Hrvatski tjednik
 

 Šestorica Hrvata u Haagu žrtve su zastrašujuće muslimanske nečovječnosti i nezahvalnosti, hrvatske veleizdaje i međunarodne političke podvale

Nije moguće ostati ravnodušan na tragičnu sudbinu šestorice Hrvata iz Bosne i Hercegovine koji godinama čame u haaškoj tamnici bez temeljnih ljudskih prava koje optuženici imaju i u Haaški sudnajrigidnijoj diktatorskoj državi. Čak 12 godina u zatvoru bez pravomoćne presude, bez prava na odštetu i u slučaju kada vas oslobode krivnje, svakako je nezabilježena sudska praksa u bilo kojoj državi svijeta.

Različite tzv. nevladine ili civilne organizacije zauzimaju ŠestorkaŠestorici Hrvata iz BiH, predvođenih generalom Slobodan Praljkom, sudi se, uz ostalo, za zločinački pothvat protiv BiH, a povijest nije zabilježila da obitelj predsjednika zaraćene države boravi u neprijateljskoj državi kao što je to bio slučaj s obitelji Bakira Izetbegovića koja je, tijekom najžešćih sukoba, bila udomljena u Hrvatskoj. Punica Bakira Izetbegovića u doba rata boravila je u Podgori, a supruga mu je bila u Zagrebu s kćeri koja je pohađala osnovnu školu u Zagrebu pod tuđim imenom.se za zaštitu skakavaca, vukova, zmija, mrava i kojekakvih živih stvorenja, ali nije se vidio niti jedan prosvjed zbog ovakva nečovječnog postupka prema optuženicima u Haagu. Ne radi se, dakako, u ovome slučaju o pravu i pravdi, Haaški je sud, evidentno je, čisto politički sud. Da je međunarodnoj zajednici jasno što učiniti s Bosnom i Hercegovinom, odavno bi presuda šestorici Hrvata iz BiH bila donesena. S presudom se, međutim, odugovlači jer se nadaju rješenju zas BiH, ali kako rješenja nema, odgovornima je jasno da presuda tako dugo ipak ne može čekati i da ju treba donijeti. Zbog viših političkih interesa, svaka je presuda moguća. Mnoga pitanja ostaju otvorena, mnoge pojedinosti našem uspavanome hrvatskom narodu nisu poznate. Zapravo, narod je potpuno nezainteresiran kao da njegova sudbina nije na kušnji. Namjera je ovoga teksta prikazati činjenice o kojima se u Hrvatskoj šuti. Stoga želimo javnost podsjetiti na stavove ratnoga čelnika Bošnjaka u BiH Alije Izetbegovića iznesene u knjizi Islamska deklaracija, Izetbegovićevo odbijanje ponuđenih sporazuma, pomoć pojedinaca i tijela vlastima Bosne i Hercegovine te kako su muslimani BiH “zahvalili“ Hrvatskoj na pruženoj pomoći.

Islamska deklaracija

Jedan od šestorice optuženih, general Slobodan Praljak, u svojemu obraćanju Haaškome sudu još je 2009. Praljakgodine rekao kako nikada nije ni čuo ni pročitao, osim u knjizi Islamska deklaracija kakvu BiH želi Alija Izetbegović. No neshvatljivo je da se nitko u Hrvatskoj ne pita je li uopće bila moguća ikakva suradnja Hrvata i Muslimana, Izetbegovićevih sljedebnika. Nužno je duboko poštovati ulogu i žrtve Muslimana iz Hrvatske i BiH koje su pale za slobodu Hrvatske, duboko poštovati pojedince koji su, unatoč organiziranome sukobu Muslimana i Hrvata, nastavili borbu za hrvatsku slobodu jer je njima bilo najteže. Sjećam se razgovora s velikim domoljubom i hrvatskim diplomatom Osmanom Muftićem. On je govorio kako je mnogim muslimanskim državama jasno da muslimani mogu opstati jedino uz pomoć Hrvatske. Neizmjeran je Muftićev prinos bio naoružavanju Hrvatske i BIH. To je shvatio i turski predsjednik Demirel koji je uvijek intervenirao kako bi „smekšao Aliju“.

Moj pokojni prijatelj Tihomil Rađa, koji je desetljeća proveo u Švicarskoj, prepričao mi je razgovor Alije Izetbegovića i Adila Zulfikarpašića s pok. Franjom Tuđmanom. Bio je to prvi njihov Alijasusret 1989. godine. Razgovor je šokirao Tuđmana. Ukratko, na zamolbu Tuđmana da Hrvati i Muslimani u BiH idu skupa u otporu srpskim planovima, Izetbegović je bio odrješit i kazao: „Ovaj put mi idemo sami!“ Na upit tko su to PomoćJedinstvena je pomoć Hrvatske BiH, čak i u doba sukoba HVO-a i Armije BiH. Zanimljiv je i primjer koji je ispričao jedan od zapovjednika obrane Sarajeva Dragan Vikić. On je tijekom ljeta 1993. molio pomoć od generala Praljka koji mu je, zatim, poslao tegljač naoružanja u Sarajevo. Na žalost, kada je Vikić zamoljen da to pismeno potvrdi, on je to otklonio uz riječi 'to bi bio kraj moje karijere u MUP-u'.oni, odgovorio je: „Narodi BiH!“ Bilo je znakovito da je izostao odgovor na pitanje zar zbilja misli da će Srbi i Hrvati prihvatiti unitarnu BiH.

Sasvim sigurno, Izetbegovićevi stavovi jasno oslikavaju njegove ciljeve, a on to jasno ističe i na početku, odnosno uvodu Islamske deklaracije pod naslovom „Jedan program islamizacije Muslimana i muslimanskih naroda“, gdje se navodi sljedeće: „NAŠ CILJ: Islamizacija Muslimana / NAŠA DEVIZA: Vjerovati i boriti se!“ U tome tekstu najavljuju se promjene i objavljuje „prijateljima i neprijateljima da su Muslimani odlučili sudbinu islamskoga svijeta uzeti u svoje ruke i taj svijet urediti po svojoj zamisli.“ Poruke se „posvećuju uspomeni naših dragih drugova koji su pali za islam.“

Najavljuje se potreba za organiziranom akcijom milijuna:

„Jedan svijet sa 700 miliona ljudi i ogromnim prirodnim izvorima i na geografskoj poziciji prvog reda, koji je nasljednik kolosalnih kulturnih i političkih tradicija i koji je nosilac žive islamske misli, taj svijet ne može dugo ostati u položaju najamnika. Ne postoji sila koja bi mogla spriječiti novu muslimansku generaciju da ne učini kraj tom nenormalnom stanju. S ovim uvjerenjem mi objavljujemo prijateljima i neprijateljima da su Muslimani odlučili sudbinu islamskog svijeta uzeti u svoje ruke i taj svijet urediti po svojoj zamisli. Borba za nove ciljeve ne počinje danas. Naprotiv, historija ove borbe već pozna svoje šehide i ispisane stranice o stradanjima i žrtvama. Ipak, to je osobno žrtvovanje izrazitih pojedinaca ili hrabrih malih grupa u sudaru s moćnim silama džahilijeta. Veličina problema i teškoća, međutim, zahtijeva organiziranu akciju miliona. Našu poruku posvećujemo uspomeni naših dragih drugova koji su pali za islam.“

Nema sumnje da pojedini stavovi zastrašujuće podsjećaju na takozvanu Islamsku državu, a osobito riječi: Islamska deklaracija„Ostvarenja islama na svim poljima u osobnom životu pojedinaca, u porodici i društvu, kroz obnovu islamske vjerske misli i stvaranja jedinstvene islamske zajednice od Maroka do Indonezije.“

Po Izetbegoviću, ne može se ginuti niti za narod niti za državu, već samo s imenom Alaha i u slavu islama: „Narod, kao i pojedinac, koji je prihvatio islam nesposoban je da nakon toga živi i umire za bilo koji drugi ideal. Nezamislivo je da se Musliman žrtvuje za bilo kakvog cara ili vladara, ma kako se on zvao, ili u slavu neke nacije, partije ili čega sličnog, jer po najjačem islamskom instinktu on u ovome prepoznaje jednu vrstu bezboštva i idolatrije. Musliman može ginuti samo s imenom Alaha i u slavu islama ili bježati sa bojnog polja.“

Izetbegović u nastavku ističe potrebu čvrste organizacije: „Prvo, borbu za islamski poredak i temeljitu rekonstrukciju muslimanskog društva mogu s uspjehom voditi samo prekaljeni i izgrađeni pojedinci, svrstani u čvrstu i homogenu organizaciju. Ova organizacija nije nikakva politička stranka iz arsenala zapadne demokracije; ona je pokret zasnovan na islamskoj ideologiji i s jasnim moralnim i idejnim kriterijima pripadnosti: Potrebno je okupite sve Muslimane i muslimanske zajednice i stvaranje islamske federacije: U jednoj od teza za islamski poredak današnjice naveli smo da je prirodna funkcija islamskog poretka težnja za okupljanjem svih Muslimana i muslimanskih zajednica u svijetu. U današnjim prilikama ova težnja znači borbu za stvaranjem velike islamske federacije od Maroka do Indonezije, od tropske Afrike do centralne Azije.“

Kako Izetbegović zamišlja život u BiH, odnosno suživot različitih svjetonazora, najzornije oslikava sljedeći izvod iz Islamske deklaracije:

„....prvi i najvažniji takav zaključak svakako je zaključak o nespojivosti islama i neislamskih sistema. Nema mira ni koegzistencije između “islamske vjere” i neislamskih društvenih i političkih institucija. Nefunkcioniranje ovih institucija i nestabilnost režima u muslimanskim zemljama, koja se manifestira u čestima promjenama i državnim udarima, najčešće je posljedica njihove apriorne opozicije prema Islamu, kao fundamentalnom i vodećem osjećaju naroda u ovim zemljama. Polažući pravo da sam uređuje svoj svijet, islam jasno isključuje pravo i mogućnost djelovanja bilo koje strane ideologije na svom području. Nema, dakle, laičkog principa, a država treba da bude izraz i da podržava moralne koncepte religije.“

Tijekom rata Izetbegović se u svakoj beznadnoj situaciji obraćao predsjedniku Turske Demirelu, no evo što je on mislio o Demirelovoj Turskoj: „Samo nekoliko hiljada istinskih islamskih boraca prisililo je Englesku da se pedesetih godina ovoga vijeka povuče iz Sueza, a udružene vojske arapskih nacionalističkih režima već po treći put gube bitku protiv Izraela. Turska kao islamska zemlja vladala je svijetom. Turska kao europski plagijat predstavlja trećerazrednu zemlju, kakvih ima još stotinu na svijetu.“

Izetbegović i međunarodni sporazumi

Cutileirov plan: Portugalski diplomat José Cutileiro optužio je u više navrata Aliju Izetbegovića da je izazvao BiHrat i masovne žrtve odbacujući sporazum koji je prethodno potpisao. On je opisao Izebegovića kao osobu koja jedno govori u javnosti, a drugo privatno. “Alija Izetbegović jedno bi govorio nasamo, a drugo javno. Na prvome ručku tijekom pregovora uvidio sam da je lažljivac i da mu se ne može vjerovati. On je uvijek odstupao od onoga što je već bio prihvatio”, rekao je Cutileiro. Pitanje je bilo - možemo li imati unitarnu Bosnu ili Bosnu iz tri dijela. Moje uvjerenje je bilo da samo trodijelna Bosna može uspjeti, što je potvrdio i Daytonski sporazum”, ocijenio je José Cutileiro.

Owen-Stoltenbergov plan: Službeno se zvao Ustavni sporazum o Savezu Republika Bosne i Hercegovine. To je bio posljednji neuspješni mirovni plan za okončanje rata u Bosni i Hercegovini. Autori plana bili su supredsjedatelj Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji David Owen i supredsjedatelj Nadzornoga odbora MKBJ-a Thorvald Stoltenberg. Plan je bio predstavljen 30. srpnja 1993., no propao je odmah sljedeći dan povlačenjem potpisa Alije Izetbegovića.

Prema ovome mirovnom planu, Savez Republika Bosne i Hercegovine činile bi tri konstitutivne republike, a PločeBiH se koristila uslugama luke Ploče, zračnih luka Rijeka i Pula te letjelišta Lučko. Objektima Zagrebačkoga velesajma Merhamet se koristio za prepakiranje humanitarne pomoći, odnosno unošenje strjeljiva u pakete. Sve je to rađeno sa znanjem hrvatskih vlasti. Humanitarni su konvoji bili i u funkciji dovoženja vojne opreme. Tisuće bošnjačkih boraca liječilo se u hrvatskim bolnicama, svaki konvoj naoružanja išao je preko Hrvatskesvaka bi obuhvaćala po jedan konstitutivni narod. Savez Republika BiH trebao je biti subjekt međunarodnoga prava i biti član Ujedinjenih naroda. Na čelu izvršne vlasti bilo bi tročlano Predsjedništvo, a predsjedatelj bi predstavljao SR BiH, s time da bi se na tom položaju izmjenjivali članovi Predsjedništva svaka četiri mjeseca. Odluke Predsjedništva donosile bi se konsenzusom.

Washigtonski sporazumi: Dana 1. ožujka 1994. potpisani su Washingtonski sporazumi. U Izjavi o suglasnosti s Okvirnim sporazumom o Federaciji u BiH i Nacrtu prethodnoga sporazuma o Konfederaciji između Republike Hrvatske i Federacije, potpisnici su se suglasili s priloženim Okvirnim sporazumom kojim se uspostavlja Federacija na područjima Republike Bosne i Hercegovine s većinskim bošnjačkim i hrvatskim pučanstvom i s priloženim Nacrtom prethodnog sporazuma o Konfederaciji između Republike Hrvatske i Federacije. Oni su se, nadalje, suglasili da će osnovati Prijelazni odbor na visokoj razini, koji će poduzeti hitne i konkretne korake radi osnivanja Federacije i Konfederacije. Odbor će započeti radom 4. ožujka 1994. u Beču i nastojat će do 15. ožujka 1994. donijeti sljedeće: (1) Ustav Federacije; (2) Prethodni sporazum o Konfederaciji između Republike Hrvatske i predložene Federacije; (3) Sporazum o vojnome rasporedu na području predložene Federacije; (4) Prijelazne mjere za ubrzanje osnivanja Konfederacije i Federacije, uključujući, gdje je to moguće, stvaranje državnoga ustroja kako je to naznačeno u Okvirnome sporazumu; kao i sve ostale mjere koje će se smatrati potrebnima. Izjavu su potpisali Krešimir Zubak, Haris Silajdžić i Mate Granić.

Zanimljivo je kako Izetbegović na sjednici Predsjedništva BiH rezignirano govori sudionicima: „Eto, sada nas tjeraju i na te Washingtonske sporazume, ne znam koliko je to dobro, jer kako reći curi s kojom si godinama hodao da ženiš drugu.“ Možete li prepoznati tko je ta „druga cura“. Sjeća li se još tko tih sporazuma i jesmo li ikada dobili objašnjenje zašto nisu zaživjeli?

Sefer Halilović, bivši suradnik KOS-a i aktivni ratnik JNA 1991. godine na području Vinkovaca i Đakova, žučno Halilovićzagovara napad na HVO u Hercegovini i provedbu plana „Neretva“ koji je osmišljen prije početka sukoba Hrvata i Muslimana u Mostaru. Halilović u više navrata najavljuje izlazak u Neum i Ploče te jasno kaže kako Muslimani ne će nikada pristati na kantonizaciju BiH. U biti, on zagovara Izetbegovićevu politiku „jedinstvene BiH, odnosno unitarne Bosne. Nezamislivo je da bi osoba profila Halilovića bila sklona hrvatsko-muslimanskoj suradnji te ne iznenađuje da je upravo on zapovijedao onima koji su izvršili stravične zločine nad Hrvatima u Grabovici i Uzdolu.

Očito je kako su sukobi Hrvata i Muslimana započeli prije dolaska generala Praljka u BiH i uspostave HZHB. Znakovito je mišljenje američkoga diplomata, sasvim sigurno najupućenije osobe u tadašnja zbivanja. Bivši vojni ataše u Veleposlanstvu SAD u Zagrebu na pitanje kada je postalo jasno da počinje konflikt između bosanskih Hrvata i bosanskih Muslimana, odgovara: „Kasno 1992. javljaju se napetosti između tih dviju skupina. Događaju se incidenti – manji i veći – značajniji ili manje značajni. No ne mislim da tu postoji neki plan sve do kraja 1992. i rane 1993. kada postaje jasno da je vizija Alije Izetbegovića stvaranje muslimanske države.“

Odnos Izetbegovića prema Hrvatskoj od početka demokratskih promjena krajnje je neiskren. Godine 1992., nakon uhićenja od strane JNA, Sulejman Tihić u izjavi Novosadskoj televiziji govori o sastanku s Izetbegovićem na kojemu ga upoznaje s dogovorom s Hrvatima u Posavini, odnosno kako je dogovorena suradnja, pomoć Hrvata u oružju i zajednička zapovjedništva Hrvata i Muslimana. Na to je Izetbegović žučno reagirao i kazao: „Oružje uzmite, a nikakve zajedničke komande ne dolaze u obzir.“ Opće je poznato ponašanje Izetbegovića tijekom napada na Hrvatsku a posebice njegova izjava nakon divljačkog spaljivanja mjesta Ravno u Hercegovini, kako to nije njegov rat.

Pomoć Hrvatske vlastima BiH

Uloga Hrvatske u opstanku BiH i preživljavanju nesretnoga pučanstva tijekom rata jedinstvena je. Doslovce, ništa nije ušlo niti izašlo iz BiH, a da nije prošlo kroz Hrvatsku, bez obzira na to je li bila riječ o robi, novcu ili fizičkim osobama. Nije bilo jednostavno organizirati te pomoći jer je i Hrvatska bila pod embargom. Zračne su luke bile pod prismotrom UN-ovih promatrača, isto kao i pomorske luke. Postojao je nadzor svih brodova koji su ulazili u Jadransko more. Ovdje treba razdvojiti razdoblje prije Washingtonskih sporazuma i nakon toga. Osobnim iskustvom mogu potvrditi kako je na početku napada na Hrvatsku veliki broj muslimana aktivno pomagao akcije pomoći, ali situacija se počela naglo mijenjati odmah na početku 1992. kada se počela provlačiti teza u BiH kako je „sada bitno da smo svi Bosanci, da imamo jedan jezik i jedinstvenu Bosna.“ Početkom rata Hrvatska je iskazivala iznimno razumijevanje i, unatoč vlastitoj tragediji, nesebično pomagala izbjeglice i ranjenike. Čak ni sukob Hrvata i Muslimana nije poremetio ovu praksu. Ratni sukob nije poremetio liječenje pripadnika vojnika Armije BiH u hrvatskim bolnicama.

Zanimljiv je primjer koji nam je ispričao jedan od zapovjednika obrane Sarajeva Dragan Vikić. On je tijekom Dragan Vikicljeta 1993. molio pomoć od generala Praljka koji mu je, zatim, poslao tegljač naoružanja u Sarajevo. Zanimljivo, to se sve događalo u jeku najjačih sukoba HVO- i Armije BiH. Na žalost kada je Vikić zamoljen da to pismeno potvrdi, on je to otklonio uz riječi: „To bi bio kraj moje karijere u MUP-u.“

Povijest nije zabilježila da obitelj predsjednika zaraćene države boravi u neprijateljskoj državi, kao što je to bio slučaj s obitelji Bakira Izetbegovića koja je tijekom najžešćih sukoba bila udomljena u Hrvatskoj. Naime, punica Bakira Izetbegovića čitavo vrijeme rata boravila je u Podgori, supruga mu je bila u Zagrebu s kćeri koja je pohađala osnovnu školu u Zagrebu pod tuđim imenom. Uza sve to, BiH se koristila uslugama luke Ploče, zračnih luka Rijeka i Pula te letjelišta Lučko. Objekte Zagrebačkoga velesajma Merhamet se koristio za prepakiranje humanitarne pomoći, odnosno unošenje strjeljiva u pakete. Sve je to rađeno sa znanjem hrvatskih vlasti. Humanitarni su konvoji bili i u funkciji dovoženja vojne opreme. Hrvatska je pružila svu pomoć i oko traženja priznanja granica zračnoga prostora te je poslan zajednički zahtjev Svjetskoj organizaciji za civilno zrakoplovstvo za priznanje granica svake države. Sve je to rađeno tijekom ljeta 1993. General Praljak imao je na desetke muslimana u svojoj vikendici u Pisku, njegov gost je bio i Abdulah Sidran – ugledni muslimanski pisac. Bezbroj je primjera koji govore o nesebičnoj pomoći, kako tijela vlasti tako i pojedinaca, državljana Hrvatske. Zašto se to prešućuje? Dakako, postoje za to motivi.

Kako su Muslimani „zahvalili“ Hrvatskoj na pomoći

Spomenuti književnik Abdulah Sidran bio je, dakle, udomljen u kući generala Praljka. A u razgovoru za tjednik Abudlah SidranGlobus, nakon rata, rekao je kako „ne zna što je bilo Praljku da dolazi u BiH“. Eto, čovjeku je on oduzeo pravo braniti svoje, ali mu je normalno da su tisuće mudžahedina dolazile braniti islam u BiH. Normalno mu je da su muslimani Sandžaklije sudjelovale u najvišim strukturama vlasti BiH. Istodobno, Sidranu je prihvatljivo da je general Sefer Halilović, rođen u Prijepolju, u Srbiji, obnašao dužnost zapovjednika Stožera Arije BiH. U razgovoru s obranom generala Praljka, časnik za vezu između BiH i Hrvatske (vezano za vojna pitanja) general Salko Begić na pitanje o liječenju muslimanskih boraca u hrvatskim bolnicama, odgovorio je „To su bili borci HVO-a“. Kada su od njega, pritisnutoga dokumentima koji dokazuju drukčije, zatražili da se izjasni, rekao je: „Znate, možda su neki i liječeni, Split je daleko od Zagreba, pa nisu znali što oni dolje rade“. Na pitanje o zračnome mostu Begić spominje samo letove za Zapadnu Bosnu, ništa o letovima za Visoko, ništa o letovima iz inozemstva za Pulu i Rijeku, odakle se prevozilo kopnom. Ne spominju se letovi iz Pule za Bihać, a niti pogibija ministra Ljubijankića kod Saborskoga. Negira se pomoć Hrvatske oko traženja priznanja granica zračnoga prostora, čak spominje osobe muslimane kao zaslužne, a te osobe nisu uopće poznate ljudima koji su vodili taj posao. Kako bi se minorizirala uloga države Hrvatske oko pomoći BiH, naglašava se zasluga pojedinaca, kao da su ti pojedinci to radili bez znanja vlasti.

Već ranije opisan je postupak Dragan Vikića koji se nije usudio posvjedočiti kako mu je general Praljak CutilieroPortugalski diplomat José Cutileiro optužio je Aliju Izetbegovića da je izazvao rat i masovne žrtve odbacujući sporazum koji je prethodno potpisao.  Sve mirovne ponude i potpisane pregovore čelnik bosanskih Muslimana Alija Izetbegovića odbijao je i kršio.poslao tegljač oružja u jeku velikih sukoba Hrvata i Muslimana. Obitelj Izetbegović boravila je u Hrvatskoj, Alijina unuka pohađala je školu na Trešnjevci, Bakirova punica čitavo vrijeme rata bila je kod obitelji Nola u Podgori. Nakon odlaska iz Hrvatske nikada niti glasa, niti ljudske zahvale, niti ljudske geste.

Jesu li ostavljeni sami?

Nema nikakve dvojbe, nisu ostavljeni sami. S njima su oni koji znaju da se Ploče nisu mogle braniti u Metkoviću na graničnome prijelazu, Dubrovnik na Ivanjici ili na Golubovu kamenu. Ali nema dvojbe, ostavljeni su sami kad je riječ o državnim institucijama. Većinu naših diplomata ne zanima Domovinski rat, sve što se objavi u medijima „regiona“ njima je istina. Kako tumačiti nazočnost hrvatske veleposlanice u Kanadi na proslavi dodjele odličja kanadskome bataljunu za „najveću bitku Kanadske vojske nakon Korejskoga rata“ u Medačkome džepu, bitke koja se nikada nije dogodila. Kako tumačiti ustupanje dokumenata koji niti jedna država na svijetu ne bi ustupila. Britanski diplomat izjavio je: „Ostali smo u čudu što nam je Hrvatska sve dala. Dala nam je dokumente koje nikada nismo tražili, niti znali da postoje.“

Nužno je objelodaniti tko je odgovoran za tu veleizdaju, tko je što svjedočio u Haagu. Mnoge su izjave hrvatskih političara ostale bez ikakva odgovora: Hrvatska je agresor u BiH, tenkovi nisu išli iz BiH u Hrvatsku već obrnuto. Otrcano bi bilo spominjati izjave Mesića, Manolića i sličnih. Opći je dojam kako nema vijesti ako nije zanimljiva „REGIONU“.

Jedan od krimena našoj „šestorici“ zalaganje je za podjelu BiH. Znademo da je predsjednik Tuđman žestoko napadan jer je kazao sljedeće: „Ako nije moguć sporazum triju naroda, onda treba razmišljati o podjeli.“ Sve je ovo dočekano na nož, ali kada bivši američki veleposlanik Peter Galbright napiše knjigu „Kraj Iraka – kako je Amerika nesposobno kreirala rat bez konca“, u kojoj zagovara podjelu na tri države i to po etničkome principu, to je sve u redu. Zašto BiH ne bi mogla biti organizirana kao i druge multietničke države, kao što su Luxemburg, Belgija i Švicarska? Zar njihovi primjeri nisu europski put. Kada je u pitanju BiH, zapitajmo se zašto u BiH nije normalno da konstitutivni narodi imaju pravo na svoje jezike, škole, vrtiće, radija, tv itd, kao što je to slučaj u spomenutim državama. Tko to koči?

Nizozemska ima ugovor s Flandrijom (belgijskom pokrajinom) i Surinamom o nizozemskome jeziku. Zamislite kako bi bilo kada bi netko inicirao sporazum Hrvatske i Hercegovine o hrvatskome jeziku!?

Jure Kapetanović
Hrvatski tjednik

Hrvatski tjednik

Pon, 23-10-2017, 21:08:23

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2017 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).