametili i povukli potpise s toga Jugosferapapira. Prva je bila književnica i prevoditeljica hrvatskih korijena iz Splita s adresom u Münsteru dr. Alida Bremer, (koju u „Deklaraciji“ navode kao doktorku nauka!) izjavivši kako je uvidjela „da je djelovanje Deklaracije izrazito negativno“, naravno ostavljajući neke svoje prije navedene tvrdnje o odličnome razumijevanju govornika bosanskoga, crnogorskog, hrvatskog i srpskoga, koje nitko sa suprotne strane nije osporavao, ali ono o zajedničkim nastupima malih jezika na velikome nakladničkom tržištu možemo zanijekati jer ima i manjih književnosti koje su bile uspješne prije svega zahvaljujući veličini nekih svojih književnika, recimo kao što su one koje su bile ili će uskoro biti gostujuće na glasovitome Međunarodnom sajmu knjiga u Frankfurtu: Irska, Litva, Katalonija, Island, Novi Zeland i Gruzija. Nakon dr. sc. Alide Bremer, svoj potpis na „Deklaraciji“ povukao je hrvatski književnik iz Bosne Josip Mlakić radi potpisa Željka Komšića kojega su Bošnjaci nagurivali Hrvatima u BiH kao njihova „predstavnika“ iako nije imao ni minimalnu hrvatsku potporu; mogli bismo ga radi toga nazvati „bošnjačkim janjičarom“ koji i danas rovari protiv svoga naroda. Nadamo se da će se i neki drugi od hrvatskih potpisnika povući iz ovoga politiziranoga društva kojemu je očito stalo barem spriječiti jezičnu emancipaciju triju konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini, što ne će uspjeti, ali ih može uznemiravati.

Unitarističku „Deklaraciju“ odlučno je odbilo Hrvatsko društvo znanstvenih i tehničkih prevoditelja pozvavši UnitarizamMožemo preporučiti da bi hrvatska jezikoslovna zajednica i odgovorni hrvatski političari brzo morali reagirati na unitarističku „Deklaraciju“ odgovarajućim zakonskim i institucionalnim mjerama, kako bi se jednom zauvijek, ovdje ćemo biti malko vulgarni, začepile gubice tim nazadnjacima koji Hrvate, ali i Srbe, Bošnjake i Crnogorce žele uvući u mračnu prošlost s međusobnim verbalnim, čak možda i tvarnim sukobima koji su na „ovim prostorima“ uvijek završavali tragično za sve.hrvatske vlasti i institucije da ispune svoju obvezu „prema svima nama da ne prijeđu olako preko prijetnji ove podmukle internacionale.“ Argumentacija Društva s odgovarajućim primjerima zakidanja prava Hrvatima na svoj jezik u međunarodnim organizacijama zaista je uvjerljiva i ako bi se vlasti na to oglušile trebalo bi ih „kazniti“ na prvim idućim izborima. Zanimljivo je da je čak i jugonostalgičarski „Novi list“ iz Rijeke prepustio prostor prof. Davoru Velniću da se temeljito obračuna s „deklarašima“ s upozorenjem kako je Deklaracija o zajedničkome jeziku „preambula treće Jugoslavije“, znači protuustavna i, po našemu mišljenju, time podložna kaznenome gonjenju, jasno ako bi postojao odgovarajući „Zakon o hrvatskome jeziku“. Tihomir Dujmović kojega su upravo protjerali iz „Slobodne Dalmacije“ zdvojno se pita u tim novinama: „Je li moguće da su tako uporni nakon svih mogućih potoka krvi koji su se ovdje prolijevali, je li moguće nakon svih ratova i apsolutne želje, volje, namjere i svjesne ambicije svih naroda bivše Jugoslavije da nastave svoj vlastiti put, sadržajno što dalje jedan od drugoga, izuzev nužnoga uzajamnog trgovanja, da još uvijek ima dovoljno bezobraznih, dovoljno nasilnih, dovoljno nerealnih jugoslavenskih sadista koji bi jezik htjeli vratiti pedeset godina unatrag.“

Da, ima ih i protiv njih nije dovoljno govoriti, protiv njih treba poduzeti konkretne zakonske korake, primjerice, kako to čini Njemačka protiv svojih neonacista. Unatoč postojanju slobode govora, u njoj je izričito zabranjeno propagirati nacizam, zagovarati spajanje Njemačke i Austrije tzv. Anschluss i nijekanje holokausta. Tko to čini, biva optužen i kažnjen. Ako bismo neonacizam u Njemačkoj približili neojugoslavenstvu u Hrvatskoj, to bi bilo po prilici isto. Nasuprot tome, Večernji list (4. travnja) daje prostor zloduhu „Deklaracije“ Snježani Kordić da navija za svoje „jezično zajedništvo“ kao jedina od nekoliko stotina hrvatskih jezikoslovaca i ostalih kulturnjaka, dok se hvali kako je njezin papir potpisalo za dva dana više od pet tisuća ljudi kao da su stručnjaci, a nisu. O jeziku se ne odlučuje na ulicama nego u znanstvenim ustanovama, čije rezultate onda ozakonjuju političari. Tako je to u svim civiliziranim zemljama.

Našao se čak i jedan ugledni njemački slavist na Humboldovu sveučilištu u Berlinu, prof. dr. Christian Voß koji je preko Radija Deutsche Welle osporio „deklarašima“ da se pozivaju na njemački jezik kao model pluricentričnosti koji bi važio za „zajednički“ bezimeni jezik koji oni zazivaju: „Prenošenje ovog modela na bivšu Jugoslaviju u nekoliko je aspekata problematično: s jedne strane kulturne su razlike u jugoslavenskoj pluricentrici još od srednjovjekovlja izraženije (rimsko-latinsko, nasuprot bizantsko-crkvenoslavenskom pokrštavanju Hrvatske i Srbije odnosno islamizacije Bosne) od onih na njemačkome govornom području. Implicitna, ali nezaobilazna pretpostavka – dakle priznanje (ili barem prihvaćanje) zajedničkoga jezika u pojedinim nacionalnim centrima – u jugoslavenskome slučaju ne postoji. Stoga je germanistički sociolingvist Urlich Ammon, kao jedan od vodećih istraživača pluricentričnosti u svijetu, svoj model razvio dalje te u posljednje vrijeme govori o specijalnome slučaju koji naziva divide dlanguages (podijeljeni jezici). JezikO srpskohrvatskoj pluricentrici možemo govoriti samo u periodu od 1850. do 1967. godine. Godina 1850. vremenski je početak spsko-hrvatske jezične konvergencije, dakle prije negoli je jugoslavenstvo postalo relevantan politički projekt. Jezično srpskohrvatstvo napušteno je Deklaracijom o položaju i nazivu hrvatskog književnog jezika 1967. koja se mora gledati u kontekstu liberalizacijskih i renacionalizacijskih tendencija u Titovoj Jugoslaviji. Današnja jezična situacija rezultat je renacionalizacijske politike u Titovoj Jugoslaviji od druge polovice 60-ih godina koja se svodila na logiku „jedna republika – jedna nacija – jedan jezik.“

Ne bismo se složili s nekim tvrdnjama ovoga njemačkog profesora koji jezičnim pitanjima prilazi previše politički i mehanički, ali možemo prihvatiti njegove postavke o standardnim jezicima za koje navodi: „Važno je ovdje napomenuti i da se argument koji laici često izvlače, a tiče se međusobne razumljivosti među jezicima, u stručnoj diskusiji oko standardnojezičnosti u biti ne igra nikakvu ulogu.“ Međusobnu jezičnu razumljivost, a ne razlikovanje srodnih jezika, ističu kao glavni argument i „deklaraši“, posebice njihova glavna ideologinja Snježana Kordić, ali ona to nije, kao što je ustvrdio njemački profesor.

Završno, možemo preporučiti da bi hrvatska jezikoslovna zajednica i odgovorni hrvatski političari brzo morali reagirati na unitarističku „Deklaraciju“ odgovarajućim zakonskim i institucionalnim mjerama, kako bi se jednom zauvijek, ovdje ćemo biti malko vulgarni, začepile gubice tim nazadnjacima koji Hrvate, ali i Srbe, Bošnjake i Crnogorce žele uvući u mračnu prošlost s međusobnim verbalnim, čak možda i tvarnim sukobima koji su na „ovim prostorima“ uvijek završavali tragično za sve.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik

Hrvatski tjednik

Sri, 16-08-2017, 21:34:37

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2017 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).