Hrvatska oduvijek izdašno nagrađuje svoje mrzitelje

Don Anto Baković preselio se u vječnost. Američka spisateljica Flannery o Conor jednu je svoju pripovijetku naslovila „Teško je naći dobra čovjeka“. Iako se nije teško složiti s time, svatko tko je poznavao don Antu Bakovića ili barem samo čuo i pratio što radi, zna da je on bio utjelovljenje istinskoga dobra. Kao svećenik, kao žrtva i robijaš bivšega komunističkoga režima, kao pisac, urednik i kao hrvatski patriot dao je više nego tisuću drugih ljudi zajedno. Da ništa u svome životu i svojoj karijeri nije uradio nego samo napisao epohalnu knjigu „Hrvatski martirologij 20. stoljeća“, u kojoj je predstavio 660 svećenika koje je Titov režim likvidirao, napravio bi iznimno mnogo.

Don Baković dao je mnogo više, o čemu pišemo u zasebnome tekstu u povodu njegove smrti na stranicama 44. i 45. ovoga broja. Zato u uvodniku ne pišem o njemu kako bih nabrajao njegove zasluge, nego radi društveno paradoksalne situacije u našoj državi koja se u čitavoj svojoj nakaradnosti svaki put nametne kad odlaze ovakvi pravednici kojima n itko nije rekao ni hvala.

Don Anto Baković živio je krajnje skromno, često i u uvjetima krajnje oskudice, okupacijske jugovlasti više su ga puta zatvarale na višegodišnje robije, ali ga ništa nije moglo slomiti. Za svoj rad na općemu dobro nije tražio ni dobivao nagrade ni priznanja, a često je ostajao bez razumijevanja i unutar same Crkve kojoj se predavao cijeloga života. Kada je 90-ih, kao jedan od rijetkih, zapazio gorući demografski hrvatski problem, maliciozni i primitivni dio politike i javnosti počeo ga je ismijavati, konformističke i lijene hrvatske duše ignorirale su ga, a u zluradosti je prednjačila jugonostalgičarska bagra po medijima koja nije podnosila njegovo strastveno domoljublje i vjeru. A on je tada govorio ono o čemu danas vrište ne samo demografi nego licemjerno i ekonomisti, političari, sociolozi.

Kad se ima u vidu prinos jednoga don Ante Bakovića hrvatskoj ideji, s jedne strane , i djelovanje, primjerice, jednoga sociologa religije Ivana Markešića, onda shvatimo tu zastrašujuću diskrepanciju između velike žrtve i nepostojanja priznanja. Spomenuti Markešić ne propušta prigodu da baci pljuvačku na Crkvu zbog navodnoga miješanja u politiku. Lani je tako za sisačkoga biskupa msgr. Košića rekao kako je degutantno to što radi, odnosno da je crkveno uplitanje u politiku prešlo sve granice. A da biste shvatili tko je Ivan Markešić, evo njegova citata iz „Komunista“ 1987. godine: „Jer ne smijemo zaboraviti da ja Katolička Crkva jedan od najvećih neprijatelja komunizma i socijalizma i da se kao takva nikada ne će pomiriti s izgubljenim pozicijama prije socijalističke revolucije. Zbog toga ovaj Kuharićev pohod može biti protumačen jedino kao pokušaj udruživanja onih mračnih sila prošlosti koje neprestano otvoreno žele propast socijalističkoj Jugoslaviji.“

Eto, jedan takav čovjek, koji je branio jedan zločinački sustav, danas uživa u akademskome statusu, dijeli lekcije s televizijskih ekrana i na institutu Ivo Pilar, uživa brojne pogodnosti, za razliku od don Ante Bakovića koji je za Hrvatsku i za svoju Crkvu sve dao, a od njih gotovo ništa nije dobio.

Prijezir prema onima s idejom Hrvatske u srcu

Tako je to u Hrvatskoj: istražitelji, mediji, novinari, znanstvenici, naši ljudi u emigraciji, publicisti, politički aktivisti koji s NagradeDa HAVCje don Baković izmišljao ustaške zločine i prešutio partizanske i četničke u istočnoj Bosni, plivao bi u novcu. Da Jakov Sedlar snima filmove u čast komunizmu, Josipu Brozu Titu i Jugoslaviji, da snima dokumentarce protiv Domovinskoga rata, svaku drugu večer bio bi HTV-u i dobivao bi i milijune HAVC-ovih kuna.idejom Hrvatske u srcu otkrivaju istinu, bore se za poštenje, pravdu i opće dobro hrvatskoga naroda, bivaju prezreni, ne mogu računati ni na kakvu financijsku ili moralnu potporu, moraju se ponižavati do poda i prosjačiti u zadnjega kriminalca nekakvu svoticu kako bi išta realizirali od svojih ideja. Što uostalom reći o državi (u smislu nomenklature ili sustava vlasti) koja je dala tri saborska mandata srpskoj manjini koja je ratovala protiv Hrvatske, jednako kao i milijunskoj hrvatskoj emigraciji čijih je par stotina mladića položilo živote u obrani domovine, koji su slali pomoć u novcu i svim drugim dobrima, emigraciji koja i danas spašava Hrvatsku šaljući svakoga mjeseca milijardu i nešto eura novčanih doznaka svojih obiteljima, ili, što je još važnije, koja svakoga ljeta pola turističkoga prihoda donosi svojoj Domovini.

Oduvijek, na žalost, Hrvatska izdašno nagrađuje sve svoje mrzitelje u politici, udrugama, medijima i nakladništvu. Da je don Baković izmišljao ustaške zločine i prešutio partizanske i četničke u istočnoj Bosni, plivao bi u novcu. Da Jakov Sedlar snima filmove u čast komunizmu, Josipu Brozu Titu i Jugoslaviji, da snima dokumentarce protiv Domovinskoga rata, svaku drugu večer bio bi HTV-u i dobivao bi i milijune HAVC-ovih kuna. Da Bože Vukušić, jedini autor u Hrvatskoj koji je posve demaskirao Udbu i koji je najviše doprinio da bar Njemačka osudi čelnike Udbe za konkretno ubojstvo, piše protiv hrvatske emigracije, a u korist Udbe, dobivao bi i odličja i pozicije i silan novac za sve to.

Da se Hrvatski tjednik zove ili diše srpski, dobivao bi i reklame i milijune kuna i ne bi morao strepiti svakoga tjedna hoće li prodati sto primjeraka više ili manje. Eh, da baba ima onu stvar, bila bi djed, da Hrvatska ima vlast i ljude koji imaju Matoševo srce za Hrvatsku , onda bi bila istinska mater svome narodu, a ne samo nacionalnim manjinama, ne bi bila maćeha koju je general Glasnović podrugljivo nazvao Croslavijom.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik