Vrijeme je da se Hrvatska počne ponašati kao pobjednica

Srbijanske vlasti uhitile su Zdravka Hlobika, ali su ga ubrzo pustile kad su otkrile da on slučajno ima isti identitet kao i čovjek s njihove tjeralice – hrvatski branitelj. Da je kojim slučajem doista uhićen traženi Zdravko Hlobik iz Osijeka, bili bismo svjedoci tko zna koliko duge dramatične dionice u ionako tenzičnim odnosima između Hrvatske i Srbije. Provokacija iz susjedne države i ovoga će puta, po svemu sudeći, proći bez ikakva kvalitetnoga hrvatskog odgovora te je pitanje dana kada će Srbija uhititi nekoga hrvatskoga branitelja i suditi mu.

Famozni Zakon o univerzalnoj jurisdikciji za ratne zločine omogućuje Srbiji da progoni hrvatske branitelje na temelju optužnica agresorske JNA. Motivi donošenja ovoga zakona u Srbiji prilično su prozirni. Srbija je izgubila sve ratove koje je Milošević 90-ih poveo protiv susjeda, no očito još ne može prežaliti ratni poraz što ga je doživjela od Hrvatske u Oluji. Poraz je bio toliko bolan da Srbija nema snage suočiti se s činjenicama nego u maniri ranjene i neutješne zvijeri misli kako će naći spas u poricanju činjenica, u novoj verbalnoj agresiji i mržnji prema pobjedniku.

U jednome obliku psihološko-političkoga bijega od vlastite sramote iz 90-ih, Srbija različitim manipulacijama i provokacijama pokušava zapravo poraz pretvoriti u pobjedu te se ponaša po logici: ako već i jesmo izgubili rat, mi ćemo suditi pobjednicima, lovit ćemo ih gdje god stignemo, zatvarati i suditi im, ne ćemo im dati mira. To je ta etika iracionalnoga gubitnika kakav je bila i ostala Srbija. Svi dosadašnji, prilično mlaki pokušaji Hrvatske zaustavi Srbiju u donošenju i provedbi toga zaklona ostali su bez rezultata.

Hrvatski branitelji neko su se vrijeme zaista osjećali kao progonjene zvijeri. Lovila ih je Srbija, a nije ih štedjela ni vlada Jadranke Kosor u Hrvatskoj pa smo bili svjedoci rijetko viđena paradoksa u povijesti da pobjednici polažu račune oružanim (Srbiji) i ideološkim gubitnicima (kumrovečkoj polaznici Jadranki Kosor, Stjepanu Mesiću i njihovu aparatu). Danas je ta unutarnja hajka prestala, ali vanjska, srbijanska, permanentna je, s tim da branitelji nikada točno ne znaju jesu li na famoznome srbijanskome popisu za uhićenje i gdje se ono može dogoditi. Slučajevi Tihomira Purde, Veljka Marića ili spomenutoga Osječanina mogu se u svakome trenutku mnogima dogoditi. Hrvatska nema adekvatnoga odgovora zato što nema državnika i vlast koja osjeća duh svoje nacije. U Hrvatskoj su na najvišim predsjedničkim, premijerskim i ministarskim dužnostima oni koji karijere ne grade na zaštiti i obrani nacionalnih interesa, nego na djelovanju protiv njih.

Drskost i militantnost gubitnika

Da ima autentičnu hrvatsku vlast, Hrvatska bi odavno ukinula Zakona o općemu oprostu iz 1996. godine. Taj zakon RazumPozivanje Srbije na razum danas je, na žalost, jednako nedjelotvorno kao i u vrijeme rata jer ta država očito nije doživjela civilizacijsku transformaciju. Tuđman im je bezbroj puta nudio mir, ali je on i svatko drugi znao da mira ne će biti bez prave lekcije koja je uslijedila u obliku operacije Oluje. Hrvatska vojnička čizma pregazila je agresora u samo par dana i nanijela mu poraz koji će ga još dugo, dugo boljetibio je svojedobno velikodušna gesta pobjednika, ali kad danas vidimo drskost i militantnost gubitnika, pitanje je li ga trebalo uopće ikad i donositi. Njime su abolirani svi akteri oružane agresije na Hrvatsku, osim onih kojima je, izvan svake sumnje, potvrđeno da su počinili ratni zločin. U sudskoj praksi to je značilo da su osumnjičenici sasvim otvoreno priznavali da jesu bili agresorski vojnici, da su čak i pucali na hrvatska sela, gradove i ljude, ali kako nije bilo dokaza da je baš metak iz njegova kalašnjikova ili topa ikoga ubio, puštani su na slobodu. Čak i onda kada su drsko priznali da su imali namjeru ubiti Hrvate.

Pozivanje Srbije na razum danas je, na žalost, jednako nedjelotvorno kao i u vrijeme rata jer ta država očito nije doživjela civilizacijsku transformaciju. Tuđman im je bezbroj puta nudio mir, ali je on i svatko drugi znao da mira ne će biti bez prave lekcije koja je uslijedila u obliku operacije Oluje. Hrvatska vojnička čizma pregazila je agresora u samo par dana i nanijela mu poraz koji će ga još dugo, dugo boljeti. Unatoč toj boli i veličini pobjednika koji im je abolicijom dao mogućnost da shvate zabludu, nisu izvukli nikakvu pouku. Ali ni hrvatske vlasti nisu izvukle pouku da Srbija ne će popustiti u svome nasilju ako ju se na to ne primora.

Ukinimo, dakle, Zakon o općemu oprostu pa ćemo brzo vidjeti kako se susjedna agresivna država povlači. Što bi značilo ukidanje toga Zakona? Prvo bi desetak tisuća Srba koji su se vratili u Hrvatsku, brzo pobjeglo u Srbiju jer su sudjelovali u agresiji, među njima zacijelo i silovatelji vukovarskih žena koji danas slobodno šeću gradom herojem i čak su zaposleni u policiji, pravosuđu i ostalim institucijama. Neka odlaze, za takvima nitko ne bi plakao, a ako bi neki ostali – ima u hrvatskim zatvorima još mjesta za njih. Nadalje, stotinjak i više tisuća Srba ne bi se usudilo napustiti Srbiju, što je također dobro. Vrijeme je, dakle, da se Hrvatska počne ponašati kao pobjednica, a ne kao gubitnica rata iz 90-ih, ne da bi ikoga ponižavala, nego da bi vratila prirodni poredak stvari u kojemu nije moguće da poraženi agresor izbjegne kaznu i plaćanje odštete, a kamoli da on sudi žrtvama svoje agresije.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik