Uz ovakav SDP HDZ će još dugo pobjeđivati
Od sedam kandidata za predsjednika SDP-a, na unutarstranačkim izborima održanima prošle subote u drugi su krug ušli Davor Bernardić i Rajko Ostojić. Mladi zagrebački SDP-ovac i sredovječni splitski SDP-ovac odmjerit će snage u drugome krugu već sljedećega vikenda s budući da ni jedan nije dobio iznad 50 posto glasova članova koji su glasovali. U velikoj je prednosti Davor Bernardić jer je već u prvome krugu dobio 46 posto glasova, u odnosu na Rajka Ostojića i njegovih 22 posto, a pored toga neki poraženi već su se izjasnili da podupiru Bernardića. Crveni su se već pomirili da će im predsjednik u sljedećemu postmilanovićevskom razdoblju biti Bernardić. Glasovanju se odazvala samo polovica članova SDP-a, oko 18.000. Druga polovica smatrala je očito da niti jedan od sedmero kandidata nije uopće vrijedan izlaska na birališta u stranačkim prostorijama.
Iako je dobio samo malo manje od polovice onih koji su glasovali u prvome krugu, s realnom pretpostavkom da BernardićDavor Bernardić, opće je uvjerenje, nije političar s jakim organizacijskim vještinama ili s nekom liderskom karizmom. Isplivao je više zbog benignoga sukoba s prijašnjim predsjednikom Zoranom Milanovićem, kada ga je ovaj maknuo kao kandidata za zagrebačkog gradonačelnika, unatoč odluci partijskoga ogranka u glavnome gradu, a nametnuo Rajka Ostojića.će novi predsjednik SDP-a biti 36-godišnji Zagrepčanin, kao da je malo tko zadovoljan. Hladno su taj „uspjeh“ popratili analitičari u medijima i drugi opinion makeri skloni i inače SDP-u. Bruxelleska je administracija htjela Piculu na čelu Partije, ali kad je on rekao da bi SDP-om upravljao iz Bruxellesa, izgubio je bitku. Sada su mnoge pristaše ove stranke razočarane i krajnje skeptične glede daljnje budućnosti SDP-a. Po mnogima, na ovim SDP-ovim unutarstranačkim izborima i nije bilo jakoga kandidata pa se sve odvijalo po onoj narodnoj – Sto babica, kilavo dite. Niti jedan od kandidata nije imao izgrađen poseban politički subjektivitet, svi su oni u većoj ili manjoj mjeri percipirani kao stranački činovnici koji su se ugurali u ideološki ili hranidbeni lanac SDP-a kamo ih je dovela inicijalna ljevičarska ideja.
Davor Bernardić, opće je uvjerenje, nije političar s jakim organizacijskim vještinama ili s nekom liderskom karizmom. Isplivao je više zbog benignoga sukoba s prijašnjim predsjednikom Zoranom Milanovićem, kada ga je ovaj maknuo kao kandidata za zagrebačkog gradonačelnika, unatoč odluci partijskoga ogranka u glavnome gradu, a nametnuo Rajka Ostojića. Osim mlakoga gunđanja, nije bilo velike konfrontacije jer je Bernardić tada podvio rep pred jačim, znao je da bi ga Milanović, ako bi se previše jogunio, lako izbacio iz stranke. Milanović je znatno obrazovaniji od Bernardića, a ideološki među njima nema nikakve razlike. Sve su to mladi lavovi koje je partija na vrijeme uzela pod svoje i preparirala na način da eutanazira u njima identitetska obilježja nacije i sredine kojima pripadaju, a da ih nadoji komunističkim nadnacionalizmom.
Šibenski prijatelji i oblikovatelj Hrvoje Klasić
Davora Bernardića su, po vlastitome priznanju, u partiju privukli neki šibenski prijatelji koji su već bili članovi te PovijestSvake godine Bernardić sudjeluje na obilježavanju dana ulaska jugoslavenskih partizana, odnosno dana okupacije Zagreba, to slavi kao dan oslobođenja i poručuje kako je protiv revizionizma povijesti, premda je revizija velikosrpske povijesti kojoj on robuje zapravo jedna od najprečih potreba Hrvatske.stranke, a onda ga kao junošu oblikovao ni manje ni više nego Hrvoje Klasić, onaj povjesničar koji navodno od svojih studenata više traži da mu pričaju o pogrebu J. B. Tita nego o masovnim i okrutnim zločinima koje je činio pola stoljeća nad Hrvatima. Nije čudno onda što Davor Bernardić zadnjih dana ističe kako se on ne će dodvoravati desnici, kao da je njegova ljevica, a ne upravo desnica, stvorila Hrvatsku, zatim da je protiv promjene imena Trga maršala Tita u Zagrebu, što znači da odobrava njegove zločine nad hrvatskim narodom.
Svake godine Bernardić sudjeluje na obilježavanju dana ulaska jugoslavenskih partizana, odnosno dana okupacije Zagreba, to slavi kao dan oslobođenja i poručuje kako je protiv revizionizma povijesti, premda je revizija velikosrpske povijesti kojoj on robuje zapravo jedna od najprečih potreba Hrvatske. Sve u svemu, pobjedom Bernardića na unutarstranačkim izborima u SDP-a, ništa se bitno ne će dogoditi. Otišao jedan iskompleksirani hrvatski aktivist, došao drugi.
Stanje u SDP-u najviše odgovara Plenkoviću
Stanje u SDP-u, to nadmetanje jednako bezličnih figura za stranačko prijestolje, najviše odgovora HDZ-u i njegovu predsjedniku Andreju Plenkoviću. Ne mogu HDZ i Plenković biti toliki kameleoni i toliki licemjeri koliko Bernardić, Ostojić i SDP mogu biti posve antipatični i nevrijedni pozornosti prosječnoga hrvatskoga glasača da im uopće posveti bilo kakvu misao. S ovakvim SDP-om, koji još ima problem s identitetom, HDZ nema straha. Pobjeđivat će još dugo, makar HDZ-u na čelu bili i nesimpatičniji političari od Plenkovića. Zato je rasplet ove izborne situacije u SDP-u zapravo idealan za HDZ. Ali za Hrvatsku ostaje tužna spoznaja da ni nakon ovih unutarstranačkih izbora nikako da dobije jakoga političara s državničkim obilježjima, dakle čovjeka sa zbirom vrijednosti koje nosi u sebi, koje bi podredio ideji općega dobra i koje bi jamčile da će znati voditi državu kroz sve buduće izazove.
SDP će vjerojatno nastaviti sa silaznom putanjom, posebice ako gubitnici budu krenuli samostalno, u osnivanje vlastitih stranaka, SDP-ovih derivata. HDZ će, zahvaljujući svome brojnome članstvu i mogućnošću ucjene građana mjestom u hranidbenome lancu, još dugo vladati. Sve će naoko ići naprijed, a povijest će zapravo, u boljoj inačici, tapkati na mjestu, a u goroj koračati natrag.
Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik