Hrvatski tjednik
 

 Nakon izraelskog Knesseta, Josipoviću se „ustaška guja“ priviđa i u beogradskoj „čaršiji“

Vladajući jugooligarhijski mediji u Hrvatskoj 11. svibnja su još jednom, posredstvom Hine, skrenuli pozornost na žilavoga nekadašnjeg predsjednika Republike Hrvatske Ivu Josipovića (predsjednikovao od 19. veljače 2010. do 18. veljače 2015.), „pravomoćno“ (etički) osuđenoga nacionalnog veleizdajnika (prema presudi Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta, HNES-a, od 10. prosinca 2014. godine). Tako je i zagrebački Jutarnji list, među ostalim, istog dana objavio vijest o splitskom gradonačelniku kojeg je revolucionarni Milanovićev SDP-ov stroj prije toga izbacio iz svojih redova. Naslov je glasio: „Još se nije odlučio/ Baldasar: 'Josipović me zvao da se priključim njegovoj stranci Naprijed Hrvatska'“.

Milanović i četništvo

Ovim je potpaljena još jedna cjepanica u „paklu“ hrvatskoga političkog života, koji je (pakao) Milanović herostratski, pače i neronovski, najavio nakon gubitka i svojih petih nacionalnih i europskih izbora za redom. Dakako, dodatno je povećano i rasulo u ovom hrvatskom loncu koji ključa. Ljudi su računali da je Ivo Baldasar, zbog pomirljivih poteza kakav je bio njegov vijenac za poginule HOS-ovce u Splitu, možda onaj toliko žuđeni tračak ili navještaj nekakve „hrvatske“, a ne jugoslavenske socijaldemokracije. Milanović je pak, tijekom cijeloga prošloga katastrofalnog mandata i nakon njega, odavno već „transcendirao“ onaj toliko obični i svakodnevni jugošovinizam i, nakon koketiranja, nepodnošljivom lakoćom prešao na otvoreno prilježništvo s razmahanim četništvom. Dogodilo se to, konkretno, u slučaju borbene potpore njega i njegove Partije pročetničkoj zabrani televizije Z1 od strane drske „urbane KOS-ovke“ Mirjane Rakić i njezinoga štićenika, onog visoko plasiranog Đujićeva pravoslavnog popa.

Baldasar, očito je prema ovoj vijesti, razmišlja da se, nakon zloćudnoga Milanovića, opredijeli za cijeli pedalj još zloćudnijeg Josipovića. Čak je rekao – gonjen onim bandićevskim kruhoboračkim klanjanjem „na sve četiri strane“ ili pak običnim svakodnevnim neznanjem i na višim stubama političke hijerarhije – da je s Josipovićem „bio i ostao u jako dobrim odnosima“ te da je nekadašnji predsjednik-veleizdajnik „čovjek koji je sigurno lijevo“.

Taj, pak, čovjek, koji je „sigurno lijevo“, u jeku zahuktaloga domaćeg i stranoga specijalnog rata protiv hrvatske LignjunNije on Lignjun glup, a i dometi njegova obiteljskog naslijeđa podbiokovske partizanije su ograničeni. Njegovi novi protuhrvatski ili, po njemu, „antifašistički“ i „protuustaški“ ispadi posljedica su činjenice da je on još od 1995. godine, kao što su to i Mesić i Vidošević, članovi Svjetske akademije znanosti, na čijem je čelu (bio) moćni akademik Ivo Šlaus. Njihovo egzorcirenje „ustaštva“ znači čuvanje vlastitih pozicija u hrvatskoj i međunarodnoj umreženoj (sorosevskoj) politici i znanosti.narodnjačke većine, trenutno i države, a povodom redovite godišnje antifa-komemoracije u Jasenovcu, napravio je nevjerojatan potez, koji, u bunilu lude hrvatske politike, javnost nije ni približno dobro uočila, niti dovoljno „provarila“. Naime, 13. travnja Josipović je pozvao sebi novinarku beogradskog Blica Natašu Latković i slavodobitno objavio „(k)urbi et (op)orbi“ u Srbiji kako „Hrvatska nije ustaška zemlja“, jer ima „snažnu antifašističku tradiciju“. Ovo, pak, zvuči nalik onom „Hrvatska je ustaška zemlja“ – jer vlast ili „neki ljudi“ na „nekim pozicijama“ „misle drugačije“ – s dodatkom „samo da nije nas, neustrašivih hrvatskih i srpskih 'antifašista'.
Objavljuje, dakle, „vascelom srpstvu“ da ne ide u Jasenovac sa sebi neprijateljskom hrvatskom (recimo, katoličkom) većinom, već sa svojom stvarnom braćom po vjeri i usudu. Nazočit će „posebnom skupu“ na kojem će biti (točnije: bili su) Srbi i, pobliže, „predstavnici Srpskoga nacionalnog vijeća“. Njegovog je vožda Pupovca svojedobno i sam prozvao „etnobiznismenom“, ali u sudaru s većim i gorim (ustaškim) Neprijateljem takve sitnice sada padaju u drugi plan! Josipović je – zaklinjući se po tko zna koji put svojim srbijanskim gazdama i idolima – zbrojio i pred noge znamenite „Čaršije“ poredao sve svoje savezničke snage na koje se „nebeska Srbija“ u „ovoj slučajnoj zemlji“ Hrvatskoj uvijek može osloniti: osim „zajednice jevrejskih opština u Hrvatskoj“ i notorne subnorovsko „antifašističke organizacije“, tu su još i „bivši hrvatski premijer Zoran Milanović“ i njegovi „drugovi“.
Josipović ili Latkovićka u ovaj svojevrstan „poziv na ustanak“, koji su na istaknutim mjestima prenijeli svi srpski mediji, pokušali su uvaliti i „romsku zajednicu“, ali ova časna družina nije progutala mamac.

Naprednjaci Josipović i Vučić

Sve ovo „oružano bratstvo srpskog i hrvatskog naroda“ koje promiče Ivo Josipović događa se u srcu ovakve Srbije: pola njezinoga izbornog tijela glasuje na prošlim izborima za prigodno umivene četničke vojvode i izravne agresorske operativce Vučića i Nikolića (je li slučaj da i Josipović i Vučić u nazivima svojih stranaka imaju pojam „napretka“ i „naprednosti“: „Naprijed Hrvatska“ i „Srpska napredna stranka“?!). Ostalo je ovako raspoređeno: desetina ide nekadašnjim „socijalistima“ Miloševićeva pobočnika Dačića, druga ide Šešelju, a prag je prešla i ušla u Parlament ultračetnička stranka DSS-Dveri koju znakovito vodi kćer psihijatra Raškovića. Ona u kampanji izjavljuje da je radi velikosrpstva u Hrvatskoj ostavila sve: znatnu imovinu, „uključujući i muža“.

„Drugu Srbiju“, tj. onu „nenacionalističku“, s kojom je u doba srpskog predsjednika Borisa Tadića (2004.-2012.), Josipović imao dugu i nježnu „ljubavnu vezu“, čini nešto više od pet-šest posto biračkog tijela – dakle, obilato manje i od glasova brojnih srpskih nacionalnih manjina (Mađara, Bošnjaka, Crnogoraca, Roma, Vlaha i ono preživjelih nekoliko desetina tisućica Hrvata u Beogradu i u Vojvodini, nerijetko zamaskiranih u „Bunjevce“, čak i „Jugoslovene“, da ih se ne primijeti).

I sada pokušajte ovu Josipovićevu optužbu protiv Hrvatske i njezine vlasti koja „toleriše pojave ustaštva“ (na ovom mjestu), odnosno „uzdiže se ustaštvo“ i „na djelu je refašizacija društva“ (na drugom) – i to, od svih mjesta, upravo u Beogradu – zamisliti u obratnoj inačici. Jeste li ikad čuli ili možete zamisliti, eto, baš Borisa Tadića da usred Zagreba kaže: „U Srbiji na djelu je refašizacija društva: Draža Mihailović i njegovo četništvo rehabilitirani su kao 'antifašisti', službeno se sprema isto i za Milana Nedića koji je na početku 2. svjetskog rata Führeru slavodobitno objavio Srbiju 'očišćenu od Židova', notorni antisemit Nikolaj Velimirović proglašen je svecem Srpske pravoslavne crkve...“.

Naravno da se takvog srpskog ekvivalenta ili pandana Josipoviću tamo ne može naći. Ako se sjećate, Tadić mu je, na njihovim „susretima bratstva i jedinstva“, bezočno podvaljivao, kao zalog za budući „med i mlijeko“ koje će poteći među „bratskim“ narodima, i provokativne protuhrvatske pamflete zenitističkoga barbarogenija Micića, ali Josipović je to sve podnosio „postojano, kano klisurina“. U Srbiji takav predsjednik, bivši i sadašnji, bio bi mrtav – politički, ali i doslovno, o čemu svjedoči i slučaj Đinđić, ali i cijela srpska novija i starija politička povijest. Nije to nešto što bi čovjek poželio hrvatskoj ni bilo čijoj drugoj demokraciji, ali ne može se reći da, u srbijanskom slučaju, to nije djelotvorno.

Treba, naime, skrušeno priznati: Srbija ima koliko-toliko nacionalno svjesnu politiku i javnost, dok je Hrvatska gotovo potpuno pokorena i kolonizirana.

Tko je „luđak“?

Vratimo se Josipoviću: trebalo bi višestruko više stranica nego što ih ima u jednome broju Hrvatskog tjednika već i samo da se zabilježe sve njegove nacionalne veleizdaje. Samo u HNES-ovoj etičkoj osudi od 10. prosinca 2014. godine ima deset „članaka“, a zapravo tridesetak pojedinačnih „stavaka“: od lažne tvrdnje o Hrvatskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu“, koju mu je pred vlastitim očima osporio i vodeći bošnjački političar Sulejman Tihić, do šurovanja s Tadićem i Srbima, sve do nenadmašne „ustaške guje“ u izraelskom Knessetu. Osudu su u ime puno ŠlausZapravo, mnogo važniji i zanimljiviji slučaj od Ive Josipovića je 85-godišnji akademik Ivo Šlaus, član najmanje sedam zvučnih svjetskih znanstvenih i neznanstvenih tijela, među kojima je i slavni Rimski klub. Njega znameniti „teoretičar urote“ John Coleman u svome bestselleru „Komitet 300“ smatra jednim iz najužeag kruga središta svjetske moći. Sam Ivo Šlaus je prava, moglo bi se reći, „renesansna“ ličnost: drma znanjima od nuklearne fizike do međunarodnih odnosa i diplomacijebrojnijeg HNES-a potpisali predsjednik Zvonimir Šeparović i još osam članova, među kojima i Zdravko Tomac – obojica zapravo hrvatske povijesne osobe – jedan akademik, matematičar svjetskoga glasa, Josip Pečarić i dalje redom, na što ih je Josipović javno proglasio „luđacima“, a vodeći oligarhijski mediji ovaj ispad vrlo uspješno sakrili.

Dalje, dvojica istaknutih i dugogodišnjih hrvatskih javnih djelatnika, Zdravko Tomac i Vjekoslav Krsnik, doajeni u dobi kada to nije mali napor i obojica nekadašnjih ljevičara, dakle, nikakvih fantomskih „ustaša“ – objavili su te iste prijelomne 2014. godine knjige od po 350 stranica: prvi „Crvenog predsjednika“, a drugi „Ivu Josipovića“, s podnaslovom „kronologija izdaje“. Među ostalima, i zbog toga je kao jedini dosadašnji predsjednik ostao bez drugoga mandata. Na engleskoj Wikipediji čak je objavljena krivulja notorne agencije IpsosPuls iz koje se vidi da je njihov junak tijekom cijelog mandata imao potporu od 70 do blizu 90 posto, ali je svejedno ostao kao riba na suhom – i sve to nije bilo dovoljno da mu „iz donje stigne u gornju“. Nisu mu pomogli ni norveški Red sv. Olava, ni Red Republike Italije, oba iz 2011. godine, niti danski Red Slona iz 2014. godine, koji su također prikazani na Wikipediji. Ovaj posljednji, slonovski, možda je i zaslužio – toliko je ovdje stakla, pa i onog najdragocjenijeg, polomio svih ovih godina...

Pitanje glasi: zašto je sve ovo uradio? Daleko od nas bila pomisao da je riječ o glupu čovjeku, a ne može se sve objasniti čak ni obiteljskim naslijeđem podbiokovske partizanije. Uključuje se u to i znamenitu fotografiju ponosno Titova gardista, ukrašenu „lijepom“ kapom partizankom i zvijezdom petokrakom, pod kojom je slavio četnički pokolj nad Hrvatima u Srbu.

Mislim da bi se pravo objašnjenje moglo pronaći u tekstovima kao što je ovaj, objavljen na mrežnim stranicama osobito militantnog i, čini se, dobro uzdržavanoga oligarhijskog T-portala 6. veljače 2012. godine iz pera novinarke Konstance Mitrović. Njegov naslov glasi: „Ivo Šlaus – novi predsjednik Svjetske akademije znanosti“ iz kojeg doznajemo pravo obilje rječitih podataka na samo kartici-dvije teksta. Najprije o Akademiji, „čije će sjedište po prvi put u povijesti biti u Republici Hrvatskoj, na Institutu Ruđer Bošković“, a potom sve vrvi od nobelovaca, ministara, članova Europskog parlamenta, sveučilišta, akademija, Ujedinjenih Naroda, UNESCO-a... Najblistaviji je sam 85-godišnji akademik Šlaus, član najmanje sedam zvučnih svjetskih znanstvenih i neznanstvenih tijela, među kojima je i slavni Rimski klub, koji istaknuti „teoretičar urote“ John Coleman u svome bestselleru „Komitet 300“ smatra jednim od najužega kruga središta svjetske moći. Sam Ivo Šlaus je prava, moglo bi se reći, „renesansna“ ličnost: drma znanjima od nuklearne fizike do međunarodnih odnosa i diplomacije.

Nije samo jasno kako je u takav „renesansni“ krug – mislim na rečenu Svjetsku akademiju – uletjela jedna takva sasvim „nerenesansna“ osoba kakva je, recimo, mentalni čergar (čast izvornim praktičarima ovog zanata!) Stjepan Mesić ili, također na svoj način osebujni, Nadan Vidošević. Ivo Josipović je u ovoj priči poseban slučaj: u Akademiju je kao mladi član izabran 1995. godine, a kao redoviti 1998. godine. I nakon toga, čini se, sva vrata bila su mu otvorena! Prvo se, očito, postane član nečega važnoga, a onda i predsjedništvo i jedne male, nesretne i prelijepe države padne u krilo nekako kao samo od sebe. Sjetili smo se, na samome početku, hrvatskoga hoda u ovu, nazovimo je tako, demokraciju i njezinoga „babičara“ Georgea Sorosa koji je te iste 1990. godine objavio – ili, shvatili smo poslije, zaprijetio: „Komunisti će biti moji najbolji demokrati!“

Domina i lignjun

Zaključak je jasan: vidjeli ste, recimo, Vesnu Pusić, njezin govor tijela, njezinu samouvjerenost, ledenu hladnoću i decentnost – i ona je jamačno bila članica nečega Važnog, Velikog i Svjetskog, a onda je sa samo par posto glasova postala ministrica vanjskih poslova, a možda bude i glavna tajnica UN-a! Josipović nije pak bio ni leden niti hladan – više je bio, kaže naš narod, onako ka' lignjun, siv i ljigav, a zna se sav razgnjecaviti u tavi. A traga je ostavio, vidjeli smo, u sedamsto stranica dviju, blago rečeno, vrlo kritičkih knjiga i u jednoj – optužnici za veleizdaju. I sȃm sam član HNES-a te nakon ove najnovije njegove beogradske izdaje mislim da bi trebalo razmišljati o instituciji nadopune etičke osude.

On će, pak, na sve to, kao i Tomcu i Jurčeviću, samo sa savršenim mirom odgovoriti: „Idioti. Luđaci!“ Važno je da on ima potporu ondje gdje treba – među onim sjajnim ljudima u Svjetskoj akademiji, koji „pizaju“ više od milijuna nekakvih plebejaca, koji izlaze na izbore i misle da o nečemu odlučuju.

Na kraju, pogledao sam njegove životopise. Na ponekad vrlo informativnome Večernjakovu ima svega: i kako je igrao nogomet u NK Trnju i tko mu je vjenčana kuma, ali ovoga o Svjetskoj akademiji ili Rimskome klubu – ni retka (čitatelji ovog lista sjetit će se da i jednu njegovu predsjedničku posjetu Georgea Sorosa nitko, osim pisca ovih redaka, nije zabilježio). Isto je bilo i na američkoj Wikipediji.

Na hrvatskoj Wikipediji, istina, nema članstva u Svjetskoj akademiji, ali ima ovo, u poglavlju pod naslovom „Osude“: „Hrvatsko nacionalno etičko sudište sudište optužilo je i 10. prosinca 2014. etički osudilo Ivu Josipovića zbog veleizdaje hrvatskih nacionalnih interesa jer je, primjerice, na javnim dužnostima i na različite načine, sudjelovao u sustavnom krivotvorenju povijesne istine o hrvatskom Domovinskim ratu pa je s tim krivotvorinama pridonosio politici sustavne kriminalizacije hrvatske države i Domovinskog rata. 2000. godine je kao član državnog Savjeta za suradnju s MKSJ sudjelovao u izradi strategije o suradnji Hrvatske s Haškim tribunalom, a na temelju kojeg je Republika Hrvatska neutemeljeno optužena za planiranje i provedbu udruženog zločinačkog pothvata. Pri tome Savjet svoj prijedlog strategije suradnje nije najprije usuglasio s Haškim tužiteljstvom, a tek potom uputio na usvajanje Vladi Republike Hrvatske i Hrvatskom saboru, što je imalo za posljedicu izručenje hrvatskih generala Haškom tribunalu“.[16]

Navedena su i „ostala priznanja i nagrade“, među ostalima i to da su „čitatelji i uredništvo banjolučkih Nezavisnih novina (iz genocidne Republike Srpske, op. aut.) proglasili Ivu Josipovića osobom godine“. I spomenuti istup u beogradskome Blicu, a vjerojatno i predstojeći politički angažman, s Ivo Baldasarom ili bez njega, zoran su dokaz da je takvo jedno banjalučko priznanje i zaslužio. Tako će on i dalje marno raditi na ostvarenju istih velikih i malih te domaćih i stranih ciljeva.

Josipović i hrvatski „otadžbinci“

Josipovićevo novo pokorničko hodočašće Srbiji podsjetilo je na uočljivu činjenicu kako tamo, istina, ima oporbenih političara, koji kod kuće kritiziraju prilike u „otadžbini“, ali u Hrvatskoj dobro paze što govore. A tipovi kao Josipović, Pusić, Mesić, a potom i cijela bulumenta spodoba kao što su Dežulović, Tomić i slični - takvi na srpskoj strani ne postoje! U beogradskim knjižarama njihove knjige su najvruće štivo, koje se objavljuje na policama pod naslovom „domaći pisci“. Vedrana Rudan s kočijaškim psovkama na račun, ne „ustaša“, nego cijelog hrvatskog naroda, srpska je nacionalna heroina. Viktor Ivančić aktivno sudjeluje u unutrašnjim srpskim raspravama o „Prvoj“ i „Drugoj Srbiji“ – neki Hrvati misle, možda po prezimenu, da je on Hrvat, a on je Srbin i on to ne skriva.

Drugi su, pak, pomislili da se Velimiru Viskoviću slučajno omaklo kad je Miljenku Jergoviću predbacio četništvo – povodom njegovoga „višedimenzionalnog“ Draže Mihailovića i „kancelarijske gnjide“ Franje Tuđmana – a ja pred sobom imam beogradske Večernje novosti od 12. studenog 2015. godine s fotografijom bradatog Jergovića kao jednog od peteročlanog povjerenstva Filmskog centra Srbije. Znaju da je on provjereni njihov čovjek i povjeravaju mu i takve odgovorne kulturnjačke poslove kao što je odabir filmova koje će srpska država i kinematografija snimati. Uostalom, i u Hrvatskoj je isto: i ovdje provjereni srpski kadrovi biraju ne srpski, nego hrvatski filmski repertoar!

Joško Čelan
Hrvatski tjednik

Hrvatski tjednik

Ned, 31-05-2020, 07:55:05

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.