Hrvatski tjednik
 

Razgovor – Ana Vukojević, kći hrvatske legendarne heroine Kate Šoljić, čiji je rođendan nedavno obilježen misom zadušnicom u Vukovaru 

Udruga Majke hrvatskih sokolova i ove je godine 23. veljače, misom zadušnicom u Vukovaru Šoljićobilježila rođendan Kate Šoljić, koja je i utemeljiteljica ove udruge. Kata Šoljić bila je majka četvorice sinova, redom hrvatskih branitelja, koji su poginuli u borbama za Vukovar, a veličinom žrtve koju je podnijela s velikim dostojanstvom postala je simbol patnji svih hrvatskih majki koje su tijekom srpske agresije na Hrvatsku u Domovinskomu ratu izgubile svoje najdraže, zbog čega su ju i prozvali 'vukovarska Majka hrabrost'.

Budući da su joj i partizani nakon Drugoga svjetskoga rata ubili četiri brata, jasna je zapravo i strašna cjeloživotna žrtva Kate Šoljić za Hrvatsku.

Udruga svake godine organizira dvije mise za Katu Šoljić, jednu na dan njezina rođena u Vukovaru, a drugu na dan njezine smrti, u Zagrebu. Kata Šoljić preminula je prije devet godine, u srpnju 2008. godine. Njezina kći Ana Vukojević, koja danas s dvojicom, već odraslih sinova, živi u Zadru, kaže da ima osjećaj kao da je to bilo jučer.

'Mama je bila nevjerojatna hrabra i jaka osoba, Bog joj je davao iznimnu snagu. Da nije bila takva, ona ne bi mogla Vukovarpreživjeti sve što joj se događalo, ne bi se mogla nositi s tim. Znala je biti tužna, imala je svojih trenutaka, ali ona je sama sebe hrabrila... Noćima bi plakala, ustala bi, probudila me, znale bismo pričati satima, onda bi opet zaspala. U danu je stotinu puta znala zaplakati, ali onda bi se sama smirila i pričala o nečemu drugom. Često je sanjala moju braću, svoje sinove... Često je pričala o tome. Pitala se zašto. Ali ona je bila toliko jaka da je samu sebe skretala s loših misli. Bog joj je dao nevjerojatnu snagu, zaista je bila jaka i hrabra žena, razborita', biranim riječima govori Ana Vukojević, jedna od dvije kćeri Kate Šoljić.

Ana danas živi u Zadru kamo je stigla još u kolovozu 1991. kada ju je suprug Ivan Vukojević, koji je ostao braniti Vukovar, poslao da se skloni s djecom na Ugljan, gdje su počeli graditi malu vikendicu.

'Na otoku Ugljanu prije rata počeli smo graditi malu vikendicu. Bila je to jedna kocka s blokovima, bez struje i vode. I onda me je muž na ljeto 1991. poslao da dođem ovamo. Krajem kolovoza 1991., s par vrećica u rukama i sinovima krenula sam autom do Zadra. Sjećam se da sam putovala cijeli dan, ujutro od 5 sati do navečer do sedam, nemam pojma kuda sam vozila, ali sjećam se da smo jedva stigli na zadnji trajekt za Ugljan. Mislila sam, vratit ćemo se uskoro, ali kako je u Vukovaru bilo sve gore, postalo je jasno što se sprema. Telefonska je veza neko vrijeme postojala, mogao si od susjeda ili nekoga drugoga nešto i čuti o svojima, kasnije se sve prekinulo. Nikoga nisam čula, samo Sinišu Glavaševića kad je govorio o Vukovaru kako stoji, kako se bore, kako se drži... Došao je 18. 11. 1991. Dogodilo se da je Siniša Glavašević rekao: “ Vukovar je pao!“ Sve mi se srušilo. Tri dana nisam mogla doći sebi, plakala sam, mjesecima ni za koga nisam znala“, opisuje Ana Vukojević kako se osjećala te 1991. znajući kako joj je cijela obitelj u Vukovaru. Ana dodaje kako je u vrijeme kada je ona otišla za Zadar, njezina majka, Kata Šoljić, otišla k nevjesti u Mađarsku.

„Imala sam slutnju da nitko od mojih ne će ostati živ“, nastavlja, „samo sam se molila i pitala Boga hoće li barem netko VodotoranjVukovar„Imala sam slutnju da nitko od mojih ne će ostati živ“, nastavlja, „samo sam se molila i pitala Boga hoće li barem netko ostati živ. Ni za koga nismo znali šest mjeseci. Sestra je bila u logoru, zajedno s mužem i sinom, a kad je izašla, raspitivala se za braću. Čekali smo i čekali, bilo je raznih priča, koje nam nisu davale previše nade. Imali smo veliku nadu da nije sve crno, ali sve se urušilo nakon nekoliko godina.“ostati živ. Ni za koga nismo znali šest mjeseci. Sestra je bila u logoru, zajedno s mužem i sinom, a kad je izašla, raspitivala se za braću. Čekali smo i čekali, bilo je raznih priča, koje nam nisu davale previše nade. Imali smo veliku nadu da nije sve crno, ali sve se urušilo nakon nekoliko godina.“

Obitelj Šoljić 12 je godina tražila posmrtne ostatke svojih sinova. Ana govori kako su prvo pronađena njezina dva brata – Mijo i Mato.

„Mato je poginuo kad su na sajmištu osvajali vojarnu JNA u Vukovaru, a brata Miju su našli u jednom bunaru između dva sela Sremski Čakovci i Berak. Njih pet pronađeno je u bunaru i navodno od moga brata glavu nisu našli. To je bio prvi pogreb. Onda je bila nada da ćemo nešto saznati i za ostalu dvojicu. Od onih koji su dolazili iz logora saznali smo da su brata Niku odveli u Srijemsku Mitrovicu – toliko su ga tukli da je isti dan podlegao ozljedama. Onda smo čekali Ivu, zapovjednik Mitnice i zvali su ga Veliki Joe. Čekali smo da se pronađe njegovo tijelo. Bilo je priča da je skočio u Dunav, da je tijelo bačeno u Dunav, ali ništa, on je zadnji pronađen, nakon 10 godina. Mama me je nazvala dok sam bila na poslu i počela je plakati i govoriti: 'Ivo, Ivo... Ivu su našli...'. Pitam, gdje su ga našli: 'U Dunavu, kod Novoga Sada.' Mama je plakala, ja sam plakala, ona je završila na Hitnoj“,jedva završavajući rečenice prisjeća se Ana svojih najtežih dana, brišući suze koje su neumorno padale niz njezino lice.

„Vrijeme ne liječi rane...Nikada“, govori Ana, pokušavajući pronaći prave riječi, ali i obrisati suze.

'Meni je jako teško što još uvijek nisam pokopala svoga muža Ivana koji je od prvoga dana sudjelovao u obrani Vukovara i poginuo, što ne znam gdje mu je grob, što mu palim svijeću kod spomenika. Živio je dostojanstveno, želim ga dostojanstveno i pokopati. Za njega se još uvijek ništa ne zna. Ima nekoliko raznih priča, uglavnom njega nema. Mislila sam da ćemo ga naći u prvoj ekshumiranoj grobnici u Vukovaru, išla sam onamo, bile su izložene slike i razni predmeti koji su pronađeni kod nekih, ali po tome ništa nisam mogla znati. Ja tri mjeseca nisam bila u to vrijeme u Vukovaru, otišla sam u kolovozu, tako da nisam mogla znati što je imao kod sebe. Druge slike koje sam vidjela, ljudi su na njima toliko bili pretučeni da nitko ne bi prepoznao svoga ni da je on na slici. Dali smo DNK, ali i dalje ništa“, nastavlja Vukojević, ističući kako se i dalje nada da će pronaći svoga supruga, iako je prošlo već 26 godina.

Priznaje kako nikada ne bi otišla u Vukovar da nije grobova njezinih najbližih.

„Nisam izgubila volju za gradom, nego mi je previše boli koja je ondje da bih se osjećala dobro. Ono što je najžalosnije jest ovo što se sada događa. Svjedoci smo i ovoga što je nedavno bilo oko ovih plakata. Sve to samo su provokacije s druge strane. S tim se slažu i oni koji žive u Vukovaru. Sve ovo radi druga strana da bi pokazala da su marginalizirani“, s grčem govori Ana o rodnome gradu.

Navodi kako se prije rata u Vukovaru moralo paziti da Srbi budu zaposleni, da ne budu marginalizirani, pa su bili u vodećim tvrtkama, na dobrim pozicijama, da se ne bi osjećali ugroženo. Govori da je tako, na žalost, i danas. Kao da se ništa nije ni promijenilo.

„Grad su ostavili tako jadnim. Vukovar više nije Vukovar. Lijepo je da je obnovljen, ali ovaj Vukovar više nema dušu Vukovarkoju je imao. Nestala je. Ondje sada živi neki drugi svijet, promijenila se struktura ljudi, ne poznajem više te ljude... Prošlo je vrijeme, ali nije to onaj moj stari grad. Ne kajem se što sam ostala u Zadru. Prije me je kopkalo da se vratim, zašto sam ostala u Zadru, ali sada više ne. Vukovar je moj, ja se njega ne odričem, ali valjda će ponovno dobiti u mome BolGrad su ostavili tako jadnim. Vukovar više nije Vukovar. Lijepo je da je obnovljen, ali ovaj Vukovar više nema dušu koju je imao. Nestala je. Ondje sada živi neki drugi svijet, promijenila se struktura ljudi, ne poznajem više te ljude... Prošlo je vrijeme, ali nije to onaj moj stari grad. Ne kajem se što sam ostala u Zadru. Prije me je kopkalo da se vratim, zašto sam ostala u Zadru, ali sada više ne. Vukovar je moj, ja se njega ne odričem, ali valjda će ponovno dobiti u mome srcu ono mjesto koje je imao. Možda je sada drukčije jer me za njega veže strašna bol koju osjetim svaki put kada dođem onamo. Obići toliko grobova uništi me. Ja 18. studenoga nikada ne idem u Vukovar jer to ne bih mogla podnijeti.“srcu ono mjesto koje je imao. Možda je sada drukčije jer me za njega veže strašna bol koju osjetim svaki put kada dođem onamo. Obići toliko grobova uništi me. Ja 18. studenoga nikada ne idem u Vukovar jer to ne bih mogla podnijeti.“

Vukovar je za Anu previše bolna priča i kad počne govoriti o njemu, ne može zaustaviti suze. Kaže da je to zato što svaki put kad dođe u rodni grad, mora obići 11 grobova: roditelje, četiri brata, mužu zapali svijeću kod križa, svekra i svekrve, dva brata i dva šogora njezinoga muža. Svi su bili u ratu, neki su umrli za vrijeme rata, neki kasnije. Jedan je šogor umro odmah nakon njezine mame, a bio je u logoru sedam mjeseci.

Govoreći o današnjoj Hrvatskoj i je li ovo domovina za koju su poginula njezina četiri brata, njezin suprug, ali i mnogi drugi, Ana odmahuje glavom. Priznaje kako često zna reći da kada bi se njezini bližnji ustali iz groba i vidjeli sve ovo, vratili bi se jer ovo nije ono za što su se borili, ovo nije ono za što su umrli. Hrvatska je dovedena na rub ponora, jadni smo, rasprodani, mladost nema posla.

Kaže kako ne traži ništa, oduvijek žive u skladu sa svojim mogućnostima i zadovoljni su. Ona je do 2008. radila u policiji, najstariji sin Igor danas ima svoj privatni posao, drugi je zaposlen u jednom gradskoj tvrtki u Zadru. Bez obzira na to što je dijete hrvatskoga poginulog branitelja, i dalje je teško doći do posla. Danas još i teže. Skromni smo i zadovoljni onim što imamo, naglašava.

Toliko nas je ubijeno, ali i dalje ima nas!

Najstariji brat Niko imao je trojicu sina, jedan živi u Vukovaru, dvojica su u Zagrebu. Iza brata Ive ostalo je troje djece i svi su u Zagrebu. Sestra ima dva sina, oba su u Zagrebu. Jedino najmlađi brat nije imao djece. Toliko ih je ubijeno, ali opet, kad se okupimo, ima nas. Zašto je to moralo tako biti, zašto su sva četvorica morala otići, to nikada ne ćemo doznati, govori Ana Vukojević pronalazeći utjehu u nećacima koji su ostali iza neprežaljene braće.

Kata Šoljić

Ja sam Kata Šoljić, Hrvatica, majka iz Vukovara. Imam 79 godine, rodila sam i odgojila šestero djece, četiri sina i dvije kćeri. Moja četiri sina i zet darovali su svoje živote za slobodu i obranu svoje Domovine Hrvatske od srpskoga agresora u ovomu Domovinskom ratu 1991. godine. Od istih neprijatelja stradala su mi četiri nedužna brata u Drugome svjetskom ratu, a suprug mi je čudom ostao živ. Nisam završila nikakvu školu. Jedva se znam potpisati. Život me nije nikada mazio. I stoga sam naučila i još učim najvišu životnu školu, a to je škola ljubavi i žrtve za svoje bližnje i za svoju obitelj, govorila je za svoga života vukovarska Majka Hrabrost.

Prigodom Dana državnosti 1995. dr. Franjo Tuđman odlikovao je Katu Šoljić redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske za osobite zasluge u promicanju moralnih društvenih vrednota. Od Udruge branitelja 2004. dobila je nagradu 'Junakinja hrvatskoga Domovinskog rata', a 2015. na Majčin dan park na zagrebačkoj Trešnjevci dobio je ime Park Kate Šoljić.

Andrea Černivec
Hrvatski tjednik

Hrvatski tjednik

Čet, 29-06-2017, 07:38:15

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 660 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2017 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).