Hrvatski tjednik
 

 Kako smo mogli dva puta izabrati Mesića za predsjednika, Karamarka za predsjednika HDZ-a, Jakovčića za svoga zastupnika u EU parlamentu...?

Ozračje koje su u Hrvatskoj stvarali frustrirani Tuđmanovi protivnici 1994. i 1995. išlo je na ruku srpskim okupatorima, koji su to znali i koji su na to računali. Javni su prostor punile „ekspertize“ o tomu kako je Hrvatska vojska nedovoljno opremljena i obučena da bi izvela značajnije operacije, kako nije dorasla neprijatelju i nije kadra osloboditi Hrvatsku. Političari, poput Vesne Pusić, Slavka i Ive Goldsteina pozivali su Hrvate da „saviju šiju“ i odustanu od borbe, drugi su pak (Banac, Tripalo, Gotovac, Tomac, Goran Granić...) prozivali Tuđmana za ustašizaciju zemlje, stalno gradeći tezu da pobunjeni Srbi nisu problem, nego je to Tuđman i njegovi nepomirljivi stavovi. Istodobno su Tuđmana optuživali da je sve zapravo dogovorio s Miloševićem i otvoreno stvarali ozračje za odustajanje od dijela suvereniteta nad okupiranim teritorijem.

Nakon što je i sam Budiša izjavio da „Hrvatsku može zamisliti kao saveznu državu“, Pupovcu nije bilo teško istaknuti zahtjev za stvaranjem srpske federalne jedinice u Hrvatskoj. Čičak i društvo već su počeli raditi karijere na izmišljanju hrvatskih zločina, a strana veleposlanstva postala su središtima društvenoga života i političkoga djelovanja mnogih političara, od kojih su neki bili i iz HDZ-a. U takvim okolnostima, kao nositelj kampanje pritisaka na Hrvatsku u smislu „popuštanja“ Srbima i omogućavanja da na okupiranome teritoriju stvore državu u državi, s vlastitom vanjskom politikom, novcem, zastavom i grbom, Peter Galbraith, u diplomatskoj zabilješci koju je 23. veljače 1995. poslao u Washington, javlja kako „neke oporbene stranke podržavaju plan Z-4“. Galbraith je vjerojatno likovao uvidjevši da će mu podanički mentalitet tadašnje oporbene garniture moći poslužiti kao dokaz i plan što ga je htio nametnuti Tuđmanu te time ima i „unutarnju potporu“ u samoj Hrvatskoj.

Hrvatska oporba na međunarodnome tržištu

Razgovori koje je s tadašnjim oporbenim čelnicima vodio američki veleposlanik klasični su primjer djelovanja jedne izdajničke skupine koja je, ostavši u manjini unutar institucija vlastite države, počela obilaziti strana veleposlanstva i njihovu osoblju nuditi svoje političke proizvode i usluge. U svojoj zabilješci s takvih sastanaka, Galbraith Ministarstvu vanjskih poslova SAD-a opisuje do kakvih je spoznaja došao u razgovorima s oporbenim čelnicima političkih stranka u Hrvatskoj. Predmet njegova interesa bile su dvije stvari: namjera predsjednika Tuđmana da otkaže mandat Unproforu i planu Z-4, u čijoj je pripremi i sam sudjelovao. Galbraith u svojim izvješćima opisuje kako je, protivno Bečkoj konvenciji i diplomatskim običajima, preuzeo aktivnu ulogu u pokušaju promjene unutarnjih odnosa snaga razgovorima s čelnicima stranaka „koje nisu pale pod HDZ-ovu nacionalističku retoriku“: sa Stjepanom Mesićem iz Hrvatskih nezavisnih demokrata (HND), Ivanom Jakovčićem iz Istarskoga demokratskog sabora (IDS) i Milanom Đukićem iz Srpske narodne stranke (SNS). Stipe Mesić i Peter Galbraith razgovarali su 22. 2. 1995.

U tome razgovoru Mesić obavješćuje američkoga veleposlanika kako on, za razliku od Tuđmana „smatra da je plan Z-4 čvrst temelj za daljnje pregovore“. Po RušenjeOtvoreni pokušaj rušenja Tuđmana uslijedio je tek kada su se Mesić, Manolić i Karamarko uvjerili da se Tuđman ne će odreći ministra Šuška. Mesić je zato iskoristio priliku da u američkome veleposlanstvu iznese tvrdnju kako su neki članovi hrvatske vlade naređivali pogubljenja i organizirali logore. Na izričito pitanje Petera Galbraitha: Tko je naredio ubijanja? Mesić je tvrdio da je ministar obrane Gojko Šušak odgovoran za uništavanje 32 srpska sela nakon što su završene vojne operacije u 1991 godini!Mesićevu vjerovanju, „široka autonomija i demilitarizacija“ koju plan predviđa za područje na kojemu je samo za vrijeme nadzora Unprofora ubijeno više od 600 Hrvata, neophodni su da bi Srbi „pristali na mirnu reintegraciju“. Zatim Mesić navodi „dokaze o hrvatskim ratnim zločinima“ zbog kojih Srbi, koji su s toga prostora protjerali 390 000 Hrvata, „nemaju povjerenje u hrvatsku vlast“. Mesić pred američkim veleposlanikom nastavlja voditi svoju stranačku kampanju, koju već neko vrijeme vodi zajedno sa svojim prijateljem Manolićem i šefom kabineta Karamarkom, a koju bjesomučno, iz tjedna u tjedan, podupiru tiskovine poput „Nacionala“, Globusa“, „Arkzina“, „Feral tribunea“ i drugih.

Cilj je te kampanje pod svaku cijenu srušiti Tuđmana ili barem ograničiti njegov utjecaj. Mesić zato pred američkim veleposlanikom poseže za najbestijalnijim optužbama, koje idu dotle da optužuje Hrvatsku da „planirano uništava srpske kuće, a da policija ne pronalazi počinitelje“. No Mesić se tu ne zaustavlja. On u američkome veleposlanstvu želi iskoristiti svaku, pa i najmanju priliku za kompromitaciju vlastitoga predsjednika pa lažno navodi kako je „Tuđmanov šef osiguranja“ umiješan u ubojstvo neke srpske obitelji u predgrađu“ Zagreba!

Nadalje, u tom razgovoru Mesić je objašnjavao Galbraithu da je Tuđman odlučio otkazati mandat Unproforu nakon što je shvatio da se Slobodan Milošević služi „trikovima“ te da je „Tuđmanova vizije etnički čiste Velike Hrvatske potpuno ista ideji etnički čiste Velike Srbije Slobodana Miloševića“. Prema mišljenju Mesića, Manolića i njihove skupine, Tuđmanova odluka da otkaže mandat Unproforu potpuno je besmislena jer će time biti poništena sva dostignuća u dosadašnjim pregovorima! U istome dopisu Galbraith navodi kako je u tjedniku „Globus“ objavljen članak u kojemu potpredsjednik Hrvatskih nezavisnih demokrata (HND), Josip Manolić tvrdi kako je plan Z-4 "najozbiljniji međunarodni dokument koji nudi rješenje za krizu u Hrvatskoj“.

Dok su se Mesić i ekipa vodili ovakve razgovore, Amerikanci su već bili duboko svjesni, kako će to kasnije i sam Richard Holbroooke napisati u svojoj knjizi „Završiti rat“, da je misija Unprofora u Hrvatskoj u tome trenutku bila „samo izlika za kontinuirano srpsko etničko čišćenje“. O tome etničkom čišćenju i potrebi da se ono zaustavi i da se ne priznaju njegovi rezultati, Galbraithovi sugovornici tih dana nisu imali potrebu ništa reći. O razlici između njihova izdajničkoga djelovanja i stavova Tuđmanovih „nacionalista“ najbolje govori Holbrookov opis razgovora između njega, američkoga ministra obrane Perryja i generala Shalikashvilija s hrvatskim ministrom obrane Gojkom Šuškom. Razgovor je vođen u Munchenu 4. veljače 1995., dakle samo devetnaest dana prije Mesićeva izdajničkoga hodočašća Galbraithu: „Mučan sastanak.

Perry je rekao Šušku kako i dalje osjećamo da njegova vlada griješi i da njegova zemlja ide prema ratu koji možda ne će ispasti dobar za njih. General Shali ga je upozorio da je procjena Združenoga stožera o balansu snaga daleko pesimističnija od one iz Zagreba...“. U nastavku kaže da su „američka i britanska obavještajna služba predviđale da će „Srbi poraziti Hrvate ako ovi napadnu Krajinu“ te da su Perry i Shalikashvili to prenijeli Šušku, „govoreći mu da će Srbi poraziti svaki hrvatski napad bilo s lokalnim resursima ili podrškom Miloševićeve Jugoslavenske armije“. Šušak se nije dao zastrašiti. „Kasnije, nakon uspjeha njegovih snaga, Šušak je uživao peckajući me zbog munchenskog sastanka“.

Jakovčić: Hrvatska je zauzela ekstremno stajalište i mogla bi izgubiti rat

No Šuškovo stajalište i Tuđmanovu politiku nisu dijelili vođe hrvatske oporbe. Oni su sanjali o preuzimanju vlasti u Hrvatskoj i nipošto im se nije dalo oružano vraćati okupirana područja. Službenici američkoga veleposlanstva, kako navodi Galbraith, posjetili su istarski grad Pulu 14. veljače 1995. gdje su imali sastanak s predstavnicima IDS-a, Ivanom Jakovčićem predsjednikom IDS-a, Aldom Skirom, dogradonačelnikom Pule i Emilom Soldatićem, tajnikom IDS-a. Amerikance je zanimalo kako će se postaviti IDS, s obzirom na to da je Ustavni sud suspendirao devetnaest (19) odredaba Statuta Istarske županije koji se odnose na službenu uporabu talijanskoga jezika i decentralizaciju lokalne uprave, kojima je povrijeđen Zakon o područjima županija, gradova i općina. Tada je, koristeći se složenom vojnom i političkom situacijom, Jakovčićeva ekipa mimo zakona krenula u talijanizaciju Istre.

Od devet gradova šest ih je, uz hrvatski, dobilo i talijanski naziv, a isti je slučaj i u 12 od 30 istarskih općina. Sud je smatrao kako je nezakonit i dvojezični naziv Istarske županije. Zakon je prekršen i prilikom uvođenja ravnopravnosti hrvatskoga i talijanskoga jezika u Istarskoj županiji. Prema Zakonu o uporabi jezika manjina, županija može uvesti u uporabu manjinski jezik isključivo u rad svojih tijela. Stoga je nezakonita odredba Statuta prema kojoj bi se svi u Istri morali ravnopravno služiti hrvatskim i talijanskim itd. Emil Soldatić rekao je službeniku veleposlanstva da su male šanse da IDS može nešto promijeniti s obzirom na odluku Ustavnoga suda, no po njegovu mišljenju, odluka Ustavnoga suda mogla bi se iskoristiti kao motivacija od strane antihrvatskih ekstremista u Italiji i Istri za glasniju kampanju za separatizam i promjenu granica. U tome kontekstu, iako predstavlja političku snagu koja stalno lamentira s „autonomijom“ ovoga dijela Hrvatske, on ipak procjenjuje da koncesije koje bi hrvatska Vlada dala planom „Z-4“ Srbima u Kninu, ne bi bile dobre za Istru.

No Istarski demokratski sabor (IDS) skupa sa Srpskom Mesić

Mesić je još 1996. preko HHO-a, uz posredovanje Ivana Zvonimira Čička (HHO), postao "zaštićeni haaški svjedok" svjedočeći protiv svoje domovine i nastojeći lažima optužiti Hrvatsku i predsjednika Tuđmana. U to vrijeme podatke o oslobodilačkim operacijama klasičnom špijunažom protuzakonito su prikupljali aktivisti HHO-a, dobro plaćeni i organizirani od stranih „nevladinih“ organizacija. Oni su te fabricirane dokaze čuvali u arhivi koja je bila smještena u prostorijama SDP-a na Iblerovu trgu koje je za svoje potrebe „iznajmio“ HHO

narodnom strankom (SNS) protivi se ukidanju mandata Unproforu i time pokazuju spremnost da trajno zacementiraju postojeće stanje pa se snažno protive vojnome rješenju. Istra živi svojim životom u kojemu je IDS-u važnija turistička sezona. U privatnome razgovoru s američkim službenikom Ivan Jakovčić rekao je „da odluka hrvatske Vlade da otkaže mandat Unproforu i odluka Srba u Kninu da uopće ne pogledaju plan Z-4, ozbiljno zabrinjava. Po Jakovčiću, obje su strane zauzele ekstremne pozicije iz kojih nema povratka, on smatra da hrvatska Vlada nije suočena s mogućnošću da može izgubiti rat s krajinskim Srbima, pogotovo ako im pomognu bosanski Srbi i Jugoslavija.“

Galbraith je nakon ovih razgovora zaključio da predsjednik Tuđman ima „nerealne procjene“ događaja koji će uslijediti nakon otkaza Unprofora. Kako danas znamo, te „nerealne procjene“, u kojima su veliku ulogu imali detaljni i točni obavještajni podatci kasnije rasformiranih hrvatskih tajnih službi, omogućili su predsjedniku Tuđmanu da ih pretvori u realnost i pobjedi u ratu. Tuđman je krajem siječnja (31. 1. 1995.) sukladno svojim ustavnim ovlaštenjima zaista donio odluku o prestanku mandata mirovnih snaga na teritoriju Hrvatske. Bio je to smion potez visokoga rizika, ali u isto vrijeme i korak koji će nas dovesti do rješenja problema okupiranih područja. Samo dan prije (30. 1. 1995.) u sklopu „međunarodnih pritisaka“, paralelno s „gospodarskim sporazumom“ skupina veleposlanika zemalja Kontaktne skupine predali su Predsjedniku Tuđmanu plan Z-4.

Plan Kontaktne skupine Z-4 napravili su veleposlanici Peter Galbraith (SAD), Leonid Kerestedžijanc (Rusija), Jean-Jacques Gaillarde (Francuska), Geert Ahrens (Ženevska konferencija) i Alfredo Mattcota Cordella (Ženevska konferencija), a glavni mu je dio "Ustavni sporazum o Krajini", koji praktički daje Srbima u Hrvatskoj "državu u državi“. Kada su veleposlanici skupine Z-4 došli u Knin i sastali se sa srpskom stranom koju su zastupali Milan Martić, Borislav Mikelić, Milan Babić, Lazar Macura i Rajko Ležajić, dogodilo se upravo onako kako su tvrdile hrvatske tajne službe: oni su odbili primiti Plan Z-4 od američkoga veleposlanika Petera Galbraitha dok ne dobiju jamstvo da se Unprofor ne će povući iz Hrvatske. Veleposlanike skupine Z-4 nije htio primiti ni Slobodan Milošević, koji je još uvijek smatrao da vojno može osigurati Jugoslaviji i Srbiji bolje pregovaračke pozicije. Takozvana Skupština RSK u Kninu početkom veljače na prijedlog tzv. „predsjednika“ Milana Martića i uz podršku Milana Babića prihvatila je stav da se Plan Z-4 „ne uzme u razmatranje“.

Vrijeme kada je Hrvatska vodila svoju samostalnu politiku

Time je stvorena nova situacija iz koje skupina Z-4 nije mogla naći izlaz. Na tvrdnje novinara „Der Spiegela“ 20. siječnja 1995. o njemačkoj kritici zbog otkaza mandata Unprofora, Tuđman odgovara: „Hrvatska želi surađivati i s Njemačkom i s drugim međunarodnim čimbenicima, ali Hrvatska vodi svoju samostalnu politiku.“ U jasnoj političkoj situaciji u kojoj su Srbi odbili plan Z-4, Tuđman nije gubio vrijeme. Po njegovoj zapovijedi, uz vrhunsko operativno maskiranje, postupnim dovođenjem postrojbi u prostor oko zapadne Slavonije, već krajem travnja hrvatska vojska spremno je čekala zapovijed za napad.

Nakon što je saslušao zadnje obavještajne podatke o neprijatelju, zatražio je od časnika da operacija izgleda što više „policijski“, s malom uporabom zrakoplovstva, oklopnih snaga i topništva zbog očekivanih reakcija međunarodne zajednice. Operacija „Bljesak“ počela je 1. svibnja u 5 sati i 30 minuta, a završena je već idući dan, 2. svibnja u poslijepodnevnim satima. Hrvatskoj vojsci i policiji bio je potreban samo 31 sat da se cijeli hrvatski narod riješi trogodišnje frustracije zaobilaženja Okučana. Oslobođena je zapadna Slavonija, oko 500 četvornih kilometara teritorija, a uspostavljen je nadzor nad autocestom Zagreb-Lipovac.

Samo nekoliko dana nakon što je završila operacija „Bljesak“, Peter Galbraith 19. 5. 1995. poslao je tajnu diplomatsku depešu u Washington s naslovom „Oporbeni čelnici izrazili zabrinutost zbog situacije u zapadnoj Slavoniji“. U tome izvješću on navodi da je 17. i 18. svibnja razgovarao s „vodećim opozicijskim liderima“ te da su oni odlazak Srba iz Zapadne Slavonije tijekom i poslije operacije „Bljesak“ okarakterizirali kao „etničko čišćenje koje je ozbiljna prijetnja razvoju demokracije u Hrvatskoj“. Ti „vodeći opozicijski lideri“ bili su Stipe Mesić , Milan Đukić i Veselin Pejnović. Đukić i Pejnović iz Srpske narodne stranke odmah su optužili Vladu SAD-a da pomaže Hrvatskoj u etničkome čišćenju Srba, a Galbraith je energično odbacio te optužbe pozivajući se na svoju ulogu u planu Z-4 i mnoge javne nastupe u kojima je kritizirao „zločeste Tuđmanove Hrvate“.

Nakon toga iznijeli su niz klasičnih srpskih optužaba: „Dolaze Hrvati, pale redom, hrvatska vojska prijeti ženama koje su zbog toga pokušale samoubojstvo, jedan Srbin kada je video da dolaze „ustaše“, objesio se sam...“ . Na kraju dopisa Galbraith navodi da je poslao službenike veleposlanstva da obiđu mjesta koja su spominjali Đukić i Pejnović u svojim iskazima o zastrašivanjima koja su završila smrću. Bez obzira na veliku zabrinutost o stanju ljudskih prava, službenici su utvrdili da su Đukićeve i Pejnovićeve optužbe uglavnom bile pretjerivanje, navodeći da „mlin glasina“ nakon operacije hrvatske vojske tjera stanovništvo na iracionalne odluke. No sve srpske izmišljotine nisu ništa prema onima koje će Stipe Mesić ispričati dan poslije američkome veleposlaniku.
Susret Mesić-Galbraith nakon „Bljeska“

Galbraith je imao sastanak sa Stipom Mesićem 17. 5. 1995. Na njemu je Mesić izjednačio odlazak četnika iz Zapadne Slavonije s etničkim čišćenjem, tvrdeći da Hrvatska Vlada namjerno drži opoziciju u mraku i da ne dopušta pristup tome teritoriju. Osim toga Mesić je američkome veleposlaniku rekao da „oporbu“ ozbiljno zabrinjava politika hrvatske Vlade, ne samo u Zapadnoj Slavoniji nego i u Bosni i Hercegovini. Mesić, Manolić i čitava njihova kamarila već dulje vrijeme tvrdnjama da je Tuđman napravio dogovor s Miloševićem o podjeli Bosne i Hercegovine, pokušavali su spriječiti ili oslabjeti hrvatske napore da se zaštiti hrvatski narod u susjednoj BiH.

Naročit trn u oku bila im je Hrvatska zajednica, kasnije Republika Herceg-Bosna. Tu Mesićevu „platformu“ za rušenje Tuđmana kasnije su prihvatili, u većoj ili manjoj mjeri, mnogi hrvatski oporbeni političari, uključujući Budišu, a mnogi te stavove i danas navode kao opravdanje za sudjelovanje u tadašnjem pokušaju izazivanja parlamentarne krize i preuzimanja vlasti. Otvoreni pokušaj rušenja Tuđmana uslijedio je tek kada su se Mesić, Manolić i Karamarko uvjerili da se Tuđman ne će odreći ministra Šuška. Mesić je zato iskoristio priliku da u američkome veleposlanstvu iznese tvrdnju kako su neki članovi hrvatske vlade naređivali pogubljenja i organizirali logore, te da im nitko ništa ne može jer su bliski s predsjednikom Tuđmanom. Na izričito pitanje Petera Galbraitha: Tko je naredio ubijanja? Mesić je tvrdio da je ministar obrane Gojko Šušak odgovoran za uništavanje 32 srpska sela nakon što su završene vojne operacije u 1991 godini! Mesić za ovakve tvrdnje nije ponudio nikakve konkretne dokaze, no Mesićeve „pošalice“ u sljedećemu desetljeću Hrvatska će platiti skupo, a posljedice te neodgovorne politike kroz Karamarkov HDZ osjećaju se i danas. Podsjetimo...

Sredinom 1993. strane obavještajne službe odlučile "neutralizirati nacionalističke prijetnje u novonastalim državama na Balkanu“. Plan je podrazumijevao rušenje vlasti HDZ-a u Hrvatskoj i smjenu prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Budući da je predsjednik Tuđman imao gotovo plebiscitarnu podršku hrvatskih građana na izborima, HDZ se moglo rušiti samo neustavnim metodama. Kao pogodan igrač za te namjere i planove međunarodne zajednice odabran je Stipe Mesić, tadašnji predsjednik Sabora i jedan od čelnih ljudi HDZ-a. Da bi prikrili svoje planove i dobili pokriće, pod utjecajem tih inozemnih središta moći strani obavještajci stvorili su konstrukciju da „Hrvatska ne sprječava zločine u Bosni i Hercegovini i daljnje sukobe Muslimana i Hrvata u BiH“, plasirajući izmišljene konstrukcije o dogovoru Tuđman-Milošević o podjeli Bosne. Dobivši ovakvu “agendu“, Mesić i Manolić ovu će tezu papagajski ponavljati čitavo iduće desetljeće, a dokumenti iz američke ambasade objavljeni na Wikileaksu to potvrđuju. Te „izmišljene polazne sumnje“, koje je uglavnom plasirao Mesić, postat će glavne točke optužnica protiv svih Hrvata koji su završili kao optuženici pred međunarodnim kaznenim sudom u Haagu.

Mesić je još 1996. preko HHO-a, uz posredovanje Ivana Zvonimira Čička (HHO), postao "zaštićeni haaški svjedok" svjedočeći protiv svoje domovine nastojeći lažima optužiti Hrvatsku i predsjednika Tuđmana. U to vrijeme podatke o oslobodilačkim operacijama klasičnom špijunažom protuzakonito su prikupljali aktivisti HHO-a, dobro plaćeni i organizirani od stranih „nevladinih“ organizacija. Oni su te fabricirane dokaze čuvali u arhivi koja je bila smještena u prostorijama SDP-a na Iblerovu trgu koje je za svoje potrebe „iznajmio“ HHO. Nakon „pravne obrade dokaza“ o hrvatskoj genocidnosti u operaciji Oluja i „zločinima Tuđmanova režima“, u arhiv na Iblerovu trgu u centrali SDP-a tajnovito bi dolazili predstavnici Međunarodnoga kaznenog suda koji su tu pripremljenu dokumentaciju otpremali u Haag. Dolaskom Mesića i Karamarka u Ured Predsjednika selektivno dostavljanje predsjedničkih transkripata medijima i Uredu haaškog tužitelja postalo je masovno. Njegov tadašnji savjetnik za nacionalnu sigurnost i predstojnik UNS-a, a sadašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, bio je na pozicijama na kojima je imao zakonsku obvezu to spriječiti, ali nije učinio ništa. Naprotiv, svojim je djelovanjem omogućio ove nezakonite operacije. Isto tako, Vlada Ivice Račana nije ništa poduzela da se to spriječi, a izdajnici kazne, nego je na krilima ove izdaje i sama pokušavala ubrati što više političkih bodova, i sama je postala sudionikom u nezakonitim poslovima pokrivajući Mesićeve nezakonite radnje.

Problem rješavati ondje gdje je nastao

Nakon svega, opravdano je postaviti pitanje što uopće građani biraju kada ih se smije toliko bezočno lagati i manipulirati, kao što zorno otkriva Wikileaks? Kako smo mogli dva puta izabrati Mesića za predsjednika, Karamarka za predsjednika HDZ-a, Jakovčića za svoga zastupnika u EU parlamentu...? Kakva smisla ima ovaj privid demokracije kada se politički odnosi u Hrvatskoj rješavaju na potpuno drugim razinama nedostupnima oku javnosti? Danas vidimo da je izdaja koju su počinili Mesić i njegovi pomagači mogla Hrvatsku stajati slobode i samostalnosti. Da je, čak i bez potpore u hrvatskome narodu, ona ostavila devastirajuće posljedice na državnu politiku i međunarodni položaj države. Da je nakon nekoga vremena narod sve zaboravio i počeo nagrađivati izdajnike i da posljedice toga osjećamo i danas, i to u punome smislu riječi. Problemi se mogu riješiti. Od kuda početi? Najbolje od onih koji su ih stvorili.

Joško Buljan
Hrvatski tjednik

Hrvatski tjednik

Čet, 18-07-2019, 06:17:31

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.