One koji danas skandalozno tvrde kako je Titov režim prestao biti totalitaran 60-ih godina, treba pitati koje je godine bila 1971. u Hrvatskoj

Hoće li se što promijeniti u naravi jednoga totalitarizma, hoće li nestati zlo koje je učinio čovječanstvu, ako kažemo da je neki drugi totalitarizam od njega bio gori ili ako mu, kad nestane s povijesne scene, promijenimo ime? Komunistički totalitarizam na žalost nije još nestao, iako se od 1989. ozbiljno urušava njegovo carstvo. Svjedoci smo različitih pokušaja u našoj zemlji da se titoizam skine s popisa totalitarnih sustava, ili bar da se njegovi današnji apologeti zovu nekako drukčije, a ne imenima komunista, titoista pa čak ni 'antifašista' (jer skrbnici misle da to 'anti' upućuje na političko djelovanje koje je negativno, a ne afirmativno usmjereno).

Francuski povjesničar i sveučilišni profesor Stéphane Courtois (1947.) piše da je 'povijest komunističkog terora jedan je od najvažnijih perioda europske povijesti koja bi se čvrsto uhvatila u koštac s velikim historiografskim pitanjem totalitarizma. Budući da se totalitarizam očitovao u hitlerskoj, ali i lenjinskoj i staljinskoj inačici, danas više nije prihvatljivo baviti se nekom hemiplegičnom poviješću ignorirajući komunističku stranu. /.../ Povijest s kojom smo suočeni povijest je fenomena što je pružio pipke cijelim svijetom i koji se tiče cijeloga čovječanstva.' Je li Titov režim, koji je i nad našom zemljom vladao od 1945. do 1990., bio totalitarni komunistički poredak, kao što tvrde njegovi protivnici, ili to nije bio, kako tvrde njegovi zagovornici? Polaze li ta suprotstavljena mišljenja od uvida u iste njegove bitne značajke ili ocjenjuju različite aspekte vlasti koja se nazivala revolucionarnom.

Bitna obilježja totalitarnih režima

Otkud uopće taj naziv i što označuje? Prvo spominjanje totalitarizma u današnjem značenju pripisuje se talijanskome novinaru i političaru, protivniku fašizma Giovanniju Amendoli koji je 1923. izrazom 'sistem totalitario' označio postupanje fašista u parlamentu. Dvije godine kasnije istu je oznaku uporabio za fašističku i boljševičku ideologiju, suprotstavljene liberalnodemokratskoj državi. Uglavnom je prihvaćen stav kako je totalitarizam u punome smislu ostvaren u SSSR-u i nacionalsocijalističkoj Njemačkoj.

Iako se u mnogim elementima razlikuju, zajednička su im ova obilježja: jedna službena ideologija, jedan vođa, hijerarhijski organizirana masovna partija i njezin monopol nad policijom i vojskom, tajna politička policija, suzbijanje slobode govora i izražavanja, cenzura, dirigirano gospodarstvo, logori za neistomišljenike i protivnike, monopol nad medijima. Te se značajke i danas pripisuju totalitarnim režimima. Bilo bi dobro znati prihvaćaju li ih i ovdašnji poklonici Titova lika i djela.

Zastrašujuće djelotvorna mašinerija

Gledano iz demokratske perspektive, stalno se ponavlja pitanje kako je uopće moguć takav oblik vlasti? Među ObilježjaIako se u mnogim elementima razlikuju, zajednička su im ova obilježja: jedna službena ideologija, jedan vođa, hijerarhijski organizirana masovna partija i njezin monopol nad policijom i vojskom, tajna politička policija, suzbijanje slobode govora i izražavanja, cenzura, dirigirano gospodarstvo, logori za neistomišljenike i protivnike, monopol nad medijima. Te se značajke i danas pripisuju totalitarnim režimima. Bilo bi dobro znati prihvaćaju li ih i ovdašnji poklonici Titova lika i djela.povjesničarima ima i onih koji tvrde kako totalitarne diktature uvijek mogu računati na revolucionarnu strast svojih zagovaratelja, opčinjenih snagom i moći Sile. Ni komunistički se totalitarizam u tomu ne razlikuje od ostalih. S druge strane postoji vjerovanje kako je totalitarizam potpuno stran normalnim ljudskim težnjama. Međutim, odgovara Cvetan Todorov (1939.) bugarsko-francuski filozof, ni jedan se totalitarizam, pa ni komunistički, ne bi dugo održao, 'ne bi za sobom povukao toliko pojedinaca, da je to doista istina. Naprotiv, posrijedi je zastrašujuće djelotvorna mašinerija.' Komunistička ideologija nudi sliku boljega društva i potiče ljude težiti k njemu: 'nije li želja za preobražavanjem svijeta u ime ideala nedjeljiva sastavnica ljudskoga identiteta?'

Todorov piše kako važnu ulogu u pridobivanju sljedbenika predstavlja i to što 'komunističko društvo pojedinca lišava odgovornosti: odlučuju uvijek 'oni'.' Odgovornost je često težak teret, dodaje Todorov. 'Privlačnost totalitarnoga sustava, što ju nesvjesno osjeća vrlo mnogo pojedinaca - upravo to je objašnjenje obljubljenosti svih autoritarnih režima (to je teza i Ericha Fromma u Bijegu od slobode). Postoji i 'dragovoljno ropstvo', govorio je već Boetije'. (Boetije je rimski filozof, pjesnik i političar, osuđen na smrt i pogubljen zbog optužbi za sudjelovanje u uroti protiv vlasti, op.IB).

Priroda Titova režima

Kako stvari s tim u vezi stoje danas, blizu trideset godina od rušenja Berlinskoga zida, odnosno formalnoga napuštanja zadnjega totalitarizma u većem dijelu država koje su bile pod komunističkom vlašću? Nakon toga su već napisane i europske deklaracije protiv triju velikih prošlostoljetnih zala: komunističkoga, fašističkoga i nacističkoga totalitarizma.

Hrvatskoj je javnosti u travnju 2016. prezentirana i teza kako je Titov režim bio - polutotalitaran. Argumentacija koja se nudi ne vodi računa o tomu da su u znanosti, više-manje, prihvaćeni kriteriji po kojima se prosuđuje o totalitarnosti nekoga sustava. Drugi će reći kako iskaze o 'polutotalitarnosti' ne treba podcijeniti jer su u našoj zemlji sve glasniji politički aktivisti koji komunizmu odriču totalitarnu narav. Nije, naravno, isto kad o totalitarnome titoizmu govore i pišu ljudi koje je taj režim i stavio na javnu scenu, pa svoju prošlost žele zadržati onakvom kakva je u njihovu osobnome sjećanju, ili kad o tomu pišu istraživači i znanstvenici na kojima je zadaća utvrditi i tumačiti povijesne činjenice i okolnosti. Dok nastojanja prvih nalikuju pokušajima da se, primjerice, umirovljenu damu iz ulice crvenih svjetala prikazuje obasjanu drukčijim svjetlom, 'znanstveni' pokušaji da se na titoizam primijene GrobištaSkrivana grobišta tisuća ljudi, poput zastrašujuće Hude jame, ipak se otkrivaju. Netko je napisao da se u tim akcijama prikrivanja dobar broj intelektualaca-ljevičara 'doslovce prostituirao'. 'Ljudi iz tajnih komunističkih služba napredovali su uništavajući tuđe sudbine, svoje političke neistomišljenike i time su sebe doveli u pozicijsku prednost koju su vrlo često naslijedili njihovi sinovi i unuci. Oni i danas s tih pozicija provode svoju politiku isključivosti. Njihove mreže samo stvaraju privid demokracije, a zapravo dogovaraju svoje djelatnosti.'drukčiji kriteriji nešto su sasvim drugo. Nitko se ne bi osvrtao na to kad bi o 'polutotalitarnosti' govorio S. Mesić, ali kad se na nekoliko stranica u dnevnome listu koji izlazi u Zagrebu, 2016. ta teza tretira kao stručna analiza, onda nad njom treba zastati.

Nesasušeni korijeni

Devedesete godine prošloga stoljeća kad je i u Hrvatskoj uspostavljen poredak suprotan dotadašnjem jednopartijskom režimu, nije bilo nikakva spora o totalitarnosti napuštene komunističke ideologije. Komunisti nakon 1989. nisu imali uspjeha na slobodnim demokratskim izborima. I sljedećih desetak godina birači u njih nisu imali povjerenje. Neki drugi važni politički čimbenici, s tim u vezi, nisu mirovali. Danas stvari izgledaju drukčije, baštinici komunističke ideologije pokazuju nove pretenzije. Za njih više nije nesporno ni svrstavanje titoizma među totalitarne režime. Moglo bi se u šali reći da su svoju čašu već napunili do pola (polutotalitarizma).

Gledajući iz drugoga kuta, netko će odgovoriti da se usprkos svemu iz prepune čaše (komunističkoga totalitarizma), koja je 1989. maknuta s povijesne scene, već prolilo bar pola sadržaja, jer to što je maknuta, nije značilo da je nestalo ono što je sadržavala. Korijeni komunizma u našoj zemlji još se uvijek nisu sasušili pa mladice izbijaju na različitim mjestima. Samo su im danas nazivi drukčiji. Mnoge tajne ne tako davne prošlosti dobro su skrivene, novac za budućnost osiguran, a baštinici dobro umreženi i sve poletniji. Sve čine da istine o zločinima i drugim zlodjelima komunista ne izađu na vidjelo. Arhivi su pročišćeni i uglavnom zatvoreni.

Međutim, skrivana grobišta tisuća ljudi, poput zastrašujuće Hude jame, ipak se otkrivaju. Netko je napisao da se u tim akcijama prikrivanja dobar broj intelektualaca-ljevičara 'doslovce prostituirao'. 'Ljudi iz tajnih komunističkih služba napredovali su uništavajući tuđe sudbine, svoje političke neistomišljenike i time su sebe doveli u pozicijsku prednost koju su vrlo često naslijedili njihovi sinovi i unuci. Oni i danas s tih pozicija provode svoju politiku isključivosti. Njihove mreže samo stvaraju privid demokracije, a zapravo dogovaraju svoje djelatnosti.' (Filip Petrovski, direktor Državnoga arhiva Makedonije, VL, 10.5.2016).

Osobna svjedočenja i povijesna zbilja

U Večernjem je listu (9.4.2016) Dražen Lalić u opsežnome članku iznio kako se slaže s ocjenom da Titova država dulje od polovine svoga postojanja 'nije bila totalitaristička država'. Navodi da to mišljenje prihvaća 'uz ostalo, i temeljem osobnog iskustva'. Kako o nekim pojedinostima iz osobnoga iskustva nije ništa napisao, uzet ćemo da je cijeli njegov članak izraz toga iskustva, stečena čitanjem, motrenjem i zaključivanjem. Osobna iskustva V. Gotovca, D. Budiše, M. Veselice i mnogih drugih koji su u tom režimu, zbog političkih stavova, proganjani, suđeni i bacani u tamnice, svjedoče drukčije. Čija su svjedočenja relevantnija za prosudbu o naravi Titova režima?

Lalić može nabrojiti milijune ljudi koji nisu zbog političkih razloga izvođeni pred sud, kao što se može nabrojiti milijune Nijemaca koji u Hitlerovoj Njemačkoj nisu bili u logorima. Što se iz toga može zaključiti? Da Hitlerova Njemačka nije bila totalitarna država? Nipošto. Nije uopće važno hoće li Lalić navesti da njegove ocjene ne ovise o partijskoj pripadnosti, ili, možda, da čak nije bio član Saveza komunista, (ne komunističke partije, nego Saveza jer je, u zrelijoj fazi socijalizma, buržoasko ime odbačeno u korist novoga razumijevanja svijeta: partijska knjižica bila je komunistima dokazom da su sklopili 'savez' sa svojim sudrugovima kako bi promijenili svijet, na temelju 'znanstvenih pogleda' na prošlost sadašnjost i budućnost. Sve će promijeniti, jer - oni znaju što čovječanstvu može donijeti sreću). A što je s onima koji misle drukčije, jesu li oni imalo važni, ako uopće ulaze u 'osobno iskustvo'? Treba li ih ubijati, proganjati, otimati njihovu imovinu i vezati ih lancima? E, to su odlučna pitanja.

Ljudi koji nisu prihvaćali komunističku ideologiju, imali su dvije mogućnosti: ne vjerovati partiji i šutjeti, prihvatiti realnost prijetnje i terora, ili se javno protiviti takvu političkome konceptu. O posljedicama ovoga drugoga pristupa svjedoče prije spomenuti politički zatvorenici, Stara Gradiška, Lepoglava i Goli otok. Mnoge činjenice i uvidi koje ćemo ovdje spomenuti ne podupiru tezu o napola totalitarističkoj državi 'bratstva i jedinstva', 'samoupravnoga socijalizma i nesvrstanosti', jer je od stupanja na scenu Velikoga Vođe, 1945., Bleiburga i djelovanja Ozne, preko Gologa otoka, Rankovićeve Udbe i 'sječe u Karađorđevu' 1972, do Miloševićevih mitinga i Vukovara 1991. ispunjavala sve bitne kriterije koji se pripisuju totalitarnim poredcima.

Bez Tita i Gologa otoka

U najnovijim raspravama o ovdašnjem komunističkom totalitarizmu vjerojatno ima i glumljenoga zaborava 'kako bi se zaliječile moralne, duševne, osjećajne, osobne i zajedničke rane nastale u pet i više desetljeća komunizma'. Tu su, naravno, i uspomene na privilegije i moć koju je donosilo vladanje. U natuknici o totalitarizmu našega Leksikografskoga zavoda, kad se spominju vođe totalitarističkih režima, Lenjin, Staljin, Hitler, Mussolini i drugi, ne spominje se Tito, a kad se govori o komunističkim koncentracijskim logorima ne spominje se, primjerice, ni Goli otok. Onaj Goli koji je bio strašno mučilište desetaka tisuća informbirovaca, dakle, uglavnom komunista.

Pretpostavljamo da nema spora o tomu kako je propala država, u kojoj su i Hrvati živjeli, od 1945. 'išla revolucionarnim tragom Oktobarske revolucije i zbivanja nakon nje'. Podsjetimo se kad i kako su Titovi komunisti osvojili vlast? Tita je na povijesnu scenu, prije Drugoga svjetskoga rata, doveo Josif Visarionovič, a ne izbori, ne volja naroda i demokratska procedura. Kad je došlo do razlaza sa SSSR-om 1948., Titova je propaganda primijenila metode kojima se komunistički totalitarizam koristio nakon pobjede nad fašizmom i nacizmom: za sva zla kriv je Staljin. A on je tvrdio: ako je pobijeđeno najveće Zlo (fašizam i nacizam) na sceni je ostalo samo dobro - komunizam. Kad su Titovi komunisti okrenuli leđa zlome staljinizmu, ponavljali su isto. Staljin je ozbiljenje Zla, a samo su titoizam, 'samoupravni socijalizam i nesvrstavanja' na putu Istine i konačnoga spasa radničke klase, 'naših naroda i narodnosti'. Kad su počele padati TotalitarizamLjudi koji nisu prihvaćali komunističku ideologiju, imali su dvije mogućnosti: ne vjerovati partiji i šutjeti, prihvatiti realnost prijetnje i terora, ili se javno protiviti takvu političkome konceptu. O posljedicama ovoga drugoga pristupa svjedoče prije spomenuti politički zatvorenici, Stara Gradiška, Lepoglava i Goli otok. Mnoge činjenice i uvidi koje ćemo ovdje spomenuti ne podupiru tezu o napola totalitarističkoj državi 'bratstva i jedinstva', 'samoupravnoga socijalizma i nesvrstanosti', jer je od stupanja na scenu Velikoga Vođe, 1945., Bleiburga i djelovanja Ozne, preko Gologa otoka, Rankovićeve Udbe i 'sječe u Karađorđevu' 1972, do Miloševićevih mitinga i Vukovara 1991. ispunjavala sve bitne kriterije koji se pripisuju totalitarnim poredcima.maske s lica zločinačkoga komunizma nakon 1989., njegovi su se zagovornici prozvali 'antifašistima' iako je fašizam krahirao 1943. a nacizam 1945.

Titovi uzori

Više od pola stoljeća čistila se zemlja od toga nacifašističkoga otrova, a onda su se, najedanput, ovdašnji neokomunisti 2016. proglasili borcima protiv fašizma iako je čišćenje ostataka režima koji je na vlasti u Hrvatskoj bio od 1941. do 1945, trajalo gotovo pola stoljeća. A čišćenje od korova totalitarnoga komunizma, koji je bujao od 1945. do 1990., a ne četiri godine, još uvijek ne uspijeva ni pošteno započeti. Međutim, hrvatska 'ljevica' tvrdi da se u 2016., nakon sedam desetljeća, opet vratilo ono pobijeđeno zlo. Sad treba otkriti kako se manifestira i gdje se skrivalo pred strojem smrti i osvete, koji u tih sedam desetljeća nije imao važnije zadaće nego otkriti i uništiti 'klasne neprijatelje' ili, preciznije, 'fašiste'.

'Fašizam je politološki i povijesno definiran pojam, koji podrazumijeva ne samo ekskluzivni nacionalizam, nego s njim i masovni pokret koji teži jednopartijskoj diktaturi ili ju uspostavlja, svrstava se iza neprikosnovena vođe, a društvo strukturira na korporativnome načelu.' (I. Bešker, JL, 8.5.2016). A možda Titovi sljedbenici misle na nešto drugo, pa otuda nesklad između pojmovlja i njegova sadržaja. Pa ne bi ih tek tako javno upozoravao i deklarirani ljevičar, g. Bešker. 'Kad jednom steknete iskustva s tajnim službama, Udbom ili KOS-om, a ja sam imao tu sreću, morate biti svjesni da je diskvalifikacija fašizmom klasična metoda diskvalifikacije svog političkih protivnika. Od 1945. do 1990. i danas tko je sve bio žrtva takvih diskvalifikacija, to je strašno.' (Vladimir Bogdanić, Židovska općina Zagreb, Studio 4 HRT, svibanj 2016).

Vratimo se, tek unekoliko rečenica, početku i podsjetimo na istraživanja koja su pokazala da su tijela vlasti koje je Tito formirao u završnici rata bila gotovo posve jednaka svojim uzorima: 'kako tajna policija (Čeka - Ozna) sa specijalnim ovlastima i odlučujućom ulogom u likvidiranju opozicije revoluciji, tako i revolucionarna vojska (Crvena armija - Jugoslavenska armija).

Odluke koje su se donosile bile su sadržajem gotovo doslovno jednake svojim uzorima u lenjinističkome i staljinističkome zakonodavstvu i teoriji.' (J. Vodušek Starič). Totalitarna se narav Titove partije 'najjasnije iskazivala njezinim odnosom prema životu, prema čovjekovoj slobodi i dostojanstvu', naglašava ista autorica. Njegovu revoluciju naziva 'revolucijom odozgo' jer su takve bile 'sve boljševičke revolucije' koje su u ime naroda (proleterijata) izvršavale 'ovlaštene' i jedino 'pravilno orijentirane' skupine profesionalnih revolucionara. Revolucionari su uzeli stvar u svoje ruke jer nisu vjerovali u zrelost narodnih masa.

Komunistička je partija preuzela sve državne, političke i druge institucije, organizacije i društva, u njih dovodila svoje kadrove. Neke je ukidala i nadomještala institucijama koje su joj više odgovarale.“ Politička je policija progonila sve protivnike revolucije, a istodobno 'preodgajala' narod, piše ista autorica. Glavno načelo izražavala je riječ 'jedinstvo' koja je prikrivala posve drukčiji cilj - 'političko ujednačavanje, bez stranaka, što je, uostalom, uvijek bio temelj svih totalitarnih sustava za koje znamo'.

Smrt, strah, mržnja i osveta

Na što, zapravo, cilja J. V. Starič? Što je to Tito preuzeo iz teorije i prakse prve komunističke države? Smjer revolucije određen je već 1917: 'Drugovi! Kulački ustanak u pet vaših okruga mora se razbiti bez milosti. To nalažu interesi cjelokupne revolucije jer svagdje sada započinje 'konačna borba' s kulacima. Djelovati valja primjerom. 1) Objesiti (kažem objesiti na način da to ljudi vide) najmanje 100 kulaka, bogatuna, poznatih krvopija. 2) Objaviti njihova imena. 3) Pokupiti sve njihovo žito. 4) Taoce odrediti na način kako smo to naznačili u našoj jučerašnjoj depeši. Sve raditi na način da ljudi to vide na stotinu vrsta uokolo, da zadrhte, da znaju i sebi kažu: oni ubijaju i nastavit će ubijati krvožedne kulake. (italic, IB). Telegrafirajte za potvrdu primitka i izvršenja ovih uputa. Vaš Lenjin. P.S. Nađite tvrđe ljude.' (RCHIDNI, 2/1/6/898). Moskovska je Pravda (31.8.1918) objavila i ove rečenice: 'Radnici, došlo je vrijeme da uništimo buržoaziju ili će ona uništiti vas. Gradovi se moraju bez milosti očistiti od sve buržujske truleži. Sva ta gospoda bit će pozatvarana, a oni koji predstavljaju opasnost za stvar revolucije istrebljeni. /.../ Himna radničke klase bit će pjesma mržnje i osvete.' Iste je godine Izvjestija objavila da se ne smije 'tolerirati nikakva slabost, nikakvo oklijevanje u uspostavljanju masovnog terora.' (Izvjestija, 4.9.1918). 'Moramo pridobiti na našu stranu recimo devedeset od sto milijuna žitelja sovjetske Rusije. Što se ostatka tiče, njima nemamo što reći. Njih treba uništiti.' (G. Zinovljev jedan od vođa Revolucije, u rujnu 1918). Sovjetska je vlada 5. rujna 1918. teror ozakonila čuvenim dekretom O Crvenom teroru. Prisilna kolektivizacija i 'grabežljivo državno ubiranje žetava na kolhozima' prouzročili su smrt 6 milijuna ljudi u vrijeme gladi 1932.-1933, U razdoblju od 1934. do 1941. u logore i kolonije Gulaga ušlo je 7 milijuna ljudi (podaci za 1930.-1933. nisu dovoljno precizni).
Koje je godine bila 1971.

Da Titova Jugoslavija nije slijedila svoje uzore, da nije bila totalitaristička država, Lalić pokušava dokazati ne samo na temelju 'osobnoga iskustva', nego navodi i mišljenje francuskoga istraživača P. Gardea i uvida dvojice slovenskih sociologa (S. Flere i R. Klanjšak). Od Gardea posuđuje prosudbu da je nesvrstavanje i samoupravljanje odmak od totalitarizma, jer nakon 1948. i procesa M. Đilasu 1954. 'režim možda više nije bio 'totalitaran', ali nije prestao biti nasilan'. Teško bi bilo taj argument uzeti dostatnim za bilo kakvo dokazivanje. Slovenski sociolozi daju Laliću pouzdanje da se 'politički režim u Jugoslaviji najkasnije sredinom 60-ih prošloga stoljeća lišio mnogih elemenata totalitarizma ili barem znatno ublažio te elemente'. I on to prihvaća.

Kad je tako, onda bi mogao odgovoriti i na pitanje: a koje je godine bila hrvatska 1971. i Karađorđevo? Prema svjedočenju S. Dabčević-Kučar zbog odluka jugoslavenskoga partijskoga vrha u tome Titovu lovištu, u prosincu 1971., više od 2000 ljudi u Hrvatskoj je bačeno u tamnice. Tijekom prvoga polugodišta 1972. bilo je isključeno ili je samo otišlo oko 60–70 posto političkih, privrednih i drugih dužnosnika. Ni u jednoj komunističkoj partiji do tada nije bio tako drastičan progon. Iz nekih drugih federalnih jedinica u Hrvatsku je dovedeno desetak tisuća 'milicionera', kako bi zaustavili hrvatsko proljeće. Hrvatska je pokorena. Sve je to bilo nakon sredine 60-ih.

Hrvatska šutnja

Nakon toga terora i zastrašivanja počelo je razdoblje 'hrvatske šutnje' koje je potrajalo do sloma komunizma 1989. Pretpostavljamo da je to razdoblje stjecanja 'osobnih iskustava'. Zašto je, dakle, Hrvatska šutjela? Zbog intervjua švedskoj televiziji 1977., Vlado Gotovac je ponovno osuđen na dvije godine zatvora i četiri godine 1971.Prema svjedočenju S. Dabčević-Kučar zbog odluka jugoslavenskoga partijskoga vrha u tome Titovu lovištu, u prosincu 1971., više od 2000 ljudi u Hrvatskoj je bačeno u tamnice. Tijekom prvoga polugodišta 1972. bilo je isključeno ili je samo otišlo oko 60–70 posto političkih, privrednih i drugih dužnosnika. Ni u jednoj komunističkoj partiji do tada nije bio tako drastičan progon. Iz nekih drugih federalnih jedinica u Hrvatsku je dovedeno desetak tisuća 'milicionera', kako bi zaustavili hrvatsko proljeće. Hrvatska je pokorena. Sve je to bilo nakon sredine 60-ih.gubitka građanskih prava. Četiri godine ranije bio je osuđen na četiri godine zatvora i tri godine gubitka građanskih prava. Zašto? Franjo Tuđman je zbog intervjua švedskoj televiziji 1981. osuđen na tri godine zatvora.

Kako nazvati režim koji zbog izgovorene riječi, zbog iskazanoga mišljenja šalje ljude u zatvor? Sve se to događalo nakon 'sredine 60-ih' u 'polutotalitarnom režimu'? Za svaki slučaj, tu je jedno Lalićevo 'možda'. 'Možda više nije bio 'totalitaran'.' (!?) Iako je na desetke tisuća ljudi ostavljao bez posla, iako je tisuće ljudi bacio u tamnice? Je li ponovno trebao ubijati, kao u poraću, da bi zadržao etiketu totalitarizma? Je li se promijenila ideologija, vlada li jedna partija, tko upravlja vojskom i policijom, je li uvedeno tržišno gospodarstvo, tko drži monopol nad medijima, tko organizira ubijanje protivnika po svijetu (kao da se, danas, Pol Potu sudi za ubojstvo S. Đurekovića u Njemačkoj)?

Redatelj V. Bulajić ovih dana iznosi u javnost da njegov film Neretva jedini od svih poslijeratnih jugoslavenskih filmova nije morao pred partijsku cenzuru (jer je scenarij odobrio Tito). Osnovna struktura vlasti od 1945. do 1990. nije se promijenila. Nekoliko tjedana poslije Staljinove smrti 1953. iz Gulaga je izašlo 1.200.000 logoraša (gotovo pola populacije logora i kaznenih kolonija). Što je s drugom polovinom? Teško bi bilo prihvatiti stav da je zbog Staljinove smrti, 1953. prva komunistička država prestala biti totalitarnom. Vođa jest umro, ali se ideologija, uloga partije, policije i vojske nije promijenila. Ni Titovom se smrću nije promijenila struktura vlasti. Nakon njegove smrti 1980, ostala je čak i službena parola: 'I poslije Tita – Tito'.

Novi argumenti: Tko sve nije bio u zatvoru

I pored svega toga danas se hrvatskoj javnosti nudi, naoko, ozbiljno pitanje o tomu 'je li socijalizam u bivšoj Jugoslaviji bio totalitaristički'. D. Lalić piše da o tomu postoje različita mišljenja. Njegovo je, dakle, mišljenje da Titova Jugoslavija, 'dulje od polovine svoga trajanja' 'nije bila totalitaristička država', iako prihvaća stav da ta država 'nije bila demokratska država; unatoč nekim naznakama demokracije'.

Tom mišljenju treba dodati ovu autorovu tvrdnju: 'Nipošto ne tvrdim da je komunizam kao politička praksa općenito bio bitno bolji od nacizma/fašizma'. Mi se u ovome tekstu raspitujemo baš o toj biti. Kaže da komunistički totalitarizam u biti nije bio bolji od nacizma i fašizma, a ipak ga naziva polutotalitarizmom? Navodi da politički obračuni uglavnom nisu bili tako okrutni kao u SSSR-u, od sredine 50-ih nije bilo logora, Savka, Tripalo, Šibl, nisu ni bili u zatvoru... Dokazuje li, možda, tom tvrdnjom baš ono što pokušava opovrgnuti? Zašto bi Savka, Tripalo, Šibl, trebali biti u zatvoru? Jesu li učinili kakvo kažnjivo djelo? Tko im je udijelio tu 'milost' da ih ne bace u tamnicu? U kakvu sustavu žive ako njihovo političko djelovanje može biti razlogom policijskome progonu, a istraživač (Lalić), nakon gotovo pola stoljeća njihovo neutamničavanje navodi kao argument da je titoizam samo dijelom bio totalitaristički poredak. U zasluge mu upisuje što, uz tisuće uhićenih, nije uhitio još nedužnih (Savku, Tripala i Šibla). Ili ih je svojom logikom ustvari optužio: i oni su trebali biti u zatvoru kao Budiša, Čičak, Tuđman, ali eto Titov popravljeni komunizam udjeljuje im milost. U prilog svojoj glavnoj postavci g. Lalić iznosi kako su kritičko mišljenje javno iznosili, a nisu utamničeni, P. Matvejević, V. Tenžera i Ž. Kustić.(!)

Ma koliko se čudili takvom načinu dokazivanja treba reći da Matvejević i Tenžera baš i ne spadaju u istu kategoriju kritičara. Jedan je bio virtuozni motritelj i analitičar vrhunskoga umijeća pisanja (Tenžera), koga nisu uspijevali zaustaviti, a drugi je bio paradni kritičar koji je u ime komunista trebao dokazivati njihovu 'polutotalitarnosti'. Kustić je bio svećenik, urednik i komentator u crkvenome glasilu koji je dobro znao što i kako smije, a što ne smije komentirati. Ni Udbini prislušni uređaji po svim važnim mjestima na Kaptolu nisu pomogli da se nekomunisti ušutkaju.

Ipak ne bi trebalo zanemariti stav g. Lalića da je 'prepoznavanje nijansi' važno za ocjenu (komunizma) i da se treba 'kloniti stereotipa'. Time je, naravno, odredio i granice svojih budućih javnih istupa kad bude govorio o političkoj praksi koja je na suprotnoj strani od komunističkoga totalitarizma: prepoznavati nijanse i kloniti se stereotipa. Ne vjerujemo da je takav pristup rezervirao samo kao ekskluzivnu suzdržanost u analizama komunističke političke prakse.

Ivan Bekavac
Hrvatski tjednik