Kostrići: Srbi su 15. 11. 1991. pobili sve stanovnike, a najmlađih dvoje bili su braća Tomislav (2) i Dario Jurić (5)
Prigodom nedavnoga predstavljanja knjige 'Kostrići - najtužnije selo u Hrvatskoj', u općinskome središtu Majuru na Banovini, cijela je dvorana plakala. Po genocidnome planu, osmišljenome potkraj osamdesetih godina u Beogradu, dogodili su se mnogi zločini u Hrvatskoj, od Vukovara do Dubrovnika. Selo Kostrići prije Domovinskoga rata bilo je malo poznato. Za njega se doznalo tek nakon što je 15. studenoga 1991. cjelokupno civilno stanovništvo na najbestijalniji način ubijeno, kuće spaljene, a imovina opljačkana. O tim smo događajima razgovarali s autorom monografije dr. Jakšom Ragužom, povjesničarom s Hrvatskoga instituta za povijest.
Zašto ste nazvali Kostriće najtužnijim selom u Hrvatskoj?
Kostrići su najtužnije selo jer kao ljudsko naselje više i ne postoje. Stanovništvo je poubijano, a stambeni i gospodarski objekti spaljeni. Ostao je samo toponim čiji spomen izaziva tugu.
Nakon Drugoga svjetskog rata, selo je imalo više od 100 stanovnika, pred Domovinski rat, samo 15. Odakle takva depopulacija?
Razlog je u društvenoj i gospodarskoj marginalizaciji koju je hrvatski narod na Banovini doživio tijekom druge Jugoslavije, a koji je za posljedicu imao drastičnu depopulaciju hrvatskih sela i ubrzanu srbizaciju gradskih naselja. To je bila sudbina i Kostrića.
U Kostrićima su živjeli Hrvati, a u susjednim selima bili su stanovnici srpske nacionalnosti. Kakvi su bili njihovi odnosi?
Odnos sa lokalnim Srbima bio je dosta dobar. Kostrićani su imali brojne prijatelje i nekoliko kumstava, a KostrićiU jutro 15. studenoga 1991. u Kostriće su iz više smjerova ušle tri skupine pripadnika tzv. krajinske milicije za posebne namjene 'Kaline Komogovina' i poubijale sve stanovnike koje su zatekli, ukupno njih 15. Najmlađe su žrtve bili dvogodišnji Tomislav Jurić i njegov petogodišnji brat Dario Jurić, a najstarija žrtva Petar Bašić imao je 93 godine.70-ih su godina sklopljena dva miješana braka. Pokretanje velikosrpskoga projekta koji su kostajnički Srbi masovno podržali, drastično je poremetilo te odnose.
Ženi su zaboli nož u grlo
Kostrići su u ljeto 1991. bez žrtava okupirani. Što se, dakle, dogodilo 15. studenoga 1991., praktično nakon dva mjeseca života u uvjetima okupacije?
Selo su početkom rujna 1991. bez otpora okupirali pobunjeni Srbi iz susjednih sela. Kako su Kostrići brdsko zabačeno selo, prometno izolirano, stanovništvo je u prva dva mjeseca uglavnom bilo pošteđeno nasilja, no ne i pljačke. To je bio samo privid. Naime, u dubini okupiranoga teritorija Hrvatske ostao je niz enklava u kojima je preostalo nešto hrvatskoga stanovništva. Iako su se posvuda Srbi masovno uključili u pobunu, mnogi od njih nisu bili spremni ubijati svoje susjede Hrvate ako su znali da nisu imali udjela u politici i ratu. No politički i vojni čelnici SAO Krajine, te njihovi gospodari iz Srbije imali su drukčije planove s tim preostalim Hrvatima – odlučili su ih sve likvidirati ili protjerati, a s ciljem potpunoga istrjebljenja hrvatskoga naroda, kako bi se dobio etnički homogen prostor, što bi olakšalo njegovo uključivanje u Veliku Srbiju. Taj proces uništavanja hrvatskih enklava vršen je ponajviše od strane milicijskih i vojnih specijalnih postrojba SAO Krajine, povodi i oblici provedbe bili su različiti, no rezultat uvijek isti - potpuni nestanak svih nesrba s nekoga područja. U osnovi, u pitanju je bio projekt genocida, čijom su žrtvom postali i Kostrići. U jutro 15. studenoga 1991. u Kostriće su iz više smjerova ušle tri skupine pripadnika Jedinice milicije za posebne namjene 'Kaline Komogovina', Ministarstva unutrašnjih poslova SAO Krajine i poubijale sve stanovnike koje su zatekli, ukupno 15. Najmlađe su žrtve bili dvogodišnji Tomislav Jurić i njegov petogodišnji brat Dario Jurić, a najstarija žrtva Petar Bašić imao je 93 godine.
Dvojica mještana, skrivši se, izbjegla su masakr, Nikola Bunjevac i Zlatko Jurić, koji se u stanju rastrojstva predao i doživio strašnu smrt. Zlatkova kob i njegove obitelji prestrašna je...
Zlatko, koji se spletom okolnosti tu jutro zatekao izvan sela, u jednome je trenutku izgubio majku, ženu, dva mala sina, svekra i svekrvu te tetku. To ga posve psihički slomilo i izgubio je volju za životom te se predao srpskim milicijskim specijalcima. Nakon mučenja je likvidiran. Tijelo mu do danas nije nađeno, no poznato je ime jednoga od specijalaca koji su ga odveli u smrt. To je Zdravko Matijašević zvani 'Žabac' iz kostajničkoga sela Donja Velešnja.
U knjizi opisujete svu okrutnost ubojstava?
Da, jednoj je ženi zaboden nož u grlo i tako je vučena... Ubojica se time kasnije javno hvalio. Mislim da je to dovoljno.
Ubijeni koji nisu izgorjeli danima su ostali na otvorenome prostoru. Njih je pokopao Nikola Bunjevac...
Većina je žrtava po likvidaciji spaljena u svojim kućama. Naime, Kostrići su bili selo drvenih kuća. Iz toga razloga do danas su nađeni posmrtni ostatci samo sedam žrtava, kojima su vrane i mačke bile već napale lice. Jedini preživjeli stanovnik sela Nikola Bunjevac pokopao je tijela triju starica koje nisu bile spaljene, jer su dvije od njih ubijene na seoskoj cesti.
Što se dogodilo s imovinom koja nije izgorjela?
Nakon masakra, milicijski su specijalci opljačkali najvrjedniju imovinu i spalili kuće u kojima su bili leševi. Ostale su objekte idućih mjeseci pljačkali i palili Srbi iz susjednih sela.
Sve su žrtve bili civili
Navodno su ubojice proslavile zločin...
U svojoj bazi u partizanskome Spomen-domu 'Kaline', koji se nalazi u krugu manastira Srpske pravoslavne crkve u kostajničkome selu Komogovina održano je slavlje, na kojem su se hvalili tko je što napravio u Kostrićima.
Ubijeni su od reda civili, djeca, žene i starci. Pitamo se s kojim ciljem?
Od 16 žrtava svi su bili civili. Po spolu devet žrtava bile su žene, a sedam muškarci. Po dobi, devet je ŽrtveOd 16 žrtava svi su bili civili. Po spolu devet žrtava bile su žene, a sedam muškarci. Po dobi, devet je žrtava bilo starije od 60 godina, tri su bile srednje životne dobi, dvoje mlađe životne dobi (bračni par), dok su dvije žrtve bile maloljetna djeca. Svi su ubijeni u svojim kućama ili u neposrednome susjedstvu. Nedvojbeno se radi o zločinu genocida u svrhu stvaranja etnički Velike Srbije, što je potvrdio i Međunarodni sud pravde Ujedinjenih naroda u Haagu u svojoj presudi 2015. godine.žrtava bilo starije od 60 godina, tri su bile srednje životne dobi, dvoje mlađe životne dobi (bračni par), dok su dvije žrtve bile maloljetna djeca. Svi su ubijeni u svojim kućama ili u neposrednome susjedstvu. Nedvojbeno se radi o zločinu genocida u svrhu stvaranja etnički Velike Srbije, što je potvrdio i Međunarodni sud pravde Ujedinjenih naroda u Haagu u svojoj presudi 2015. godine.
Zna li se tko su počinitelji tog zločina?
Utvrđeno je da su u akciju 'čišćenja' sela Kostrići 15. studenoga 1991. krenuli zapovjednik Jedinice milicije za posebne namjene 'Kaline - Komogovina' Stevo Borojević zv. 'Gadafi', njegov zamjenik Milan Zec, te pripadnici postrojbe Mirko Tadić zv. 'Tito', Miroslav Tadić, Dubravko Arambašić, Nikola Bogdanović zv. 'Nina', Nikola Ilić zv. 'Nina', Mile Milinović zv. 'Borovo Selo', Milan Drobnjak zv. 'Gola', Milan Lađević, Stevo Borojević zv. 'Ćuk', Stevo Džakula zv. 'Ikonar', Nikola Begović zv. 'Kondukter', Stevo Vučinić zv. 'Hans', Gojko Malešević zv. 'Četnik', redom dobrovoljci s Banovine i Kozare. S njima su bili dobrovoljci iz Srbije Dragan Pendić i Žikica Pendić, zatim Vlado Gavrilović zv. 'Gedžo Srbijanac' inače glumac dječjega lutkarskog kazališta, te Veselin Božović zv. 'Arkan'. Vjerojatno je iz baze krenuo i Darko Crnojević zv. 'Đekson', osobni vozač 'Gadafija'. Je li osim vožnje radio i što drugo, nije poznato. U akciji je bila i osoba prezimena Medić, no nije poznato ime. Ukupno je 21 naoružana mlada osoba, borbeno istrenirana, krenula u akciju 'čišćenja' sela u kojemu je bilo 17 nenaoružanih stanovnika, od čega samo dva muškarca mlađe i srednje životne doba. Uz njih ne treba zaboraviti i već spomenutoga Zdravka Matijaševića 'Žapca' koji taj dan nije bio u Kostrićima, no koji se vezuje uz kasnije ubojstvo nesretnoga Zlatka Jurića.
Može li se dovesti u vezu Stevu Borojevića 'Gadafija', komandanta Jedinice za posebne namjene 'Kaline - Komogovina', koja je počinila masakr u Kostrićima, s optuženim kapetanom Draganom i njegovim centrom u Golubiću za uvježbavanje specijalnih pripadnika milicije SAO Krajine?
'Gadafi' je izravni proizvod kapetana Dragana. On ga je obučio u bazi u Golubiću i imenovao instruktorom milicijskih specijalaca tzv. 'martićevaca', na osnovi čega je postao zapovjednikom postrojbe 'Kaline'. Dragan Vasiljković u Golubiću je obučio i stvorio veliki broj 'martićevaca' koji su potom, poput 'Gadafija' izvršili neke od najtežih ratnih zločina u ime SAO Krajine.
Je li tko od počinitelja zločina u Kostrićima optužen ili osuđen od hrvatskih pravosudnih tijela?
Od dvadesetdvojice poznatih danas ih je 10 živih i protiv njih hrvatski policijski i pravosudni organi vode istragu.
SPC davao upute za ubojstva Hrvata
U knjizi ste uvrstili fotografiju u bazi postrojbe 'Kaline' u manastiru Komogovina. Na fotografiji uz Stevu Borojevića, vođu zločina u Kostrićima, na oklopnome je vozilu srpski akademik Ratislav Petrović, a ispred oklopnjaka s puškomitraljezom na ramenu protosinđel Filaret Mićević, danas vladika mileševski. Kakva je uloga srpskih akademika i sveštenih lica SPC-a u događajima na Baniji?
Ukupna 'zasluga' Srpske akademije nauka i umetnosti i Srpske pravoslavne crkve u pokretanju i vođenju ratova na prostoru bivše Jugoslavije golema je. Glede Banovine, to je pitanje na koje povjesničari tek trebaju odgovoriti, no spomenuti je Filaret bio povjerenik najviših krugova SPC-a za Banovinu i Kordun. Vojni obavještajci JNA 1991. izvijestili su da je u prijateljskim vezama s četničkim grupacijama na ovom području. Citiram izvješće JNA: 'Postoje ozbiljne indicije da iz tih crkvenih krugova dolaze određena uputstva i naređenja za likvidaciju pripadnika hrvatske nacionalnosti, rušenje sakralnih objekata i pljačke na terenu'.
Na Banovini je ratno-huškačke govore držao i aktualni srbijanski premijer, može li se i njega smatrati odgovornim za mnoga zla i pokolje na tom području?
Na osnovi dostupnih izvora nije moguće odgovoriti na to pitanje. No za ratno huškanje svakako jest odgovoran.
Kako ste se odlučili na znanstveno istraživanje toga zločina i koliko ste radili na knjizi?
Poticaj za projekt izrade monografije o Kostrićima došao je od načelnice Općine Majur Klementine Karanović. Namjera joj je bila iz zaborava otrgnuti život i tragedija ovoga sela njezine općine. Prihvatio sam izazov, i uz njezinu svesrdnu podršku, te pomoć velikoga broja drugih dobronamjernih ljudi, uspio za godinu dana ostvariti projekt.
Je li već gdje predstavljena i kakav je ostavila dojam na nazočne?
Knjiga je promovirana u općinskome središtu, Majuru, 15. studenoga 2016. godine, na 25. obljetnicu zločina.Nazočio je veliki broj ljudi, a cijeli je događaj bio obojen jakim emocijama, posebice jer je bila prisutna rodbina i prijatelji žrtava. Jedan od govornika je bila Mirjana Vujčić koja je u Kostrićima izgubila majku, oca, sestru, djevera i dva malena nećaka.
Možemo li očekivati još ovako temeljitih i sveobuhvatnih radova iz vremena Domovinskoga rata?
Kao djelatnik Odjela za suvremenu povijest Hrvatskog instituta za povijest, moja je obveza, ali i čast, raditi na projektima tematike Domovinskoga rata. Hrvatski narod ima golemu potrebu za ovakvim projektima. Na promociji u Majuru prišao mi je veliki broj ljudi i molio da se sada posvetim izradi monografije o ratnim stradanjima njihovih mjesta: Majura, Stublja, Hrvatske Dubice, Sunje... Ne ću ih razočarati.
Marko Curać
Hrvatski tjednik