Vječno jučerašnji jugonostalgičari svuda u hrvatskim simbolima traže ustaške tragove kakvi ne postoje

Ustaštvo bi odavno bilo gotovo zaboravljeno da nema onih zgubidana koji se politikantski iživljavaju na ustaškim kosturima u oko 600 masovnih grobnica u Sloveniji i Hrvatskoj, na tzv. ušatom slovu U i nedužnim hrvatskim grbom s početnim bijelim kvadratom, tako vidljivim na crkvi svetoga Marka na istoimenome trgu u Zagrebu, korištenim stoljećima paralelno s onim koji počinje sa crvenim kvadratom. Ova 'ustašofobija' ima jednu jedinu svrhu: ocrnjivanje političkih protivnika, hrvatskoga naroda kao cjeline i hrvatske države. 'Ustašofobija' raširena je jednako u Hrvatskoj kao i u Srbiji. Nju namjerno šire oni koji bez nje ne bi mogli politički (pre)živjeti. Ona je iznikla u komunističkoj Jugoslaviji i dalje se 'njeguje' u nekim njezinim državama sljednicama. Ponekad poprima karikaturalne oblike. Evo nekoliko primjera.

U Jugovini se podigla politička uzbuna kad su hrvatski kulturni djelatnici u 'Telegramu' objavili javno pismo pozivajući odgovorne da skrbe o hrvatskim arheološkim spomenicima koji su bili izloženi propadanju u trošnoj baraci uz istočni zid Dioklecijanove palače u Splitu, a prva zamjerka je bila da pismo počinje slovom U! Kad je u Zagrebu bila održana u nas prva Univerzijada, odgovorni su bili na velikim mukama kako napraviti njezin simbol sa slovom U, pa su odustali od njega i sasvim nepropisno stavili Y, početno slovo engleskoga naziva Jugoslavije. Kad se netko koristi hrvatskim grbom s prvim bijelim (srebrnim) četverokutom, diže se politička hajka jer da je ustaški. A on se ravnopravno koristio skupa s onim koji ima prvi crveni kvadratić, i to stoljećima. U emigraciji se o tome naveliko raspravljalo dok se nije javio povjesnik fra Dominik Mandić ustvrdivši da je grb s početnim crvenim kvadratom učestaliji, ali da su jedan i drugi jednakopravni; u Austro-Ugarskoj korišten je jedan, u prvoj Jugoslaviji drugi, u NDH onaj iz austrijskih vremena, u komunističkoj Jugoslaviji kao i u kraljevskoj, ali i sada u Republici Hrvatskoj s prvim crvenim kvadratom. Oba grba ne bi smjela imati ideološku konotaciju, no to ne prihvaćaju 'vječno jučerašnji' jugonostalgičari koji svuda u hrvatskim simbolima traže ustaške tragove kakvi ne postoje. Ono tzv. ušato U s križem u sredini je izmišljotina, ustaško slovo U imalo je u sredini bombu s plamenom, vrlo sličnu onoj kakvu odavno nose talijanski karabinjeri na svojim kapama, pa u toj sretnoj zemlji nikome ništa. Ova 'ustašofobija' bila je odlučujuća u odbijanju Srbije da naruči izvrsne hrvatske tramvaje iz 'Đure Đakovića' jer da se prednji prozor na dnu širi u obliku slova U, a ustvari služi samo za povećanje vozačeva vidnoga polja. Povici 'ustaše', 'ustaše', 'ustaše' česti su ne samo na srpskim nogometnim igralištima nego čak i u beogradskoj Narodnoj skupštini jer se ondje smatraju pogrdnijima od urlika 'pederi'. U Hrvatskoj pak neki povjesničari (Goldstein, Jakovina, Markovina itd.) paušalno nazivaju cjelokupnu hrvatsku emigraciju ustaškom premda su u njoj ustaše bili tek neznatna frakcija.

'Verbalna agresija iz Beograda'

U posljednjih nekoliko tjedana gotovo svaka dva, tri dana službeni Beograd uručuje prosvjedne note hrvatskoj diplomaciji radi nekih, kako vele, ustaških provokacija u nas. Ove verbalne note agresivnije su nego odgovarajuće srbijansko 'korespondiranje' čak i s odmetnutim Kosovom. To Višnja Starešina (Slobodna Dalmacija) s pravom naziva 'verbalnom agresijom iz Beograda' i 'specijalnim ratom Srbije' protiv Hrvatske. Starešina upozorava kako Hrvatskoj ne bi trebao biti problem čak i velikosrpska politika, (mišljenja smo da bi trebao), ali samo kad bi Zagreb imao 'svoju vjerodostojnu strategiju zaštite temeljnih nacionalnih interesa', a nema ju. Mi velimo kako nije dovoljno da naš ministar vanjskih poslova Miro Kovač razložno odgovara zapjenjenim srpskih vrhovnicima da nisu u pravu, da se smire i da će ući u EU tek nakon što prestanu s takvom vrstom agresije na Hrvatsku. Stvar je i u tome, kako komentira Vjekoslav Krsnik, što uz oštro srbijansko verbalno napadanje slijedi slična rabota beogradske „pete kolone“ u Hrvatskoj te pri tom proziva predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović da se oglasi na srbijansko izvrtanje istine, upozoravajući i na djelovanje Milorada Pupovca koji je uzurpirao vođenje srpske manjine u Hrvatskoj premda je predstavnik tek manjega dijela nje. Krsnik pretkazuje kako 'ne treba imati iluzija o tomu da će sadašnja propagandna velikosrpska ofenziva stati, štoviše može se očekivati njezina eskalacija...' To bi svima trebalo biti jasno, no Hrvatskoj nedostaje, osim čvrstih diplomatskih odgovora, i reagiranja na engleskome i/ili njemačkome jeziku u europskoj i svjetskoj javnosti putem odgovarajućih publikacija koja godinama zagovaram, ali u Zagrebu nitko kao da nije čuo za onu divnu američku izreku 'radi dobro i govori o tome'. Oni koji bi se o tome trebali brinuti kao da se boje istine koja je jedina, a ne kako je rekao prof. Neven Budak u 'Vijencu' da 'postoje različite istine'; nije tako, postoje samo različita i krnja mišljenja o istini ili ih uopće nema.

Srbijanska ofenziva diplomatskim notama, govorima i komemoracijama nije bezazlena, Beograd sve to naveliko širi po Europi, tužakajući Zagreb u Bruxellesu kao da je Srbija članica EU-a i NATO-a, a ne Hrvatska. Srbijansko OfenzivaSrbijanska ofenziva diplomatskim notama, govorima i komemoracijama nije bezazlena, Beograd sve to naveliko širi po Europi, tužakajući Zagreb u Bruxellesu kao da je Srbija članica EU-a i NATO-a, a ne Hrvatska. Srbijansko ministarstvo vanjskih poslova toliko je agresivno i glupo da je riječi pukovnika Slavka Kvaternika pri proglašenju NDH 10. travnja 1941. preko Zagrebačkoga krugovala stavila u usta blaženom Alojziju Stepincu, u što se svatko može lako uvjeriti, ali šef srbijanske diplomacije Ivica Dačić ('mali Slobo'), ideološki nasljednik ratnoga zločinca Slobodana Miloševića očito se ravna prema tvrdnji kako se stalno ponavljanje laži ona može pretvoriti u istinu.ministarstvo vanjskih poslova toliko je agresivno i glupo da je riječi pukovnika Slavka Kvaternika pri proglašenju NDH 10. travnja 1941. preko Zagrebačkoga krugovala stavila u usta blaženom Alojziju Stepincu, u što se svatko može lako uvjeriti, ali šef srbijanske diplomacije Ivica Dačić ('mali Slobo'), ideološki nasljednik ratnoga zločinca Slobodana Miloševića očito se ravna prema tvrdnji kako se stalno ponavljanje laži ona može pretvoriti u istinu. Beograd je povezao u cjelinu ukidanje presude blaženom Alojziju Stepincu, odluku Ustavnog suda da se ponovi suđenje Branimiru Glavašu, ustaške povike i pjesme u povodu proslave 'Oluje' u Kninu i otkrivanje spomenika hrvatskom emigrantu Miru Barešiću, nazvavši to 'ozbiljnim ugrožavanjem regionalne sigurnosti'. A to ne samo da nije moguće povezati nego se, dapače, može lako obesnažiti s nekoliko riječi: ukidanje presude Stepincu ne odnosi se na sadržaj nego na oblike suđenja, ništa drukčije no što se dogodilo u Srbiji u 'slučaju đenerala Draže Mihailovića'; suđenje Glavašu bit će obnovljeno, on nije konačno oslobođen 'krivnje'; 'ustašovanje' u Kninu izvršila je jedna mala skupina od tridesetak ljudi, što je ništa prema više od oko sto tisuća tamo nazočnih za vrijeme proslave obljetnice 'Oluje', dok u Srbiju četnici nastupaju u tisućama, a to njezine vlasti uopće ne zabrinjava; podizanje spomenika hrvatskom emigrantu i kasnijem dragovoljcu Domovinskoga rata Barešiću bilo je u funkciji sjećanja na njegovu smrt u potonjem, i nije se odnosilo na ubojstvo jugoslavenskoga zapovjednika Golog otoka i 'diplomata' udbaša Vladimira Rolovića; (po našem mišljenju, dovoljna bi bila ploča na njegovoj rodnoj kući jer je Rolovićevo usmrćenje bilo itekako kontraproduktivno za hrvatsku zajednicu u Švedskoj, no o tome kasnije nešto više).

Kad srbijanski premijer Aleksandar Vučić odbija usporedbu između atentatora Barešića i Gavrila Principa nije u pravu s tvrdnjom da je Bosna i Hercegovina bila okupirana pa je austrougarski prijestolonasljednik, valjda radi toga, morao biti ubijen skupa s svojom suprugom u blagoslovljenom stanju, što je urodilo izbijanjem Prvoga svjetskoga rata, jer Hrvati mogu isto tako tvrditi da je za njih i Jugoslavija bila okupatorska za što ima dovoljno dokaza, pa smo onda kvit. Političari ne bi smjeli opravdavati individualni teror, a to je upravo učinio Vučić, i o tome bi trebalo upoznati EU i svijet. Ali što možemo, kad i vječni Jugoslaven Jurica Pavičić naziva Barešića u 'Jutarnjem' 'terorističkim talogom', pa mu Marcel Holjevac u 'dnevnom hr.' s pravom stavlja pod nos njegove komunističke 'heroje' koji su palili i žarili po Hrvatskoj za vrijeme i poslije rata ubijajući nevine ljude. Možemo zaključiti prema Pavičiću, ubijati u ime Jugoslavije i komunizma dopušteno je, u ime Hrvatske i slobode - kriminalni čin. Eto to je jezik srbijanske 'pete kolone' u Hrvatskoj .

'Slučaj Barešić' i srbijansko-crnogorske izmišljotine

Neizbježivi Žarko Puhovski, svjedok optužbe na komunističkim suđenjima hrvatskim proljećarima i još lažljiviji takav pred haaškim Tribunalom, tvrdi u intervjuu RTV postaji 'Deutsche Welle' kako se u svezi s 'Olujom' jednako laže na srpskoj i hrvatskoj strani, no to nije tako; oni s istočne strane Drine drže se mnogo više riječi svoga velikog nacionalnog književnika i ideologa Dobrice Ćosića: 'Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je dio srpskog patriotizma i potvrda naše urođene intelgencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.' Evo jednog klasičnoga primjera iz srpsko-crnogorskog izvora o lažima u svezi sa 'slučajem Barešić'. Crnogorski portal 'Vijesti' objavio je intervju s generalom Neđeljkom Neđom Boškovićem, koji je bio važan oficir u protuzračnoj obrani SFRJ, a za vrijeme atentata na Rolovića našao se u Stockholmu. Po njegovu mišljenju, 'Barešić je bio pion starih ustaša', a 'ideja o likvidaciji Rolovića potekla je od tadašnjeg ministra policije Hrvatske Steva Krajačića'. Ivan Krajačić Stevo bio je čovjek najvećega Titova povjerenja, pa bi bilo logično i Broza optužiti za atentat na Rolovića, zar ne? Ovaj klevetnik potom nastavlja kako su Barešić i Anđelko Brajković 'bili marionete u rukama Salaja i ostalih starih ustaša koji su poslije rata pobjegli u zapadnu Evropu... Salaj je dao početne podatke, a Krajačić zeleno svjetlo.' Na pitanje 'Vijesti' tko je bio Branko Salaj, krivo ga nazivajući profesorom univerziteta u Upsali, đeneral Bošković odgovara: 'Jako cijenjena i poštovana ličnost u Švedskoj. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je Pavelićev savjetnik, uspio je da emigrira u Švedsku. Bio je glavni idelog i idejni vođa svih emigrantskih ustaških organizacija... Propagandom mu je pomogla njegova druga supruga, koja je bila glavni i odgovorni urednik švedske televizije u Stockholmu. Sa njim je imao stalne kontakte Branko Jelić, također Pavelićev savjetnik koji je preko pacovskih kanala poslije rata pobjegao u Njemačku.'

Istina je posve drukčija. Branko Salaj rođen je 1932., dakle imao je na početku NDH devet godina pa se pitamo je li Poglavnik mogao imati takvog savjetnika? S 19 godina odlazi u Švedsku gdje na Sveučilištu u Stockholmu diplomira političku ekonomiju i politologiju. U Švedskoj se angažira u nizu hrvatskih kulturnih udruga prije svega u društvu 'Matija Gubec'. Njegova švedska supruga prva je i jedina, nije bila glavna i odgovorna urednica Švedske televizije nego ravnateljica za veze s inozemnim TV postajama. Hrvatsko kulturno društvo 'Matija Gubec' osudilo je upad u Jugoslavensku ambasadu i ranjenom Roloviću poslalo uz par redaka sažaljenja šest ruža u bolnicu po kulturnom običaju u toj zemlji. Salaj nije htio sudjelovati na zboru solidarnosti s Rolovićem iako je na tome vrlo žestoko inzistirala švedska vlada socijaldemokratskog premijera Olofa Palmea. Dan nakon atentata u Stockholm došla je jugoslavenska vladina delegacija i kao prvo zatražila da se zabrani rad - 'Matiji Gupcu'! Salaj je bio suosnivač i suradnik publikacija 'Nova Hrvatska' i 'Poruka slobodne Hrvatske', novina koje su zastupale osamostaljenje Hrvatske, ali i osuđivali nasilje bez obzira tko ga je počinio jer je mnogo više štetilo nego koristilo hrvatskoj političkoj emigraciji i ugledu Hrvata u svijetu. Kad je Jugoslavija tražila izručenje Barešića, Salajev 'Matija Gubec' oštro je prosvjedovao. Na žalost i deset godina nakon atentata u Švedskoj, nije bila emitirana ni jedna TV emisija bez slika dvojice atentatora koji su klicali Paveliću i NDH pa je to tamošnje Hrvate stavljalo u defenzivni položaj. Poslije povratka u Hrvatsku Salaj je bio ministar za informiranje, veleposlanik u Parizu i Haagu i ravnatelj Hine. Objavljivao je stručne radove u nizu švedskih i hrvatskih časopisa. Predsjednik Hrvatskoga narodnog odbora u Njemačkoj dr. Branimir Jelić uopće nikad nije stupio nogom u NDH, Englezi su ga god. 1941. skinuli s broda pred Gibraltarom i internirali na otoku Man, a nakon rata vratio se u Berlin gdje je politički djelovao i radio kao liječnik. Inače, bio je u oporbi protiv Pavelića zamjeravajući mu predaju Dalmacije Talijanima. Valja naglasiti da su ga nacisti poslije atentata na kralja Aleksandra izbacili iz Njemačke pa je morao otputovati u južnu Ameriku kao običan putnik, a ne bježeći 'štakorskim kanalom' kao ostali emigranti 12 godina kasnije. Zaključimo, đeneral Neđeljko Bošković ili nema pojma ili laže ili radi jedno i drugo. Pitamo se đe mu je crnogorsko čojstvo?

Laž i samo laž na najvišoj razini

Lagati nekima u najvišim političkim vrhovima Srbije očevidno nije teško. Tako srbijanski premijer Aleksandar Vučić osporava za Euronews kako je njegova izjava za skupštinskom govornicom 20. 7. 1995. da ćemo za jednoga Srbina ubiti stotinu muslimana, pogrešno protumačena. 'Pešćanik.net' je donosi u cjelini : 'Pa vi bombardujte, ubijte jednoga Srbina, a mi ćemo stotinu muslimana. Pa da vidimo sme li međunarodna zajednica da bombarduje srpske položaje, može li se tako ponašati sa srpskim narodom.' Ovo je 'jasno kao pasulj' ili? No Vučić to naziva 'izvlačenjem iz većega konteksta'. 'Pešćanik.net' spominje i predsjednika Srbije Tomislava Nikolića koji je odbio otići u Srebrenicu: „Uz Vučićevo pravdanje u intervjuu Euronewsu slaže se i izjava predsednika Srbije Tomislava Nikolića da ne će prisustvovati obeležavanju 20. godišnjice genocida u Srebrenici. Iz njegova odnosa prema obavezi koju ima kao predsednik države čiji su pripadnici počinili ovaj i mnoge druge gnusne zločine vidi se da on očekuje nekakav reprocitet (idem samo ako i Bakir Izetbegović obiđe srpske grobove). Ovo je posebno podlo jer reprociteta u ratu nije bilo, već je bilo baš onako kako je rekso Vučić, a često i gore - stotinu muslimana za jednog Srbina.' A kad se Vučiću spominje njegov ratnohuškački govor u okupiranoj Hrvatskoj ('Glina nikad ne će biti hrvatska'), on ne trepnuvši očima odgovara kako nikad nije bio u Glini! I njegova tvrdnja da su mu rodbinu poubijali ustaše puka je izmišljotina kako je pisao 'Jutarnji list' nego su ju protjerali iz NDH u Kragujevac. Sličnim klevetama služio se i Ivica Dačić, uporabivši teške riječi kao glasnogovornik OpasnostiOpasnosti od ostataka prošlosti svatko svladava na svoj način. Poljaci ne dopuštaju nikomu da umjesto njih odlučuje komu će otkriti spomenike, Mađari su prije par godina otkrili spomenik Hitlerovu savezniku u središtu Budimpešte, Rumunji također, mnogi Španjolci klanjaju s Franku, Talijani Mussoliniju...Miloševićeve vlade kad je Njemačku nazvao 'genocidnim narodom' da bi to kasnije demantirao prema onoj narodnoj 'ni luk jeo, ni luk mirisao'. Eto, s takvim ljudima ima posla hrvatska vlada, ali se, na žalost, ne ponaša odgovarajuće nadajući se da će se Beograd urazumiti (ministar Kovač) .

Jedan od vrhunaca srbijanskog optuživanja Zapada kao cjeline i univerzalne Katoličke Crkve radi njihove 'genocidnosti' nalazimo u knjizi Vladimira Umeljića 'Okcidentalno-evropska kulturološka tradicija, veliki genocid u Evropi sredinom i balkanski ratovi krajem XX veka (Kontinuitet istorije u prizmi teorije definicionalizma)' u kojoj, prema intervjuu koji je dao tjedniku 'Pečat', navodno dokazuje da 'počinitelji svih velikih genocida u evropskom 20. veku primarno pripadaju geopolitičkoj celini i, pre svega, kulturološkoj tradiciji Zapadne i Srednje Evrope, dok žrtve svih velikih genocida u evropskom 20. veku primarno ne pripadaju geopolitičkoj celini i pre svega, kulturološkoj tradiciji Zapadne i Srednje Europe.' Pojednostavljeno rečeno: pripadnici naroda zapadne i srednje Europe izvršili su stravične zločine genocida dok oni nikad nisu bili žrtve toga! U ovome pridaje posebnu pozornost tzv. srbocidu, kolektivnom ubijanju Srba od strane Hrvata i Muslimana, dok obratni zločini te vrste nisu postojali, pri čemu u 'slučaju Srebrenice' citira notornog Efraima Zuroffa koje je osporio srpski genocid u Srebrenici premda je do protivnog i dokazanoga uvjerenja došao haaški Međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, čime se Zuroff diskvalificirao za sva vremena kao 'lovac na naciste' što bi napokon trebalo biti shvaćeno u Zagrebu. Prema Umeljiću, Srbe se radi uzročnosti balkanskih ratova na Zapadu sotonizira: 'Istovremeno je neprevidivo da na Zapadu, kao i u njegovoj sferi uticaja, važi jedna jedina stvarna stvarnost - Srbi su bili isključivo krivci za tu tragediju, svi ostali učesnici su bili njihove nevine žrtve.' Za ovo ima svoje 'svjedoke' koji su, međutim, u krivu kao i on, jer uopće ne postoji ni jedan znanstveni rad u kojemu se Srbe kolektivno optužuje za zločine u Drugom svjetskom ratu i još manje one nakon raspada Jugoslavije, baš obratno, postoji tendencija prebacivanja krivnje na sve sudionike tzv. građanskoga rata u SFRJ koji su izazvali Miloševićev režim i srpski pobunjenici u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, pri čemu nitko ne osporava da su i pripadnici progonjenih naroda počinila zlodjela ali mnogo manjih dimenzija i uglavnom u samoobrani.

Umeljić se posebno žestoko oborio na mladog austrijskog povjesničara Alexandera Korba ('Im Schatten des Weltkriegs: Massengewalt der Ustaša gegen Serben, Juden und Roma in Kroatien 1941 – 1945') koji je na Internacionalnoj manifestaciji o Holokaustu u Srbiji 1941.-1945. ( 20.-22. travnja) u Beogradu održao predavanje sa svojim tezama kako bi trebalo diferenciranije raspravljati o ustaškim zločinima, NDH i položaju Srba u njoj, a ne onako kako su to desetljećima propagandistički naturivali jugoslavenski i srpski historičari. Korb uopće ne prešućuje ustaške zločine, baš obratno detaljno ih navodi, ali osporava, između ostaloga, da su ustaše imale Masterplan za kolektivno uništavanje Srba na teritoriju NDH. O Korbovoj knjizi objavio sam opširnu recenziju (Višedimenzionalna povijest ratnog ustaštva, Hrvatska Revija br. 1/2014.) nadajući se da će se netko u Zagrebu sjetiti da ju treba prevesti na hrvatski, ali uzalud, no još nije kasno jer uskoro izlazi i na engleskom jeziku pa bi hrvatska verzija došla u zadnji čas. Korbovu knjigu nagradila je srpska Zaklada Michael Zikic pri Sveučilištu u Bonnu. Napadaju je samo srpski šovinisti.

Kako drugi svladavaju sjene svoje nesretne prošlosti

Malo će tko u 'velikome svijetu' vjerovati da je biti Hrvatom u Hrvatskoj povezano s nizom problema. Tako Marito Mihovil Letica zapomaže na internetskome portalu 'narod.hr': 'Iskaže li neki Hrvat državotvornost, nastoji li oko hrvatskih nacionalnih interesa - već je samim tim ustaša. Čak i ako je živio stoljećima prije spomenuta ustaškog imena i uspostave ustaškog pokreta.' Mi bismo tome dodali da ta kletva pogađa i one koji su rođeni desetljećima nakon nepovratnoga nestanka Ustaškoga pokreta. Gužva oko uporabe pozdrava 'Za dom, spremni !' najbolje svjedoči o ovoj nezavidnoj situaciji. Nitko ne može osporiti da je to stari i lijepi hrvatski pozdrav, da ga nalazimo i u umjetničkim djelima vrhunske vrijednosti, ali zato što je bio službeni pozdrav ustaške NDH, nitko ga bez kazne ne smije koristiti. U isto vrijeme gdje se god pojave 'crveni', pa jednom i u Hrvatskom saboru, odzvanja zločinački 'Smrt fašizmu - Sloboda narodu!'. Mi bismo se složili s predsjednikom HAZU-a Zvonkom Kusićem koji je rekao kako su neprihvatljivi jedan i drugi pozdrav (telegram. hr). U pravu je, Hrvatska ima bezbroj drugih, teških i žurnih problema a da bi se kvačila oko tih dvaju pozdrava koji pripadaju našoj nesretnoj prošlosti.

Pogledajmo kako su se neki u demokraciji iskusniji narodi udaljili od tamnih strana svoje prošlosti. Poljaci su prije nekoliko godina dali na izborima najviše glasova desničarskoj stranci Pravde i pravednosti. U ispitivanju javnoga mnijenja Poljaci su nakon toga 'izabrali' neke svoje nacionalne junake kao uzore za današnjicu. Prvi je, dakako, papa Ivan Pavao II., ali odmah iza njega slijede maršal Josef Pilsudski i političar Roman Dmowski, obojica autoritativni političari kojima nacionalizam i ratna opcija nisu bili strani. Njima su podignuti spomenici, ulice se nazivaju njihovim imenima. Mogu se zapadni Europljani mrštiti na to, Poljacima je njihovo reagiranje smiješno, oni biraju i poštuju svoje nacionalne junake iz svoje teške povijesti i ne daju da se u to netko miješa izvana.

Slične su prilike u susjednoj Mađarskoj u kojoj premijer Viktor Orban suvereno vlada s dvotrećinskom većinom svoje stranke Fidesz u parlamentu. Desno od nje nalazi se super nacionalistička stranka Jobbik čijom inicijativom je prije tri godine u samom središtu Budimpešte otkriveno poprsje državnoga poglavara, admirala Miklosa Hortyja, koji je bio ne samo autoritativan političar nego i neko vrijeme saveznik Hitlerove Njemačke. Fidesz se tome protivio, ali uzalud. Nemali broj Mađara i izvan Jobbika poštuju bivšega državnog poglavara kao važnu osobnost, kako vele, slavne mađarske historije u kojoj su, kao što znamo, Hrvati često izvlačili kraći kraj, ali što se tu može, svatko shvaća svoju povijest kako želi.

Nakon pada Ceausescuove diktature, u Rumunjskoj se razbuktao kult vojnoga diktatora Iona Antonescua. On nije bio samo fašist i Hitlerov saveznik nego sa svojom 'Željeznom gardom' i antisemit najgore vrste, ali to nekima u Rumunjskoj nije smetalo da mu nakon 1989. podižu spomenike i nazivaju ulice po njegovu imenu. Tome slavljenju pridružila se i Rumunjska pravoslavna crkva. No ovo se počelo mijenjati nakon ulaska Rumunjske u NATO i Europsku Uniju. Vlada je naredila uklanjanje Antonescuovih spomenika i preimenovanje ulica s njegovim imenom, često uz prosvjede javnosti. Potom je ustanovila komisiju koja radi na objektivnome sagledavanju novije rumunjske povijesti, posebice glede nacionalističkog, ali i komunističkoga razdoblja. Unatoč tome, u Rumunjskoj su snažne revizionističke tendencije. Prema ispitivanju javnoga mnijenja, 69 posto Rumunja znaju da je postojao holokaust, ali njih samo 32 posto zna da je bio i u Rumunjskoj. U Nacionalnome povijesnom muzeju i Vojno-povijesnom muzeju uopće se ne spominju desničarski ratni zločini, sjećanje na holokaust vidljivo je samo u Velikoj sinagogi u Bukureštu.

Italija je glede sjećanja na fašizam poseban, možemo reći tužan slučaj. U zemlji gdje je nikao fašizam još vlada kult dučea Benita Mussolinija. U njegovu rodnome mjestu Predappio nalazi se njegova mramorna grobnica koju godinama posjećuje stotinjak tisuća fašističkih nostalgičara. Pri klanjanju diktatoru gotovo je obvezan tzv. rimski pozdrav. U ovome dosadnom provincijskom gradiću posjetitelji mogu kupiti često kičerske devonacionalije s likom dučea i fašističkim simbolima. Uz Mussolinijeve kipiće nalazimo i Hitlerove. Prema novinskim izvješćima, mnogi Talijani obožavaju Mussolinija jer je otvorio poštu u svim gradovima, isušio močvare u Maremi, izgradio ceste diljem zemlje i naredio željeznicama da točno prometuju. Ljevica tvrdi da Talijani nisu svladali nego potisnuli svoju fašističku prošlost, ali to se ne vidi iz rezultata na izborima na kojima postfašisti postižu minimalne uspjehe. Očevidno Talijani mogu bezbrižno živjeti i bez stalnoga sjećanja na zločinačku prošlost svojih fašista.

U nešto manjoj mjeri to se može reći i za Španjolsku u kojoj je kult vojnoga diktatora, caudilla Francisca Franca, vidljiv samo u homeopatskim količinama. Spomenici i ulice s njegovim imenom uglavnom su uklonjeni, osim u nekim provincijskim gradićima. Nakon pada frankističke diktature desnica i ljevica dogovorile su se da će 'povijest ostaviti povjesničarima', ali od prije nekoliko godina sve više se čuju glasovi da prošlost mora biti kompletno sagledana bez obzira na posljedice. Postoje zahtjevi da se zemni ostatci diktatora uklone iz zajedničke grobnice obiju strana u dolini 'Valle de los Caidos', nekih 50 kilometara udaljenosti od Madrida, ali konkretni koraci još nisu poduzeti. Na dan Francove smrti na ulice i trgove izlaze njegovi obožavatelji, njih je svake godine sve manje. Održavaju se i mise zadužnice za caudilla. Sve to španjolska demokracija može podnijeti. Španjolsku muče drugi problemi kao golema nezaposlenost mladih ljudi, velika zaduženost javnog sektora, polagan uspon gospodarstva i separatistička gibanja u Kataloniji i Baskiji.

Kao što smo vidjeli, opasnosti od ostataka prošlosti svatko svladava na svoj način, ali svima je zajedničko u Europskoj uniji, naime da prošlost nikad ne smije biti prevladavajuća u svladavanju problema današnjice i osiguravanja bolje budućnosti.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik

Sub, 26-11-2022, 12:39:35

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.