Suđenje u Munchenu

Vijesti s munchenskoga suđenja Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću pristižu u Hrvatsku na kapaljku. Čak i javna Hrvatska televizija, koja je jedina relativno redovno pratila suđenje, čak i u doba Radmanovizije, nakon promjene ravnateljsko-uredničke ekipe sve rjeđe šalje svoje reportere u München, ili, kada su reporteri i nazočni u sudnici, odgađa emitiranje izvješća iz sudnice za kasni, poslijeponoćni termin. Stoga i nije posebno čudno da je hrvatskoj javnosti promaknuo prigovor Perkovićeva njemačkoga odvjetnika Petera Wagnera protiv odluke predsjednika Sudskoga vijeća dr. Manfreda Daustera da, zbog skoroga kraja suđenja, ograniči podnošenje novih dokaza do 1. lipnja ove godine.

Wagner se Dausterovoj odluci usprotivio tvrdnjom kako njemački Zakon o kaznenome postupku ovakvo vremensko ograničenje podnošenja dokaza ne poznaje i zatražio da o tome glasovanjem odluči sudsko vijeće. Očekivano, sudsko vijeće ekspresno je i bez ikakve dvojbe potvrdilo odluku predsjedavajućega. Wagnerov je istup potvrdio dojam koji je prisutan već neko vrijeme: obrana, podnošenjem brojnih dokaznih prijedloga, na sve načine samo i jedino pokušava odložiti završetak suđenja i osuđujuću presudu.

Potez Perkovićeva branitelja uklapa se i u iznenadno aktiviranje obrana kojemu svjedočimo u posljednje vrijeme. PrijedloziPotez Perkovićeva branitelja uklapa se i u iznenadno aktiviranje obrana kojemu svjedočimo u posljednje vrijeme. Obrane koje su, dojam je iz sudnice, gotovo prespavale veći dio suđenja i sve svoje aktivnosti svele na davanje izjava rijetkim predstavnicima medija nazočnima u Münchenu, odnedavna su počele zatrpavati sudsko vijeće prijedlozima za izvođenje dokaza. U tome prednjači drugi njemački Perkovićev odvjetnik Richard Beyer, koji na gotovo svakome od posljednjih nekoliko ročišta podnosi po nekoliko podnesaka predlažući sudskome vijeću dokaze po nekome svom, promatraču prilično nedokučivome, taktičkom planu.Obrane koje su, dojam je iz sudnice, gotovo prespavale veći dio suđenja i sve svoje aktivnosti svele na davanje izjava rijetkim predstavnicima medija nazočnima u Münchenu, odnedavna su počele zatrpavati sudsko vijeće prijedlozima za izvođenje dokaza. U tome prednjači drugi njemački Perkovićev odvjetnik Richard Beyer, koji na gotovo svakome od posljednjih nekoliko ročišta podnosi po nekoliko podnesaka predlažući sudskome vijeću dokaze po nekome svom, promatraču prilično nedokučivome, taktičkom planu.

Većina dokaznih prijedloga branitelja završava brzopoteznim odbijajućim rješenjima sudskoga vijeća, ali jednim dijelom ipak i izvođenjem dokaza koje pravosudna tijela neke od Njemačke manje bogate i moćne zemlje uopće ni bi niti pokušale izvesti. Tako smo početkom svibnja u sudnici imali priliku vidjeti prilično vjernu rekonstrukciju vrata garaže u kojoj je ubijen Stjepan Đureković, izgrađenu samo za potrebe ponovnoga svjedočenja Krunoslava Pratesa i provjere njegovih tvrdnji o navodnom mogućem otvaranju garažnih vrata bez uporabe ključa. Naravno, suočen s uratkom najboljih bavarskih drvodjelja, Prates se ponovno, po tko zna koji put na ovome suđenju, zapetljao u vlastitim pričama i na kraju smjerno priznao da njegova priča nije moguća. S beskrajnim strpljenjem sudsko vijeće ponovno je saslušalo i cijeli niz sudskih vještaka, od glavnoga medicinskog forenzičara do policijskih stručnjaka za brave i oružje. Na zahtjev obrana, ponovno su saslušane i neke od svjedokinja koje su radile na tiskanju Đurekovićevih knjiga. Dojam je kako sve to nije dovelo do nekih novosti u odnosu na njihove ranije, za optužene nepovoljne iskaze.

Neobičan pristup Perkovićeve obrane

Ovakav neobičan pristup Perkovićeve obrane posve proturječi njihovu nedavnome zahtjevu za puštanjem Perkovića iz pritvora koji je obrana obrazlagala potpunim nedostatkom dokaza protiv njihova branjenika, a što u svojim medijskim istupima uporno tvrdi i Ante Nobilo koji svoj ni na čemu temeljeni optimizam u pogledu konačnog ishoda suđenja dijeli sa svakim tko ga želi slušati. Iz svega toga nameće se zaključak da su trenutačni pravni manevri obrane očigledno usmjereni samo i jedino na produžavanje suđenja. Naravno, ovo je sasvim u suprotnosti s verbalnim optimizmom branitelja i neizbježno nameće pitanje: komu je u interesu da suđenje skoro ne završi? Nije baš vjerojatno da sami optuženi priželjkuju produljenje suđenja na neodređeno vrijeme jer Perković je u njemačkome pritvoru već gotovo dvije i po godine, a i Mustač je nedavno navršio drugu godišnjicu boravka u zatvoru Stadelheim. Obojica su sve to vrijeme pod najstrožim zatvorskim režimom kakav tamo uživaju još samo pripadnici Al-Quaide.

Pojedini promatrači povezuju napore obrane usmjerene na odgodu kraja sudskoga postupka s glasinama koje su se pojavile u kuloarima suđenja kako je sud došao u posjed novih dokumenata iz Udbinih arhiva koji teško terete okrivljenike. Iako se iz ozračja u sudnici i oko nje moglo osjetiti da se događa nešto neuobičajeno i važno za PozicijaPrates se još jednom spetljao i priznao kako je njegova priča nemoguća, beogradski udbaš Stupar dodatno otežao Mustačevu i Perkovićevu pozicijukrajnji rezultat postupka, većina promatrača ovo je pripisivala samo neuobičajeno dugome trajanju sudskoga postupka i umoru sudionika. Ipak, čini se kako nervoza branitelja i njihovo sasvim neuobičajeno ponašanje ukazuje kako ionako ne pretjerano bajna situacija za njihove branjenike dobiva još ozbiljnije dimenzije, ali istodobno i širi krug osoba čija bi umiješanost u likvidacije hrvatskih političkih emigranata u Njemačkoj mogla dovesti do novih zahtjeva za izručenje iz Njemačke.

Za to vrijeme sudsko vijeće pod predsjedanjem Dr. Manfreda Daustera uporno, strpljivo i precizno nastavlja s izvođenjem dokaza koji, kako suđenje ide kraju, sve više potvrđuju umiješanost optuženoga dvojca i najviših jugoslavenskih i hrvatskih komunističkih struktura u likvidacije proturežimski orijentiranih hrvatskih imigranata u inozemstvu. Nakon više od stotinu dana glavne rasprave pred Visokim zemaljskim sudom u Münchenu, koja je, podsjećamo, počela još 17. listopada 2014. godine, popis preostalih svjedoka sve je kraći. Nakon što je cijeli niz nekadašnjih udbaša i komunističkih političara odbio svjedočenje zbog navodnih zdravstvenih razloga ili zbog pozivanja na pravo uskrate svjedočenja radi moguće osobne kaznene odgovornosti, s radoznalošću su se očekivalo za prošli tjedan najavljena svjedočenja niza osoba s prebivalištem u Srbiji i Crnoj Gori.

Imena Branka Mamule, admirala mornarice bivše Jugoslavije i ministra obrane u saveznoj vladi bivše Jugoslavije, Aleksandra Vasiljevića, umirovljenoga general Vojske Jugoslavije i zloglasnoga bivšeg šefa KOS-a, Dušana Stupara, nekadašnjeg načelnika Udbe Beograda i Miloševićevog ministra unutrašnjih poslova, beogradskoga publicista Marka Lopušine, ali i hrvatskoj javnosti posve nepoznatoga crnogorskog kriminalista Vukosava Balevića, zvučala su, barem na papiru, obećavajuće. Na kraju, rezultat je polovičan. Mamula, hrvatski Srbin i tzv. savezni kadar iz Hrvatske, nije se pojavio i crnogorski sud izvijestio je kako je bolestan i u svojoj 95. godini posve dementan.

Vasiljević o UDBA-i

Svoje kratko prikazanje videovezom iz Beograda Aleksandar Vasiljević obogatio je tvrdnjama da KOS nije imao mrežu agenata u inozemstvu i da nije izvodio likvidacije već su to bili poslovi Udbe, te da on sam ne zna baš ništa o likvidacija Đurekovića jer je u to doba bio u Sarajevu i nije se bavio Đurekovićem. Lopušina je, pak, u poznatome beogradskom stilu ispričao nekoliko čaršijskih pričica o srpskome junačkome boju protiv ustaških terorista i otkrio kako su mu izvor podataka za njegove knjige kavanske priče članova beogradskog podzemlja i njihove udbaške bratije te uvijek pouzdani Božidar Spasić.

Preostala dvojica ponudili su sudskome vijeću svoje inačice događaja iz toga doba. Balević, koji je, sudeći po pitanjima koja su mu postavljana od članova sudskoga vijeća, u Njemačkoj djelovao kao agent crnogorske Udbe kodnoga imena „Fistik“, predstavljajući se za hrvatskoga emigranta Marka Horvata, svim se silama trudio dokazati da s Đurekovićevim ubojstvom nema nikakve veze. Taj crnogorski doktor kriminalistike, inače rodom Srbin s Kosova i autor knjiga o otmicama zrakoplova i o alibiju u kriminalistici, pokušavao je na sve načine sudsko vijeće uvjeriti kako je hrvatsku i kosovsku emigraciju špijunirao iz „znanstvenih razloga“, pripremajući svoj diplomski rad, te da je u tu svrhu čak kupio na crnome tržištu i rabio lažni jugopasoš na ime Marka Horvata. Naravno, u već dobro poznatome udbaškom stilu, Đurekovića je samo jednom vidio i Đureković ga uopće nije zanimao. Ukratko, nije bio nigdje, nije radio ništa, s Udbom veze nema...

Sasvim drukčije nastupio je Dušan Stupar, poznat po javnome priznanju danome jednoj srpskoj televiziji, kako je Udba ubijala političke protivnike u inozemstvu. I u ovoj prilici Stuparu se razvezao jezik i sasvim je otvoreno govorio o tomu kako je Đurekovića ubila savezna Udba, kako je u tome morala sudjelovati i hrvatska Udba, kako se ubojstvo nije moglo izvesti bez odobrenja saveznoga Savjeta za zaštitu ustavnoga poretka i predsjednika Predsjedništva SFRJ. Kao neposredne izvršitelje ubojstva Stjepana Đurekovića naveo je pokojne beogradske kriminalce Željka Ražnatovića Arkana i Đorđa Božovića Gišku te treću osobu za koju je ustvrdio da je još živa, ali ju je odbio identificirati čak i nakon upozorenja da zbog toga odbijanja i sam može doći pod udar njemačkoga pravosuđa.

Sam čin ubojstva Stupar je opisao kao rezultat neuspjele otmice. Naime, Stupar tvrdi kako je Đureković trebao biti otet i odveden u Hrvatsku gdje bi mu se sudilo za izdaju, ali je pokušao pobjeći, otmičari su se uspaničili i počeli pucati te su ga, nakon što su vidjeli da ga je zbog obilnog krvarenja nemoguće neopaženo prebaciti preko granice, dokrajčili hladnim oružjem.

Suđenje se nastavlja krajem svibnja i početkom lipnja.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik