Razgovor s Kazimirom Katalinićem, hrvatskim emigrantskim povjesničarom i političarom

Koliko su pouzdana i vjerodostojna istraživanja Vladimira Žerjavića o stradanjima stanovništva u NDH?

Prvu ozbiljniju studiju o žrtvama rata nalazimo u članku 'Žrtve rata' koji je objavio Bruno Bušić u Hrvatskome književnome listu 1969. godine. Njegova je vrijednost u tome što se nije temeljio na statističkim istraživanjima, nego na prvome poslijeratnom popisu ratnih žrtava. Na temelju toga popisa, Bušić je utvrdio da su sveukupne žrtve na području SR Hrvatske iznosile 185.327, a da je u logorima poginulo 51.534 Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda i narodnosti.

Prvo statističko izračunavanje žrtava rata nalazimo u knjizi dr. Bogoljuba Kočovića, srpskoga antirežimskog političkog emigranta koja je pod naslovom 'Žrtve Drugog svetskog rata u Jugoslaviji' objavljena u Londonu 1985. godine. Vijest o toj knjizi prodrla je u Hrvatsku u vrijeme suđenja dr. Artukoviću kada je o njoj govorio u svome intervjuu za zagrebački tjednik 'Danas' (8. 2. 1986.) slovenski povjesničar dr. Dušan Biber. Ja sam o Kočovićevoj knjizi objavio dvije kritičke rasprave, prvu u lipnju 1986. pod naslovom 'Hrvatsko-srpski sukob u svjetlu brojki', a drugu u travnju 1988. pod naslovom 'Hrvatske i srpske žrtve 1941.-1945.'.

Četiri godine nakon izlaska Kočovićeve knjige (a tri godine nakon moje prve rasprave te godinu dana nakon moje druge rasprave) objavio je ing. Vladimir Žerjavić knjigu 'Gubici stanovništva Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu' pri čemu slijedi istu metodologiju kao i dr. Kočović, gotovo kao da prepisuje Kočovića, mijenjajući tek neke brojke. No, što je upravo začuđujuće, u potpunosti prešućuje pravoga GreškeKako dr. Kočović, tako i njegov plagijator ing. Žerjavić, upadaju u istu temeljnu pogrešku jer nemaju u vidu općepoznatu činjenicu da su popisi pučanstva bili netočni, kako za vrijeme prve, tako i druge Jugoslavije. To znači da Katalinic3je nemoguće sa stopostotnom sigurnošću na temelju statistika doći do demografskog gubitka, a naročito ne do broja stvarnih žrtava, tj. do broja poginulih osoba.autora, tj. dr. Kočovića, kao da mu je Kočovićevo djelo potpuno nepoznato. Ovakav se postupak naziva plagijatom, a rijetki su oni koji išta vjeruju plagijatorima.

Kako je Žerjavić došao, kojim metodama, do tih podataka i koje su osnovne pogreške toga pristupa?

Kako dr. Kočović, tako i njegov plagijator ing. Žerjavić, upadaju u istu temeljnu pogrešku jer nemaju u vidu općepoznatu činjenicu da su popisi pučanstva bili netočni, kako za vrijeme prve, tako i druge Jugoslavije. To znači da je nemoguće sa stopostotnom sigurnošću na temelju statistika doći do demografskog gubitka, a naročito ne do broja stvarnih žrtava, tj. do broja poginulih osoba.

Nemoguće mi je ovdje objasniti kako sam ja riješio problem netočnih statistika, a što sam opširno objasnio u knjizi 'Argumenti'. No unatoč ispravnijemu sustavu izračunavanja žrtava, svoje sam zaključke - što se tiče poginulih Hrvata - donosio u tri inačice: maksimalni, minimalni i vjerojatni broj poginulih Hrvata.

Kako procjenjujete stradanje pojedinih naroda u Drugome svjetskom ratu na prostoru NDH i koji su Vaši podatci?

Prema mom izračunu, na području NDH (uključujući i Istru, iako nije bila dio NDH): vjerojatno je bilo poginulih 273.000 Srba i Crnogoraca, i vjerojatno poginulih 427. 000 Hrvata.

Što je po Vama potrebno učiniti da se napokon utvrdi istina o stradanju naroda?

Ako želimo s velikom sigurnošću utvrditi istinu o stradanju naroda, trebali bismo učiniti nekoliko stvari: otvoriti sve udbaške arhive, ustanoviti broj osoba u skupnim grobnicama, bilo gdje se one nalazile te nastaviti i financijski omogućiti istraživački arhivski rad ekipe kojoj je na čelu Blanka Matković.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik